Objavljeno u Nacionalu br. 699, 2009-04-07
TRŽIŠTA KAPITALA cvatu nakon uspješnog dogovora svjetskih vođa na summitu G20 o planu za spas i reformu svjetskog financijskog sustava
Stanje svjetske ekonomije najbolje pokazuje industrijski indeks Dow Jones na newyorškoj burzi. On je posljednjih dana rastao, posebno naglo nakon što su objavljeni rezultati summita Grupe G20 koju sačinjavaju zemlje najznačajnijih ekonomija svijeta. Rast Dow Jonesa pokazuje da su svjetski poslovni krugovi dobro prihvatili ono što je dogovoreno na tom summitu u Londonu. Tako je Dow Jones u prošlog petka prvi put ponovno prešao vrijednost od 8000, što mnogi smatraju dobrim znakom, jer je prije manje od mjesec dana – 9.ožujka – imao vrijednost od samo 6547 poena. No u listopadu 2007. vrijednost Dow Jonesa iznosila je čak 14.164 poena, a u razdoblju do početka sadašnje krize, u ljeto prošle godine, oko 11.000 poena. Svjetska privreda još je jako daleko od onoga gdje je još nedavno bila.
Ipak, ovaj novi rast Dow Jonesa nakon londonskog summita pokazuje da se počelo vraćati samopouzdanje svjetskih investitora, jer oni stječu dojam da je svjetska privreda možda ipak već na putu izlaska iz recesije. Takvom nešto optimističnijem raspoloženju znatno su pridonijele i mjere spomenutog summita. Predsjednik Europske komisije José Manuel Barroso u subotu je u intervjuu londonskom Daily Telegraphu izjavio kako je u prosincu, kad se kriza zahuktala, “zavladala gotovo panika” u europskim poslovnim i političkim krugovima, posebno nakon kolapsa banaka na Islandu, golemih bankarskih teškoća u Irskoj i Britaniji. Tada je izgledalo da zbog financijskih perturbacija u SAD-u i u Europi postoji velika opasnost da će se urušiti cjelokupni svjetski bankarski sustav, ali je sada – po njegovim riječima – glavna kriza prebrođena i ide se prema nekim trajnim rješenjima, pri čemu je jedna stvar posebno važna, a to je zajednički pristup.
Summit G20 imao je samo jedan zadatak, postizanje zajedničkog dogovora kako se globalno suočiti s globalnom krizom, i to složno. Poznato je da su na taj summit razni državnici dolazili s različitim idejama i koncepcijama. Doktrina američkog predsjednika Baracka Obame i britanskog premijera Gordona Browna bila je da se svim sredstvima spašava svjetski bankarski i financijski sustav, a budući da je u ovom trenutku najveći problem tog sustava nelikvidnost, te ogromni gubici banaka zbog davanja riskantnih kredita, mora se u taj sustav upumpati što više novca kako bi se banke spasile te obnovile kreditne linije. Francuski predsjednik Nicolas Sarkozy i njemačka kancelarka Angela Merkel otišli su na summit u Londonu sa sasvim drukčijom idejom, neka se svatko spašava uglavnom sam, ali da se istodobno pokrene duboka reforma svjetskog financijskog sustava, globalna regulacija banaka, reforma Međunarodnog monetarnog fonda, kako bi se tek poslije tih reformi u taj novi sanirani sustav ubrizgao novac.
Prije summita, ali i na samom summitu, naveliko se raspravljalo koji je pristup bolji, Sarkozy je čak prijetio da uopće neće doći na summit ako njegova koncepcija ne bude prihvaćena, pa je bilo i komentatora koji su tvrdili da će summit propasti, da će eventualno završiti općenitom, nebitnom deklaracijom. Opće je uvjerenje bilo da od ambicioznog plana delegacija SAD-a i Britanije o stvaranju velikog zajedničkog fonda za sanaciju svjetske privrede neće biti ništa, a ako se i skupi neki novac, to će biti mnogo manje nego što se najavljivalo.
No summit je završio uspjehom i dogovorom koji je obuhvatio ključno iz oba prijedloga, s tim da je prebrođen spor oko toga treba li novac dati odmah ili tek nakon provedenih reformi. Utvrđeno je da su prilike tako teške da novac treba skupiti i distribuirati odmah, i to ogroman novac, a da se reforme moraju provoditi u hodu, jer ako se tako ne bude postupilo, moguć je opći kolaps. Štoviše, skupljeno je gotovo dvostruko više novca nego što su iz američke delegacije kao maksimalnu brojku prije summita spominjali, za prvu ruku 1,1 bilijardu dolara, s projekcijom da bi tijekom ove i sljedeće godine moglo biti skupljeno i upumpano u svjetsku privredu ukupno oko 5 bilijardi. Tako je dogovoreno da će se dati 500 milijardi dolara Međunarodnom monetarnom fondu za pomoć zemljama u ekonomskim teškoćama, da će 250 milijardi dolara ići u fond za poticanje svjetske trgovine, još 250 milijardi dolara u Međunarodni monetarni fond za povlačenje sredstava te 100 milijardi dolara u međunarodne banke za razvoj za pomoć najsiromašnijim zemljama.
Iz tih objavljenih mjera vidljivo je što je glavni cilj, spašavanje najteže pogođenih ekonomija i financijskih ustanova od kolapsa. To je vrlo značajna mjera, posebno za zemlje u srednjoj i istočnoj Europi koje su u ovom trenutku najteže pogođene krizom, te od kojih su se neke, npr. Ukrajina i Srbija, našle pred bankrotom. Naravno, nije taj novac dan iz milosrđa, nego prvenstveno stoga kako ne bi bile oštećene inozemne, mahom zapadne kompanije i banke koje su investirale u te zemlje, jer bi to moglo dovesti do njihova kolapsa, a to bi moglo prema kolapsu i bankrotu voditi njihove matične banke, a i ekonomije njihovih zemalja. To je za te zemlje srednje i istočne Europe jako važno i otvara neke nove perspektive. No taj će novac biti na raspolaganju i svima drugima, pa čak i nekim zapadnim zemljama, čak se spekulira da bi i Britanija mogla povlačiti taj novac sada predan MMF-u na upravljanje da riješi svoje probleme.
Upravo činjenica da će se sada neki novac naći na raspolaganju svjetskom financijskom sektoru potaknuo je optimizam investitora pa je zato porastao Dow Jones. Jer investitori su osjetili da su svjetski političari zaključili da moraju jamčiti sigurnost ne samo svjetskih financija, nego preko toga i spriječiti kolaps svjetske privrede, te posebno kolaps krizom najteže pogođenih zemalja, gdje on može dovesti i do socijalnih nemira i nasilja.
Skupljen je tako u Londonu ogroman novac, no, kako tvrde neki kritičari tih mjera, fiktivni novac, koji ne postoji ni u kakvom materijalnom smislu, a niti je podupiran u punoj mjeri snagom nacionalnih privreda zemalja koje su taj novac obećale. Taj fiktivni, virtualni novac zapravo je moderna verzija doštampavanja novca u doba superinflacija, npr. u Njemačkoj nakon I. svjetskog rata, u Srbiji 90-ih, u Zimbabveu lani. Jedna od vjerojatnih posljedica tog ubacivanja virtualnog novca u svjetske financije bit će inflacija, ali ne nužno.
Mnogo će toga ovisiti o raznim faktorima. Kao prvo, tek će se idućih mjeseci vidjeti hoće li taj novac imati stvarnog efekta i hoće li investitori stvarno sada lakše ići u nove poslove kad znaju da taj novac postoji te tako oživiti paraliziranu svjetsku privredu. Ovisit će i o tome koliko će se brzo osjetiti njegovi efekti, jer budu li oni dolazili polako, a i dalje se bude povećavala nezaposlenost u pogođenim zemljama, smanjivale plaće, propadala poduzeća, pa se opće nezadovoljstvo prelije u političku i socijalnu sferu, opća nesigurnost će se obnoviti. Mnogo toga ovisit će i o tome po kakvom će se kriteriju i kome dijeliti skupljeni novac. Kao što je poznato, MMF je dosad novac davao uz vrlo stroge uvjete saniranja fiskalne situacije u zemljama kojima je novac trebao. Stoga je od tih zemalja tražio da se obavežu na smanjenje budžetskih deficita, javnih rashoda, te na ekonomsku liberalizaciju uz smanjenje državnih intervencija u privredu, a to je sve uvelike u suprotnosti s onim kako se danas velike zemlje ponašaju u ovoj situaciji, jer one rade upravo obratno, te masovno interveniraju u svoju privedu ulaganjem ogromnog novca iz državne blagajne, ponašaju se ponegdje i protekcionistički, a sve to čine neovisno o tome što će to kod njih stvarati dodatni državni deficit.
Kad je riječ o kriterijima po kojima će se sada dijeliti novac, tu će također biti vjerojatno nekih promjena. Dosad je MMF djelovao isključivo po političkim instrukcijama SAD-a i ostalih zapadnih zemalja, a sada će se situacija tu promijeniti, pa je summit G20 po nekim mišljenjima upravo u tome velika prekretnica. Naime, u ovu sanaciju svjetske privrede uključile su se i druge zemlje, koje ne spadaju u najuži krug zapadnih sila. Neke od njih obećale su u sklopu ovog projekta velik novac. Odjednom se počelo govoriti kako se ništa više na svijetu ne može raditi samo po volji zapadnih sila, a bez zemalja koje se sada nazivaju grupa BRIC, a to su Brazil, Rusija, Indija i Kina, koje su sve četiri bile prominentne na summitu u Londonu.
Tako se počelo govoriti i da će doći do pregrupiranja kad je riječ o raznim novoosnovanim skupinama zemalja gdje se dogovara glavna strategija razvoja svijeta. Neko vrijeme bila je to Grupa G7 najrazvijenijih zemalja svijeta, koju su sačinjavali SAD, Britanija, Francuska, Njemačka, Italija, Japan i Kanada, potom je ona proširena i postala Grupa G7+1, jer im je pridružena i Rusija. Sad se tvrdi da bi neke stvari iz financijske sfere mogla dogovarati još uža grupa G4, koju bi sačinjavali samo SAD, Japan, Kina i eurozona, a da bi se šira pitanja trebala raspravljati upravo unutar grupe G20. No situacija je u toj sferi ekonomske moći vrlo fluidna, o čemu najbolje govori primjer Kine. Kineski predsjednik Hu Jintao držao se na summitu G20 u Londonu prilično rezervirano kad je riječ o medijima, nije održao nikakvu spektakularnu konferenciju za štampu, a neki mediji tvrde da je to sve posljedica činjenice da je i inače kao osoba vrlo suzdržan, nema iskustva u kontaktima s medijima, a ne govori engleski pa se izvan Kine loše snalazi. No, kako tvrde izvjestitelji s tog summita, on je odigrao ključnu ulogu u radu summita, jer su neke njegove odluke pomogle da summit uspije i donese dalekosežne zaključke o stvaranju spomenutih fondova za pomoć svjetskom financijskom tržištu te poticanje svjetske trgovine. Hu je, navodno, sudjelovao u nekim od ključnih bilateralnih i multilateralnih susreta šefova delegacija, gdje se u kuloarima dogovaralo ono najvažnije, što će biti konačan rezultat konferencije. Zbog toga je američka TV mreža CBS emitirala prilog u kojem tvrdi da je summit u Londonu najava trenda koji će u sljedećim desetljećima dovesti Kinu na razinu SAD-a, pa će na svijetu tada biti dvije supersile, SAD i Kina.
Po tvrdnjama CBS-a, Kina je već stekla poziciju koja je bitno snažnija nego prije nekoliko godina. Ona je postala ključan faktor svjetske trgovine, a zahvaljujući tome i svjetskih financija. Uspjeh izvozne kineske privrede donio je Kini ogromne prihode, budžetske viškove, koje je kineska centralna banka počela pretvarati kupnjom američkih državnih obveznica u ogromne dolarske rezerve. Prema nekim procjenama, Kina ima takve rezerve od bilijarde dolara. Sve je to kineska centralna banka radila uvelike radi toga da čvrsto veže vrijednost kineske valute yuana uz dolar, kako vrijednost yuana ne bi porasla, što bi poskupilo i ugrozilo kineski izvoz. Malo-pomalo, upravo zbog ogromnog kineskog izvoza u SAD, a i ogromnog kineskog otkupa američkih državnih dolarskih obveznica, stvorila se vrlo jaka ekonomska veza između dvije zemlje, čak i ovisnost.
Kad je počela sadašnja kriza, pa je SAD osjetio nedostatak novca za saniranje vlastitog financijskog sektora i za poticanje daljnje kreditne aktivnosti, bez čega bi američka privreda stala, u Washingtonu su zaključili da im je u bilo kakvoj operaciji spašavanje svog financijskog sektora nužna pomoć Kine. Zato je ministrica vanjskih poslova Hillary Clinton hitno otputovala u Kinu i dobila uvjeravanja da će Kina i dalje nastaviti s otkupom američkih državnih obveznica, te da će sudjelovati u stvaranju globalnog plana sanacije svjetske privrede, što je bio jedan od ciljeva i summita G20 u Londonu.
Ipak, bilo je prije početka summita G20 raznih spekulacija, pa i zlokobnih najava da bi Kina mogla bojkotirati, pa čak i sabotirati akcije zapadnih zemalja, a posebno se komentirala izjava šefa kineske centralne banke koji je predložio da se umjesto dolara uvede nova međunarodna valuta kao sredstvo za čuvanje deviznih rezervi, što je slično nečemu što je predloženo i iz Moskve. Zbog toga je bilo i tvrdnji kako će Kina, zajedno s Rusijom, upravo na summitu G20 pokrenuti akciju protiv dolara kao svjetske valute.
To se, međutim, nije dogodilo, nego je Kina snažno podržala američku i britansku inicijativu svjetske, globalne sanacije velikim subvencijama sadašnjeg financijskog stanja. Uvelike je tako jer je Kina dala velika jamstva da će uložiti golem novac u taj novi fond za stabiliziranje stanja u svjetskom financijskom sektoru, a to su obećale i još neke zemlje, npr. Japan i Europska unija. Kina u tome ima jasan interes, jer ako dođe do kolapsa svjetskih financija i svjetske trgovine, propast će i kineski izvoz, koji je jedan od ključnih generatora kineskog ekonomskog uspjeha. Ne radi to Kina iz altruističkih razloga, nego zato što njenog razvoja nema ako se ne nastavi kinesko otvaranje prema svijetu, prvenstveno ekonomsko. Taj ogroman novac koji će sada Kina uložiti u taj fond pod okriljem MMF-a za sanaciju svjetskih financija ona vidi kao važnu investiciju i u svoju budućnost. Samo ako se cijeli svjetski sustav održi, i ona može održati svoj visoki rast, koji je tako važan i za njenu željenu buduću poziciju supersile na svjetskoj sceni. Ako Kina nastavi nakon ove recesije svoj visoki rast, a američka privreda bude rasla toliko sporije od kineske kao sada, dvije bi se zemlje po ekonomskoj moći, političkoj snazi i vojnim kapacitetima mogle ako ne izjednačiti, ali barem približiti za nekoliko desetljeća.