Usain Bolt, Grace Jones, Sean Paul, Sean Kingston, Bob Marley… Kada govorimo o najpoznatijim ljudima s Jamajke, ovo su neka od imena koja će vrlo vjerojatno među prvima pasti na pamet. Međutim, u zimu 1988. godine svi su oni pali, barem na trenutak, u drugi plan kada se na Zimskim olimpijskim igrama u Kanadi pojavila jamajčanska bob reprezentacija predvođena Chrisom Stokesom, Dudleyjem Talom Stokesom, Michaelom Whiteom i Devonom Harrisom. Jamajka je zemlja s tropskom klimom i tradicionalna zima joj je nepoznata. Stoga je bilo iznenađujuće, a pomalo i izloženo podsmijehu, da se njihovi sportaši započnu baviti zimskim sportovima, odnosno u ovom slučaju bobom. No, kako to obično biva, sve što je za dirljivu i uzdižuću sportsku priču dovoljno jest par „ludih“ entuzijasta, malo sreće i, naravno, novac.

Jamajčanska bob federacija osnovana je 1987. godine. Sve je počelo kada su dva američka biznismena koja su u to vrijeme živjela na Jamajci inspiraciju dobila gledajući lokalno natjecanje u guranju kolica. George Fitch i William Maloney u tom su natjecanju uočili velike sličnosti s bobom, sportom koji je na zimskim olimpijadama prisutan od 1924. Već otprije svjesni jamajčanske atletske prošlosti, pogotovo kada su u pitanju discipline sprinta i trčanja na kratke dionice, koji su poprilično važni za bob, Fitch i Maloney udružili su snage s tadašnjim predsjednikom jamajčanskog olimpijskog odbora Michaelom Fennelom kako bi stvorili bob reprezentaciju iz nule. Unatoč mogućnosti da jednoga dana zaigraju na Olimpijskim igrama, pronaći sportaše usred Jamajke koji bi se okušali u bobu bilo je iznimno teško i u početku neuspješno. Zanimljivo, rješenje je pronađeno u jamajčanskoj vojsci gdje su Fitch i Maloney pronašli „dobrovoljce“. Regrutacijom su tako Dudley Stokes, Devon Harris i Michael White postali prvi bob reprezentativci Jamajke, a do listopada 1987. godine ekipi su se pridružili Freddie Powell, Clayton Solomon i Caswell Allen.

U zemlji koja nikada do tada nije poslala nijednog sportaša na Zimske olimpijske igre, mogućnosti treninga za bob bili su ograničeni. Uz financijsku pomoć Georgea Fitcha koji je ujedno postao i prvim predsjednikom jamajčanske bob federacije te uz pomoć jamajčanske turističke zajednice, ekipa je započela trenirati u Lake Placidu u državi New York te u Iglsu u Austriji. Zbog svog iskustva vozača helikoptera u vojsci i sposobnosti iznimne koncentracije, Dudley Stokes odabran je kao vozač boba te ujedno kapetan ekipe. Uz oskudna sredstva i inferiornu opremu, treniranje je bilo iznimno teško.

Ove probleme donekle su ublažili austrijski trener Sepp Haidacher te treneri iz SAD-a, među kojima se ponajviše isticao Howard Siler. Siler je u tom trenutku bio bivši američki bob reprezentativac koji se natjecao na dvije Olimpijade, 1972. i 1980., a olimpijsko peto mjesto njegov je najveći doseg karijere. U jednom se intervjuu prisjetio kako je izgledalo kada su bob reprezentativci s Jamajke prvi put izašli na klizalište u Lake Placidu: „Bio sam tamo kada su prvi put hodali po ledu. Ušli su na hokejaško klizalište, ali im nismo odmah dali cipele za bob pa su se jednostavno sklizali i proklizavali. Ali su se također istovremeno i dobro zabavljali. Nakon toga smo im dali prave cipele za bob i pokazali im u čemu je razlika.“

George Fitch, inače u to vrijeme komercijalni ataše američke ambasade u Jamajci, koristio je vlastiti novac kako bi ekipi plaćao sve što im je bilo potrebno za treninge. U Austriju su otišli kako bi sudjelovali u utrci na Svjetskom prvenstvu, što su na neki način bile i kvalifikacije za Zimske olimpijske igre održane u Calgaryju. Premda je Međunarodna bob federacija pokušala diskvalificirati reprezentaciju netom prije Olimpijade, jer ih nisu shvaćali ozbiljno, različiti sportski entuzijasti, među kojima je bio i princ Albert od Monaca, stali su u obranu Jamajčana i njihova sudjelovanja na najvećem sportskom natjecanju.

Nakon što je bob momčad Jamajke izletjela sa staze, Devon Harris razočaran je prošetao do cilja. FOTO: AP Photo/The Canadian Press, Morris Lamont/GuliverImage

U konačnici je George Fitch potrošio gotovo osamdeset tisuća dolara kako bi financirao jamajčansku reprezentaciju u Calgaryju. Dudley Stokes izabran je za vozača, a Michael White za kočničara. Ekipa je stigla u Kanadu u namjeri da se natječe samo u dvosjedu, ali nakon što su Stokes i White u svojoj disciplini ostvarili trideseto mjesto i tako bili bolji od čak jedanaest drugih reprezentacija, kompletna ekipa je odlučila da se želi okušati i u disciplini četverosjeda kasnije tog tjedna.

Sudbina je htjela da američka hokejaška olimpijska ekipa s turnira ispadne puno ranije od očekivanog pa su američki mediji hitno trebali pronaći nešto uzbudljivo, drugačije i zabavno za svoju publiku. Nastup potpunih autsajdera u disciplini boba četverosjeda iz države koja za zimu nije čula savršeno se uklapala upravo u ono što su trebali. Uz punu pozornost američkih medija, popularnost jamajčanske ekipe doživjela je neviđene razmjere. Freddie Powell, inače reggae pjevač s popularnim dreadlocksima, postao je neslužbeni glasnogovornik reprezentacije i učestalo nastupao u medijima gdje je davao izjave. Zahtjevi za medijske nastupe, pisma, beskrajni telefonski pozivi… Sve je to postalo pomalo zastrašujuće za članove jamajčanske reprezentacije. Ekipa se u tom trenutku nalazila usred medijskog fenomena koji ne bi bile sposobne stvoriti i kontrolirati ni najveće i najkvalitetnije agencije za odnose s javnošću. No sportaši su ostali pribrani i fokusirani isključivo na ono zbog čega su tamo -natjecanje. Tijekom treninga Caswell Allen, jedan od gurača četverosjeda, ozlijedio se, što je izazvalo veliku zabrinutost. Dudley Stokes u tom je trenutku hrabro preporučio svog brata, Chrisa Stokesa, da zamijeni ozlijeđenog Allena, premda je Chris u Calgary došao isključivo u ulozi navijača i promatrača. Ipak, Chris Stokes je također bio i prvak srednje škole u sprintu, a do tada je imao i respektabilnu atletsku karijeru te se pripremao za nadolazeće Ljetne olimpijske igre u Seoulu u Južnoj Koreji. On nije imao baš nikakva iskustva s bobom, ali zbog svoje brzine i atletskog iskustva uspio je skratiti odnosno poboljšati startno vrijeme ekipe tijekom utrke, što ih je sve dodatno motiviralo.

Na sam dan nastupa okupilo se čak četrdeset tisuća znatiželjnika koji su došli gledati povijest – prvi nastup jamajčanske bob reprezentacije na Olimpijskim igrama. Nažalost, stvari su krenule loše od početka. U prvom spustu potisna šipka istrošenih sanjki se odlomila dok se vozač Dudley Stokes nalazio u punoj brzini. To da je on uslijed toga uspio ući u bob i odvoziti spust je atletski podvig. Tijekom drugog spusta, Michael White imao je problema namjestiti se u bobu tako da je do prvog zavoja sjedio gotovo potpuno uspravno. Sljedećeg dana, tijekom trećeg spusta, ekipa je ostvarila sedmo najbolje startno vrijeme i činilo se da je na pomolu senzacija. Međutim, uslijed ostvarenja dotad najveće brzine, Dudley Stokes na izlasku iz jednog zavoja izgubio je kontrolu i pri brzini od otprilike 140 kilometara na sat jamajčanski bob se prevrnuo i najvećoj medijskoj senzaciji zimske olimpijade došao je kraj. Nitko iz ekipe nakon sudara nije bio ozlijeđen, a svi su dovukli sanjke do cilja. Razočarano su mahnuli publici te se rukovali s nebrojenom količinom obožavatelja, polagano napustivši stazu, vjerujući da je njihovoj kratkoj sportskoj priči došao kraj.

Međutim, onda je uslijedio poziv iz Hollywooda. Fitch će u intervjuu iz 2014. godine za ESPN reći da je „otprilike jedan posto filma točan“. Riječ je o komediji „Ledena staza“ iz 1993. u režiji Jona Turteltauba, u kojoj se radnja vrti upravo oko jamajčanske bob reprezentacije i njihova nastupa na Olimpijskim igrama 1988. godine u Kanadi. Film je polučio je popriličan uspjeh kod publike na kino blagajnama zaradivši preko 150 milijuna dolara uz proračun od 17 milijuna. Svi članovi reprezentacije priznali su da je film dramatizacija događaja i da se vrlo malo prikazanog u njemu uistinu dogodilo u stvarnom životu. No Devon Harris je istaknuo: „Film je našu reprezentaciju na neki način učinio besmrtnom. Do danas postoje već dvije potpuno nove generacije koje se s tim filmom mogu poistovjetiti. Riječ je o komediji koja je uzela puno poetske slobode, ali tako valjda mora biti s Hollywoodom“.

Od originalne reprezentativne postave koja se upisala u olimpijsku povijest, Devon Harris je nastupio na Olimpijskim igrama 1992. i 1998. godine, a danas je motivacijski govornik te autor dječje knjige naziva „Yes, I can! The Story of Jamaican bobsled team“. Chris Stokes se također natjecao na kasnijim Olimpijadama (1992., 1994. i 1998.) te napisao knjigu „Cool Runnings and Beyond – The Story of the Jamaica Bobsleigh Team“ po kojoj je snimljen spomenuti film. Njegov brat Dudley Stokes danas je trener boba, a Michael White nakon nastupa na Olimpijadi 1992. povukao se iz javnog života i danas živi u New Yorku te radi u prodaji. Ovi momci svijetu su 1988. pokazali da ništa nije nemoguće, a od tada pa sve do danas jamajčanska bob reprezentacija je na Zimskim olimpijskim igrama nastupila šest puta. Prvi put 2018. Olimpijske igre izborila je i ženska ekipa. Na nadolazećim Olimpijskim igrama u Pekingu Jamajka će prvi put u povijesti imati natjecatelje u tri različite bob discipline.

George Fitch bio je jedan od američkih biznismena koji je u osamdesetima živio na Jamajci te je pomogao u stvaranju njihove bob reprezentacije. FOTO: Rachel Zahumensky/ Daily Progress/GuliverImage