Franz Kafka je češki pisac židovskog porijekla, jedan od ključnih autora književnosti 20. stoljeća i modernizma, poznat po tome što je ponajbolje literarno uobličio tjeskobu modernog čovjeka. Rođen je u Pragu 1883., a umro je od tuberkuloze 1924. u Sanatoriju Kierling blizu Beča. Njegova najpoznatija djela su romani “Proces”, “Dvorac” i “Amerika” te pripovijetka “Preobražaj”. Da nije bilo njegovog prijatelja Maxa Broda koji je također bio češko-židovski pisac, Kafkina bi djela bila nepovratno izgubljena. Naime, Brod koji je živio od 1884. do 1968., odbio je izvršiti Kafkinu zapovijed i posthumno uništiti njegova djela.

Taj dio priče poznat je svakoj prosječno upućenoj osobi, ali da se život Kafkine književne ostavštine nastavio i nakon Brodove smrti pokazao je Benjamin Balint u nedavno objavljenoj knjizi “Kafkin posljednji proces”, u izdanju TIM Pressa.

Benjamin Balint sveučilišni je nastavnik i kulturni publicist koji je rođen 1976. Studirao je filozofiju, komparativnu književnost i judaistiku. Piše za The Wall Street Journal, The Weekly Standard i Die Zeit. Književne prijevode s hebrejskog objavljuje u listu The New Yorker. Dosad je objavio pet knjiga od kojih je “Posljednji Kafkin proces” najpoznatija, objavljena 2018. na engleskom, a već 2019. na njemačkom, poljskom i još nekoliko jezika.

Nakon što je Brod umro, započela je međunarodna pravna bitka oko Kafkine književne ostavštine. Postavljalo se pitanje pripada li ona Izraelu, kamo Kafka nije nikad otišao iako je želio, Njemačkoj, zemlji u čijim su koncentracijskim logorima umrle tri Kafkine sestre ili je pak ta ostavština privatno vlasništvo. Naime, Max Brod je oporučno ostavio svoju imovinu prijateljici Esther Hoffe, a imao je želju da se njegova književna ostavština smjesti u knjižnicu Hebrejskog sveučilišta u Jeruzalemu ili u neki drugi javni arhiv u Izraelu ili inozemstvu. Prostor za dvosmisleno tumačenje njegove oporuke otvorio se zato što Brod nije izrijekom spomenuo Kafku u svojim uputama Esther Hoffe. Kako je objasnio Benjamin Balint, tako je stvorena pozornica za kasnije pravne svađe koje su dosegle kafkijanski apsurd nakon što je Esther 2007. ostavila vrijednu ostavštinu kćeri Evi, umirovljenoj zaposlenici izraelske zrakoplovne kompanije EL AL.

“Sada je Izraelska nacionalna knjižnica tvrdila da je Kafka ‘kamen temeljac moderne židovske kulture’ i da se njegova ostavština mora nalaziti na njihovim policama. Esther i Eva su, međutim, već pregovarale s Arhivom njemačke književnosti u Marbachu. Nijemci su dali vlastitu ponudu za Brodovo blago. Kao što pišem, Nijemci su željeli zauzeti poziciju ‘europskog univerzalizma protiv izraelskog partikularizma’. Na kraju je ipak pobijedila Izraelska nacionalna knjižnica. Inače, Kafkino me pisanje privlači otkad znam za sebe, ali posebno od kada sam podučavao njegovu književnost palestinskim studentima na sveučilištu Al Quds. Ti su me student naučili novim stvarima u univerzumu Kafkine proze. ‘Kafkin posljednji proces’ iznikao je iz sjemena koja su posađena prvi put tijekom stipendije 2010., u razgovoru s kolegama iz novina iz Hamburga Die Zeit. Ti su mi razgovori pomogli da vidim kontroverzna suđenja na izraelskom sudu, prepuna pravnih, etičkih i političkih dilema, kao fascinantnu epizodu u Kafkinu književnom zagrobnom životu.”

Objasnio je da ova ogromna ostavština obuhvaća, između ostalog, originalnu verziju Kafkina gnjevnog pisma ocu, rukopisne verzije nekih kratkih priča, skice koje prije nije nitko vidio, razglednice koje je napisao Brodu samo nekoliko tjedana prije nego što je umro i Brodove dnevnike koji su bacili novo svjetlo na njegovo dugo prijateljstvo s Kafkom.

Kaže da je pokušao sagledati pitanje pripadnosti Kafkina opusa kroz kulturni objektiv, a ne pravni ili nacionalni objektiv:

“Drugim riječima, pokušao sam iskoristiti suđenje da se otvore šira pitanja o tome tko posjeduje umjetnost ili ima pravo tražiti skrbništvo nad umjetnošću. U knjizi u tom smislu citiram Nobelovo predavanje Josipa Brodskog iz 1987. ‘Odbojnost, ironija ili ravnodušnost koju literatura često izražava prema državi je u osnovi reakcija stalnog ili još bolje beskonačnog protiv privremenog i konačnog’. Po mom mišljenju, suci u Jeruzalemu možda su presudili, ali simbolično suđenje nad Kafkinim naslijeđem i pripadanjem tek se treba dogoditi.”

Kako je Max Brod upoznao Esther Hoffe i kako je došlo do toga da joj je dao ostavštinu?

“Max Brod je upoznao Esther Hoffe 1942. u Tel Avivu. Ona je, kao i on, došla iz Praga u Palestinu. Esther mu je pomogla transkribirati i organizirati papire koje je spasio iz njihova rodnog grada u svom kovčegu. Brod u svom memoaru naziva Esther ‘svojim kreativnim partnerom, najstrožim kritičare, suradnikom i saveznikom’, osobom kojoj se osjećao ‘beskrajno dužnim’. Kafkini rukopisi koji su tako vitalno povezivali Broda s Pragom sada su počeli povezivati Broda s Esther i biti valutom njihova odnosa. Esther nije primila redovitu plaću za svoje godine rada s Brodom. Umjesto toga, Brod je svoju književnu ostavštinu, uključujući Kafkine rukopise, dao Esther”, rekao je Balint.

Odgovorio je na pitanje kakav je dojam na njega ostavila Eva Hoffe.

“Što se tiče Estherine kćeri Eve, prema kojoj sam gajio velike simpatije, jedan izraelski romanopisac rekao mi je jednom prilikom da kada misli o Evi Hoffe, misli o njoj kao o ‘udovici Kafkina duha’. U Kafkinu nedovršenom romanu ‘Proces’ koji je uredio i nakon njegove smrti objavio Brod, ujak je rekao Josephu K, protagonistu romana, sljedeće: ‘Suđenje poput ovog izgubljeno je uvijek već na početku’. Eva mi je rekla da se isto tako osjećala i ona sama glede njezina suđenja u Izraelu.”

Što možemo zaključiti o fenomenu intelektualnog vlasništva na temelju ove priče i o odnosu između javnog i privatnog vlasništva?

“Mislim da bi naš odgovor mogao započeti s Kafkom kojeg bi zasigurno zabavile ironije u ovom slučaju, a zabavili bi ga i oni koji danas uzimaju pravo biti vlasnici pisca koji je bio toliko odlučan u odbijanju da nekome pripada. Vidljivo je iz Kafkina pisma zaručnici Felice Bauer da je predvidio kontradikcije koje će u vezi njega uslijediti. Usporedio je dva članka o njegovu radu. Jedan je autor napisao da postoji nešto temeljno ‘njemačko’ u Kafkinoj pripovjednoj umjetnosti. Max Brod je, druge strane, u svom članku napisao da Kafkine priče spadaju u najtipičnije židovske dokumente našega vremena. Kafka se zapitao: ‘Jesam li ja cirkuski jahač na dva konja? Ja nisam jahač nego ležim ispruženo na zemlji’.

Kako kaže, u knjizi pokušava osvijetliti paradoks izraelskog suđenja, odnosno činjenicu da su Izraelci pokušali jednog tako složenog autora vezati uz fiksni identitet: “Kafka je možda koketirao s cionizmom, ali je također 1914. napisao: ‘Što imam zajedničko sa Židovima? Jedva da imam nešto zajedničko sa samim sobom’. Dora Diamant, Kafkina zadnja ljubavnica, rekla je da su se njih dvoje ‘konstantno poigravali s idejom da ostave Berlin i emigriraju u Palestinu kako bi tamo započeli novi život.’ Maštali su o otvaranju židovskog restorana u Tel Avivu, ona bi kuhala, a on bi bio konobar. No, naravno, Kafka je dopustio sebi maštati o preseljenju u Palestinu tek kada je njegova bolest toliko napredovala da je to postalo nemoguće. Suđenje je jasno pokazalo da se Jeruzalem smatra pravim nasljednikom i domom kulturnih proizvoda židovske dijaspore, barem se u očima svojih sudova i Nacionalne knjižnice Izrael počeo doživljavati kao završetak ili kulminacija priče koja je počela drugdje.”