Dnevne novine u kolovozu 2017. godine objavile su uznemirujuće naslove: „Pod neobičnim okolnostima nestao riječki umjetnik. Već 20 dana nema mu traga, prije nestanka prijateljima je otkrio da se boji za život“, „Gdje je Krešo Kovačiček? Riječki umjetnik i boem nestao prije 20-ak dana, potraga ne daje rezultata“, „Okršaj sa skvoterima? Riječki umjetnik nestao prije 20 dana“. Njegovi kolege i prijatelji uskoro su se upustili u temeljitu potragu, ali s kamerom u rukama.

Krešo Kovačiček jedna je od najzanimljivijih figura riječke alternativne scene 1990-ih i 2000-ih. Performer, grafičar, glazbenik i profesor. Međutim, 2016. godine Kovačiček gubi stalno boravište i skvotira prostore napuštene tvornice papira Hartera, a u kolovozu 2017. misteriozno nestaje. Za Krešom tragaju policija, novinari, nekadašnji susjedi, ali i niz prijatelja, među kojima i redatelji filma Marina Musulin i Zoran Krema, koji su tražeći ga otputovali i do Francuske otkrivajući putem i manje znane fragmente Krešina života.

Redateljica Marina Musulin počela je razvijati projekt ‘Krešo’ 2015. godine na radionici za dokumentarni film Rafineri + ExOriente. FOTO: OkoDoko

Cijelu tu potragu odlučili su dokumentirati u filmu „Krešo“, a premijeri prošloga petka prisustvovao je i sam naslovni junak, koji se nakon više godina izbivanja ipak vratio živ i zdrav u svoju Rijeku gdje danas živi i radi. Zašto je film najavljen kao potraga za netragom nestalim umjetnikom ako je riječ o čovjeku koji živ i zdrav boravi u Rijeci, objasnila je izvršna producentica filma Jelena Androić: „Budući da je cijela jedna narativna linija filma posvećena potrazi, nije neobično u najavu filma staviti stvarni život, ono što se s Krešom događalo nakon što je film završio, ostaviti da visi u zraku. Najava je uvijek teaser. Vjerujem da bi manje zanimljivo bilo pročitati da je misteriozno nestao, ali se – manje misteriozno – i vratio.“

Dokumentarni film „Krešo“ najavljen je i kao film o riječkoj alternativnoj sceni, prijateljstvu, amplitudama života, bijegu, humoru i mraku, identitetima i unutarnjim borbama, a sama ideja rodila se kada je Marina Musulin počela 2015. godine razvijati projekt u sklopu radionice za dokumentarni film Rafineri + ExOriente. Je li u početku željela snimiti dokumentarni film o ovom osebujnom umjetniku pa je njegov život otišao u neželjenom smjeru ili je zapravo shvatila njegovim nestankom da je pred njom odlična, neispričana priča koja čeka filmsko uprizorenje?

Film ‘Krešo’ je dokumentaristički sirov, grub, bez uljepšavanja i ispričan gotovo umjetnički

„Još na prvoj godini studija Gluma i mediji u Rijeci, davne 2013. pokrenula sam suradnju s Krešom. Zaokupirao mi je pažnju i krenula sam ga fotografirati. Radila sam na kratkom filmu eksperimentalnog tipa koji sam kasnije razvijala i na radionici. Nitko tada nije mislio da će se stvoriti duga i velika priča. Od početka sam znala da u Kreši leži veliki potencijal za filmski lik. Svakim našim susretom donosio je nešto novo. Bio je pun iznenađenja. Nestankom se otvorilo novo poglavlje. Stvari su se događale i morala sam reagirati, otići na lice mjesta i vidjeti što se zbiva. Krema se uključio i sada smo se mi autori morali usklađivati i komunicirati. Puno toga je izašlo i iz naše suradnje. Kada mi je Zoran predložio da idemo u Francusku jer su do nas stigle glasine da je tamo, živi u dvorcu i čuva pse, nije bilo previše razmišljanja, skupila sam stvari i krenula. Trebalo je uhvatiti taj trenutak. Krenuli smo u to ne znajući što nas čeka. Nakon što se moja prvotna zamisao raspala, trebalo je opet pohvatati konce i novi smjer. Mnogo se toga iskristaliziralo u procesu montaže u kojem nam se nakon prvog grubog šnita priključila divna montažerka Dora Slakoper“, rekla je Marina Musulin.

Marina Musulin završila je studij na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci u klasi Rade Šerbedžije. Godinu dana provela je u Školi izvedbenih umjetnosti Sveučilišta na Malti, na odsjeku za kazalište i ples. Diplomirala je s audiovizualnim radom „Nova Europa“ na kojem je surađivala s umjetnicom Selmom Banich. Projekt “Krešo” počela je razvijati na radionici za dokumentarni film Rafineri + ExOriente 2015. u suradnji s Udrugom UKUS i Institutom za dokumentarni film iz Praga te kroz radionicu LFF Rough Cut. Djeluje na polju glume i audiovizualne umjetnosti.

Njezin partner u ovoj filmskoj potrazi za Krešom Kovačičekom, Zoran Krema, bavi se režijom, snimanjem, montažom i produkcijom dokumentarnih filmova još od 2006. godine, a od 2010. godine filmove producira pod udrugom Okodoko, koja je producirala i ovaj film. Kremin dokumentarni film “Teatar Chaplin – tragikomedija u četiri čina“ osvojio je 2013. nagradu Oktavijan Hrvatskog društva filmskih kritičara, za najbolji hrvatski dokumentarni film. Potpisao je i niz drugih dokumentarnih filmova koji su postigli zapažene uspjehe na filmskim festivalima, poput „Če sem sem… ma beloga tovara ne zovem moro”, o pjesniku Nikoli Kraljiću, ili pak “Zoffski grč”, dokumentarni film o Zoranu Štajdoharu Zoffu, kontroverznom frontmenu riječke art rock skupine GRČ. Zoran Krema objasnio je što ga je zapravo privuklo višegodišnjem projektu snimanja filma o Kovačičeku: „Mislim da je Krešo baš idealna osoba i protagonist kroz kojeg smo prikazali nekoliko desetljeća riječke alternativne scene, svi koji ga upoznaju rijetko ostaju ravnodušni. U današnje vrijeme sve više fali baš takvih profinjenih duša. A zašto baš Teatar Chaplin, Zoff iz Grča i Krešo kao sveto trojstvo? Pa, dok kao dokumentarist ne dobijete priliku snimati Elona Muska i takve, koristite vrijeme za snimanje ispred kućnog praga. Vjerojatno zato. A moj-naš prag bio je baš Krešo i drago mi je zbog toga.“

Film je prilično dokumentaristički sirov, grub, bez ikakva uljepšavanja i zapravo ispričan vrlo specifično, gotovo umjetnički. Zašto su filmskoj priči o Kreši Kovačičeku pristupili gotovo gerilski, bez neke očekivane naracije koja prati određeni timeline i konkretnog predstavljanja Kovačičeka kao umjetnika? „Uvijek je teško snimati nekoga koga nema i dok se ne zna hoće li ga uopće ikad biti. Odlučili smo snimati što više ljudi iz njegova života i prijatelje koji su za njega bili zabrinuti. Zatim smo snimali i našu potragu znajući da imamo dosta arhivskog materijala, snimljenog u zadnjih 20 godina našeg prijateljevanja sa Krešom. U konačnici smo napravili ‘rough cut’ koji je baš bio nakrcan svim i svačim. U tom momentu odlučili smo potražiti pomoć u vidu svježih i iskusnih očiju i prijavili smo se na Rough Cut radionicu u sklopu Liburnija Film Festivala gdje smo uz mentorstvo montažerki Jelene Maksimović i Hrvoslave Brkušić došli do sjajne Dore Slakoper. Dora nas je posložila i u godinu dana smo zajedno preokrenuli rough cut u dobar cut – i eto filma“, rekao je Zoran Krema.

Kovačiček je iz Rijeke otišao u Brno, Berlin, pa iz Amsterdama u Francusku gdje se prijavio na psihijatriju. Dijagnosticirana mu je shizofrenija. FOTO: Okodoko

Kako je glavni motiv za snimanje dokumentarnog filma o ovom jedinstvenom riječkom umjetniku bio njegov nestanak, koji je na svu sreću završio dobro, njegovim povratkom u Rijeku, stupili smo u kontakt sa samim Krešom Kovačičekom ne bismo li saznali, unatoč brojnim teorijama njegova nestanka navedenim u filmu, što je zapravo bio glavni okidač za njegov odlazak bez pozdrava, bez javljanja najbližima, za pješačenje par stotina kilometara do Brna i život u nekim drugim europskim gradovima. „Prije odlaska, deset godina sam skvotirao u jednoj ruiniranoj, ali prekrasnoj palači, sve dok se nisu pojavili novi vlasnici i izbacili me. Nakon toga sam godinu dana proveo u tvornici papira Harteri, s dozvolom Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, kao pozvani umjetnik koji je trebao raditi na projektu Europske prijestolnice kulture. U međuvremenu sam dobio sudski proces s vlasnicima prostora koji sam skvotirao, ali sam napadnut i shvatio sam da je situacija krajnje ozbiljna. Prije odlaska iz Rijeke dao sam na tu temu intervju Novom listu koji nikada nije izašao. U svakom slučaju, u Rijeci se nisam osjećao ni dobro ni sigurno i radikalan odlazak bio je jedino rješenje koje sam u tom času vidio. Put do Brna prešao sam uglavnom pješke, u japankama, u deset dana. Tamo me primio prijatelj, zadržao na oporavku te odveo u Prag na vlak za Berlin pa Amsterdam. Tamo sam tjedan dana dòslovno bio na cesti dok nisam sreo prijateljicu koja mi je omogućila da otputujem dalje za Haag te konačno i u Francusku. Bilo je još mnogo onih koji su mi putem pomogli. U Francuskoj sam sreo svog bivšeg šefa, iz nekih drugih vremena, i situacija je išla u dobrom smjeru. Radio sam u njegovu parku i na kući. Ali kako mi nije htio ustupiti svoju adresu da apliciram za novu putovnicu, napustio sam ga. Vraćao sam mu se u još dva navrata, pored ostalog i zato što mu je mentalno zdravlje bilo narušeno, ali na kraju je puklo, pod čudnim okolnostima. Pobjegao sam u Pariz i kako ni sam mentalno nisam bio dobro, prijavio sam se na psihijatriju gdje sam ostao dva mjeseca i gdje mi je dijagnosticirana shizofrenija. Mogu reći da sam u Francuskoj doživio ono što se zove povratak potisnutog. To me i dovelo natrag“, podijelio je svoju impresivnu priču Krešo Kovačiček.

Zoran Krema, redatelj dokumentarnog filma ‘Krešo’. FOTO: Okodoko

Je li bio nužan takav radikalan potez da neke stvari sjednu na svoje mjesto te da se vrati u Rijeku i nastavi sa svojim životom i umjetničkim radom?

„Mislim da jest bio potreban da neke stvari sjednu na mjesto. Tu je posebno odradio moj boravak u Francuskoj, gdje sam se počeo suočavati s nekim spoznajama i događajima koje sam bio zakopao. Mislim prije svega na odnos majke i oca spram mene, na izostanak ljubavi, podrške, pažnje, nekih sasvim uobičajenih roditeljskih postupaka koji su nužni za zdrav razvoj osobe. Tek sam u Francuskoj shvatio da sam taj izostanak svega navedenog uzimao kao nešto ‘normalno’, međutim, nije bilo normalno. Nakon takvog intenzivnog saznanja i introspekcije, neke stvari nužno sjednu na svoje mjesto, počneš ih zvati njihovim imenom“, zaključio je Kovačiček.

Sam završetak filma „Krešo“ ostao je zapravo visjeti u zraku, bez spoznaje gdje je i kako završio Krešo Kovačiček, pa je Zoran Krema objasnio zašto nisu film završili razgovorom s Kovačičekom danas, nakon što je prošao svu tu svoju životnu i egzistencijalnu kalvariju, već su kraj ostavili otvorenim stavljajući naglasak na njega kao osebujnog umjetnika: „Zaključili smo da je bolje tako. ‘Krešo’ je film o bijegu, umjetnosti i psihičkim poteškoćama. Više nam se sviđa da film otvara vrata promišljanju o zajednici u kojoj živimo i o nama samima, nego da faktički prepričamo cijelu Krešinu priču, koliko god bila zanimljiva i nestvarna.“

Riječko Art-kino Croatia, gdje je održana premijera filma „Krešo“, publika je ispunila do posljednjeg mjesta kako bi svjedočila priči o jedinstvenom umjetniku i alternativnoj riječkoj sceni.