Filmski redatelj, scenarist i kritičar, teoretičar filma, književnik i prevoditelj Branko Belan rođen je 1912. u Postirama na Braču, a umro 26. travnja 1986. godine u Zagrebu. Za Belana su mnogi smatrali da je najveći tadašnji znalac filma, erudit i upućeni kritičar, no slomio je zube na filmu “Pod sumnjom”, koji su studio i cenzura okljaštrili. Okrenuo se zato drugoj karijeri – postao je profesor montaže i produktivni književnik. Što se zapravo dogodilo?

Nakon uspješne zagrebačke pretpremijere, ‘Pod sumnjom’ je prikazan Komisiji za cenzuru, koja se, kako tvrdi Belan, valjda privučena naslovom, našla u punom sastavu. Belan i direktor Bosna filma Moni Finci nisu smjeli prisustvovati projekciji i razgovoru koji je nakon nje uslijedio, ali su ponešto doznali o proceduri. Svaki član komisije koji bi imao primjedbu na pojedinu scenu imao je pravo tražiti da se ona izbaci iz filma. Nije bilo glasanja ni usaglašavanja, dostatno je bilo samo jedno nepovoljno mišljenje. Naposljetku je predsjednik komisije (Belan se samo sjeća da je to bio urednik lista Borba, ali ne i njegova prezimena) pozvao autora i Fincija i dao im popis desetak scena koje moraju skratiti ili potpuno izbaciti iz filma.

Rekao im je: “To nije mnogo. Ima slučajeva kada treba izbaciti i više toga.” Belan se opirao izmjenama navodeći pozitivna mišljenja sa zagrebačke projekcije, međutim, Finci mu je zaprijetio da će dati nekome drugome da mu skrati film: “Sad sam pomislio: taj drugi može još gore stvari napraviti, bolje da to ipak ja napravim. Međutim, kad sam odrezao prvu scenu, ja sam se tako ružno osjećao da sam sljedeće prizore rezao čak i više nego što je trebalo. To je bila neka vrst samoubojstva.”