Nakon godina krize i beznađa, došlo je vrijeme za novu generaciju ljudi rođenih nakon 1991. koja se ne okreće prošlosti, nego je usmjerena na sadašnjost. Unatoč ograničenim resursima zrače optimizmom, spremni su eksperimentirati i odustati od ekonomske stabilnosti da bi ostvarili svoje snove, svjesni da im internet može biti škola i mjesto za međusobnu razmjenu, a socijalne mreže izlog i tržište u cijelom svijetu.

Primjer toga je troje ljudi koji su se upoznali putem Instagrama, a o kojima su 2019. govorili mnogi na svijetu. Katalonska flamenco umjetnica Rosalía je dubinom svog albuma “El mal querer” na svim kontinentima osvojila nagrade za glazbeno iznenađenje godine, modni dizajner Palomo Spain iz Andaluzije je stigao na sve najvažnije modne piste, a konceptualni umjetnik Filip Ćustić je svoj onirički nadrealistički fotografski svijet predstavio u galerijama i reklamnim kampanjama diljem svijeta. Taj trojac dvadesetšestogodišnjaka upoznao se putem interneta, međusobno su se podržavali i nadopunjavali i konačno su doživjeli uspjeh. Ćustić je prije nekoliko mjeseci za koncept dizajna Rosalíjina albuma dobio i Latinskog Grammyja, a 16. lipnja sljedeće godine prvi put će izložiti svoje radove u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti.

Filip Ćustić surađuje sa svjetskim brendovima kao što su Gucci, Selfridges, Chloé i Carolina Herrera, izlaže u umjetničkim galerijama na više kontinenata i poput svojih kolega i prijatelja nema dlake na jeziku, vjeran je vlastitim principima i vrijednostima, a zbog uspjeh nije spreman na kompromise, makar zbog toga izgubio i dobro plaćen posao.

Sin primorskog rukometaša Darka Ćustića, bivšeg igrača kluba Tres de Mayo na Tenerifima, prvi put govori za hrvatske medije.

NACIONAL: Jedan ste od rijetkih Hrvata koji je dobio Latinskog Grammyja, a u Hrvatskoj ste nepoznati.

Iako sam većinu svog života proveo na Tenerifima i u Madridu, moja je obitelj iz Hrvatske. Tri godine živio sam u gradiću Korniću na otoku Krku, a tamo sam provodio i svako ljeto. Cijeli život obitelj me usmjeravala da učim nešto što me ne zanima jer je moje okruženje smatralo da umjetnost nije sigurna profesija i ne donosi zaradu. Ali kao pravi tvrdoglavac, bavio sam se fotografijom i počeo sam dobivati neke pozive. Upoznao sam ljude poput Rosalíje i Paloma koji su se u isto vrijeme pokušavali probiti u svom kreativnom polju. Svi smo rođeni 1993. i pokušali smo se izboriti za životni cilj, Palomo u svijetu mode, Rosalía u glazbi, a ja u umjetnosti. Priznajem da me na početku roditelji nisu previše podržavali, ali nakon što su shvatili da sam odlučan i siguran u sebe, sada imam njihovu potpunu podršku.

NACIONAL: S Palomom i Rosalíjom imali ste grupe na WhatsAppu u kojima ste objavljivali vaša djela u fazi nastanka. Tvrdite da ste učili jedni od drugih i stvorili ste neku vrstu umjetničkog klastera.

Kada sam s 18 godina stigao u Madrid, postojala je ta ideja da se u Španjolskoj ne podržava dovoljno mlade. Tek je završavala ekonomska kriza koja je započela 2007., svi su bili bez motivacije, nitko nije htio investirati. Osim toga, socijalne mreže, pogotovo Instagram, još nisu bile doživjele vrhunac. Iako je okruženje bilo demotivirajuće, mi smo bili puni snage, volje i ideja i bilo nam je svejedno to što nemamo novca da bismo nešto napravili. Ja nisam imao novca ni za najam studija, a kamoli za kupnju fotoaparata ili osvjetljenja. Tada sam počeo gledati tutorijale na YouTubeu da bih putem fotošopa mogao napraviti ono što nisam bio sposoban napraviti u studiju. Moje fotografije izgledale su profesionalne, a original je bio katastrofa zato što sam dobro naučio obrađivati fotografije u Photoshopu. Moja generacija je uspjela naučiti nešto zahvaljujući internetu koji ti omogućava učenje u bilo kojoj disciplini.

NACIONAL: Instagram je medij koji je najviše pridonio vašoj promociji i putem njega upoznali ste se i s Rosalíjom.

Ona je komentirala neke moje fotografije koje su joj se svidjele. Počeli smo izmjenjivati poruke, ali ona je živjela u Barceloni, a ja u Madridu i New Yorku.

‘Moji osjećaji prema komercijalnom svijetu često su negativni, industrija je agresivna. Sve je mračno, ali pozivaju nas umjetnike da sve ukrasimo kao nešto lijepo i svijetlo’

NACIONAL: Onda ste se preselili u Barcelonu.

Kada sam stigao u Barcelonu, upoznali smo se. Počeli smo se viđati, izlaziti na večere, razmjenjivati ideje, težnje, ciljeve. Ideja da napravimo zajednički projekt je uvijek bila prisutna, ali na početku njen projekt nije bio tako ambiciozan, ona nije bila Rosalía kakvu poznajemo danas, niti sam ja imao iskustva. Kad mi je rekla da planira napraviti album “El mal querer”, htjela je da joj ja napravim naslovnicu. Poslala mi je demo verzije pjesama koje još nisu bile gotove. Bio sam očaran, ali sam joj rekao da ne mogu snimiti samo jednu fotografiju koja bi predstavljala album, nego da moram napraviti fotografije za svaku pjesmu. Njoj se to činila dobra ideja. Kroz igru, dao sam oblik njenim riječima, nije to bilo ništa pretenciozno, nismo namjeravali napraviti nešto veliko. Bila je to neka vrsta improvizacije: u to vrijeme ona još nije potpisala ugovor s Universal Musicom i baš je zbog toga rezultat ispao tako slobodan. Da smo razmišljali o cenzuri i o onome što netko ne bi prihvatio, postavili bismo granice. Ona je snimila album, napravili smo fotografije, Universal je preuzeo projekt u paketu i dogodilo se čudo.

I s Palomom smo se upoznali putem Instagrama. Pozvao me je na njegovu prvu modnu reviju u Madridu, nakon koje smo izašli cijelu noć, zabavili se i od tog dana između nas postoji sinergija u umjetničkom smislu, dobri smo prijatelji, svakodnevno razgovaramo iako on živi u Córdobi, volimo se kao braća i planiramo surađivati i na daljnjim projektima.

NACIONAL: Rosalía se predstavila svijetu najavivši izlazak albuma objavom vaše fotografije na velikom ekranu na Times Squareu. Kako ste doživjeli taj trenutak?

Ono što ću vam reći je vrlo osobno, ali bio je najčudniji dan u mom životu. Nisam imao pojma da će Rosalía predstaviti album na Times Squareu. Njena sestra Pili poslala mi je fotografiju, a ja sam se počeo smijati, mislio sam da je fotomontaža.

NACIONAL: Mislili ste da je to fotomontaža?

Odgovorio sam joj “da barem”, na što mi je ona rekla da se to zaista događa u ovom trenutku i poslala mi videosnimku. Počeo sam vrištati, nisam mogao vjerovati. Nekoliko trenutaka kasnije nazvala me sestra i rekla da nam je umro djed, bio je to pravi šok. S jedne strane euforija, s druge tuga, dva potpuno ekstremna osjećaja. No bilo je lijepo jer je Rosalíjina fotografija božanstvena, nebeska. Bila je to neka vrsta djedove poruke da je sve u redu.

NACIONAL: Ono što umjetnici najviše mrze je fotografija vjenčanja. Vi ste ipak to htjeli probati.

Napravio sam pozivnicu za jedno vjenčanje koje je ujedno bilo i gej vjenčanje godine između Pelaya Díaza i Andyja McDougalla. Iskreno, htio sam se to iskusiti jer nisam nikad prije ovjekovječio homoseksualnu ljubav, odnos između dvojice muškaraca. Kad mi je Pelayo to ponudio, činila mi se to super prilika za istraživanje i reprezentiranje gej ljubavi. No to je jedan dio priče. Baš sam nedavno doživio izuzetno homofobnu situaciju na poslu. Neću reći ime klijenta, ali prisilili su me da snimim heteroseksualni poljubac, tvrdili su da je biti homoseksualac vrlo agresivna poruka.

NACIONAL: Govorite li o snimanju reklamne kampanje?

Da.

NACIONAL: Preferirate li umjetnički rad jer svijet mode i reklama postavlja previše ograničenja?

Moda i komercijalni svijet govore o različitosti, slobodi, višestrukoj ljubavi, ali je konačno sve to laž. Na početku te pozivaju na sastanke i pokušavaju glumiti da su otvoreni, ali ono što promoviraju je ograničena različitost. Različitost da, ali do neke granice. U slučaju ove kampanje rekli su mi da žele različitost u boji kože i tijelu, ali mi nisu dopustili da govorim o seksualnom opredjeljenju.

NACIONAL: Ipak ste odradili tu kampanju.

Da, jer su mi sve to rekli na dan snimanja. Bilo je to dosta traumatično iskustvo, zato što je moj cilj kao umjetnik da, kad radim za komercijalni svijet, imam slobodu odluke, da radim ono što osjećam i da klijent prihvati u potpunosti moju kreativnost, a ne samo dio. Ali komercijalnom svijetu je jedini cilj da nešto proda.

NACIONAL: I ne omogućava vam da budete umjetnik.

Žele me samo za ukrašavanje prodaje. Tako da su moji osjećaji prema komercijalnom svijetu često negativni, industrija je ponekad vrlo agresivna. Sve je vrlo mračno, ali pozivaju nas umjetnike da sve to ukrasimo kao nešto lijepo i svijetlo.

NACIONAL: S druge strane, je li moguće preživjeti bez toga, samo umjetničkim radom?

Ja sam na putu da to uspijem. Želim razbiti taj klišej prema kojem umjetnik, da bi preživio, mora raditi nešto komercijalno. To nije potrebno, živimo u vremenu promjena i na društvenim mrežama izlaže se sve i kad neki brend učini nešto što nije u redu, primjerice kad je reklama rasistička i kad kupci to shvate, kazne ih. I ja sam dio kupaca neke marke i ako je taj brend protiv mojih vrijednosti, ne želim raditi s njima. Međutim, ako vidim da taj brend poštuje moje vrijednosti, ekologiju, radi na različitostima u svakom smislu, a ne samo unutar nekih granica, ako nisu pasivno-agresivni, a posebno ako su pošteni i transparentni, radim s njima. Budući da sam radio na velikim projektima, došli su i oni još veći. Baš sam nedavno odbio jedan veliki projekt jer sam shvatio da su na prvom sastanku sve pokušavali prikazati tako da me kupe, da prihvatim. Nudili su brdo love i rekli da će sve biti genijalno, ali već sam naučio čitati između redaka i shvatio da to neće biti tako. Samo me žele uvjeriti da me potkupe, pa kasnije žele odlučiti što ću raditi i nametati mi promjene. Vrlo sam emocionalna osoba, u potpunosti se predajem svakom projektu i treba mi puno vremena za samo jednu fotografiju jer to nije fotografija, to je virtualna slika. Recimo, jednu od posljednjih objava na Instagramu koju sam napravio za Gucci i s kojom su me predstavili na Miami Art Baselu, obrađivao sam tjedan i pol. Ne mogu posvetiti tjedan i pol svog života nečemu…

NACIONAL: U što ne vjerujete?

U nešto što ne vjerujem ni ja, a niti klijent. Trenutno se koncentriram samo na one stvari u kojima osjećam neku vibru, koje me čine sretnim, u koje potpunosti vjerujem i koje osjećam da pomažu da čovječanstvo ide korak naprijed, a da nisu samo dio petlje potrošačke industrije.

NACIONAL: Stvorili ste vlastiti žanr objektizam.

Objektizam je riječ koja mi pomaže da uđem u neko kreativno raspoloženje, podsjeća me na stvari koje volim i one koje ne volim. Ne znam može li se nazvati teorijom, mislim da se one mogu definirati nakon nekog vremena, ali meni je to pomoglo da se orijentiram, dalo mi je smjer, a istovremeno sam vidio da objektizam inspirira mnoge ljude, shvaćaju ga kao jasan pojam i u potpunosti razumiju poruku ove ideje. Volim to koristiti kao koncept, ali ne želim da me ograničava. U posljednje vrijeme zabavljam se mnogo i s robotikom. Objektizam je za mene fluidan koncept, s vremenom će dobiti više oblika. U ovom trenutku mogu samo reći mnogo toga o ovom konceptu, ali još nisam došao do zaključka.

NACIONAL: Rekli ste da vas na početku obitelj nije u potpunosti podržavala, a kako vaše okruženje nije prihvaćalo vašu umjetnosti, niste bili u stanju izraziti sve ono što osjećate.

Hrvatska je zemlja u kojoj homoseksualnost, ma što rekli, nije prihvaćena, a još manje u Korniću, u kojem živi svega 200 ljudi. Nisam zapravo imao pravih problema s drugim žiteljima u mjestu, ali…

‘Želim razbiti klišej prema kojem umjetnik, da bi preživio, mora raditi nešto komercijalno. To nije potrebno, živimo u vremenu promjena i na društvenim mrežama izlaže se sve’

NACIONAL: Imali ste ga sami sa sobom.

Da. Osjećao sam da moram to skrivati jer to nije bilo prihvaćeno. Ali došao je trenutak kad sam sam sebi rekao da to nije greška, da je zapravo dar, ali da se moram osnažiti. A ako se osnažim, moram poslužiti kao primjer narednoj generaciji, da shvate da biti gej nije negativna stvar. Naprotiv, to je nešto super pozitivno.

NACIONAL: Da ste ostali živjeti na Krku, mislite li da biste imali priliku dostići današnji uspjeh, ali i osobni razvoj?

Da. Smatram da bih u nekom trenutku eksplodirao u tom okruženju, kao što bi se dogodilo na Tenerifima, gdje sam živio. Stvar je u tome što je posvećivanje nečemu kreativnom za generaciju mojih roditelja, rođenima u 60-ima, bilo rizično, zato nisu to podržavali. Željeli su da imam sigurnu plaću, ženu, kuću – programirani život.

Što se dogodilo? Nitko nije očekivao da će se toliko razviti socijalne mreže koje u ovom trenutku daju mnogo posla kreativnim ljudima. Danas je, recimo, posao ekonomista, što je moja majka po zanimanju, nešto što se u potpunosti može automatizirati. Kompjutori i algoritmi sposobni su gotovo zamijeniti radnika. Ono što ti strojevi nisu u stanju je stvarati i prognoza za kreativna zanimanja je bolja nego za mnoga druga. To je moja vizija, a poslužila je kao primjer mojim roditeljima da ne namataju mojoj mlađoj sestri ono čime se treba baviti.

NACIONAL: Vaša sestra Marta profesionalno se bavi tenisom, a natjecala se i na Wimbledonu.

Da se moja sestra rodila prije mene, moja majka joj ne bi dopustila da se posveti tenisu kako joj sada dopušta. Profesionalni život tenisača je kratak, pun žrtve i vrlo je teško kombinirati ga s učenjem. No mama je sa mnom shvatila da je najvažnije da dijete bude sretno, da se bavi onime što želi. Na kraju krajeva, moraš se cijeli život baviti onime što si odabrao. Ako radiš ono što ne želiš, ako ne pukneš kada ti je 18, dogodit će se s 50, a to donosi bolesti, frustracije, spoznaju da si veći dio života bio nesretan. Bolje je preuzeti rizik i pokušati se baviti onime što voliš, zar nije tako?

NACIONAL: Živjeli ste i u Hrvatskoj.

Osim što sam svako ljeto provodio na Krku, tamo sam živio nekoliko godina i išao u osnovnu školu. Prva osoba koja je vjerovala u mene kao umjetnika i dala mi priliku bila je učiteljica Alma Dujmović koja me je poslala na Novigradsko proljeće. Imao sam 12 godina i nije bilo lako, trebala je nagovoriti moje roditelje da njihov sin vrijedi.

NACIONAL: Sada se u Hrvatsku vraćate kao umjetnik.

Moja prva izložba u Hrvatskoj bit će 16. lipnja na Bijenalu u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, a to je bila moja velika želja za sljedeću godinu. Zanima me slavenska kultura i u njoj pronalazim inspiraciju. Posebno se usmjeravam na Hrvatsku jer smatram da je to nevjerojatna zemlja, ali ljudi nemaju snagu. Žene su deprimirane. Nije me strah to reći jer je to realnost. Svaki put kada dođem u Hrvatsku upoznam razne ljude koji imaju jako puno volje da nešto naprave, ali uvijek kažu da nema novca, nema resursa, ljudi ne žele, nema volje. A to ne smije biti tako. Želim doći tamo i dati glas Hrvatskoj jer je smatram divnom zemljom, ali vam treba više snage. Svaki put kad dođem kažem “ajoj, kakva sramota”. A ima toliko stvari koje se mogu iskoristiti.

Sjećam se da sam jednom prilikom na Krku morao pobjeći s jedne lokalne fešte jer se jedan mještanin napio i počeo me nervirati. Vikao je “Peder, peder! Pederu, ubit ću te”. Bio sam sam i prestrašio sam se. Danas razmišljam kako je to retardirano. Želim doći u Hrvatsku i probuditi ljude, napraviti nešto skandalozno da ljudi otvore oči i kažu: “Ajme, izvan Hrvatske se događaju takve stvari, a nas još uvijek opsjedaju mržnja i separatizam. Hajdemo zaboraviti te teme, ostaviti rat, postati snažni i činiti velike stvari, promijeniti se i evoluirati”. Ima mnogo homoseksualaca u Hrvatskoj, ali skrivenih jer je to tema o kojoj se ne može govoriti.