Filmski redatelj i scenarist, dramski pisac i komediograf Fadil Hadžić rođen je u Bileći 23. travnja 1922. godine. Roditelji su mu radili kao poštanski službenici i obitelj se zbog toga često selila pa je odrastao u Lašvi, Bosanskom Brodu, Sarajevu.

“U Zagrebu sam studirao slikarstvo, došao sam tu za vrijeme Drugog svjetskog rata. Živio sam bijedno, jedva sam se prehranjivao. Crtao sam neke stvari za kina, i onda sam se 1946. godine našao u redakciji lista Kerempuh. Spavao sam u jednoj maloj sobici u koju se jedva moglo ući, i zato sam cijeli dan visio u redakciji i pokazao se kao vrijedan, čak maštovit član redakcije. Za šest mjeseci proglasili su me urednikom, iako u to vrijeme nisam imao ništa od legitimacija potrebnih za bilo kakvu funkciju kao što su partijska knjižica i sl. Za dvije godine digao sam tiražu na 170 tisuća primjeraka što je bio veliki uspjeh. Nakon toga i dalje bez partijskih epoleta postao sam glavni urednik Vjesnika u srijedu koji je tada izlazio oko godinu dana. Njega su pokrenuli Frane Barbijeri i Ive Mihovilović vrlo poznat i dobar novinar.

Kad sam došao VUS se prodavao u 60 tisuća primjeraka, a kad sam sam nakon tri godine odlazio iz njega imao je 300 tisuća primjeraka. Postao je najtiražniji list na cijelom tlu bivše Jugoslavije. Onda sam ja nakon tri godine smijenjen preko noći zbog kako su naveli – senzacionalizma. List je vladajućoj partiji počeo previše sličiti na zapadne listove, iako smo pazili kako smo to radili da nas ne bi pomeli. Ali na kraju sam ipak morao platiti ceh zbog tog velikog tiraža. Pozvao me direktor vjesnika Đuro Kladarin, simpatičan čovjek narodni heroj, general koji mi je par puta spasio glavu jer su me neki političari htjeli pomesti preko noći. Rekao mi je ‘ovdje više ne možeš biti’, pa sam postao urednik kulture u Vjesniku, ali za godinu dana sam otišao jer mi je već bilo dosta novinarstva, a počeo sam i pisati svoja kazališna djela.”