Često se kaže da je smijeh najbolji lijek i da se sve lakše prebrodi ako se u nesreći nađe nešto duhovito, ma o kakvom se užasu radilo. Vođeni upravo time u zagrebačkom Gradskom kazalištu Komedija 9. ožujka premijerno će, u režiji Marka Jurage, postaviti tekst njemačkog autora Timura Vermesa “Opet on” koji radnju smješta u Berlin 2011. godine, u kojem se nakon 70 godina kome budi Adolf Hitler i pomalo postaje medijska zvijezda. Zanimljiv, drugačiji, čovjek koji tako podsjeća na Hitlera, ali nikako ne može biti on, ili ipak može? Satira je to modernog vremena koja savršeno prikazuje licemjerstvo suvremenog svijeta, u kojem se trivijalnost ističe kao najviša kategorija, a time u središte pozornosti dolaze i mediokriteti i ridikuli. U isto vrijeme u Teatru Exit, nakon premijere 2001., obnavlja se predstava “Eva Braun” redatelja Edvina Liverića koja u prvi plan stavlja ženu koja je bila Hitlerova životna suputnica i na samom kraju i supruga koja si je život skončala popivši otrov s Hitlerom, jednim od najvećih zločinaca u povijesti, čovjekom koji je stvorio Holokaust.

Nacional je s umjetnicima uključenima u oba projekta i teatrolozima istražio je li ovakav kazališni odgovor adekvatan na porast fašizma, zašto je humor pravi način za bavljenje ovakvim temama i kako je kazališna ‘’borba’’ izgledala u vrijeme NDH i Jugoslavije.

Lada Čale Feldman, teatrologinja i profesorica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, odgovorila je na pitanje koliko je važno da se kroz satiru i humor u kazalištu govori o Hitleru i totalitarizmima:

“Važnost se ne može precijeniti, premda postoji opasnost od toga da se totalitarizam i nacizam personaliziraju kroz istaknutu figuru – kroz vođu, osobenjaka, iznimku, malo eto zadrtog, ali dosljednog i ustrajnog – u koju ćemo svi uperiti prstom i na čija ćemo ramena odložiti vlastitu odgovornost za pristanak na to da se mimoilaze zakoni, zlorabi demokratska većina, zatire kritička kultura… Otud i ova ideja Hitlerova oštroumlja kada je u pitanju okolina na koju svaki spretan karijerist s ambicijama vizionara može računati. Ne vidim problem u odabiru komičnog modusa jer humor je oblik superiornosti nad ozbiljnim prijetnjama, i prijetnjama ozbiljnošću kojemu se antitotalitarni duh okretao otkad je svijeta i vijeka, nego u tome da humor posluži kao anestetik te da se time podupre dodatna, da se poslužim jednim znanim začudnim izrazom Hanne Arendt, banalizacija zla. Sve ovisi, dakle, o tipu humora.”

U tekstu “Opet on” Hitler postaje zvijezda, svi ga žele jer naravno misle da to nije ‘’onaj Hitler’’, ali on govori kao on, isto misli, isto se odijeva i ponaša i čudi se zašto mu se smiju, a on misli ozbiljno. Autor postavlja teoriju da i Hitler može biti zvijezda i svi poput njega, posebno u današnjem društvu kad se događa porast fašizma. Lada Čale Feldman na to kaže:

“Od izuma televizijskoga medija do danas, kada su na raspolaganju i druga masovna sredstva ideološke hipnoze, estrada i politika dijele zajednički prostor, razmjenjujući svoje rekvizite i aktere, natječući se u bizarnosti i bezočnosti”, kaže teatrologinja. Opisala je kako vidi kazališni odgovor na situaciju u hrvatskom društvu. Kala je da joj je, kad se radi o društvenoj i političkoj situaciji u Hrvatskoj, odmah na pameti korupcija i polit-birokratska trgovina, masovni bijeg stanovništva, gubitak zdravstvene i pravne zaštite, klerikalizacija školstva, zator intelektualnih standarda i nezavisnih medija.

‘Bilo bi zanimljivo vidjeti takvu satiru o nekim našim grijesima iz prošlosti. Dio ove priče je i pitanje koliko osobne odgovornosti ima u dovođenju zločinaca na vlast’, rekao je Dražen Čuček

“Kazalište je korijenski politička djelatnost, pitanje o tome treba li reagirati ili ne potpuno je izlišno, ali na koji način ne može se propisati. Najčešće tako što će napipati teatralni puls same politike: kad je u pitanju ‘teatralika fašizma’ i osoba Hitlera, tu je nenadmašne naputke ostavio Brecht, upozorivši baš na one fotografske i filmske kadrove Hitlerove propagande u kojima izvodi malograđanske geste, doimajući se tako simpatično običan, tako umiljato nenamješten, tako sličan nama samima da se s njime možemo poistovjetiti. Usput, postava Brechtova ‘Zadrživog uspona Artura Uia’ 2011. u kazalištu Ulysses danas se doima kao proročki jezoviti nagovještaj aktualne eskalacije prepoznatljive sprege između ekonomske krize, ratno-reparacijskih zahtjeva i crkvenjačkog pranja mozga, čak i mozgova naših akademika.”

Ona je objasnila i kako se kazalište ‘’obračunavalo’’ s političkim sustavima koji su prethodili današnjoj Hrvatskoj, ustaškim u NDH i komunističkim u Jugoslaviji: “Razmjerno nedavno objavljena knjiga Snježane Banović dovoljno rječito svjedoči o tome čemu je Hrvatsko narodno kazalište tijekom NDH služilo, pa svakoga tko u tome pogledu ima neke sentimentalne iluzije pozivam da je pročita. Što se tiče bivše, socijalističke Jugoslavije i njezine kulturne politike, osobno pamtim na kakav se bezličan način na javnoj televiziji u ključnom večernjem terminu otpisala Brešanova ‘Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja’ u režiji Božidara Violića te kako se Ivo Družić, tadašnji direktor Centra za kulturnu djelatnost SSO Zagreb, na stranicama Prologa dovijao na koji da politički podoban način obrazloži razloge objavljivanju novog Brešanova teksta, ‘Nečastivog na Filozofskom fakultetu’, govoreći da se od njegova ‘idejnog stava’ ne želi ‘ograditi’, nego da ‘mu se želi suprotstaviti’. Tih sedamdesetih i dramatičari i nadobudni redatelji revno su šifrirali svoje zaumno ‘političko kazalište’: primjerice, Marinkovićeve ‘Inspektorove spletke’ bile su duhovita i nesmiljena obznana policijske države, ali toliko apstraktna i suptilno priključena na Genetov ‘Balkon’ da je i komesarima bilo jasno kako iziskuje previše znanja od publike da bi imala opasan učinak. Zbog toga danas cijenim Frljićevu izravnost jer moćni huškači i dobro potkoženi manipulatori i previše računaju na to da se obračuni s njima provode u metaforičkim rukavicama.”

Njezin kolega teatrolog, akademik Boris Senker, kaže da ovo nije prvi put da se na hrvatskim kazališnim daskama prošetao Hitler:

“Ne tako davno izveo ga je, pa sad i vratio, Miro Gavran u ‘Pacijentu doktora Freuda’. I Teatar &TD i osječki HNK bili su postavili ‘Mein Kampf’ Georga Taborija, također s mladim Hitlerom kao likom. Nakon višegodišnje stanke Daria Lorenci Flatz bit će Hitlerova ljubavnica Eva Braun kakvom ju je stvorio Stefan Kolditz. Prije podosta godina Hitler se, zahvaljujući Fadilu Hadžiću, našao i u partizanima, istina posredno, kao lik u partizanskom kazalištu. Koliko god različite, sve te predstave Hitlera i ono što on sobom nosi premještaju iz područja užasnog u područje smiješnog, a podsmijeh, ismijavanje, jedan je od najstarijih i najučinkovitijih načina na koji se čovjek nosi s užasom. Zato je važno da se o Hitleru i njemu sličnima i danas govori u kazalištu, da se govori u komediji, u satiri, u groteski. Hitler nije lik za tragediju, njegove žrtve to jesu.”

Senker kao i njegova kolegica Lada Čale Feldman također smatra da bi i Hitler, da se drugi put nađe među ljudima, mogao postati zvijezda. Ali ne zna bi li to mogao postati zbog porasta svih ekstremizama ili zbog posvemašnje trivijalizacije zvijezda. Senker tvrdi da zvijezde proizvode mediji, a oni svoju moć dokazuju između ostaloga i time što iz mediokriteta, iz posve nevažnih bedastih i polupismenih ljudi naprave zvijezde.

Osvrnuo se i na situaciju u hrvatskim kazalištima: “Situacija u kazališnim kućama ne može biti naročito dobra kad se oko njih stvara iznimno loša atmosfera. Gleda se samo na to tko će ‘svojega čovjeka’ instalirati na mjesto ravnatelja ili intendanta, troši se na to previše vremena i energije, a kazališni rad pritom umrtvljuje. Kazalište u društvenom i političkom životu više nema, ne može i ne treba imati onu ulogu koju je nekoć imalo. Dok su kongresi i sjednice bili dobro režirane predstave na kojima se stvarao privid sučeljavanja i dijaloga, a zapravo se ništa nije događalo, kazalište je bilo jedan od prostora stvarnoga političkog djelovanja, prije svega u smislu potkopavanja totalitarnog režima i utjecaja na javno mnijenje. Sad postoje i drugi prostori na kojima se brže, izravnije i učinkovitije može reagirati na ono s čim se u društvu i politici ne slažete.”

Senkeru se ponekad čini da je opčinjenost politikom zapravo klopka u koju se i kazalište dalo uhvatiti. Smatra da i kazališni ljudi, kao i svi drugi, olako nasjedaju političarima koji sami sebe precjenjuju, koji su po tom zaista primjerni komični tipovi hvalisavaca i postavljaju politiku u središte života. Kazao je da je politika važna kao jedna od javnih djelatnosti, ali čovjek nije samo političko biće i njegov život zaista bi bio krajnje jadan i siromašan kad bi ga krojila samo politika.

Senker je naglasio da je kazalište u svim režimima koji su ograničavali političko i drugo javno djelovanje, ne samo u “našem kutku svijeta”, moglo poslužiti kao prostor sučeljavanja vlasti:

“Neki će reći da ga je vlast na to i poticala i dopuštala mu određenu drskost ne bi li joj poslužilo kao svojevrsni sparing-partner u održavanju kondicije za stvarne obračune. Nekad je sučeljavanje bilo otvoreno i svima jasno, pa bi zbog prevelike jasnoće uslijedile zabrane predstava, ili njihovo ‘dobrovoljno’ samoukidanje, nekad do te mjere zaogrnuto svim mogućim plaštevima da nitko osim onih koji su u predstavi sudjelovali nije mogao prepoznati njezinu ‘subverzivnost’. Ali ne treba idealizirati kazalište. Kad je riječ o politici i vlasti, nije se ono samo ‘borilo’ protiv njih, nego ih i propagiralo, bez prisile i glasnije nego što je bilo nužno za opstanak.”

Dražen Čuček, glumac koji je u predstavi “Opet on” utjelovio Adolfa Hitlera igrao je, zanimljivo, još jednog zločinca. U filmu, satiri “Narodni heroj Ljiljan Vidić” Ivana Gorana Viteza, Čuček je igrao Antu Pavelića: “I Pavelić i Hitler rezultat su redateljskog promišljanja i viđenja mene kao glumca u tim ulogama, uopće ne dijelim likove na one koje bih volio igrati i one koje ne bih. Ono što mi daju, trudim se odigrati najbolje što mogu. Pristup liku također ovisi o konceptu redatelja i mediju – kod Gige Pavelić je bio karikaturalan lik, kod Marka je Hitler puno ozbiljniji, iako dio satire. Svaki lik jednako mi je zahtjevno igrati, na momente i nepodnošljivo. Neke od njih, ipak, s vremenom zavolim igrati.”

Čuček smatra da su svi zločinci nepresušna tema dramskih tekstova jer propituju ili ključne trenutke čovječanstva ili kompleksnost ljudske psihe: “Kazalište, naravno, i obrazuje, a satira je po tom pitanju uvijek bila iznimno važna. Sretan sam što se vraća u Komediju. Roman po kojem je napisan ovaj tekst bio je veliki hit baš u Njemačkoj, što je zanimljivo jer tamo i novi naraštaji i oni koji su preživjeli Drugi svjetski rat propituju svoj identitet. Bilo bi zanimljivo vidjeti ovakvu satiru o nekim našim grijesima iz prošlosti. Dio ove priče je i pitanje koliko osobne odgovornosti ima u dovođenju zločinaca na vlast.”

Čuček zaključuje da autori ove Komedijine dramatizacije postavljaju, po njegovu mišljenju točno, pitanje je li danas doista svejedno tko je čovjek koji ima milijun klikova na YouTubeu ili bilo kojoj društvenoj mreži, i kakav je taj sadržaj koji je, primjerice, najklikaniji na nekom portal:

“Timur Vermes imao je više prostora pa je zapravo pokušavao prikazati kako je Hitlerov uspon i u tridesetima djelovao nemoguće, sve dok se nije dogodio. U jednom trenutku jedan od likova naše drame kaže: ‘Ali i tada su se ljudi smijali!’. Upravo o tome je ova predstava.”

‘Podsmijeh je učinkoviti način da se čovjek nosi s užasom. Zato je važno da se o Hitleru govori u kazalištu. Hitler nije lik za tragediju, njegove žrtve to jesu’, kaže Boris Senker

A ravnatelj Komedije Krešimir Batinić dao je ideju, čitajući “Opet on”, da se taj tekst postavi na pozornicu tog kazališta. Zanimljivo je to, tvrdi on, da kroz Hitlera promatramo današnju politiku, današnje medije i današnje društvo:

“Roman je već izveden u raznim kazališnim adaptacijama diljem Europe. Aktualnost teme, situacije s kojima se lako možemo poistovjetiti, odnos današnjeg društva i medija koji prepoznajemo kvalitete su ovog komada. Pritom ne treba zaboraviti da je ovo predstava koja izuzetnu snagu traži od glavnog glumca i cijelog ansambla. Takav ansambl i jest ono po čemu je Kazalište Komedija prepoznatljivo – Dražen Čuček na čelu ove velike predstave!”

Redatelj Edvin Liverić još 2001. premijerno je postavio “Evu Braun” Stefana Kolditza na pozornicu Teatra Exit i kaže da ga je tada vodila posve jednostavna misao – nije ga intrigirala tema, koliko želja da pokaže svima koliki talent posjeduje Daria Lorenci Flatz. Sjeća se da su se dosta teško probijali kroz tekst i u traženju pravih motivacija za igranje te povijesne osobe. I tada je, kaže, tema bila intrigantna i činila se aktualnom, ali danas, 17 godina kasnije, ona je još aktualnija i sveprisutna u svim porama društva.

“Priča o Evi Braun bila je prejaka da bi se prešutjela. Ona je svih 16 godina bila strogo čuvana tajna među najužim Führerovim suradnicima, a u javnost je isplivala tek nakon smrti, nakon što se kao službena gospođa Hitler ubila s Adolfom u njegovu bunkeru. Ta mračna priča, ispričana nakon što je Berlin već odavno pao, a saveznička Europa zaboravom je vidala rane od vlastite odgovornosti za Hitlerov uspon i za Holokaust, bila je nešto s čim povjesničari nisu znali što da rade. Zbog toga je vjerojatno i postala svojevrsna pop ikona, kao i Hitlerov pas po kojem se prozvala grupa Blondie. Čini se neshvatljivim da je ta žena smrtno voljela Adolfa Hitlera, ali ono što je još strašnije jest da su njega voljeli milijuni, desetine milijuna muškaraca i žena, i to ne samo Nijemaca i Njemica. Ta ljubav prema Hitleru ima svoj odjek u svakom budućem kolektivnom obožavanju vođa. Veliki nositelji smrti u svojim narodima bili su voljeni, a ta ljubav neusporedivo je odvratnija od Evine ljubavi prema Adolfu. Odvratnija je jer je besmrtna i jer nakon nje nikad ne slijedi potpuna katarza. I sami svjedočimo tome.”

Liverić smatra da zato o tome treba govoriti i ukazivati na taj problem. Kolditz je taj komad zamislio kao crnu komediju, nešto što se gleda uz smijeh, ali si jednako tako publika postavlja pitanje odgovornosti i sudioništva u toj “banalnosti zla”. Liverić kaže:

“Osim što se iz predstave doznaje mnogo slabije poznatih fakata iz njihova života koji pomalo aludiraju na ‘žutilo’ današnjih ženskih magazina, na površinu jednako tako izlazi strahota apatične apolitičnosti i erozije životnih stavova. Jer na kraju krajeva, Eva Braun nije bila dio nacionalsocijalističke stranke. Bila je potpuno apolitična i nije ju zanimalo išta iz Hitlerova političkog života. Pa tako ona sama kaže, kao lik u ovoj monodrami: ‘Ja sam samo mala njemačka djevojka. Nikad nisam željela znati što se to tamo vani događa. Samo sam željela malo sreće’. U toj banalnosti i malograđanštini leži i najveća opasnost fašizma i inih totalitarizama.”

Zaključuje da Hitler i njemu slični zločinci ponovno mogu postati važni, ponovno mogu postati zvijezde: “Mislim da ti ‘mali’ potencijalni diktatori leže u svim našim susjedstvima i samo čekaju svoju priliku da dobiju moć. Ulicama europskih gradova i danas šeću žene i muškarci koji su svom dubinom srca voljeli Hitlera, Mussolinija, Staljina, Franca, Ceausescua, Miloševića… Zašto im vjerovati da su se sasvim odljubili? Opasna je njihova priča, a ne priča Eve Braun. Konačno, Eva je bila sama, a njih su milijuni”