Unatoč tomu što mladima iz društveno-humanističkih struka nije lako naći posao, kada je netko zaista zainteresiran i motiviran za svoje područje, ipak će naći način da se ostvari. Primjer takve mlade osobe je povjesničarka umjetnosti Nevenka Šarčević, za koju se može reći da je imala zanimljiv i pomalo nesvakidašnji dosadašnji profesionalni put. Bila je na stručnoj praksi u Peggy Guggenheim Collection u Veneciji, radila kao stručna suradnica u Institutu za povijest umjetnosti, usavršavala se u novootvorenoj Biskupskoj palači sa stalnim postavom umjetnina u Dubrovniku, živjela u Tivtu u Boki kotorskoj, gdje je neko vrijeme radila na otoku Gospe od Škrpjela pred Perastom te uređivala i vodila emisiju ‘’Bokobran’’ na Radiju Dux.

Upravo su boravak i rad u Boki kotorskoj za nju bili dragocjeno i važno iskustvo, osobito zato što je na temelju emisije ‘’Bokobran’’, u izdanju ArTresor naklade, Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu i Kotorske biskupije nastala njezina prva knjiga “Bokobran – Razgovori o kulturi i umjetnosti Boke kotorske”. Urednica knjige je Katarina Horvat Levaj, ravnateljica Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu, a s tog Instituta recenzenti su pokojni akademik Tonko Maroević i akademik Radoslav Tomić te Paolo Mofardin, čijim je fotografijama opremljena knjiga

Boku kotorsku najprije je posjetila 2012. godine, kad je pratila sestru Anu koja je tamo dobila posao. Na pitanja kakav je dojam na nju ostavilo to pomalo mitsko mjesto i kako je došlo do toga da je tamo živjela i radila dvije godine kaže: “Doživjela sam nešto što dotad nisam jer me Boka na neki način ‘uzela sebi’ i to ne mogu jednostavno opisati da ne bude bez jakih epiteta, poetično, a nadam se ne i patetično. Premda je zatvara okruženost brdima i planinama, Boka kotorska ima u sebi nesvakidašnju ‘pitomost’. Prije nego što sam došla u Boku, bila sam zainteresirana za taj prostor, napose baštinu dok sam slušala predavanja na studiju povijesti umjetnosti u Zadru. Gledajući fotografije Boke i njezinih spomenika, imala sam dojam da je izvan svih uobičajenih kategorija. U jednom posjetu sestri Ani i boravku u Boki posjetivši Perast upoznala sam Srećka Majića, peraškog župnika koji je kazao da upravo trebaju povjesničarku umjetnosti za rad na obližnjem umjetnom otoku. Uskoro sam svaki dan putovala iz Tivta u Perast lokalnim autobusima, a ako bi mi se posrećilo i barkom preko Veriga, jednog od najposjećenijih mjesta u Crnoj Gori. Tako imam izvanredno iskustvo neposrednog susreta s tamošnjim ljudima, ali i ljudima koji su dolazili iz različitih dijelova svijeta, otvorenih očiju, zadivljeni ne samo ljepotom spomenika, već i prirodom koja se čini upravo na tom otoku izražajnijom zato što su vremenske mijene intenzivnije jer je u samom srcu Zaljeva.”

Nevenka Šarčević rođena je 1987. u Požegi, a povijest umjetnosti, koju je završila 2013., studirala je u Zadru i Zagrebu. Kao kustosica, angažirana je kao vanjska suradnica institucija u Hrvatskoj i Crnoj Gori. Piše osvrte i likovne kritike, priprema intervjue za stručne časopise i portale, sudjeluje na znanstvenim i stručnim skupovima i likovnim kolonijama. Trenutno je na doktorskom studiju na kojem se bavi umjetničkim opusom Zlatka Šulentića koji istražuje unutar različitih kontekstualnih okvira.

Nevenka Šarčević smatra da mladi imaju puno prilika za rad, ali čini joj se da su rijetke mogućnosti koje im se nude kao sigurni i definirani putovi bez vlastitih okušavanja u nepoznatom gdje će se možda otkriti, razviti ili ostvariti potencijal ili pak zaustaviti i zaboraviti želje.

“Pri tome je, razumije se, ako nismo stalno zaposleni u struci, nemoguće bez praznih hodova i u egzistencijalnoj neizvjesnosti. Bit je da se ti prazni hodovi iskoriste na kreativan način. Naime, kad sam došla u Crnu Goru upoznavajući domaće ljude na spomenutom Otoku nerijetko iznenađeni što se tamo ‘zadesio’ netko iz Hrvatske, znali su upitati: ‘Kako to da si tu završila?’ U smislu, svi streme negdje drugdje, k Zapadu, pa bih na to odgovorila ‘Ovdje sam započela.’ Čini mi se da su ranije institucije bile utjecajnije u pogledu prepoznavanja mladih i mogućnosti njihova zapošljavanja. Odvija se neka alijenacija i društvo u cjelini ne uviđa važnost kulture te pušta mlade ljude koji bi mogli doprinijeti u kulturi da završe u nekim zanimanjima u kojima njihovi talenti bivaju ugašeni. Znamo da uz gospodarski prosperitet i kultura može utjecati na stabilnost i zdravlje kolektivnog duha, a povijest umjetnosti pokazuje koliko ona autentično odražava društvo.”

Pokojni akademik Tonko Maroević gostovao je pet puta u emisiji “Bokobran” jer je i on, ističe Nevenka Šarčević, u Boku kotorsku, odnosno Crnu Goru, rado dolazio, prijateljevao i surađivao s tamošnjim umjetnicima. Njoj osobno recenzija Tonka Maroevića i Radoslava Tomića puno znače, a vrijede, kaže, i za knjigu. “Naime, ne samo što su recenzijom vrednovali ovaj ‘knjižni’ pothvat, nego mi je vrlo znakovito biti povezana s njima kroz rad jer me godinama inspirira njihov pristup povijesno-umjetničkoj materiji kako u tekstovima tako i u razgovorima kada za to ima prilike.”

Tonko Maroević bio je poznat po svom zalaganju za mlade kolege, stoga je i s Nevenkom Šarčević uspostavio kolegijalan i prisan odnos. Njih su se dvoje posljednji put susreli nedavno na Institutu za povijest umjetnosti: Nevenka Šarčević bila je radosna jer je Tonko Maroević ponovno pročitao, pregledao i bio zadovoljan izgledom knjige te je istaknuo da je iz knjige saznao dosta toga novog.

Naglasila je da je imala privilegiju i sreću da je u Institutu bila smještena u sobi do njegove te se prisjetila tih dana: “Svakog dana, u rano jutro iz njegove su sobe dopirali zvučni, gotovo ritmički, melodični pritisci na tipke pisaće mašine jer je poznato da Maroević nije koristio računalo. Odzvanjao je taj zvuk prostorom cijelog Instituta, ali meni koja sam bila u neposrednoj blizini izvora tog zvuka to je puno značilo za radnu motivaciju. Tonko Maroević mogao je učiti mlade o mladosti duha koji često sami nemaju. Naučila sam, kao što su očito i mnogi drugi u našoj kulturnoj sredini naučili od Maroevića, da su uz važnost stjecanja znanja i radnu čestitost iznimno važni međuljudski odnosi s kolegama i da su dobra djela nasušno potrebna i moguća. Općenito, bio mi je velika motivacija, zbog čega sam i u ključnim formativnim periodima života vjerovala u smisao bavljenja ovom strukom. Inspiriralo me što nije bilo teme o kojoj se s njim nije moglo razgovarati, pa sam nakon tih razgovora uviđala da sam bogatija ne samo za činjenice, nego i za nove vizure. Naša je kultura izgubila vrsnog znalca i iznimnog posvećenika u povijesno-umjetničkom i književnom području. Premda je očito nezamjenjiv i s brojnim kvalitetama koje se rijetko nađu u ljudima tog profila, ne treba gledati je li on posljednji. Čini se da ni on to ne bi htio jer je rad i trud drugih uvažavao katkad i preko mjere. Treba se uvijek i iznova pitati što nam on i njegova djela dalje znače, uvažiti ga tako što ćemo sami činiti više za druge.”

Nevenku Šarčević u Boki kotorskoj su od milja zvali “Bokobranka” i “Oči Boke kotorske”. Među zanimljivostima i anegdotama iz svog života i rada u Boki kotorskoj spomenula je kako je crnogorski slikar Momčilo Macanović naslikao portret nje i još jedne muške osobe na biciklima po narudžbi ruskih bogataša, bračnog para. Kako je došlo do nastanka slike “Biciklisti” i kakva je to slika?

“Svidjela im se njegova verzija postojeće slike ‘Biciklisti’ pa su naručili takvu. Riječ je prikazu dvoje biciklista, muškarca i žene što su naslikani frontalno, tako da idu promatraču ususret. Za žensku je osobu izabrao mene, a za muškarca je imao jednog Tivćanina, narodskog čovjeka vodoinstalatera kojeg usput rečeno nisam nikad susrela. Dojmljivo da je njegov nos nalik na nos portreta vojvode Montefeltra, renesansnog slikara Piera della Francesce. Naslikao je to u gotovo prirodnoj veličini. Vidi se to raspoloženje njegovih prizora koje je odraz posebne vrste duhovitosti, koja ga odlikuje i kao čovjeka, zbog čega je omiljen kod velikog dijela publike. Ono što je kod mene najočitije, jest da sam crvenokosa, što nikad nisam bila, ali sad mogu barem ovako vidjeti kako to izgleda. Intrigantno je da sliku na kraju Momo nije prodao Rusima, jer su uvidjeli da je riječ o portretima – a na prvoj Mominoj slici nije bilo portreta – pa su naposljetku željeli kako mi je Momo nedavno kazao ‘da postojeće glave zamijene njihovima’, što je on odbio i naslikao im novu sliku. Ova se slika prošle godine našla u kustoskom konceptu povjesničara umjetnosti, crnogorskog akademika Aleksandra Čilikova na izložbi ‘Mediteran u djelima crnogorskih slikara’ u Budvi.”

U radu na emisiji “Bokobran” Nevenka Šarčević imala je potpunu slobodu izbora, kada je riječ o temi, obradi teme i gostima, što joj je odmah rekao Adrijan Vuksanović, tada predsjednik Hrvatske krovne zajednice Dux Croatorum, a trenutno zastupnik Hrvata u crnogorskom parlamentu, kada ju je pozvao da radi na radiju. U emisiju je pozivala zaslužne istraživače s područja povijesti umjetnosti i srodnih struka, poput povjesničara umjetnosti sa zagrebačkog Instituta za povijest umjetnosti kao što su akademici Radoslav Tomić i Tonko Maroević, akademkinja Željka Čorak, istraživači Andrej Žmegač, Sandra Križić Roban i Katarina Horvat Levaj, sa Sveučilišta u Zadru gostovali su profesori Pavuša Vežić, Nikola Jakšić, Meri Zornija, sa Sveučilišta u Splitu Ivana Prijatelj Pavičić i Dalibor Prančević, a gostovao je i niz drugih stručnjaka iz Hrvatske. S Univerziteta u Beogradu u emisiji su se pojavile Saša Brajović i Milena Ulčar, a s Arhitektonskog fakulteta u Podgorici Ilija Lalošević. U eteru su se čuli i konzervatori i restauratori iz Centra za konzervaciju i arheologiju Crne Gore Jasminka Grgurević i Zorica Čubrović, svećenici Kotorske biskupije don Robert Tonsati, don Anton Belan, don Pavao Medač i likovni umjetnici Vojo Stanić, Momčilo Macanović, Ivica Aranđus i Kuzma Kovačić.

Sadržajno, istaknula je, knjiga je bazirana na reduciranom sadržaju emisija i formirana tako da su intervjui grupirani u tematske cjeline, a najavljeni su uvodnim tekstovima. “Na početku je tema prapovijesti i antike s kojima su povezane teme arheološke baštine Boke kotorske, zatim povijesna istraživanja Boke, a najveće poglavlje je ono koje obrađuje povijesno-umjetničku baštinu i to poredano kronološki od srednjeg vijeka preko renesanse do baroka, pa do moderne i suvremene umjetnosti te naposljetku poglavlje o zaštiti spomenika Boke kotorske.”

Ističe da je vrijednost projekta uključenost Kotorske biskupije kao jednog od izdavača jer knjiga većinski obrađuje povijesno-umjetničku baštinu Katoličke Crkve u Boki te pritom naglašava podršku don Roberta Tonsatija. U radu na emisiji i knjizi, dodaje, vodila se važnošću aktualiziranja vrijednih stručnih tema, posebice onih koje su nerijetko nepoznate jer nisu dostupne i široj publici.

Kako kaže, smatrala je da treba baciti novo svjetlo na neke bokeljske spomenike i umjetnička djela koja nisu dovoljno poznata u Hrvatskoj, iako su dio hrvatske kulture zbog povezanosti s prostorom povijesne Dalmacije ili su ih neki hrvatski likovni umjetnici radili: “Tijekom povijesti umjetnosti kolali su umjetnici po raznim prostorima, u čemu Boka kotorska nije iznimka. Imamo slučaj da je u Kotor početkom 18. stoljeća iz Venecije došao raditi kipar Francesco Cabianca, ili u nama bližim vremenima slikar Edo Murtić koji je u Dobrotu došao krajem 80-ih i početkom 90-ih godina prošlog stoljeća i na inicijativu don Branka Sbutege ostvario veliki mozaik. Važna je i suradnja Bokelja s adresom u Splitu, slikara i kipara Vaska Lipovca čija su djela na nizu važnih kulturnih punktova Boke, ponajprije Kotora. Nastojala sam predočiti veze istraživača povijesne Dalmacije i Boke kotorske, ali i iznijeti njihovu upućenost u međusobni rad te približiti novi kontekst i spoznaje o pojedinim umjetničkim djelima i spomenicima. Istraživala sam sve što sam susretala ‘na terenu’ Boke kojim sam rado šetala te sam nailazila na literaturu o tome i razgovarala s lokalnim stručnjacima. Nakon stotinjak emisija i petogodišnje aktivne uključenosti u bokeljske povijesno-umjetničke teme došla sam do niza različitih spoznaja i zaključka da ima dosta područja u koja bismo se trebali češće zagledati jer zadatak nas povjesničara umjetnosti i jest da nadograđujemo znanje prethodnika u procesu koji nikada nije završen.”

Primjer ove mlade povjesničarke umjetnosti koja je otišla i u “egzotičnu” Boku kotorsku kako bi se ostvarila pokazuje da će ljudska i profesionalna znatiželja i posvećenost u radu uvijek rezultirati plodom, makar to bilo u egzistencijalno izazovnim uvjetima bivanja slobodnjakom.