Nakon što je Branko Brezovec, jedan od osnivača Eurokaza, rekao da ta organizacija prvi put u 35 godina koliko postoji nije dobila novac za tzv. hladni pogon, mnogi kulturnjaci stali su uz Eurokaz, tražeći od Zaklade Kultura nova da i ove godine financira tu organizaciju. Uskraćivanje novca automatski, kako je istaknuo Brezovec, znači da je Eurokaz pred gašenjem jer ne može osigurati plaću jedinom zaposleniku. Stoga je prošlog tjedna organizirana tribina na kojoj se Eurokaz simbolički samozapalio. Sama najava o ukidanju Eurokaza potaknula je velike rasprave u kulturnoj javnosti, Brezovcu i Gordani Vnuk, također jednoj od osnivačica Eurokaza, javili su se hrvatski kulturnjaci i izrazili potporu, ali i neslaganje s načinom rada Zaklade Kultura nova pri vrednovanju prijavitelja na njihove natječaje.

Zaklada Kultura nova osnovana je 2011. godine, s osnovnom svrhom promicanja i razvoja civilnog društva na području suvremene kulture i umjetnosti. Financira se iz prihoda od igara na sreću, a kako kaže upraviteljica Dea Vidović, Zaklada je u 2021. planirala uložiti 80 posto svojih sredstava, 11,7 milijuna kuna, u programe i projekte organizacije civilnog društva u suvremenoj kulturi i umjetnosti, 5 posto u razvojne i istraživačke programe i projekte namijenjene organizacijama, a preostalih 15 posto odnosi se na operativne troškove Zaklade. Dea Vidović osvrnula se na činjenicu da Eurokaz ove godine nije dobio novac:

“Eurokazova prijava na Program podrške 2021. jedna je od 231 pristigle prijave, od kojih je podrška odobrena za 103 programa/projekta. Povjerenstvo za procjenu kvalitete prijava je na temelju prijava i Zakladinih kriterija neke druge programe/projekte ocijenilo višim bodovima u odnosu na Eurokaz. Umjetničkoj organizaciji Eurokaz je u prethodnom razdoblju dodijeljeno 775.546,74 kuna za provedbu 11 programa/projekata. Zaklada se svake godine suočava s činjenicom da u okviru financijskih sredstava kojima raspolaže nije u mogućnosti podržati sve kvalitetne programe/projekte koji su prijavljeni na javne pozive. Zaklada mora iznalaziti rješenja koja su u ravnoteži prema svima, pa je postupak dodjele bespovratnih sredstava definiran na način da svi prijavitelji na javne pozive imaju jednaku šansu biti podržani.”

Na tribini koju su Branko Brezovec i Gordana Vnuk iz Eurokaza organizirali prošlog tjedna govorilo se o važnosti opstanka te organizacije. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Dea Vidović navodi da Zaklada kontinuirano unapređuje postupak dodjele bespovratnih sredstava na temelju mišljenja i prijedloga različitih dionika uključenih u te procese. Posebnu pažnju pridaju, ističe upraviteljica Zaklade, komentarima svojih korisnika koji i u svakom izvještaju tijekom provedbe podržanih programa/projekata mogu iskazati svoje mišljenje o suradnji i komunikaciji sa Zakladom od postupka prijave, odobravanja sredstava do praćenja provedbe projekta: “Eurokaz je sve do sada iskazivao svoje zadovoljstvo radom Zaklade i nikada nije uputio kritiku na postupak, prioritete, kriterije, duljinu Vodiča za prijavu u kojem je sve detaljno raspisano na 86 stranica, sve do ove godine kada podrška nije odobrena, pa je sve što i kako Zaklada radi postalo predmet kritike. Riječ je o postupku dodjele bespovratnih sredstava koji je pomno građen, u kojem su sve procedure postupka kao i kriteriji za dodjelu sredstava unaprijed definirani, objavljeni i javno dostupni na mrežnim stranicama Zaklade. Unatoč tome što je ovakav način rada recentno izložen kritici u javnim i medijskim istupima gdje je karakteriziran kao proceduralan, birokratiziran i kvantificiran, Zaklada ovaj pristup smatra ključnim jer je dio transparentnosti procedure i do sada najuspješniji način za osiguravanje jednakopravnog pristupa javnim sredstvima. Zaklada upravlja javnim sredstvima koja dodjeljuje kroz pravedan i nepristran postupak kojeg se striktno pridržava. Zaklada je i jedna od rijetkih institucija koja je primijenila praksu evaluacije podržanih programa/projekata te kod onih organizacija koje su bile podržane u prethodnoj godini, dovela u vezu njihovu novu prijavu za bespovratna sredstva s provedbom u prethodnom razdoblju.”

Dea Vidović kaže da je od svog početka djelovanja, Zaklada angažirala 77 nezavisnih stručnjaka u procjeni kvalitete prijava iz različitih područja stručnosti i dijelova Hrvatske te da su svi radili vrlo predano i sistematično.

S obzirom na to da su predstavnici Eurokaza, kako kažu, pozvali nekoga iz Zaklade da dođu na tribinu, ne bi li pojasnili način rada i vrednovanja programa koje financiraju, razočarani su jer su im na njihov poziv iz Zaklade samo odgovorili da neće doći, bez objašnjenja. Dea Vidović to je ovako pojasnila: “Zakladino nesudjelovanje na tribini kritizira se s argumentacijom da kao javna institucija ima zadatak odazvati se svakom pozivu za javnu raspravu. Načelno se slažem s tim zahtjevima koji se stavljaju pred javne institucije. Ali javne institucije isto tako imaju obvezu jednakog tretmana svih svojih korisnika. Zaklada ne bi imala kapacitete sudjelovati na svim pojedinačnim pozivima za javnu raspravu onih koji nisu zadovoljni rezultatima. Naravno da će mnogi na ove moje riječi ‘skočiti’ i zaključiti da se nikada ne bi dogodilo da svi pohrle organizirati svoju tribinu. Točno, ali riječ je o principima koje je bitno imati i slijediti ih, ali i preuzeti punu odgovornost za njih i njihovu dosljednu primjenu. Zakladina predstavnica je bila na tribini, jako sam dobro informirana o svemu što je tamo rečeno, Eurokaz sam u roku od nepuna dva dana od njihovog zahtjeva primila na sastanku, redovno odgovaramo na sve njihove upite Zakladi; dakle, sudjelujemo u komunikaciji.”

Branko Brezovec i Gordana Vnuk nimalo se ne slažu s onim što je Dea Vidović rekla. Kako kaže Brezovec, važno je znati da se u ovom slučaju ne radi o Eurokazovu bijesu i povrijeđenoj taštini:

“Željelo se meritornu diskusiju, susret principa i uvid u posljedice Zakladine operativne strategije za hrvatsku kulturu uopće. Pozvali smo i mi nezavisne stručnjake iz različitih područja stručnosti, odbili smo navalu naših istomišljenika. U tijeku diskusije primijetili smo jednu zaposlenicu Zaklade – bizarno, radilo se o gospođi koja je započinjala upravo u Eurokazovu uredu – koja se ušuljala u dvoranu te smo je, obradovani, zamolili da nam objasni svoj status na tribini, možda želi nešto u ime Zaklade pojasniti. Ona je rekla da je prisutna samo kao promatrač: Eurokaz je Zakladi na promatranju, ona nas promatra. Doista, u Hrvatskoj, osim Zaklade, ne postoji druga institucija koja može pokriti jednu jedinu prekarnu godišnju plaću unutar nezavisnog pogona. Europske umjetnički senzibilizirane zemlje neće dozvoliti onome koji osjeća razvoj umjetničkih ideja da vodi računa o volonterima, metodama razvoja publike, komunikacijskim alatima i slično, pa da strepi kako će lukavo, retoričkim celofanom, omotati propulzivnost svog inovativnog rada.”

Branko Brezovec, hrvatski redatelj i jedan od osnivača Eurokaza. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Gordana Vnuk kaže da Eurokaz svake godine ispunjava prijavnice na natječaj Zaklade Kultura nova: “I svake smo godine začuđeni količinom njihova besmisla, besmislica, poluznanja prevedenog u birokratski metajezik floskula i pleonazama. Ta besmislenost buja u Zakladinim uvjetima tzv. prioritetima za prijavu, a ponajviše u obrazloženjima, i sve to njihovo nema veze s kreativnim procesima, umjetnošću. Zakladi je u opisu posla, zapisano je u njihovom Strateškom planu, davati financijsku podršku organizacijama civilnog društva u kulturi i umjetnosti. Rigidni model funkcioniranja Zaklade, način vrednovanja i bodovanja nema dodira sa slobodnim duhom umjetnosti, dapače, oni, kao demoni preciznosti, da parafraziramo Valéryja, rade protiv umjetnosti u korist društvenih stereotipa, potičući poltronstvo i njegovu kazuističku mjerljivost.˝

Dea Vidović se, naravno, izvlači na to da se Eurokaz nikad nije očitovao o tim besmislicama njihovih procedura i da nije sudjelovao na edukacijama, radionicama, javnim savjetovanjima o Strateškom planu Zaklade. Eurokaz je u svemu tome ozbiljno sudjelovao, a i napisao množinu žalbi i objekcija na odluke i postupke, ali ne postoji institut žalbe. Možete prigovarati, no od toga neće biti ništa, jer se ne može prigovarati programskim odlukama.”

Gordana Vnuk, osnivačica i umjetnička ravnateljica Eurokaza. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Branko Brezovec tvrdi da Zaklada nije osnovana na aspektima utilitarnih pristupa umjetnosti. Ona mora pružiti podršku stabilizaciji i razvoju organizacija koje djeluju u području umjetnosti kako bi mogle raditi svoje programe, dakle, riječ je o financiranju hladnog pogona i plaća zaposlenika:

“To im je glavno programsko područje i tu je Eurokaz ove godine odbijen. A radi se o 90.000 kuna, što je jedna trećina Eurokazovih godišnjih financija, koje je Eurokaz dobivao za isplatu minimalne plaće od 4100 kuna za Eurokazova jednog jedinog zaposlenika. S druge strane, Zaklada, koja djeluje gotovo kao paralelno ministarstvo sa zadatkom raspoređivanja javnog novca, ima devet zaposlenika s odličnim plaćama. Lako je izračunati iz njihovih izvještaja da je to oko 9000 kuna neto po zaposleniku Zaklade, a neki sigurno primaju i 15.000 kuna. Dakle, imate jednu monstruoznu instituciju koja bi pomagala korisnicima, ali pod uvjetom da zaposlenici Zaklade primaju najmanje duplo više od korisnika, zbog kojih i primaju birokratski odrađen dohodak. A radi se o najfragilnijem području, nezavisnoj sceni koja životari za opstanak svog martirija, gdje takav nesrazmjer u plaćama jednih i drugih itekako boli.”

Brezovec se osvrnuo i na činjenicu koju navodi Dea Vidović, da se dosad nisu žalili na odluke Zaklade jer su dobivali novac. Kako kaže, nisu se žalili u godinama kada su dobivali Zakladin novac jer su bili blagonakloni prema procedurama bodova i postotaka, za koje su vjerovali da su samo nužni paravani za odgovornost, osviještenost i stručnu obaviještenost meritornih procjenjivačkih autoriteta: “Ali ove godine kada je podrška izostala, zagrebli smo ispod površine i proučili sve njihove dokumente, zapisnike, pitali primjerice koju kvalitativnu odrednicu ima jedan bod u vrednovanju predloženog programa, a radi se o strahobalnom rasponu od 1 do 20 bodova, s ocjenama na stotinke boda. Na ta bodovna pitanja neće vam biti odgovora, naprosto, jer se mora sakriti apsolutna arbitrarnost bodovanja, pa time i odluka. Kako znati koliko vrijedi neki program, ako se ne zna koliko vrijedi jedan bod. Kako se odlučuje između, recimo, 17 i 18 bodova. A oni to nazivaju transparentnošću procedure! Pomnijom analizom bodova otkrili smo mnoge nelogičnosti, bizarnosti, čak matematičke greške. Kako je rekao sudionik tribine Božo Kovačević, o sudbinama nezavisne scene odlučuju algoritmi. To su ti hladni propisi do najsitnije izbrušenih detalja – oni to nazivaju transparentnošću – koji se grubo propisuju području tek uspostavljene umjetničke krhkosti i zamućenosti, inovativnoj, receptivnoj nesigurnosti. Mi bismo radije da iza ovih odluka stoje ljudi s imenom i prezimenom, znanjem, potvrđenim ukusom, koji mogu obrazložiti i javno odgovarati za svoje stavove a ne tek upisivati bodove. U Zakladi, da biste dobili maksimalnih 10.000 ili 20.000 kuna, koliko propisuju neki programi Zaklade, morate pročitati Vodič za prijave od 86 strana i ispisati rogobatnu prijavnicu. Vi možete kvantificirati na taj način projekte u znanstvenom području gdje se navode brojevi objava, citata i slično. Ali to je u umjetnosti nemoguće.”

A da Eurokaz zaista ima podršku od kulturnjaka dokazuju i dva pisma čije dijelove – jer su preopširna – Nacional objavljuje. Redatelj Krešimir Dolenčić jedan je od onih koji se osnivačima Eurokaza obratio pismom i oštrim tonom ukazao na lošu odluku Zaklade Kultura nova da uskrati novac toj organizaciji. Veći dio pisma Nacional ekskluzivno objavljuje:

“Eurokaz, nastao na zalazu jednog političko-geološkog razdoblja, prošao je kroz razna nedefinirana međuzemlja sljedećih godina, ostao na marginama povijesnih promjena 21. stoljeća, ne uklopio se u lažnu angažiranost teatra ili pak trendovske art trenutke, bio je i ostao nemoguće dosljedan. Ali – nemoguće dosljedan. Kroz sve labirinte birokratskih, političkih, ideoloških, gospodarskih aparatčika bilo pojedinačnih ili institucionalnih onaj završni trenutak – izbor i konačni udarac – predstava, performance, tribina, nikad, ali nikad nije iznevjerio ideju prvog, nikad napisanog manifesta. I da – nije se nikada uklapao. Uvijek na rubu da netko tamo u nekom uredu potaknut osobnom nevažnosti zatvori špinu i smjelo zaurla – dosta, zatvaramo! Ali to se ipak nije dogodilo. Jer – usprkos svemu postojala je rudimentarna svijest da to ne bi bilo možda pametno, možda dobro, možda korektno, možda inteligentno u nekom predizborju, izborju ili postizborju. A osim toga, to je toliko malo novaca, pa hajde, neka ih… I sve je to išlo dok su postojali tipovi s imenom i prezimenom. Kakvim – takvim. I nisu se zvali Gđa Tablica, G. Bod, Gđa Zaklada.. .i slično. Refleksivnost, kritičnost, angažiranost i inovativnost odjednom su postale brojke. S decimalama k tome. Pa je tako netko angažiran za 7,3, a inovativan za 8,6. U tom smislu se traži i ‘ciljana publika’. Baš kao i za novi sladoled ili kosilicu za travu. Kultura Nova. Što bi to trebalo biti? Latinski nije, a nije niti hrvatski. To je neka hibridna forma, neki štos koji kao iza sebe krije štogod pametno, pa vi vidite. I tako Gospodin Bod i Gospođa Zaklada zatražiše od Eurokaza da ispuni njihovu Gospođicu Tablicu. Pa se zapravo i logično, taj zametak teško prima, jer nemušti eurokazovci ne znaju kvalitetno izokola općiti na taj način. Ne znaju loše ulete, kvaziudvaračke kerefeke, jeftine fore u prejeftinim pansionima s dvije zvjezdice uz zadah neznanja i loš švercani duhan bez PDV-a. Možda čak i znaju, ali im je više dodijalo, pretpostavljam. Navaljali su se i previše po slabim madracima s lažnim etiketama i umorili se. Pa pomislili da je dovoljno da se zovu Eurokaz i da su jedan od najvažnijih kulturtregera u ovom komadiću Europe, pa da ih i ne treba previše pitati jesu li jebeno inovativni, angažirani, refleksivni, imaju li grijanje kožnih sjedala, funkcioniraju li i sto metara ispod vode i da li ih je preporučio koji influencer. Protestiram Zaklado! Vratite Eurokazu ono što mu pripada! Ili sami sebe ukinite! Onako – kao neki dobar performance.”

Redateljica Anica Tomić podršku radu Eurokaza dala je na tribini prošlog tjedna (lijevo). Književnik Slobodan Šnajder pismom je podržao Eurokaz i smatra da ne smije nestati (u sredini). Redatelj Krešimir Dolenčić pismom je podržao rad Eurokaza i kritizirao zakladu Kultura nova (desno). FOTO: Tomislav Čuveljak, Saša Zinaja/NFOTO, Davorin Visnjic/PIXSELL

Književnik Slobodan Šnajder isto tako se pismom podrške obratio osnivačima Eurokaza, a i veći dio tog pisma Nacional ekskluzivno objavljuje: “Eurokaz je silom prilika reduciran, ali u jezgri radi ono što je uvijek radio. U sredini podosta pošemerenih kriterija Eurokaz je ostao samostalan i potpuno rezistentan na danas uobičajene načine na koje se teatri brane od vrijednosti i estetika za koje drže da ih ugrožavaju. U Zagrebu je naime do danas potpuno dovršen sustav u kojemu teatri i njihove uprave ocjenjuju i nagrađuju sami sebe. Uz potpuno impotentnu kazališnu kritiku, kakvu bi Bert Brecht držao kulinarskom, jedino je Eurokaz, koliko mu je bilo dopušteno, podmirivao glad za alternativom. Kriteriji odabira gostujućih predstava, kao i naslova koji se odreda proizvode u uzornim antropološkim laboratorijima, ostali su i sada jednako oštri i kao takvi do danas su obranjeni. Sad pak vidim da je i to što je ostalo danas odjednom ugroženo. Anegdotalni su bili otpori naših kazališnih ljudi, pa i onih od renomea i opusa, protiv radikalnih predstava iz Eurokazovih gostujućih predstava. Ali jedno su anegdote, ma kako zasukane, a sasvim je nešto drugo kad se jednu manifestaciju takve tradicije, i zašto to ne reći: takvih zasluga, utjera u rešetku ‘brojčanih pokazatelja’, u neobičnom nastojanju da se potpunim kvantificiranjem nekog programa pronađu oni famozni ‘objektivni kriteriji’ koji postaju prevalentni naročito onda kad nešto valja ukinuti. Također i onda kad valja sakriti prave ‘subjekte’ takvih procjena. Traže se dakle ‘objektivni kriteriji’ koji bi isključili one ‘subjektivne’, a napose ideološku represiju. I misli se, ta je praksa dan-danas sve češća, da će takvu odluku izbaciti same brojke. Tako nešto bilo bi moguće samo u igri kocke. Što je Eurokaz sad odjednom skrivio? Je li krivo naciljao svoju publiku? Je li odstrijelio neku drugu? Nije angažirao dovoljno volontera? Nije još doveo berlinsku Schaubühne? Što je to Eurokaz učinio da sad mora nestati? Pri čemu se radi o iznosu za koji opći vlasnici našeg mainstreama ne ustaju iz kreveta. Eurokaz ne smije nestati nikad, pa ni onda.”

Podršku je Eurokaz dobio i od sudionika na spomenutoj tribini na kojoj su bili Božo Kovačević, Nadežda Čačinović ili redateljica Anica Tomić, koja je isto tako za Nacional komentirala kako vidi situaciju oko Eurokaza.

Anica Tomić kaže: “Odlazila sam na Eurokazove predstave i otkrivala svjetove koji su onda u novostvorenoj zemlji bili još jači i autentičniji, a svi umjetnici i grupe koji su nastupali davali su bar prividno dojam slobode, inovacije, promjene. Ta borba unutar sistema nekako je glasno i artikulirano nama mladima poručivala kako nas umjetnost i znanost jedino mogu izvući iz političke korupcije, tuposti i netransparentnosti. Kasnije nakon završenih fakulteta i kada sama krećem u profesionalne vode, Eurokaz pratim sa strane uvijek diveći se onoj istoj silini energije koju su i onda i danas ulagali da opstanu. No, ako govorimo o našem kulturnom podneblju moramo biti svjesni da ovdje desetljećima ne postoji kulturalna politika koja bi se sistematski posvetila kulturi tako da se ‘starim organizacijama’ da puna podrška, pa je moje pitanje zapravo kako je moguće da se institucije poput Montažstroja, Eurokaza, ili pak Damira Bartola Indoša, i dalje moraju prijavljivati. Zar ne bi bilo logično da su svojim višegodišnjim radom zadužile ovu zemlju i da bi bilo korektno da imaju svoje stalne prostore s kontinuiranom financijskom podrškom. Mišljenja sam da je Zaklada Kultura nova osnovana iz plemenitih namjera u kojima bi se svima dala jednaka mogućnost transparentnog prijavljivanja i osigurala stabilnost nezavisne scene, i ovo što se dogodilo nije posljedica Zaklade, nego sustavnog smanjenja sredstava, pa odbijanje nekih važnih institucija ne može biti i nije odgovornost Zaklade, ona je odgovornost Ministarstva kulture i medija i rezultat nepostojeće strategije koja bi se primijenila uopće na cijelu nezavisnu scenu. Možda je upravo ovaj događaj povod da se krene u razrješavanje ove problematike, u ulazak u dijalog o kulturi, kao važnom faktoru preživljavanja identiteta jedne nacije, koja se statistički smanjila za deset posto. Vjerujem da će se naći rješenje i da će Eurokaz opstati, također da će se naći novi modeli odnošenja prema starim institucijama i da ćemo dugoročno biti u kulturi dijaloga i podrške, a ne međusobnog okrivljivanja i partikularnih interesa. Samo briga za buduće generacije i prenošenje stečenog znanja koje će i naši nasljednici baštiniti, put je ka razvijanju identiteta i stabilnosti ne samo kulture nego i identiteta jednog naroda.”

Profesorica Nadežda Čačinović na tribini je rekla: “Zaključak je jednostavan. Nešto se mora reformirati u toj vrsti institucija. Moraju se napraviti drugačije osnove po kojima bi se onda mogli podupirati vrijedni poduhvati.”

Te njezine riječi znakovite su jer slično mišljenje ima i Nina Obuljen Koržinek, ministrica kulture i medija. U odgovoru Nacionalu ministrica kaže:

“Eurokaz je kao festival pokrenut osamdesetih godina odigrao iznimno važnu ulogu za razvoj neovisnog i suvremenog kazališta koji je odgojio brojne generacije kazališne publike. Prije desetak godina transformirao se u produkcijsku kuću koja u skladu sa svojom strategijom razvoja pokreće nove projekte i prijavljuje projekte na javne pozive i natječaje kao i ostala neovisna kazališta. Ministarstvo je u komunikaciji s predstavnicima Eurokaza i ostalim prijaviteljima na natječaje Zaklade Kultura nova. Ipak u odlukama o načinima bodovanja, kriterijima i vrednovanju projekata kojima dodjeljuje sredstva, Zaklada je samostalna i neovisna sukladno posebnom Zakonu. Zakon o Zakladi kultura nova na snazi je deset godina te je sazrelo vrijeme da se pokrene rasprava o postignućima i dosezima te da se po potrebi razmotre i moguće izmjene i dopune Zakona kako bi se unaprijedio rad Zaklade.”

Dea Vidović, upraviteljica zaklade Kultura nova koja financira civilno društvo (lijevo). Nina Obuljen Koržinek, ministrica kulture i medija (desno). FOTO: Marko Lukunic, Marko Prpic/PIXSELL