U proteklih godinu i pol dana u pojedinim medijima pojavila se teza kako su neki od hrvatskih filmaša prošle i ove godine odlučili namjerno ne prikazati svoje nove filmove na filmskom festivalu u Puli jer su nagrade navodno unaprijed dodijeljene filmu “General” redatelja Antuna Vrdoljaka. Prošle godine film “General”, priča o životu Ante Gotovine, nije bio dovršen, ali se na pulskom festivalu prikazao ove godine. Uz popratne poražavajuće kritike, film “General” je osvojio nagrade za najbolju sporednu mušku (Borko Perić) i najbolju sporednu žensku ulogu (Olga Pakalović) te za specijalne efekte. Umjesto pretpostavljenog “Generala”, veliki pobjednik festivala i osvajač Zlatne arene za najbolji film je “Dnevnik Diane Budisavljević”, debitantski film redateljice Dane Budisavljević, koja je ujedno dobila nagradu za režiju, a film je nagrađen i za glazbu i montažu. I ne samo to, film “Dnevnik Diane Budisavljević” najbolji je film prema ocjenjivačkom sudu Federacije filmskih kritičara Europe i Mediterana FEDEORA te je najbolji i prema glasovima publike u pulskoj Areni. Priča o Austrijanki (glumi je Alma Prica) koja je za vrijeme NDH, od 1941. do 1945. godine, iz ustaških logora spasila više od 10 tisuća djece pravoslavaca, te bila izloženi progonu, za publiku, stručni žiri i kritiku bolji je film no onaj o Anti Gotovini, hrvatskom generalu i heroju Domovinskog rata. Sve pretpostavke kako će “General” sigurno pobijediti na pulskom festivalu time su nestale.

Razmišljanja o “Generalu” kao očekivanom pobjedniku pulskog festivala nisu bile bez osnova, naročito u ovogodišnjoj konkurenciji. Film je na natječaju HAVC-a 2016. godine dobio 4,2 milijuna kuna. Bilo je to vrijeme povratka HDZ-a na vlast i očito nitko u HAVC-u nije smatrao da treba propitivati kvalitetu ponuđenog scenarija. Film je, kako se pretpostavlja, na kraju imao proračun od 20 milijuna kuna, što je za hrvatske uvjete strahovito mnogo. Imao je brojnu i kvalitetnu glumačku ekipu na čelu s Goranom Višnjićem u ulozi Ante Gotovine, imao je priču o narodnom heroju, imao je logističku podršku Hrvatske vojske. S druge strane, pojavio se film koji je 2014. godine na natječaju HAVC-a dobio 2,7 milijuna kuna – radni mu je naziv tada bio “Dianina lista” – koji je režirala debitantica Dana Budisavljević, najpoznatija po hvaljenom intimnom dokumentarnom filmu “Nije ti život pjesma Havaja” u kojem svojim roditeljima priznaje da je homoseksualka. Utjecajnom redateljskom veteranu, utjecajnom bivšem političaru i sportskom djelatniku, s jednom od najvažnijih tema novije hrvatske povijesti, sasvim neočekivano se tako kao konkurentica za nagrade pojavila debitantica koja je vlastitim dokumentarnim filmom izašla iz ormara te je snimila film o spašavanju pravoslavne djece za vrijeme NDH. Ideološki, to su dva sasvim različita filma, “General” slavi naciju i pobjede, a “Dnevnik Diane Budisavljević” prokazuje sramne dane nacije.

Film “Dnevnik Diane Budisavljević” redateljice Dane Budisavljević nastao je u sklopu producentske kompanije Hulahop, a producentice su bile Miljenka Čogelja i Olinka Vištica. Izabrale su pulski festival da ga prvi puta prikažu publici i bile su zadovoljne prijemom, ali u Puli nisu očekivale nagrade, što potvrđuje i činjenica da je u petak, dan nakon prikazivanja filma u pulskoj Areni, gotovo cijela ekipa otišla iz Pule, ali su se u subotu vratili kako bi preuzeli nagrade.

Čak i da je došlo do nekog oblika političkog lobiranja ili pogodovanja filmu ‘General’ od strane Vidačkovića, to bi se brzo razotkrilo te bi to bio povod za napad na njega i traženje smjene

Rad na filmu “Dnevnik Diane Budisavljević” trajao je jako dugo. Dana Budisavljević i njene suradnice u kompaniji Hulahop do tada su se bavile temama kojima se nešto može promijeniti u društvu. U trenutku kada su 2010. godine počele razmišljati o filmu “Dnevnik Diane Budisavljević” iza sebe nisu imale puno filmskih radova. No kada su doznale za priču o Diani Budisavljević zaključile su kako je to važna tema te su o njoj isprva namjeravale snimiti dokumentarni film. Kako nisu imale dovoljno materijala za dokumentarac, morale su pokrenuti veliko povijesno istraživanje jer Diane Budisavljević se u tom trenutku nitko nije sjećao. I odlučile su se na hibrid igranog i dokumentarnog filma. O tome kako će ljudi na film reagirati kada dođe u kina, razmišljali su već tijekom snimanja. Zato su angažirali Silvestra Miletu, filmskog kritičara i povjesničara koji je tri godine istraživao povijesne podatke i radio na filmu. S velikim oprezom pristupili su temi jer nisu željeli da ih se optuži za manipuliranje podacima.

Film o Diani Budisavljević prošao je na natječaju HAVC-a, a osobe koje su tada kao umjetnički savjetnici odlučivale kojem filmu treba dodijeliti financijsku potporu bili su redatelji Dalibor Matanić i Branko Schmidt. Oni su u obrazloženju svoje odluke tada napisali:

“Mišljenja smo da je film vrlo moćno sredstvo za analizu svih mračnih strana iz hrvatske povijesti, a ‘Dianina lista’ na jedan posve human način, dokumentarističkom objektivnošću priča upravo o najmračnijem slučaju, NDH logorima te građanskoj hrabrosti da se suprotstavi represivnom sistemu. Diana Budisavljević je osoba koja je spašavala pravoslavnu djecu iz ustaških logora i činila je to kao osoba lišena bilo kakve ideologije, iz najviših humanih principa te je svojom akcijom uspjela spasiti 10.000 djece. Dana Budisavljević je spremna igrano-dokumentarnom kombinacijom napraviti vrlo atraktivan projekt koji će ukazati na nedovoljno poznat slučaj hrabrosti i sposobnosti jednog pojedinca da se izdigne iznad svih strahova te djeluje za opće humano dobro i time ovaj projekt postaje više nego univerzalan.”

I dok je ekipa iz kompanije Hulahop mukotrpno istraživala činjenice o Diani Budisavljević, o kojoj se jako malo znalo, Antun Vrdoljak je pred sobom imao sve najvažnije činjenice o Anti Gotovini, ali ih je selektirao, iako je imao 160 minuta vremena da ih sve ili barem gotovo sve ubaci u film. Vrdoljak je svojim filmom odlučio, uz podosta činjenica, potvrditi i narodne mitove i legende o Gotovini.

Kada je na natječaju HAVC-a 2016. godine odobren novac za film “General”, umjetnički savjetnici koji su donijeli tu odluku bili su Dean Šoša i Dalibor Matanić. Oni su u obrazloženju napisali:

“Kinematografije koje drže do sebe, omogućuju svojim živućim klasicima da snimaju filmove i u dubokoj starosti. Ovakva hrvatska kinematografija ima snage i novca omogućiti našim živućim klasicima Antunu Vrdoljaku i Veljku Bulajiću da u devetom desetljeću života snime cjelovečernje igrane filmove. Antun Vrdoljak priprema opsežni biografski film o generalu Anti Gotovini, koji prati njegov život od ranog djetinjstva do najnovijih dana, koncentrirajući se podjednako na intimni život generala kao i povijesna zbivanja u kojima je sudjelovao. Film koji računa na veliki budžet, naciji blisku priču i zvjezdana glumačka imena, trebao bi biti veliki hit u hrvatskim kinima.”

Iako 2,7 milijuna kuna za film “Dnevnik Diane Budisavljević” nije mali iznos, svakako je bio nedostatan za kompletiranje filma te su se autorice javile na natječaje filmskih fondova u Sloveniji i Srbiji. U Sloveniji su na natječaju dobile 50 tisuća eura te još toliko u filmskoj tehnici od filmskog studija Viba film. Na natječaju u Srbiji također su dobile 50 tisuća eura pa su tako te dvije zemlje postale koproducentice njihovog filma. Slijedio je natječaj Euroimagesa, kulturnog fonda Vijeća Europske unije, koji im je odobrio 160 tisuća eura. Za tri žene kojima je to prvi dugometražni igrani film bio je to novac s kojim se moglo pristupiti snimanju filma. Nisu znale što mogu očekivati pa su radile spontano, korak po korak, a kroz rad na filmu i same su naučile mnogo.

S druge strane, “General” je veliki projekt od značaja za cijelu državu, a ta država financira filmski festival u Puli. Naime, filmski festival u Puli ne financira, kao ostale festivale, HAVC. Pulski festival financira Ministarstvo kulture i to s 1,8 milijuna kuna pa bi svatko sumnjičav mogao reći da bi Ministarstvo kulture moglo pogurati film “General” prema nagradama. Umjetnički ravnatelj Pula Film Festivala je Zlatko Vidačković. On je bio tajnik HDZ-ovog odbora za kulturu do ožujka 2016. godine kada ga je napustio zajedno s predsjednicom odbora Anjom Šovagović i još nekim članovima. Bilo je to vrijeme kada je moćni zamjenik premijera bio Tomislav Karamarko, a članovi odbora protestno su istupili zbog smanjenja državnog proračuna u dijelu koji se odnosio na kulturu. Nakon pada Karamarka i dolaska Andreja Plenkovića na mjesto premijera, Vidačković je ponovno postavljen za umjetničkog ravnatelja Pula Film Festivala, na poziciju koju je zauzimao od 2005. do 2014. godine.

Ideološki, to su dva sasvim različita filma, ‘General’ slavi naciju i pobjede, a ‘Dnevnik Diane Budisavljević’, koji se radio dugih devet godina, prokazuje sramne dane nacije

Bilo bi iluzorno očekivati da će Vidačković na bilo koji način utjecati na ovogodišnje odluke žirija koji su činili producent Damir Terešak, književnik Pavao Pavličić, glumica Dijana Vidušin, maskerica Jasna Rossini i filmski kritičar Tomislav Čegir. Naime, Vidačković je otprije u sukobu s Hrvatskim društvom filmskih redatelja, a sukob se pojačao u veljači ove godine kada je Vidačkoviću mandat produljen iako je HDFR očekivao da će na to mjesto Ministarstvo kulture izabrati Hrvoja Hribara, dugogodišnjeg Vidačkovićevog oponenta. Čak i da je došlo do nekog oblika političkog lobiranja ili pogodovanja filmu “General” od strane Vidačkovića, to bi se brzo razotkrilo te bi to bio povod za napad na njega i traženje njegove smjene. A Hrvoje Hribar, koji se godinama sukobljavao s Antunom Vrdoljakom, sigurno neće reći kako je Vrdoljakov “General” oštećen prilikom dodjele nagrada.

A da nije oštećen govori i činjenica da je prema glasovima publike film “General”, među osam hrvatskih filmova u konkurenciji, osvojio tek šesto mjesto, s prosječnom ocjenom 3,83, dok je “Dnevnik Diane Budisavljević” osvojio prvo mjesto s prosječnom ocjenom 4,90. Nadalje, filmska kritika nije bila blagonaklona spram “Generala”. Jurica Pavičić je u Jutarnjem listu napisao da je “General” “suh, siv i dosadan”, Marko Njegić u Slobodnoj Dalmaciji zamjera mu “perolake dijaloge na granici latinoameričke sapunice” u nekim scenama, a s njim se slaže i Damir Radić koji je napisao kako je Gotovinina “kolumbijska ljubavno-bračna epizoda realizirana u maniri sapunice, a i ostala dva generalova ljubavna pothvata bit će prikazani vrlo sterilno”. Filmu “General” nije pomoglo ni to što je imao daleku veću medijsku promociju no film “Dnevnik Diane Budisavljević”.

Na velikim svjetskim festivalima nepisano je pravilo da nakon dodjele nagrada i svečanog zatvaranja članovi žirija popričaju s dobitnicima i dodatno im obrazlože razloge svojih odluka. No nitko od članova pulskog žirija s njima nije popričao na tu temu. Očito nije ni bilo potrebno.