Često se kaže da su slike hrvatske naive narativne pa ne čudi što su radovi Mije Kovačića, posljednjeg živućeg klasika hrvatske naive, poslužili kao inspiracija za animirani film. Film “Fačuk”, kojem je HAVC dodijelio 275.000 kuna i koji se po ideji filmske montažerke Maide Srabović radi u produkciji Tetrabota, u rujnu će biti u fazi produkcije. Ukupna vrijednost projekta je 829.250 kuna, zajedno s multimedijalnom i virtualnom izložbom o stvaranju filma koju planiraju napraviti u sklopu filma kako bi naivu promovirali široj publici. Renomirani hrvatski slikar mlađe generacije Stipan Tadić, i sam inspiriran naivom, napravit će dizajn svih likova i pozadina, digitalizirat će se i restaurirati 11 djela Mije Kovačića za potrebe animacije, a Maida Srabović će finalizirati slikovnu knjigu snimanja i animatik. Planira se da u ožujku 2021. glavna animatorica Ivana Pipal ima sve materijale spremne za početak rada na samom procesu animacije. U Tetrabotu su sada u fazi kad traže koproducente, zatvaraju financijsku konstrukciju, traže dvoje animatora, digitalnog restauratora za slike Mije Kovačića i skladatelja koji će autohtonu glazbu podravskog folklora ukomponirati u originalne skladbe za “Fačuka”. Glavnina filma će biti napravljena kao 2D kolažna animacija, dok će jedan dio filma biti linijska 2D animacija i animacija ulja na staklu.

Maida Srabović, čiji je ovo redateljski prvijenac, prije dvije je godine zajedno s kolegama s Akademije dramske umjetnosti Janjom Pilić i Vedranom Štefanom osnovala studio za produkciju, animaciju i postprodukciju Tetrabot. O tome odakle joj ideja za animirani film inspiriran naivom kaže:

“To što radim film inspiriran podravskom naivom, točnije crnom strujom naivnog slikarstva, nije zapravo uopće čudno – jer sam rođena u Podravini i tamo sam odrastala okružena tim slikama. Moram priznati da sam se kao dijete užasavala tih prizora – podbuhli ljudi sitnih očiju i disproporcionalnih gomoljastih udova, očerupani pijetlovi ljubičaste kože, blatna dvorišta, dronjci, coprnice i pijanci. Ne znam koje dijete ne bi imalo noćne more od tih prizora, a da stvar bude još gora – gotovo da nije bilo kuće ili kleti u Podravini u kojoj nije barem jedna takva slika zurila sa zida. Tako da je meni naiva oduvijek bila u istoj ladici sa žanrom horor filma, čiji sam veliki ljubitelj.”

Radnja “Fačuka” se, objašnjava Maida Srabović, odvija u imaginarnom podravskom selu koje se smjestilo u odvojenom toku između dvije rijeke. U tom selu rađaju se fačuki – izvanbračna djeca koje seoski velečasni, uvjeren da im čini dobro i da čisti selo od grijeha, po rođenju baca u rijeku. Glavni lik je, dodaje sugovornica, trudna Nadica, koja svaki čas i sama treba roditi još jednog fačuka. Fatalistički se prepušta svojoj sudbini, svjesna toga da će vjerojatno umrijeti pri porođaju i da će i njen fačuk završiti u rijeci. Između Nadice i seoskog stolara Jožine razvija se platonski ljubavni odnos te Jožina odluči pomoći Nadici i spasiti njenog fačuka tako što će im pomoći da pobjegnu iz sela. Bitni likovi u filmu su i dvije babe tračare, koje su simbol zadrtog i nazadnog svjetonazora.

Kako je objasnila Maida Srabović, začetak ideje o animiranom filmu u stilu podravskog naivnog slikarstva se dogodio prije nekoliko godina, kad joj je umrla baka. Točnije, dodaje, ideja se rodila na njenom sprovodu početkom studenog, kada je jesen ogolila lišće, nebo je bilo tmurno, a zemlja gnjecava i blatna. Njezini su djed i pokojna baka rano ostali bez roditelja, a baki se kada je imala 7 godina objesila mama i iza sebe ostavila nju i dva mlađa brata, od kojih je najmlađi bio beba. Tata njezinog djeda nestao je u Jasenovcu pa je njezin djed sa šest mjeseci ostao sam jer mu se majka preudala za čovjeka koji ga nije želio. Za djeda se brinula teta, kaže Maida Srabović, ali je on u selu uvijek ostao “ničije dijete”.

“I tako sam na tom sprovodu, okružena stvarnim ambijentom naive, razmišljala o tome kako su i deda i baka imali baš grdo djetinjstvo i kako je život na selu daleko od idiličnih pejzaža plodnih žitnih polja – život na selu je težak, mučan i surov – baš onakav kakvim ga crna struja naivnog slikarstva prikazuje. Na protagonistima tih slika vidi se muka i bol, vide se horori života na selu. Uvijek me fasciniralo kako je u Podravinu civilizacija baš nekako kasno došla. Dok su u ostatku svijeta ljudi već odavno imali struju, televiziju i kupaonice, Podravina je gacala u blatu, poljskim zahodima te nažalost i nazadnom svjetonazoru. Ne tako davno je još bilo skroz normalno završiti samo osnovnu školu, pogotovo ako si žensko dijete. Mala matura i izvoliš motiku pa idi u polje, pa rodi sa 16 – dijete neka rodi dijete. Ono što je meni zanimljivo kod žanra horor filma je baš to prikazivanje unutarnjeg stanja čovjeka – jer u podsvijesti neobrazovanog uma leže najveći horori, po meni – nerazumijevanje i neprihvaćanje drugačijeg, novog, iz toga proizlaze i frustracija i nasilje.”

Nakon sprovoda, na kojem je iz podsvijesti isplivao taj njezin strah od slika naive, krenula je proučavati naivno slikarstvo i primijetila kako je skoro svaka slika jedan mali film za sebe. Naime, ističe, jedna od bitnih značajki naivnog slikarstva je upravo ta da se “slika odvija u više planova”, a svaki od tih planova priča neku mini priču. Dramaturški potencijal tih djela je golem i bila je uvjerena da je netko već napravio film po tim slikama, ali je uvidjela da nije i shvatila koliko potencijala ima ideja da se napravi animirani film u stilu naive. “Tim više jer je hrvatska umjetnost u svijetu najpoznatija upravo po naivi i po Zagrebačkoj školi animiranog filma – zahvaljujući kojoj i posjedujemo jednog jedinog Oscara.”

Na pitanje je li u procesu rada na filmu naišla na neke prepreke kaže: “Odmah pri početku razvoja ideje sam naišla na probleme vezane uz istraživanje naivne građe – galerije i muzeji su tad imali vrlo šturi online pristup svom fundusu. Danas je situacija mrvicu bolja, ali još uvijek se puno više djela hrvatskih naivaca nađe po nekim opskurnim ruskim i japanskim blogovima i forumima. Naša sadašnjost je takva da ako nisi na internetu, nisi. To se treba definitivno promijeniti i poboljšati. Od velike pomoći pri istraživanju naive mi je bila kustosica Galerije naivne umjetnosti u Hlebinama Helena Kušenić, a uz nju i cijeli Muzej grada Koprivnice. Veliku podršku projektu dobili smo od Zaklade Mijo Kovačić, koja nam je Mijina djela za potrebe filma na korištenje ustupila bez financijske naknade. Na početku sam imala ideju da u svoju originalnu priču ukomponiram djela različitih velikana naive, ali sam se onda prolazeći kroz njihove opuse skroz opčinila likom i djelom Mije Kovačića. Njegovi fantazmagorični i mračni prizori su se predobro uklapali u moju osnovnu priču. Sad više i ne mogu zamisliti da scenarij funkcionira bez njegovih djela.”

Kaže da priča o njezinom upoznavanju Mije Kovačića potpada pod ono što bi se nazvalo sindromom malog sela. Kada je 2015. u Zagrebu bio stručni skup o njegovu stvaralaštvu povodom njegova 80. rođendana, u publici je zamijetila kolegu iz gimnazije i tek tada povezala da je to unuk Mije Kovačića.

“Nakon skupa me unuk Ivan Kovačić upoznao sa svojim dedom. No sindrom malog sela ide dalje – ispalo je da je i moja učiteljica Karmen Bardek, zahvaljujući kojoj sam se počela baviti filmom, jako dobra obiteljska prijateljica s Mijinom kćeri Draženkom, tako da sam se zapravo s više strana povezala s Mijom. Imala sam tremu kad sam upoznala njega i njegovu obitelj koja stoji iza Zaklade Mijo Kovačić, bilo mi je jako stalo do toga da im se projekt svidi i da pristanu na suradnju. Kad su mi dali svoj pristanak da koristim Mijina dijela, malo je reći da sam umrla od sreće! Kod opusa Mije Kovačića mi se sviđa to što nije bilježio samo vanjski svijet oko sebe već je svojim djelima prikazivao i u unutarnje strahove, praznovjerja i podravske legende. Njegov opus je drugačiji od drugih naivaca upravo po tom mračnom zaokretu – fantazmagorija, morbidnost, začudnost i melankolija. U njegovim slikama ne vidimo čovjeka koji samo obavlja neku radnju, osjetimo i u kakvom je stanju taj čovjek. Njegova okolina reflektira njegovu psihu. Mislim da samo veliki među umjetnicima imaju dar vizualizirati i ono ljudsko unutarnje, ono kaj nas više čini karakterom od onog kaj je vidljivo vani.”

Slikar Stipan Tadić, koji je uključen u rad na filmu, rekao je da mu se kada je pročitao scenarij činilo da bi bilo dobro podržati projekt u koji vjeruje i koji smatra doprinosom u osuvremenjivanju hrvatske naive. Kako kaže, počeo je jednom raditi portret Mije Kovačića na staklu, ali ga nije završio.

“Ima zato nekoliko crteža koje sam bio izložio u Hlebinama. Jedan crtež sam i uživo napravio, gdje mi je Mijo nakratko sjeo i mirovao, a ja sam ga u nekoliko poteza skicirao. Meni je bila baš čast upoznati Miju, imao sam osjećaj kao da sam ušao u vremeplov i otišao u 16. stoljeće i upoznao Pietera Brueghela. Zanimljiv je Mijo. Iako smo bili u društvu, pa su većinom drugi pričali, ja sam bio nekako po strani. Tada mi nije bilo ni na kraj pameti da ću raditi na animiranom filmu po njegovim radovima. Iznimno mi je drago što se stil filma orijentira baš oko jednog naivnog slikara, a ne općenito naive, tu se može onda dublje uroniti. I samog me zanima što će to sve donijeti. Kod Mijinih radova sam primijetio liniju i crtež kao nešto iznimno. Na stolu kada smo bili u njegovoj kući i ateljeu sam vidio neke crteže, velike, na kojima baš radi, ali i neke onako sa strane. Uvijek sam bio strastveni crtač i ljubitelj crteža tušem i metalnim perom. Mijo je u tome izniman. Ta magija u crtežu se prenosi onda i na sliku i mislim da snaga dolazi iz tih linija i vještih krivulja.”

Maida Srabović smatra da je naiva i danas svježa te je treba približiti mlađim generacijama.

“Mislim da hrvatsku naivu treba iznova predstaviti publici zato što je u osamdesetima i devedesetima došlo do njene eksploatacije i zasićenja kod publike – glineni lončeki s pevcima, kalendari sa štrucom kruha i demižonom, kuhinjske krpe s kravicama na ispaši – to su neke prve asocijacije koje ljudi navode kad im se spomene naiva. Za mene je dobra, renomirana naiva ona koja u sebi ima autorski stav i neku poruku – npr. Ivan Generalić koji se prvi usudio prikazati pobunjene seljane koji gone svećenika na slici ‘Đelekovečka buna’, ili Ivan Večenaj koji u svojoj ‘Pomrčinov soncov’ savršeno prikazuje upravo taj seoski svjetonazor kojim se bavim – kad je za neobrazovane seljane sasvim prirodna pojava kao što je pomrčina sunca sudnji dan. I za kraj, Mijo Kovačić koji je po meni majstor portretiranja unutarnjeg stanja i pričanja priče kroz dubinsku mizanscenu, baš poput Jeana Renoira.”