Kaznena prijava HANFA-e otkriva kako se MOL preko skrbničkih računa dokopao 1,6 posto skrivenih dionica Ine koje je u ključnom trenutku htio aktivirati da bi prešao prag od 50 posto dionica Ine

Nacional u novom broju otkriva kako je hrvatski premijer Andrej Plenković tijekom nogometne utakmice između Hrvatske i Mađarske održane 10. listopada 2019. na splitskom Poljudu razgovarao s potpredsjednikom Uprave MOL Grupe Sándorom Csányijem da se pronađe način za odbacivanje ključne kaznene prijave HANFA-e, podnesene protiv MOL-a zbog manipulacija tržištem kapitala i s ciljem da se upravljačka prava u Ini vrate pod kontrolu hrvatske vlade. Sándor Csány bio je obuhvaćen i ozbiljno pritisnut tom kaznenom prijavom, zbog čega je još 2012. davao iskaz pred hrvatskim istražiteljima.

Nacionalovi izvori upozoravali su na to da su kaznena djela za koja se u prijavama teretilo grupu mađarskih menadžera lako dokaziva i da je bilo vrlo lako utvrditi njihovu stvarnu odgovornost za manipuliranje tržištem, odavanje poslovne tajne i prikrivanje činjenice da su Mađari zloupotrijebili povlaštene informacije koje su imali prilikom kupovine dionica Ine. Tvrdili su da su HANFA-ine kaznene prijave bile vrlo profesionalno pripremljene i kvalitetno i vrlo opširno obrazložene i argumentirane.

HANFA je te 2011. podnijela dvije kaznene prijave DORH-u, od kojih je jedna bila “zbog osnovane sumnje da su odgovorne osobe u MOL-u počinile kazneno djelo manipulacije tržištem”, a drugu je podigla zbog sumnje na „prijevaru u gospodarskom poslovanju”.

Kaznenom prijavom bili su obuhvaćeni i tadašnji predsjednik Uprave Ine Zoltán Áldott i predsjednik Uprave i glavni izvršni direktor MOL-a Zsolt Hernádi, ali i drugi visokopozicionirani šefovi MOL-a. Među njima su bili i članovi Nadzornog odbora MOL-a Ferenc Horvath, Jozsef Molnar, György Mosonyi i Oszkár Világi, ali i potpredsjednik Upravnog odbora MOL-a Sandor Csányi, koji je slovio za jednog od moćnijih ljudi u Mađarskoj. Po toj prijavi dugo se nije ništa događalo, a onda su 2013. Sandor Csányi i drugi s popisa po nalogu Uskoka ispitani u policiji u Novom Zagrebu. Bilo je to u jeku pregovora Vlade i MOL-a. No potom je istraga ponovno stala jer su se čekale informacije putem međunarodne pravne pomoći. Čini se da su te informacije 2019. godine napokon stigle do Uskoka i da je istraga tada ušla u novu fazu – koja je naprasno prekinuta oduzimanjem tog predmeta USKOK-u.

Prva od dviju najkonkretnijih i najozbiljnijih prijava protiv MOL-ovih predstavnika odnosila se na javnu ponudu za otkup dionica od malih dioničara Ine, koju je MOL objavio u prosincu 2010. u nastojanju da osigura natpolovičnu većinu dionica i tako legalizira upravljačka prava u Ini koja je godinu ranije MOL stekao pod sumnjivim okolnostima zahvaljujući dogovoru između Zsolta Hernádija i bivšeg premijera Ive Sanadera.

Malim dioničarima tada je nuđena otkupna cijena od 2800 kuna po dionici, što je bila cijena identična onoj iz 2008., no HANFA je u tijeku istrage i uz pomoć međunarodnih regulatora saznala da su Mađari u isto vrijeme preko trećih strana, odnosno skrbničkih računa na Cipru i u Slovačkoj, pokušavali otkupiti dodatne dionice koje bi im osigurale natpolovičnu većinu, ali su ovoga puta prodavateljima nudili znatno veću cijenu po dionici – čak 4000 kuna.

Hanfa je, naime, 2011. izdala rješenje kojim je ustanovljeno da je MOL manipulirao tržištem protivno zabrani iz članka 465. Zakona o tržištu kapitala, tako da je Općom ponudom za kupnju dionica Ine, objavljenom 15. prosinca 2010. i kasnije putem medija, širio informacije koje daju lažne i obmanjujuće signale u pogledu namjeravanog cilja stjecanja dionica Ine, znajući da su te informacije lažne i obmanjujuće. To je značilo da je MOL lažno prikazao namjeru prodaje Ininih dionica, a Zakon o tržištu kapitala jasno nalaže da cilj mora biti transparentno naveden. U ovom slučaju MOL je službeno prikazao jedan cilj, dok je u pozadini cilj bio njegovo stjecanje više od 50 posto dionica Ine. Time je zaobiđen Zakon o preuzimanju dioničkih društava koji precizno regulira uvjete pod kojima netko može steći više od 50 posto udjela u nekoj kompaniji. MOL se žalio na rješenje HANFA-e, ali je Visoki upravni sud njegovu tužbu odbacio i potvrdio rješenje HANFA-e.

U opsežnoj istrazi koju je provela i uz međunarodnu pravnu pomoć, HANFA je utvrdila da se u vrijeme trajanja Opće ponude MOL-a za kupnju Ininih dionica, pod oznakom INA-R-A- 2010. na Zagrebačkoj burzi pojavilo društvo Convergex, globalni broker koji je dionice Ine kupovao putem investicijskog društva Interkapital vrijednosni papiri iz Zagreba. Od 21. prosinca 2010. do 24. ožujka 2011. Convergex je za svoje klijente kupio čak 161.411 dionica Ine u ukupnoj vrijednosti 531.725.617,70 kn (odnosno više od pola milijarde kuna). Te su dionice potom u najvećem dijelu bile pohranjene na zbirnom skrbničkom računu kod Privredne banke Zagreb, u količini od 143.528 dionica, dok je manji preostali broj dionica bio pohranjen na skrbničkim računima u drugim bankama.

Informacije o tijeku tih transakcija HANFA je prikupila od nadzornih tijela za tržište vrijednosnih papira SAD-a, Bermuda, Austrije, Cipra, Britanskih Djevičanskih otoka, Češke i Slovenije, dok su Slovačka i Mađarska otezale s dostavom informacija.

Na temelju tih informacija HANFA je još u ožujku 2011. Uredu za sprečavanje pranja novca Ministarstva financija poslala informacije o indicijama da su neke transakcije vezane uz kupnju dionica Ine izvršene sredstvima čije porijeklo je upitno, odnosno novcem za koji postoji sumnja da je pribavljen nezakonito. Također su ih obavijestili o indicijama da se kroz umreženost sudionika u transakcijama pokušavao prikriti stvarni nalogodavac kupnje dionica.

Sve te sumnje otvorile su se kad se utvrdilo da su krajnji vlasnici dionica Ine kupljenih posredstvom Convergexa bile dvije tvrtke s Cipra, Uprecht Investment Limited i Stomarli Holdings Limited, koje su pritom bile i registrirane na istoj adresi: 59-61 Akropoleos, Savvides Center, prvi kat, apart. 102, Nikozija, 2012, Cipar. Vlasnici tvrtke Uprecht Investment Limited bili su Slovak Boris Carakcier i Bounty Commodities s Britanskih Djevičanskih otoka.

I Uprecht Investment Limited i Stomarli Holdings Limited tvrdile su najprije da su dionice kupile za sebe i svoj račun, no HANFA je nastavila dalje istraživati te je od inozemnih regulatora dobila dodatne zabrinjavajuće podatke. Postojao je veliki nerazmjer između osnivačkog, odnosno temeljnog kapitala obiju tvrtki u odnosu na vrijednost dionica koje su kupile. Jedna tvrtka imala je temeljni kapital od 3921 eura, a druga 1710 eura. Drugim riječima, tvrtke s 20 do 30 tisuća kuna temeljnog kapitala kupile su dionice u iznosu većem od pola milijarde kuna. Također su postojale sumnje o povezanosti osoba iz tih tvrtki s češkom bankom J&T i slovačkom Postova bankom.

Evo što je o tome HANFA u ožujku 2011. napisala Uredu za sprečavanje pranja novca:

“Prema informacijama dostupnim Agenciji, Postova banka a.s. (iz Slovačke) je financirala kupnju dionica INA d.d. od strane društva Uprecht Investment Limited s Cipra preko ugovora o repo transakcijama, pri čemu je ugovor zaključen 30. prosinca 2010. godine. Tom transakcijom društvo Uprecht Investment Limited stekao je 57.867 dionica INA d.d., a vrijednost transakcije iznosila je 24.944.647,03 eura.” HANFA je dalje u svom izvješću navela da je Postova banka u 94-postotnom vlasništvu društva Istrokapital s Cipra, čiji je predsjednik uprave slovački državljanin Mario Hoffman.

Hanfa je o njemu prikupila medijske napise i izvješće Parlamenta Ujedinjenog Kraljevstva, prema kojima je Mario Hoffman okarakteriziran kao „privatizacijski tajkun” i osoba s jakim vezama u podzemlju. Također su postojale sumnje u korupcijske skandale i pranje novca u nekim prethodnim poslovnim aktivnostima Maria Hoffmana, a sumnjalo se da su one bile i podloga za aktivnosti ruskih investitora.

HANFA je u konačnici o svemu zaključila: “Iz naprijed navedene kronologije događaja proizlaze osnove sumnje da je MOL, koristeći niz povezanih osoba, stjecao dionice društva INA d.d. na uređenom tržištu Zagrebačke burze d.d., prikrivajući pritom svoje vlasništvo nad tim dionicama. Prikrivajući svoje vlasništvo nad ovim dionicama, MOL je od javnosti prikrio svoju namjeru da stekne preko 50 posto dionica INA d.d. i ostvari kontrolu nad društvom u smislu Zakona o trgovačkim društvima. Takva namjera, kada bi bila poznata ulagačkoj javnosti, utjecala bi na cijenu dionice INA d.d. Naime, kada bi ulagačka javnost znala da MOL ima namjeru steći paket dionica INA d.d. od preko 50 posto, mogla bi kvalitetno evaluirati tu informaciju i donositi informirane odluke o ulaganju. Stjecanjem, preko trećih osoba, MOL je zapravo dao signal da on ne kupuje dionice, već neko treći i na taj načinje obmanuo investicijsku javnost koja je ostala bez informacije koja je ključna za donošenje daljnjih investicijskih odluka. Pritom, MOL pokušava ostvariti i protupravnu imovinsku korist, tako da predmetni paket dionica stekne po cijeni koja bi bila niža od one koja po kojoj bi informirani ulagatelji prodavali svoje dionice. Za napomenuti je kako je u ranijoj komunikaciji s javnošću MOL izričito tvrdio kako nema namjeru stjecati dionice INA d.d. na uređenom tržištu, čime je ulagačima dao lažni signal očito usmjeren k prikrivanju pravih namjera.”

MOL je u svibnju 2011. sam u priopćenju za javnost potvrdio da je “1,6 posto Ininih dionica predmet opcijskog sporazuma koji je MOL zaključio”. MOL je zapravo s nekim vlasnicima Ininih dionica sklopio ugovor da mu oni daju neopozivu opciju, ili pravo kupnje tih dionica pod određenim uvjetima, na određeno vrijeme.

No kad je započela istraga, nitko iz kolopleta offshore društava i osoba nije htio priznati da je s MOL-om sklopio opcijski sporazum o Ininim dionicama. Nije se do kraja rasvijetlila ni uloga banke J&T koja je bila zainteresirana i za neka ulaganja u Hrvatskoj, a jedan od ključnih ljudi koji su se spominjali u tim operacijama bio je i lobist MOL-a Josip Petrović, prijatelj iz košarkaških dana bivšeg predsjednika HDZ-a i bivšeg prvog potpredsjednika vlade Tomislava Karamarka. Karamarko je na kraju morao napustiti položaj zbog afere Konzultantica, u kojoj je jedan od protagonista bio i danas pokojni Josip Petrović. U vrijeme dok je Sanader bio na vrhuncu moći i dok je upravljačka prava u Ini predavao MOL-u, Petrović se i s njim intenzivno družio. Jesu li Petrović ili netko treći našli neke skrivene puteve i do predstavnika aktualne vlade?

U drugoj prijavi, onoj za „prijevaru u gospodarskom poslovanju“, MOL se teretilo za nelegalnost upravljanja Inom putem protokola LODO (Lista ovlasti za donošenje odluka) koji uređuje način upravljanja i procese odlučivanja u Ini i o kojem je Nacional već nekoliko puta pisao, a kojim je MOL-u osigurao donošenje važnih poslovnih odluka vezanih uz Inu zaobilazeći Upravu i suodlučivanje hrvatskih članova u njoj. Uz pomoć LODO-a i sustava donošenja odluka koji je protokol propisivao, sve važnije poslovne odluke donosile su se u Budimpešti.

HANFA je tada ponudila čvrste dokaze da Uprava Ine, odnosno, hrvatski članovi Uprave u stvarnosti ne upravljaju kompanijom i nisu u poziciji sudjelovati u odlučivanju, nego to čini MOL putem predsjednika Uprave i članova Odbora izvršnih direktora, čije se postojanje tada kosilo s odredbama Zakona o trgovačkim društvima. Odbor izvršnih direktora tada je formalno bio osnovan kao savjetodavno tijelo Uprave, no u stvarnosti je bio ključno tijelo koje je odobravalo svaki poslovni potez unutar Ine. Naknadno je, kako bi se postojanje takvoga tijela legaliziralo, ono preimenovano u Vijeće operativnih direktora, ponešto su mu smanjene ovlasti kako bi odgovarale hrvatskoj legislativi (odredbama Zakona o trgovačkim društvima), no ono i dalje ima istu neformalnu funkciju – „preskakanje“ hrvatskih članova Uprave u procesu donošenja ključnih poslovnih odluka.