Najpoznatije stablo na Rabu slavi sto godina. No veliko stablo crnike koje okružuje Trg slobode, popularno zvan Pjaceta, središte Kaldanca, starog grada Raba, nije samo obično, bez povoda posađeno stablo i puka lokalna turistička atrakcija. S Trga slobode pruža se pogled na glavnu gradsku plažu i poluotok Frkanj i stoga ne čudi da je to mjesto stalnog protoka turista na Rabu. Tko se od posjetitelja poželi informirati, a ne samo slikati za uspomenu, može saznati da je Trg slobode dobio ime u znak oslobođenja Raba od talijanske okupacije koja je trajala od 1918. do 1921. Naime, Kraljevina Italija je nakon sloma Austro-Ugarske između ostalog okupirala i otok Rab. Nakon mira u Rapallu 23. travnja 1921. Rab je ušao u sastav Kraljevine SHS, kasnije Kraljevine Jugoslavije pa su Talijani morali otići, a crnika je posađena u spomen na odlazak Talijana i ostala je sve do danas. Izgrađena je kružna klupica oko crnike i novo stubište do plaže, klupice s tri strane trga, uređeni su zidići za sjedenje te je postavljena česma za vodu. Na Pjaceti su se nekoć nalazili ambulanta i rodilište, a poslije i otočki vrtić nakon kojeg su se djeca igrala na tom trgu.

U želji da obilježe stotu godišnjicu sadnje crnike i stjecanja slobode, u Društvu prijatelja Raba pokrenuli su akciju skupljanja osobnih, obiteljskih i grupnih fotografija snimljenih na Trgu slobode u proteklih 100 godina, prikupili priče o Pjaceti i sadnji crnike, napravili izložbu fotografija na Pjaceti, a planiraju objaviti i monografiju. Smatraju da je fascinantno da samo jedno, pažljivo odabrano i dobro pozicionirano stablo može definirati prostor i uvjetovati njegovo korištenje i doživljaj. Nastojao se naglasiti intimni odnos građana i gostiju s Pjacetom, najmanjim i najpopularnijim trgom u gradu, trgom koji predstavlja vrijedan i autentičan primjer mediteranskog trga – javan, dostupan i zaštićen, uvijek posjećen, no sačuvan od komercijalizacije.

Tanja Zudenigo iz Društva prijatelja Raba istaknula je da su za potrebe akcije prikupili više od 300 fotografija te da su priče o Pjaceti i crniki tražili kroz objave putem društvenih mreža. PHOTO: Kristina Olujić Ježić

Tanja Zudenigo iz Društva prijatelja Raba istaknula je da su skupili više od 300 fotografija te da su priče tražili tako da su se oglašavali preko društvenih mreža.

Kaže da ih je iznenadilo mnoštvo varijanti priče o sadnji crnike i da je svaka obitelj imala priču o nekom svom pretku koji je sudjelovao u sadnji, što im je potvrdilo priču o važnosti Pjacete u lokalnoj zajednici.

„Za sad znamo da su lugari Franjo Generini i Mario Fafanđel posadili crniku, ali ne znamo je li se prva sadnica odmah uhvatila jer je do nas došla i priča da je na jesen iste godine iščupana prva sadnica koja se osušila i posadile su se tri nove, od koje je jedna uspjela. Kroz priče Rabljana koji su odrasli na Pjaceti doznali smo puno toga, ali ni u jednom kontekstu Pjaceta se ne politizira, već se priča o doživljajima i anegdotama s Pjacete, o rađanju, igri, ljubavi, poslu i sprovodima na Pjaceti, životu na Pjaceti, sve je to isprepleteno humorom i svaka njihova priča povezuje ih s drugim osobama, svaka priča o sebi dovede ih do drugih ljudi. Ljudi su Pjaceta, bez ljudi nema Pjacete. Bez crnike bi to bila samo prazna pjaca, a ovako nam crnika ljeti daje hlad, zimi štiti od kiše, nekako nas zakriljuje u svoju krošnju“, rekla je Tanja Zudenigo.

Fotografija Pansiona Zsolnay iz davne 1913.. PHOTO: Društvo prijatelja Raba

A na pitanje da se prisjeti Pjacete svoga djetinjstva, odgovorila je: ‘’Ja sam na Pjacetu išla sama već od treće godine. Moji su me puštali jer su znali da me ima tko paziti na Pjaceti. Tamo je bilo starije djece koja su bila zadužena za čuvanje mlađih, ali i od nas mlađih tražilo se da ih slušamo. Na klupicama su sjedile nonice, svaka je imala svoju ‘štaciju’ tako da je uvijek pazila na neko područje. Tako smo mi djeca tada bila pokrivena starinskom verzijom videonadzora. Kada bismo ožednjeli, nismo išli svojoj kući, nego kod prvih ukućana koji su doma na Pjaceti. Tako je teta Karina uvijek imala spreman bokal vode i čaše na prozoru, a nekad bi nam i pripremila kruha s putrom i marmeladom. Uvijek smo se igrali s ‘balom’ i stalno su nam se prijetili da će je probušiti ako im još jednom padne u vrt i slomi limun ili cvijeće, ali su nam balu vraćali cijelu. Svi su nas odgajali i brinuli se.“

Stari grad Kaldanac i Pjaceta bili su važni i za Slobodana Novaka, jednog od vodećih hrvatskih književnika 20. stoljeća koji je u tom gradu završio osnovnu školu, a nakon smrti 2016. proglašen je počasnim građaninom grada Raba.

Za Rabljanina Miljenka Domijana, konzervatora i povjesničara umjetnosti, Pjaceta je mitsko mjesto. PHOTO: Kristina Olujić Ježić

O tome nam je njegov sin Ranko Novak rekao: „Stari grad i Pjaceta bili su mikrokozmos njegova odrastanja, dječjih igra, prvih prijateljstava i najranijih uspomena. Kasnije, u njegovoj prozi bili su pozornica radnje u romanima ‘Izgubljeni zavičaj’ i ‘Mirisi, zlato i tamjan’ koja se odvija u Madoninoj kući u starom gradu. Pjaceta je za njega u djetinjstvu bila dnevni boravak, mjesto druženja i igre s vršnjacima. Stanovao je tridesetak metara ispod nje, dolje niz ulicu. U ‘betonskoj zdjeli’ mlade, tek zasađene crnike bušili su rupe u zemlji i igrali se ‘na franje’. Kasnije, kad sam s njim došao prvi put na Rab 60-ih godina prošloga stoljeća, odveo me do zida Pjacete, na svojevrsni ‘kapetanski most’ broda-grada. Bio je to moj prvi doživljaj Raba. Čudesan pogled na uvalu Eufemiju, poluotok Frkanj i pučinu, u predvečerje ispod crnike koja je tada imala već okruglo formiranu i lijepo razlistanu krošnju“, opisao je sin tog književnog klasika. Njegova kuća u blizini Pjacete s ložom i stražnjim dvorištem u kojoj je odrastao, ispričao je Ranko Novak, bila je tih godina kada ga je vodio po gradu u ruševnom stanju i nisu je mogli razgledati.

„Glavnina njegovih priča bila je vezana uz tu kuću i život s barbom, odnosno poočimom, tetom i Mandom te je opisana u ‘Izgubljenom zavičaju’. Barba ga je grdio što je stalno čitao i tjerao ga na kupanje. Dobacivao mu je: ‘Samo romanci, romanci! Ajde mali na more!’. Čitati je ipak nastavio, ali i dojmljivo plivati kraul a posebno leptir sve do u duboku starost. Posljednji put s više od 80 godina zaplivao je s Vele kamene preko zaljeva na Frkanj, usprkos našoj vici s obale. Bilo je to njegovo oproštajno kupanje. Otac je 1962. kupio trošnu kamenu kućicu s dvorištem unutar gradskih zidina i od tada smo tu ljetovali polako je uređujući. Njemu je ona postala doživotni refugijum od turističke svakodnevice i ‘splendid isolation’ u koju se dobrovoljno povlačio i gdje je ponešto pisao, uživao u svom vrtu, razgovarao s guštericama i sadio ruže.“

Rekao je da je njihovu kuću na Rabu njegov otac odmah nazvao talijanskom iskrivljenicom Gajarda.

„Naime, na zidu našeg vrta na Bobotinama i danas stoji relikt prošlosti iz vremena talijanske okupacije, tj. kamena ploča s natpisom La Gagliarda, doduše otucanih slova nakon oslobođenja, čime je dio talijanskog identiteta izbrisan. Inače, roman ‘Mirisi, zlato i tamjan’ i druga njegova djela vrve talijanizmima zato što je njegova proza ako ne potpuno, onda bona parte autobiografska proza. Proza o otoku i otočanima, posebno građanima starog grada Raba koji su u njegovoj mladosti govorili hrvatski i iskrivljeni talijanski. Uglavnom starije generacije danas gotovo izumrle. Uostalom, talijanski se govorio i u njegovoj rodnoj kući gdje ga je i naučio.“

Kako je istaknuo naš sugovornik, talijanska, kao i svaka druga okupacija domovine mladom čovjeku bila je bolna i neprihvatljiva. Pogotovo njemu, dodao je, koji se smatrao hrvatskim nacionalistom u najpozitivnijem smislu te riječi i starčevićancem koji je 1943. otišao u partizane, a potom u bolnicu u Bari u tu istu od fašizma oslobođenu Italiju.

Fotografija Mikice i Duška Zudenige iz 1956. i fotografija Gjure Szabe iz 1920-ih pokazuju da se sav društveni život Raba događao oko crnike i Trga slobode. PHOTO: Društvo prijatelja Raba

Miljenko Domijan, istaknuti konzervator i povjesničar umjetnosti, rođeni Rabljanin koji je obnovio brojne sakralne objekte u povijesnoj gradskoj jezgri, rekao je da je Pjaceta mitsko mjesto koje je uvelike obilježilo njegov život.

„To stablo je raslo, da bi na kraju krošnjom pokrivalo gotovo cijeli trg i postalo simbol emocionalnog vida našeg života. U zrelo doba tamo smo se znali okrijepiti i vinom poslije naših izleta, kao pedesetogodišnjaci nalazili smo se na Pjaceti i igrali nogomet i crnog čovjeka evocirajući djetinjstvo. Taj trg je simbol pripadnosti gradu, dalmatinskim izričajem rečeno on je svojevrsni tinel, odnosno dnevni boravak u najljepšem stanu na svijetu, a to je grad Rab. Općenito je ambijent u gradu bio takav da smo svakim novim mjesecom i godišnjim dobom izmišljali svoje nadahnute igre. Često smo se igrali i u obližnjem parku koji je prvorazredni hortikulturni spomenik, a do početka 20. stoljeća to nije bio park, nego kamenjar na kojem su pasle koze. Park Komrčar, koji je u našim igrama bio stvoren i za voajerstvo, projektirao je Pravdoje Belia i to je sada najljepši perivoj na Jadranu.“

Opisao je da je urbana elita na Rabu osjećala slavenstvo, odnosno hrvatstvo, i tada je posađeno stablo crnike, quercus ilex ili vazdazeleni hrast, naše autohtono stablo, važno za Mediteran i Dalmaciju. Može ga se, ističe Domijan, dovesti u vezu sa svetim hrastovima po grčkim proročištima i svetištima, ima simbolično i jako nabijeno značenje kao znak usađivanja hrvatstva u ove prostore koji su do tada bili strani, primjerice, austrijski, francuski ili venecijanski.

„Na Pjaceti je prije bio štandarac, visoki i moćni jarbol sa stijegom svetoga Marka, znaka Mletačke Republike. Ja sam u djetinjstvu pa i prvoj mladosti bio gotovo bombardiran tim slavenstvom, barba Ante Toni Bačić, ujak moje majke, polubrat moje none, bio je jedan od stjegonoša te ideologije. Bio je pripadnik organizacije Hrvatski sokol, osnovane radi promicanja tjelovježbe i širenja nacionalne svijesti po uzoru na češki Sokol. Talijani su ga 1941. odveli u logor na jug Italije jer su rapski talijanaši, pomalo i fašistoidni, znali da je uz gradske političare bio onaj koji je želio sadnjom crnike obilježiti slobodu. Rab se tada oslobodio moguće talijanske okupacijske vojske. Talijani tada, nakon Prvog svjetskog rata, nisu ubijali, ali su zatvarali ljude pa su tako rapskog župnika kao domoljuba također odveli u logor u južnu Italiju. Rab je imao i tu autonomašku opciju koja je postala i talijanaška, bilo je ljudi koji su se osjećali Talijanima, ali je na kraju ipak pobijedila nacionalna ideja“, zaključio je Domijan.