Bilo je to 16. listopada 1990., na dan kada se 189 godina prije rodio ban Josip Jelačić. Spomenik banu Josipu Jelačiću vraćen je, u velikoj popratnoj ceremoniji koju su otvorili tadašnji gradonačelnik Boris Buzančić i Franjo Tuđman, na glavni gradski trg. To se čekalo od 1947. kada ga je komunistički režim uklonio zato što se na bana Josipa Jelačića u Jugoslaviji počelo gledati kao na reakcionara, kontrarevolucionara i austrijskog kolaboracionista. Od 100.000 prisutnih građana posebnu pažnju privukao je jedan bračni par. Antun Bauer, istaknuti hrvatski povjesničar umjetnosti, kustos, muzeolog, arheolog i kolekcionar, osnivač Gipsoteke, današnje Gliptoteke, sjedio je sa suprugom Antonijom Bauer na vozilu kojim je dovezen kip do mjesta na kojem je i danas. Kiša je padala po supružnicima i oni su plakali od radosti, a književnici Nevenki Nekić koja je atmosferu tog dana opisala u svojoj memoarskoj knjizi “Moja dva stoljeća” kao i u knjizi o Baueru pod nazivom “Život doktora Antuna Bauera” rekao je da mu je to bio najljepši trenutak u životu. A da je to Bauerovo ganuće ostalo u kolektivnoj svijesti i postalo trajnom asocijacijom na taj svečani dan, svjedoče i riječi pokojne povjesničarke umjetnosti Nade Križić-Vrkljan. Ona je rekla da nikada neće zaboraviti prizor kada se je Bauer vozio na tom kamionu uz spomenik: podignula je na ruke najmlađeg sina da bolje vidi nasmijanog starčića kako maše brojnim okupljenim Zagrepčanima.

Nije slučajno da je Bauer imao tako važno mjesto u proslavi vraćanja prvog zagrebačkog javnog svjetovnog spomenika, rada kipara Antuna Dominika Fernkorna koji je izvorno postavljen na Trgu 1866. Naime, Antun Bauer bio je u srpnju 1947., kada je kip demontiran, na čelu Gipsoteke, nacionalnog muzeja skulpture, čiji je bio i osnivač. Kada su komunisti 1947.uklonili spomenik, on je spremio dijelove bana, njegova mača i konja u podrume Gliptoteke, sakrivši ih pod ugljen. Prilikom rastavljanja spomenika u trupu konja pronađena je rukom pisana povelja koja se danas čuva u Hrvatskom državnom arhivu. Spomenik je zaboravljen u javnosti, spremljen u čuvaonicu uz povremeni interes pojedinaca koji su dolazili u muzej da se osobno uvjere da nije uništen. Gliptoteka je skrbila o spomeniku pune 43 godine, sve do njegova prijelomnog vraćanja na Trg 1990.

Bauer u Trogiru 1939. (desno); Antun Bauer – muzeolog i donator, znanstveno-stručni skup uz 110. godišnjicu Bauerova rođenja. FOTO: Arhiva Gliptoteke HAZU

Bauerova akcija spašavanja spomenika bana Josipa Jelačića samo je najupečatljivija stvar po kojoj je upamćen čovjek koji je zaslužio da se o njemu zna puno više. A informirati se zainteresirani upravo mogu i na virtualnoj izložbi koja je osmišljena u povodu 110. godišnjice rođenja te zaslužne, za hrvatsku kulturu značajne osobe. Urednice izložbe “Gipsoteka Antuna Bauera” su Jasenka Ferber Bogdan, upraviteljica Kabineta za arhitekturu i urbanizam iz Arhiva za likovne umjetnosti i Magdalena Getaldić, kustosica Gliptoteke. Prošle godine su Gliptoteka i Arhiv za likovne umjetnosti HAZU u suradnji s Odsjekom za muzeologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu organizirali znanstveno-stručni skup “Prof. dr. Antun Bauer – muzealac i donator”, na kojem su sudjelovali znanstvenici i stručnjaci na čije je djelovanje posredno i poticajno utjecao Bauerov rad. Inače, Bauer ima imenjaka i prezimenjaka, zagrebačkog nadbiskupa, teološkog i filozofskog pisca Antuna Bauera koji je živio od 1866.do 1937., a posebna zanimljivost jest to da je žena povjesničara umjetnosti Antuna Bauera bila Antonija Bauer, nećakinja nadbiskupa Antuna Bauera. Bauera je s Antonijom 1940.vjenčao Alojzije Stepinac, tadašnji tajnik nadbiskupa Bauera.

Antun Bauer rođen je u Vukovaru 1911., a umro je u Zagrebu 2000. Od 1936.do 1945. radio je kao asistent i predavač na Sveučilištu u Zagrebu. Osnovao je 1937. muzej pod nazivom Gipsoteka grada Zagreba privatnom inicijativom i donacijom gradu Zagrebu. Osim toga je osnovao Arhiv za likovne umjetnosti u Zagrebu 1934., utemeljio Galeriju umjetnika u Osijeku, današnji Muzej likovnih umjetnosti, 1941., Muzejski dokumentacijski centar 1955., Galeriju umjetnina i Zbirku Bauer Gradskog muzeja u Vukovaru 1959. Inicijator je ili osnivač likovnih galerija u manjim mjestima poput Novske ili Jastrebarskog. Dao je poticaj i osnutku studija muzeologije te pokretanju izdavanja muzeoloških časopisa, a bio je i inicijator obnavljanja Družbe “Braća hrvatskog zmaja”.

Nevenka Nekić je hrvatska književnica, povjesničarka, bibliotekarka i profesorica hrvatskog jezika. Rođena je u Zagrebu 1942. U knjizi “Moja dva stoljeća” napisala je da je u njezin život još davnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća ušao bračni par Bauer. Svi prijatelji zvali su ga Pajo, a njegovu ženu Tonka. S Bauerovima su Nevenka Nekić i suprug surađivali i obiteljski se družili, odlazili na otvorenja izložaba i stalno razgovarali o Vukovaru, gradu u kojem je Bauer proveo djetinjstvo i prvu mladost i za kojim nije prestao čeznuti. Prema njegovu ispovjednom pripovijedanju Nevenka Nekić napisala je i knjigu “Život i rad doktora Antuna Bauera”, objavljenu 1994.

Nevenka Nekić je sanjala, kako je opisala u knjizi, da će se nakon oslobođenja Vukovara u tom gradu postaviti na utoku Vuke u Dunav spomenik Antunu Baueru: Pajo sa svojim štapom i francuskom kapom stoji, onako malen i nasmijan, kao inkarnacija dobroga Srijemca koji je uvijek govorio s ljubavlju: “Ko se napije vode iz Vuke i najede štuke, taj se vara da će iz Vukovara!”.

Nevenka Nekić odgovorila je na pitanje zašto je Bauer izbačen iz Gipsoteke 1952.:

“U tom razdoblju značajna je izložba ‘Srednjovjekovna umjetnost Naroda Jugoslavije’ u Parizu 1950. Pripreme su tekle od 1948.u Gipsoteci. Cilj izložbe bio je prezentirati Jugoslaviju u svijetu. Pripremili su Antun, Antonija i suradnici Gipsoteke Trogirski portal, Buviniva vrata i razne starohrvatske spomenike. Bauer je 1949. otišao sa 17 vagona spomenika u Pariz. Po povratku 1952. Krleža je tražio da se Gipsoteka prebaci u JAZU. Bauer je bio znanstveni suradnik JAZU i odbio je isprazniti dvorišnu zgradu Gipsoteke na zahtjev Krleže. Smatrao je da bi to bila likvidacija Gipsoteke. Nakon toga dobio je dekret da je razriješen s direktorskog mjesta u Gipsoteci i izbačen iz ustanove. Na njegovo mjesto postavljen je bivši šef policije iz Beograda Miroslav Montani. Tada su službenici JAZU odnijeli iz Gipsoteke kompletan fotolaboratorij, razbijeni su i uništeni svi negativi u gipsu koji su sačinjavali starohrvatsku zbirku, a i sve inventarske knjige. Bauer se primio radnog mjesta u Masarykovoj ulici kao crtač u ćilimarskoj zadruzi za 32 dinara po satu. To se pročulo i ministar prosvjete ga je, da ispravi skandaloznu odluku, postavio za direktora Hrvatskog školskog muzeja kojeg je trebalo stvoriti.”

Nevenka Nekić odala je da će ove godine izići nadopunjeno i prošireno izdanje njezine knjige “Život doktora Antuna Bauera” u nakladi Vukovarskoga muzeja.

“Knjiga ‘Život doktora Antuna Bauera’ izašla je 1994., ali je napravljena tehnički na niskoj razini, uz brojne tiskarske pogreške, no ipak smo se poveselili knjizi, bili smo sretni i raznježeni svi na promociji u Mimari. Ove godine izlazi nadopunjeno izdanje knjige, velika knjiga s tim mojim tekstom i s dodanim lijepim slikama, predgovorima i onim elementima koje nismo imali, a to je položaj Bauera u današnjem Vukovaru. U prvoj knjizi njegova ispovijest, jer diktirao je meni svoj život, a ja sam to napisala, završava vraćanjem spomenika na Trg. Fali čitav ratni dio, kao i, primjerice, jedan tužni trenutak iz preduskrsnih dana 1994. Sjedili smo u stanu Paje i Tonke suprug i ja i zazvonio je telefon. Netko iz Vukovara pitao je:’ Je li to stan Bauer?’. Pajo je gotovo veselim glasom odgovorio: ’Da, jeste’. Volio je srijemski izričaj. No osoba s druge strane je odgovorila: ’Eto, konačno smo vam je srušili, sad joj više nema ni traga. Pa neka vam je sretan Uskrs’. Minirali su Galeriju umjetnina koja je već bila vrlo oštećena. Prethodno su pokrali umjetnine i odvezli ih u Srbiju. Do danas je vraćen samo dio.”

Antun Bauer je 1990. došao na čelo obnovljene Družbe “Braća hrvatskog zmaja”, kulturne družbe osnovane 1905., a ukinute odlukom nove vlasti 1946., organizacije koja je ostavila neizbrisiv trag u hrvatskoj kulturnoj povijesti. Gjuro Deželić koji je 1992.preuzeo od Bauera dužnost Velikog meštra Družbe “Braća hrvatskog zmaja”, u svom je izlaganju na nedavno održanom znanstvenom skupu o Baueru rekao sljedeće:

“Bauer je povodom obnavljanja Družbe ‘Braća hrvatskog zmaja’ dao zagrebačkom Vjesniku opsežan intervju pod naslovom ‘Dr. Antun Bauer: Ideale nam nisu uništili’ i podnaslovom: ‘Družba je okupljala kulturnu elitu, ali nikad se nije bavila politikom. Ipak nam je nova vlast poslije rata zabranila rad. Sada su u Hrvatskoj takve prilike da zmajevi mogu nastaviti ondje gdje su zaustavljeni u zaštiti i promicanju kulturne baštine’. Osobno sam sudjelovao u objavljivanju ‘Apela kulturnoj javnosti Europe’ koji je Družba objavila u povodu napada na Hrvatsku i njeno pučanstvo te razaranja hrvatske kulturne baštine, a potpisao ga je Veliki meštar doktor Bauer. Bauer je uspio ishoditi 1991. da se Družba vrati u svoje sjedište u Kuli nad Kamenitim vratima. U jednom drugom novinskom članku navedeno je kako je duboko potresen, gospodin Bauer, dobivši ključ, odgovorio da je to ‘jedan sretan dan za njega jer je u toj kuli koja čuva tradicije Družbe proveo najljepše dane života promičući hrvatski bogati kulturni identitet i predstavljajući svijetu hrvatsku tradiciju i suverenitet koji nas je tisućljećima održavao. Zato mi imamo pravo na suverenitet i ne moramo nikoga moliti već tražiti ono što su nam razbojnički oteli’”, prisjetio se Gjuro Deželić Bauerovih riječi.

Kako je istaknula Magdalena Getaldić, urednica virtualne izložbe “Gipsoteka Antuna Bauera”, Gliptoteka je jedinstvena kako u vrijeme osnutka tako i danas jer sakuplja, čuva i komunicira umjetnička djela s područja kiparstva. Specijalizirani je muzej za skulpturu i jedini u Hrvatskoj koji sustavno sakuplja i prezentira sadrene odljeve najznačajnijih kulturnopovijesnih spomenika hrvatske spomeničke baštine od antike do renesanse. Magdalena Getaldić odgovorila je na pitanje kako je i zašto Bauer osnovao Gipsoteku, odnosno današnju Gliptoteku.

“Bauer je još od gimnazijskih i studentskih dana prikupljao umjetnička djela, a u nedostatku sredstava uzimao bi u plastelinu otiske medalja i plaketa koje je kasnije lijevao u gipsu. Nakon diplome postaje demonstrator ‘Zbirke antičkih sadrenih odljeva’ u Arheološkom zavodu Filozofskog fakulteta u Zagrebu gdje je shvatio njen potencijal i važnost. Takve je reprezentativne odljeve antičkih djela, naime, prvi u Hrvatskoj dao izrađivati Izidor Kršnjavi. Kasnije je Bauer i kroz studijska putovanja upoznao brojne europske zbirke odljeva i muzeje, što mu je bio dodatni poticaj i potvrda značaja njegove namjere da u Zagrebu osnuje sličan muzej. Potaknut time, intenzivno je sakupljao sadrene odljeve ali i modele hrvatskih kipara kojima nitko u to vrijeme nije davao na važnosti. Njegova je zbirka brzo rasla i prerasla mogućnosti privatnog smještaja koji mu je bio i najveći problem. Bila je razasuta na desetak mjesta u gradu, stoga ju je odlučio pokloniti gradu Zagrebu i time je osnovan muzej. Bauerova vizija muzeja Gipsoteke bila je da se kroz sadrene odljeve sakupe svi najznačajniji nacionalni kulturnopovijesni spomenici kiparstva kojima bi se sistematično prikazalo umjetničko stvaranje jednog naroda. To je važno jer se pojedini spomenici nalaze razasuti po brojnim muzejskim zbirkama diljem Hrvatske i inozemstva ili su dijelovi arhitekture i javne plastike, a u muzeju su okupljeni na jednom mjestu.”

Kako ističe Magdalena Getaldić, Gipsoteka je osnovana s ciljem prezentiranja sadrenih odljeva arhitektonske plastike nepokretnih spomenika hrvatske kulturne baštine. Njezin muzejski fundus tijekom vremena obogaćen je brojnim relevantnim djelima hrvatskoga kiparstva 19. i 20. stoljeća, pa je s ulaskom Gipsoteke u sastav Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, tada JAZU, 1950. preimenovana u Gliptoteku čiji naziv potječe od grčke riječi glyptothíki muzej ili dvorana skulptura ili glyptikí, skulptura. Ovaj naziv također je jedinstven i specifičan jer ga nosi svega nekoliko institucija u svijetu kao što je, primjerice, ona u Münchenu, Kopenhagenu, Beču, Parizu ili Ateni.

“Danas je jedna od ključnih specijaliziranih nacionalnih institucija koja sakuplja kiparsku baštinu i svojom dugogodišnjom tradicijom, kvalitetom zbirki, visokim dosezima ostvarenih programa zauzima posebno mjesto, ne samo u Hrvatskoj, već i šire. Muzej po svom fundusu i to zbirkama sadrenih odljeva jedinstven je u Hrvatskoj, one su poseban fenomen sabiranja s kulturološkim, društvenim i političkim implikacijama u europskom kulturnom krugu, koje pozicioniraju današnju Gliptoteku HAZU kao jedinstvenu ustanovu specijaliziranu za sadrene odljeve i skulpturu, te jedini muzej utemeljen na načelima i duhu sakupljanja odljeva od 19. stoljeće kao europskog fenomena. Također sadrži jednu od reprezentativnih zbirki koja okuplja relevantna djela eminentnih hrvatskih kipara na jednom mjestu. U sklopu muzeja djelovao je Arhiv osnovan 1943. godine pod nazivom ‘Arhiv za domaću likovnu umjetnost’, danas ‘Arhiv za likovne umjetnosti’, koji je tada bio jedinstvena referentna institucija takve vrste u ovom dijelu Europe, što svojim djelovanjem potvrđuje i danas prilagođavajući svoj rad izazovima suvremenog digitalnog okruženja. Kao specijalizirani muzej posvećen sabiranju i izlaganju kiparskih djela i sadrenih odljeva kiparske baštine Gliptoteka HAZU, uz postojeće muzeje posvećene jednom kiparskom opusu poput Muzeja i galerije Ivana Meštrovića ili Galerije Antuna Augustinčića, svakako je jedinstvena institucija u kojoj se nalazi više od 12.000 umjetnina raspoređenih u petnaest zbirki”, rekla je Magdalena Getaldić.

U potresima 2020. Gliptoteka HAZU pretrpjela je velika oštećenja na zgradama i većim djelom na njenom fundusu. Magdalena Getaldić objasnila je da su u intenzivnoj pripremi za obnovu muzeja kao sklopa zgrada nekadašnje tvornice. Napravljena su, dodaje, programska rješenja za novi postav nakon obnove muzeja koji će uključivati raznolike oblike komuniciranja i interpretiranja kiparske baštine i sadrenih odljeva. Vraćajući se u prošlost, naša je sugovornica objasnila da je Gliptoteka HAZU smještena u četiri zgrade nekadašnjega industrijskoga sklopa tvornice kože iz 19. stoljeća koja je svojedobno bila najveći industrijski pogon i graditeljski sklop u gradu Zagrebu.

„Tvornica je kroz 70 godina kontinuiranog poslovanja bila najveće industrijsko poduzeće u Hrvatskoj i šire, čiji su proizvodi bili poznati po cijeloj Europi. Nakon požara 1926. dolazi do mnogih dogradnji i adaptacija, a likvidacijom tvornice 1938. pogoni tvorničkog sklopa dobivaju novu funkciju. Naime već od 1940. Antun Bauer je dobio prvo u najam a kasnije i cijeli sklop zgrada na korištenje za potrebe novoosnovanog muzeja Gipsoteke. Pretvaranjem tvorničkih zgrada kožare u muzej taj dio grada dobiva novi kulturni i društveni sadržaj i tijekom godina prostori kožare sustavno su prilagođavani za muzejske potrebe. Ovo korištenje industrijskih zgrada najraniji je čak i avangardan primjer u europskom kontekstu u prenamjeni i sadržajnoj konverziji tvorničkog paleoindustrijskog sklopa zgrada iz 1940., jer europski i svjetski primjeri tu praksu započinju tek 60-ih godina 20. stoljeća. Povijest razvoja, nastanka i gradnje tvorničkog kompleksa potvrđuje njenu baštinsku vrijednost pa je 2007. upisana u Registar kulturnih dobara RH kao zaštićeno kulturno dobro. Današnja Gliptoteka HAZU primjer je uspješne adaptacije i revitalizacije graditeljskog naslijeđa promjenom namjene uz očuvanje izvornog izgleda.“

Sadašnja virtualna izložba posvećena Baueru svjedoči o njegovu vizionarstvu i važnosti Gliptoteke u hrvatskoj kulturi i umjetnosti.

Magdalena Getaldić, urednica virtualne izložbe ‘Gipsoteka Antuna Bauera’