U dubrovačkom Kazalištu Marina Držića 25. veljače premijerno će se izvesti predstava “Hamlet – evidencija zločina jedne monarhije”. Autori su teksta – prema dramama “Dan umorstava u povijesti o Hamletu” Bernarda-Marie Koltèsa i “Hamlet” Williama Shakespearea – Tibor Hrs Pandur i Livia Pandur, koja je predstavu i režirala. Specifičnost ove kazališne adaptacije jest to što su u prvi plan stavljena četiri lica Shakespeareova Hamleta – Ofelija, Gertruda, Klaudije i Hamlet – kroz prizmu obitelji i tragedije koja se događa kao rezultat pobune, u jednom danu.

Liviji Pandur ovo je druga predstava u KMD-u, a treća u Dubrovniku jer je 2019. radila “Alkestidu” prema tekstu Lade Kaštelan. Kako kaže, ova predstava bavi se četirima glavnim likovima, bavi se tom obitelji, njihovim intimnim odnosima, strahovima, opasnim vezama, posljedicama umorstava, borbom za vlast, borbom za prevlast:

„U suautorstvu s Tiborom Hrsom Pandurom razrađivali smo te osnovne teme, bavili se anatomijom ove zgusnute priče u vremenu, kad je svijet raskliman, u izvanrednom stanju. Pokušali smo prijeći preko horizonta metafizike, jer ovo je i drama o kazalištu, o glumcu i glumici, o igri, transformaciji, snovima, mašti, o istini i laži, o transcendenciji. Svojevrsna je i zagonetna mišolovka: tko koga lovi, tko postavlja zamke, tko je žrtva, tko krvnik, tko plete mrežu, čije ludilo ima metode, tko nadzire, tko se odupire, tko promatra, a tko je promatran. Zato smo se radeći na tekstu uvijek vraćali Shakespeareu, a i mnogim drugim autorima koji su se bavili Hamletom.“

Livia Pandur Dubrovnik jako voli, kaže da je upravo u Dubrovniku, na Lovrijencu, prvi put u životu gledala Hamleta i zaljubila se u kazalište. Već se bavila Hamletom, radila ga je kao dramaturginja s Tomažem Pandurom dva puta: u Drami SNG Maribor 1992., i u madridskom Teatru Español 2009., gdje je Hamleta igrala žena. Svaka je predstava, ističe, bila potpuno drugačija, svjedočila je o prostoru i vremenu u kojem je nastala:

„U našem novom dubrovačkom ‘Hamletu’ preispitivali smo što bi se dogodilo kad Hamlet ne bi kapitulirao i kad bi ostao vjeran svojoj sumnji u smisao krvave osvete kao sredstva uspona do vlasti. Hamlet, koji ostane vjeran nenasilju, Hamlet, koji se odupre ‘velikom mehanizmu povijesti’ feudalnog nasljedstva. I što bi se dogodilo ako se Ofelija odupre i ne bude samo bespomoćna žrtva? Što ako je njezino samoubojstvo barem čin otpora? U skladu sa suvremenom feminističkom interpretacijom u našoj su verziji ženske uloge jednakovrijedne muškim, a dodatno će iznenađenje biti potpuno neočekivani kraj.“

Redateljica smatra da su velika djela, veliki tekstovi kao što su Faust, Don Juan, Hamlet, naši suvremenici, jer je svaki od njih na neki način u vezi s ovim i onim svijetom; jedan je stvaran, a drugi nedodirljiv, s one strane može se samo naslutiti. Pitanje je gdje je prijelaz, što se događa kad se ono tamo, samo naslućeno i nepoznato, useli u čovjeka, kada te moći postanu njegove, a problemi bez razrješenja. Teatar se pak nalazi s obje strane – i Hamlet ga koristi da sazna istinu.

Livia Pandur Hamleta smatra najinteligentnijim likom u literaturi:

„U bilo kojem periodu života ga čitaš ili postavljaš na scenu, uvijek otkrivaš nevjerojatnu intelektualnu slobodu, ironiju, moć i ljepotu riječi, moć tišine, jer njegov govor je agitacija, izdajstvo, nemir, mučenje sebe i drugih; on je ogromno ogledalo u kojem vidimo sebe, vidimo suprotnosti, možemo sagledati sve i istovremeno nikoga. Hamlet je senzibilni prorok, mislilac, personifikacija tuge, paradigma žalovanja, izražena na oštrici noža.“

Hamleta u ovoj predstavi igra Nikša Arčanin. Kako kaže, pri interpretaciji lika u fokus je stavio Hamletovo propitivanje kroz prizmu glumca na sceni, pri čemu se rastvara puno slojeva. Ovo mu je debi u ovoj ulozi, ali već je igrao Laerta, u produkciji HNK Split. S Livijom Pandurom radi prvi put, ali kaže da mu se kroz ovaj rad čini kao da već duže vrijeme rade zajedno. Arčanin je pojasnio zašto je uvijek intrigantno igrati klasične likove, klasična djela:

„Krenuo bih s time zašto je važno čitati klasična djela. Ne samo da pokazuju arhetipske odnose i likove, nego i svaki put ponovno čitajući kao da otkrivaju stvari za koje možda nismo bili otvoreni ili spremni kad smo ih prethodni put čitali i uviđaš njihovu ljepotu.“

Glumica Marija Šegvić igra Ofeliju i u toj ulozi debitira, a isto tako prvi put radi s Livijom Pandur. Kaže da Livia raspiruje maštu, budi kreativnost, inspirira duh, širi horizonte i potiče na razmišljanje:

„U procesu rada na predstavi Ofeliju smo promatrali iz perspektive vremena u kojem živimo. Ona je žena s jasnim mišljenjem i stavom. Žena koja se bori za svoja prava, za svoju istinu i za svoju slobodu. Dramske situacije u kojima se ta borba odvija su arhetipske, klasične, šekspirijanske. Igranjem tih situacija sa sviješću ne samo lika Ofelije nego i lika glumice koja igra Ofeliju ona dobiva svoju složenost, svoju suvremenost, svoju sadašnjost. Scena Ofelijine smrti upravo započinje replikom ‘…Ofelija uloga za glumicu…’ Taj princip kazališta u kazalištu pretvara je u punokrvnu ženu koja baš kao i u životu traži sebe između mnogobrojnih uloga koje joj je zadalo društvo.“

Četvero glumaca KMD-a ponosno je na rad tog kazališta koje je jedno od zaposlenijih u pandemiji. FOTO: Vedran Jerinić za KMD

Marija Šegvić kaže da klasična djela kao što je to “Hamlet” posjeduju neku svoju silu težu koja nas privlači i nikada ne prestaje djelovati. Prelijevaju se preko vremena i prostora jer nose u sebi upisanu onu početnu i konačnu misao. I zato, čitajući ih, igrajući ih i gledajući ih u njima se tražimo i u njima se nalazimo i stoga im se uvijek vraćamo.

Gertrudu u ovom nešto drugačijem “Hamletu” igra Mirej Stanić. U njezinoj je interpretaciji, kaže glumica, Gertruda odlučna, strastvena, povrijeđena, dosljedna, topla, brižna, oštra, cinična, odrješita, posesivna, čvrsta, ustrajna, isključiva, pedantna, posložena, isplanirana, nepopustljiva, stroga, svojeglava, samostalna, hrabra:

„Gertruda se u ovoj interpretaciji suočava s problemima, nijemo sudioništvo u ubojstvu starog Hamleta nije upitno, ono samo ima svoje razloge. Trebalo je ispričati njenu prošlost koja je zasigurno utjecala na to kakva će postati, pa recimo da je temelj njenog lika ‘Gertruda i Klaudije’ Johna Updikea, a emocija iz vlastitog iskustva ne nedostaju, pogotovo kad je u pitanju odnos majke i sina.“

Iako ima iskustva s “Hamletom”, Mirej Stanić kaže da tog iskustva nema kad je riječ o ovakvom slojevitom čitanju “Hamleta”:

„Ovo je predstava o smrti i posljedicama, što se dogodi kad netko u obitelji umre. Pogotovo danas kad se na dnevnoj bazi takve stvari događaju bilo da ih pročitate u novinama, proživljavate sa susjedstvom ili u svom vlastitom domu. A kod Hamleta je tu još politička razina, jer se radi o ubojstvu kralja i o njegovim neporavnanim računima. Jan Kott kaže: ‘Veliko ubojstvo s kojim počinje povijest je ubojstvo kralja’, a ‘novi će kralj biti onaj koji ubije kralja.’ Dva zločina upravljaju Hamletovom dramom: Klaudijev zločin, na kojem se temelji nova vladavina, i zločini Hamletova oca, za koji se nije imao prilike pokajati, zato je Hamlet bačen u vrijeme očeva života, koje mora dovršiti kako bi njegovo vlastito vrijeme moglo teći dalje.“

Mirej Stanić pojasnila je i možemo li nešto naučiti iz “Hamleta”:

“S ‘Hamletom’ se možete pitati i preispitivati, pogotovo s ovim ‘Hamletom’ gdje imate mogućnosti to napraviti kroz četiri lika. Bilo da je u pitanju ljubav, obitelj, politika ili ljudske sudbine. Naš Hamlet tvrdi: Luđak koji misli da je kralj manje je lud od kralja, koji misli da je kralj.“

Mirej Stanić imala je priliku raditi s Livijom Pandur, igrala je u “Alkestidi”. Kaže da je osjetila koliko se ona brine o glumcu i kako glumca kao redateljica polako i temeljito uvlači u ulogu, to jest predstavu, ne zanemarujući ni one najsitnije detalje koji su možda nevidljivi oku publike, ali su važni za glumca:

“Suvremeno čitanje Shakespearea utjecalo je na Koltèsovu adaptaciju na kojoj se temelji naša predstava. Ona sublimira događaje iz ‘Hamlet’ na samo jedan jedini dan i na samo četiri lica, pa po istom principu nastavljeno je i u ovoj adaptaciji. Livia i Tibor zadržali su osnovnu strukturu, sve prilagodbe teksta ostale su vjerne Koltèsovoj dramaturgiji, samo su zapleli zaplet do krajnjih posljedica.”

I posljednji, četvrti, lik u ovoj adaptaciji “Hamleta” – Klaudija – igra glumac Zdeslav Čotić. I on je, kao i Mirej Stanić, već surađivao s Liviom Pandur, u predstavi “Alkestida” Lade Kaštelan prema Euripidu koju je postavila u dubrovačkom kazalištu, a koja je nominirana za Nagradu hrvatskog glumišta 2020. kao najbolja predstava u cjelini. Čotić kaže da mu je kao glumcu izazov i privilegija iznijeti lik Klaudija na scenu:

„Ovaj moj definitivno nije onaj klasični negativac kojeg smo imali priliku upoznati u izvornom ‘Hamletu’. Dakle, on nije samo ubojica na čijem se zločinu temelji nova vladavina, već je žrtva jednog puno većeg mehanizma kojeg konstantno pokreću ratovi, smrti, laži i želja za vlašću. S druge strane, bilo mi ga je zanimljivo promatrati kao ranjivo dijete željno pažnje ili adolescenta u prvoj ljubavi. Svakako se nije rodio kao negativac, već ga je nešto učinilo takvim. Klasična djela svjetske književnosti su vječni izvor mudrosti i inspiracije, sustavno nas potiču na razmišljanje i kao takva ih je vrlo lako implementirati u svakodnevicu.“

I on je opisao što možemo naučiti iz “Hamleta”:

„Jan Kott bi rekao da se Hamlet opire ‘velikom mehanizmu povijesti’ ili ‘feudalnom klanju’ koji u nezaustavljivim ciklusima pretvara krvnike u žrtve i žrtve u krvnike. Taj mehanizam i to klanje o kojem Kott govori prisutno je gotovo na svim razinama suvremenog svijeta. Dovoljno nam je otvoriti dnevne novine ili pogledati vijesti na televiziji, gotovo uvijek je neka kriza, ratovi, pandemija, smrti.“

Čotić pojašnjava da ova predstava sublimira događaje iz “Hamleta” u jedan jedini dan i na samo četiri lica, za koje se čini da zatvoreni u posmrtnom bunkeru uprizoruju uvijek jednu te istu dramu:

„U našoj verziji svjedoci smo sukoba dviju generacija i dvaju svjetonazora: Hamlet i Ofelija protiv Klaudija i Gertrude, koji podupiru interpretaciju raskola koji Hamlet utjelovljuje već kod Shakespearea. Zadržali smo Koltèsovu osnovnu strukturu, gotovo sve prilagodbe monologa i dijaloga ostale su vjerne njegovoj dramaturgiji, ali smo u isto vrijeme osjećali da njegov zaplet moramo dovesti do krajnjih posljedica i baš zbog njegove radikalnosti, domisliti je do kraja.“

Zdeslav Čotić ističe da je jako ponosan na Kazalište Marina Držića i činjenicu da od samog početka pandemije predano rade kako bi publici omogućili barem trenutak zaborava na sve ono loše što nam je donijela pojava koronavirusa:

„I u takvim uvjetima, s manjkom programskih sredstava, uspjeli smo zadržati visoki produkcijski nivo i gledateljima ponuditi zanimljive naslove. Nismo se zadržali samo u Dubrovniku pa smo tako naše predstave s velikim zadovoljstvom igrali diljem zemlje i inozemstva, što za naše kazalište nije mala stvar. U tom smislu se veselim i svim budućim projektima koji će, toplo se nadam, doći u nekim ne pandemijskim vremenima.“