Veleposlanstvo NR Kine u suradnji s Poslovnom komorom Kine u Zagrebu, krajem svibnja organizirat će informativni sastanak na kojem će predstaviti jedan od najvažnijih kineskih strateških projekata simbolično nazvan “Novi Put svile”, u svijetu poznat kao projekt “One Belt, One Road” (Jedan pojas, jedna cesta). Osim za Kinu i čitavu Europu, taj izuzetan i ambiciozno zamišljen projekt i te kako je zanimljiv i za Hrvatsku, a kinesko veleposlanstvo svim silama se trudi zainteresirati hrvatske političke krugove, ali i domaće tvrtke za projekt i motivirati ih da mu se priključe i pronađu svoje mjesto u budućnosti.

MOŽE SE TVRDITI da su hrvatski političari do danas tek deklarativno pokazali zanimanje za gospodarsku suradnju s kineskim tvrtkama i sada se otvara prilika da se to počne mijenjati. Novi Put svile, veliki projekt snažnijeg političkog i gospodarskog povezivanja NR Kine sa zemljama Zapada izgradnjom cestovne, željezničke i pomorske mreže koja će se nadovezati na velike paneuropske transportne pravce i kineskom tržištu omogućiti širenje na Europu, u Hrvatskoj je prilično nepoznat i slabo predstavljen. Taj trenutno najveći i najvažniji kineski projekt od strateškog značenja za tu veliku azijsku zemlju, u budućnosti će povezati najveći kineski grad Chongqing u središnjem dijelu Kine, konglomerat s više od 40 milijuna stanovnika, s njemačkim gradom Duisburgom. Za razliku od Hrvatske, koja o svojim projektima priča u prosjeku 20 godina, a za to vrijeme malo toga napravi, Kina je odmah nakon ideje prionula poslu i autocestu i željezničku prugu već izgradila do Kazahstana, što je gotovo pola buduće trase. Fascinantan podatak ako se zna da je projekt Novog Puta svile pokrenut tek krajem 2014. Buduća cesta i željeznička pruga spojit će sve zemlje na putu od Kine prema zapadu Europe, pri čemu će upravo Chongqing postati “ulazna vrata” Kine za trgovinu i transport prema Zapadu, a istovremeno se južnije stvara stalan pomorski koridor za morski transport robe iz Kine prema Europi. Vrijednost projekta cijeni se na tisuće milijardi dolara, a kineska država za njega je već odvojila potrebna sredstva, objašnjava direktor udruge CSEBA Mario Rendulić. Kinesko-jugoistočnoeuropska poslovna asocijacijaCSEBA osnovana je 2013. privatnom inicijativom i uz odobrenje kineske države nakon posjeta tadašnjeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića NR Kini. CSEBA je aktivna u 26 zemalja jugoistočne i istočne Europe te u dijelu zemalja iz sastava bivšeg SSSR-a, sjedište joj je u Zagrebu, a primarni joj je zadatak promocija NR Kine u jugoistočnoj Europi, s naglaskom na jačanju gospodarskih, kulturnih i turističkih veza među zemljama.

Upravo je snažna kineska promocija projekta Novog Puta svile bila trenutak koji je proteklih godina Hrvatska trebala prepoznati i na vrijeme se priključiti projektu, posebno stoga što je NR Kina od samih početaka na svojim kartama uključila Jadran u pomorsku rutu Puta svile, a hrvatske su luke Rijeka i Ploče prepoznate kao moguće točke pretovara robe, upozorava Branimir Vidmarović, stručnjak za kinesku vanjsku politiku, koji svojim volonterskim radom u CSEBA-i pomaže uspostaviti kvalitetnije odnose između Hrvatske i Kine. No to se nije dogodilo. Hrvatska je ostala gluha na jasan poziv iz Kine koji je uslijedio i znatno ranije, još 2009. prilikom posjeta kineskog predsjednika Hu Jintaoa Zagrebu, koji je u političkim krugovima protumačen kao nesumnjivi signal za početak kinesko-hrvatske gospodarske suradnje. Povoljna je prilika propuštena i nekoliko godina ranije, kada je kineski konzorcij COSCO, jedna od najvećih svjetskih tvrtki koja se bavi pomorskim transportom, tražio najpovoljniju europsku luku preko koje će kineska roba stizati u Europu. Jedna od opcija bila je i Luka Rijeka, upravo zbog njezina geografskog položaja i blizine središnjoj Europi. Kineske su delegacije dolazile, razgovarale, objašnjavale, nudile, a na kraju, ugovor o ulaganju u proširenje lučkih kapaciteta umjesto s lukom Rijeka, COSCO je 2009. potpisao sa grčkim Pirejem. I od tada pa do kraja prošle godine, u samo šest godina, Pirej je povećao pretovar kontejnera čak devet puta. Simptomatičan je i podatak da kineske tvrtke investiraju u rekonstrukciju i izgradnju željezničkog pravca koji će iz luke Pirej kroz Makedoniju, Srbiju i Mađarsku transportirati kinesku robu iz Grčke prema ostatku Europe. Hrvatska se nije našla na tom pravcu.

ZA TO VRIJEME isti kineski investitori, koji su uzaludno kucali na brojna hrvatska vrata koja su za njih ostala zatvorena, u zemljama regije naišli su na sasvim drugačiji odaziv. “Nevjerojatno je da su Mađarska, Grčka, Srbija, Makedonija, čak i Republika Srpska, u investicijama s NR Kinom, tvrtkama i bankama, ušli u projekte koji već sada prelaze vrijednost od 10 milijardi eura. Kineske banke financiraju obnovu željezničkih pruga u Mađarskoj, a ulažu i u brojne projekte u zemljama u regiji. Postoje još brojni projekti u Europi u koje ulažu kineski investitori. To je samo dokaz da je u ovom trenutku Kina prvi i najjači ‘igrač’ na svjetskom financijskom tržištu. Mi smo na tu činjenicu upozoravali tadašnji politički vrh u Hrvatskoj još 2013., no nismo bili shvaćeni ozbiljno, a nije ni bivši predsjednik Mesić kad je to govorio još 2009.” kaže Rendulić.

Jedan od razloga što Hrvatskoj promiču povoljne poslovne prilike s Dalekog istoka svakako leži i u lošem stanju željezničkog pravca Zagreb-Rijeka, koji je proteklih godina često istican kao razlog što Luka Rijeka ne može biti konkurentna drugim europskim lukama. No Rendulić ističe da su kineske delegacije, koje su u nekoliko navrata od 2010. dolazile u Hrvatsku, nudile ulaganje u obnovu tog pravca, jednako kao i u proširenje sadašnjih kapaciteta Luke Rijeka za pretovar kontejnera i povećanje prometa, no hrvatska strana prijedloge nije prihvatila. “Vjerujem da razlog dijelom leži i u lobiranjima raznih europskih financijskih institucija koje su Hrvatskoj nudile investiranje sredstava iz raznih europskih fondova, a nije nevažan ni interes europskih tvrtki. No sve do nedavno Hrvatska nije imala ni studiju isplativosti obnove tog željezničkog pravca niti ideju što bi Luka Rijeka trebala biti u budućnosti. I ništa od spominjanih ulaganja do sada nije realizirano. Kineske delegacije prepoznale su Rijeku kao potencijalno isplativ projekt, čak i uz ulaganje u obnovu željezničke mreže, izračunavši da će povećanje prometa u Luci Rijeka u budućnosti pokriti trošak obnove pruge. No do sada razumijevanja od strane hrvatskih državnih struktura, a prije svega Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture, nije bilo”, objašnjava Rendulić i dodaje da je posve opravdano postaviti pitanje kakav teret nose hrvatski političari kada Hrvatska, kao tradicionalni partner zapadne Europe, dogovara partnerski odnos s Kinom. “Moguće je da postoje neki politički pritisci koji široj javnosti nisu poznati. Još prije nekoliko godina slušao sam kuloarske priče koje su govorile da Hrvatska ne može samostalno odlučivati hoće li potpisati ugovor s kineskim tvrtkama o većim investicijskim projektima. Primjerice, spominjao se projekt ulaganja u Zračnu luku Zadar za koju su kineski ulagači bili zainteresirani, no projekt nije uspio, a kao razlog se spominjao interes nekih njemačkih investitora za taj projekt. Zanimljivo, ali u europskim investicijskim krugovima dobro je poznato da se Njemačka nedavno zadužila kod kineskih banaka kako bi tim kreditom sanirala loše poslovanje nekih svojih banaka. Ta naizgled apsurdna činjenica trebala bi biti i te kakav signal Hrvatskoj. Na jednom skupu nedavno sam postavio otvoreno pitanje znači li to da Hrvatska ne smije sklapati ugovore s Kinom o sanaciji hrvatskih željeznica, već isključivo s europskim partnerima, a da će ti isti europski partneri naš projekt sanacije željezničke infrastrukture financirati kineskim kapitalom. Na pitanje nisam dobio jasan odgovor, a posve je logično da takav kapital uz posredništvo ne može biti jeftiniji od onog dobivenog direktnim putem”, kaže Rendulić.

No unatoč očitom nerazumijevanju i neprihvaćanju kineskih projekata i ponuda, CSEBA i njezini djelatnici nisu odustajali. Nepunu godinu dana nakon početka rada, CSEBA-ine aktivnosti na jačanju kinesko-hrvatskih gospodarskih odnosa već daju prve rezultate i u lipnju 2014. Rendulić šalje pismo tadašnjem ministru pomorstva, prometa i infrastrukture Siniši Hajdaš Dončiću u kojem ga moli da primi veliku kinesku gospodarsku delegaciju koja će početkom srpnja te godine boraviti u Hrvatskoj. Posjet kineske delegacije uslijedio je kratko nakon predstavljanja hrvatskog gospodarstva na International Infrastructure Investment & Construction Forum Macau 2014, na kojem je niz tamošnjih tvrtki prepoznao potencijal ulaganja u Hrvatsku. Kineski investitori su, prema Rendulićevim riječima, još od 2010. bili zainteresirani za projekte izgradnje i rekonstrukcije željezničke infrastrukture, projekte proširenja Luke Ploče i Luke Rijeka, a u ovoj potonjoj su prepoznali mogućnost najpovoljnijeg pomorskog transportnog pravca za kineske proizvode prema Europi. U delegaciji su se nalazili predstavnici nekoliko najvećih kineskih tvrtki iz područja izgradnje i investicija u projekte infrastrukture. Delegacija je, kako stoji u pismu, ministru Hajdaš Dončiću namjeravala osobno predstaviti potencijal i spremnost za suradnju i sudjelovanje kineskih tvrtki u okviru međunarodne inicijative “Kina + 16” pod nazivom “Strateška vizija suradnje Kine sa zemljama srednje i istočne Europe”. No Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture se na pozive za sastanke posve oglušilo, a ministar Hajdaš Dončić, koji je u to vrijeme bio i hrvatski koordinator u okviru suradnje “Kina + 16”, u tjedan dana, koliko je kineska delegacija bila u Hrvatskoj, nije pokazao volju niti našao vremena za susret s investitorima koji su u Hrvatsku željeli donijeti milijarde dolara. To nije bila jedina nekulturna odbijenica kineskim ulagačima. Kineskih delegacija koje su izrazile namjeru kontakata s ministrom Hajdaš Dončićem i kojima je to ministarstvo zatvorilo vrata pred nosom, bilo je nekoliko, a drugi izvor koji je želio ostati anoniman, Nacionalu je potvrdio da je ministar u jednom trenutku, očito iritiran brojnim pismenim zahtjevima za susrete od strane kineskih gospodarstvenika, među svojim suradnicima prokomentirao da su mu “Kinezi već dosadni”.

NO ZANIMLJIVIH pojedinosti koje ocrtavaju nerazumijevanje i neshvatljivo tvrd stav prijašnjih hrvatskih vlasti prema kineskim investitorima, ima bezbroj. Nakon posjeta bivšeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića Kini 2008., kojim je otvoren put kineskim ulagačima u Hrvatsku, hladan prijem kojim je hrvatska strana uzvratila brojnim kineskim delegacijama koje su od tada bile u Hrvatskoj i očiti nedostatak volje za konkretnim poslovima, razočarali su Kineze. Jedan od gafova s kojim se, kada su Kinezi u pitanju, može “pohvaliti” bivši ministar Hajdaš Dončić jest i javna izjava na samitu lidera Kine i 16 zemalja središnje i istočne Europe u Bukureštu 2013., koju je opet javno ponovio još nekoliko puta, u kojoj je grupi kineskih investitora koji su nešto ranije došli u Hrvatsku nuditi projekte vrijedne milijarde eura, poručio kako su svakako dobrodošli, ali da “prvo trebaju naučiti kako se posluje u Europi i kako se prijavljuje na natječaje, jer to očito ne znaju i ne razumiju, pa tek onda mogu nuditi svoje projekte”. Rendulić kaže da je Kineze, među kojima su bili i predstavnici tvrtki koje posluju po cijelom svijetu, ta ministrova izjava jako uvrijedila, a incident je snažno odjeknuo i u kineskoj javnosti, budući da su ti isti kineski investitori imali uspješno provedene velike projekte u nekoliko zemalja članica EU. “Nakon toga primili smo niz zahtjeva naših partnera iz Kine da im razjasnimo taj nesporazum”, navodi Rendulić. Još jedan u nizu sličnih događaja je i četvrti samit lidera Kine i 16 zemalja središnje i istočne Europe koji se u studenome 2015. održao u kineskom gradu Suzhou. Sve su zemlje sudionice na skup poslale svoje premijere, jedino je Hrvatsku predstavljao predsjednik Sabora Josip Leko, budući da su tadašnjem premijeru Milanoviću političke igre i pregovori oko ostanka na vlasti nakon upravo provedenih izbora, bili mnogo važniji. Usput, na tom je skupu potpisano nekoliko iznimno važnih ugovora, između ostalih i preliminarni ugovor o gradnji željezničke pruge koja će u budućnosti povezati Kinu, Srbiju i Mađarsku. Hrvatska je u tom ugovoru zaobiđena. Godinu prije, 2014., isti je samit održan u Beogradu, no nitko iz Hrvatske na njega nije otišao. Tada je izostanak hrvatske delegacije objašnjen protestom zbog ponašanja haškog optuženika Vojislava Šešelja, no pritom je zanemareno da je poziv premijeru Milanoviću na samit stigao direktno od kineske vlade. Milanovićevim izostankom sa samita Kini je poslana jasna poruka kako Hrvatska gleda na kineske investicije, upozorava Rendulić. “Čini se da naša prijašnja vlada nije shvaćala i nije prepoznavala da je Hrvatska u žiži interesa kineske politike i da takvu činjenicu može i te kako dobro iskoristiti. No trebalo je shvatiti da kineske kompanije, čak i one privatne, čekaju pozitivan signal i makar jedan dobro odrađen državni posao kako bi, ohrabrene pozitivnim okruženjem, pohrlile u Hrvatsku ulagati svoj novac. To se nije dogodilo. Nadam se da će se s novom političkom garniturom na Markovu trgu stvari ipak mijenjati”, objašnjava Rendulić.

Čini se ipak da se posljednjih nekoliko godina u Europi stav prema Kini i kineskom kapitalu drastično mijenja, a taj bi trend otopljavanja odnosa istoka i zapada mogao pozitivno utjecati i na investicije u Hrvatskoj. Brojne europske zemlje počele su suradnju s kineskim tvrtkama, kineski kapital sve slobodnije cirkulira europskim investicijskim prostorom, a kineski političari sve su toplije primljeni u zemljama članicama EU. “Nova politička garnitura, prije svega nova hrvatska vlada, ali i ministar Oleg Butković, ipak pokazuju interes za konkretnije razgovore s kineskim ulagačima i ja se iskreno nadam da taj interes neće ostati tek na riječima”, objašnjava Rendulić i dodaje da je prije samo četiri godine malo tko htio otvoreno i direktno razgovarati s potencijalnim kineskim investitorima. CSEBA je unazad tri godine u Hrvatsku dovela preko 30 delegacija najvećih kineskih kompanija voljnih da ulažu u kapitalne infrastrukturne projekte, no kaže kako hrvatski političari moraju shvatiti da kineski kapital očekuje pozitivan signal iz državnih krugova. Rendulić napominje i da se posljednjih mjeseci u političkim kuloarima mogu čuti priče da je upravo Europska unija upozorila Hrvatsku kako je krajnje vrijeme da prihvati kineski kapital i suradnju s Kinom. “Nedavna reakcija premijera Oreškovića koji je u veljači primio izaslanstvo Nacionalne komisije za razvoj i reforme Kine i tom prilikom s članovima delegacije razgovarao o investicijskim projektima, vrlo je pozitivno odjeknula u Kini koja je taj premijerov potez protumačila kao slanje riječi ohrabrenja prema kineskim investitorima, a jednako je tako pozitivno primljen i prošlogodišnji posjet predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Nadamo se da će se stvari konačno pokrenuti bržim tempom nego do sada”, zaključio je Rendulić i objasnio da će CSEBA početkom lipnja na još jednom velikom svjetskom infrastrukturnom forumu u Macaou ponovno predstaviti investicijske, ali i turističke potencijale Hrvatske. “Nadamo se da ćemo konačno odaslati posve konkretne pozitivne poruke Kini koje će uroditi konkretnim poslovima”, najavljuje Rendulić.

IPAK, UPOZORAVA ON, još je niz problema koje Hrvatska mora riješiti na unutarnjem planu kako bi stvorila plodno tlo za ulazak kineskog kapitala. “Jedan od njih je i činjenica da je Kinezima vrlo teško objasniti zašto veliki investicijski projekti o kojima su čitali u tiskanim materijalima namijenjenima investitorima i koji su još prije četiri ili pet godina bili na razini planova, u najnovijim tiskanim materijalima još uvijek imaju status nerealiziranih projekata. Predstavnik jedne velike kineske kompanije naprosto ne razumije zbog čega je u tiskanoj brošuri iz 2010. pročitao kako je u tijeku prikupljanje dokumentacije i rješavanje imovinsko-pravnih odnosa za projekt koji ga zanima, a u brošuri iz 2015. pročitao je to isto, pa on opravdano pita koliko zapravo traje procedura rješavanja takvih problema”, objašnjava naš sugovornik. Rendulić upozorava i da Hrvatska do sada nije bila spremna dati državne garancije za projekt koji je već niz godina u središtu interesa kineskih ulagača – projekt obnove željezničkog pravca Zagreb – Rijeka koji spada u strateške projekte. “U cijelom svijetu model koncesionarstva je dobro poznat i razrađen i tu nema nejasnoća. A svi moji dosadašnji kontakti s novim ministrom i članovima nove političke garniture koja je preuzela vlast, pokazuju da nejasnoća nema, da s njihove strane dobra volja postoji i svi su zainteresirani da se ti projekti pokrenu”, kaže Rendulić. Vidmarović dodaje da se Hrvatska ne bi trebala bojati ulaganja kineskih tvrtki u hrvatsku željezničku infrastrukturu. “Naime, strateška vrijednost željeznice najočitije se pokazuje u vremenu ratne opasnosti. Ako je, primjerice, koncesionar nekog hrvatskog željezničkog ili cestovnog pravca Mađarska ili Njemačka, u slučaju ratnog stanja ta zemlja može jednostavno preuzeti taj pravac i koristiti ga za vlastite potrebe, braneći pritom Hrvatskoj pristup mreži. No kada je koncesionar Kinez, rizik je ravan nuli, jer Kina neće imati vojnih interesa u ovom dijelu Europe niti će ih imati u budućnosti. Prema tome, hrvatski interes u tom slučaju sigurno ne bi bio ugrožen. A gospodarsko korištenje prometnih pravaca i koncesionarska prava i obaveze rješavaju se jasnim ugovorima kojih se svi moraju pridržavati”, tumači Vidmarović.

UPOZNAVŠI DOBRO način razmišljanja hrvatskih političara, koje dobrim dijelom smatra nekompetentnima za posao koji obavljaju, a kroz volontiranje u CSEBA-i i način razmišljanja hrvatskih gospodarstvenika, za koje kaže da su u većini slučajeva još uvijek površni i puni predrasuda prema kineskim investitorima, Vidmarović kao jednu od glavnih prepreka snažnijem otvaranju Hrvatske prema potencijalima kineske privrede vidi u činjenici da se hrvatsko poznavanje Kine “još uvijek zadržalo na čajevima i ponekom citatu Konfucija”, a da se malo tko, a posebno gospodarstvenici koji su zainteresirani za poslovanje s Kinom, stvarno potrudio saznati više o kineskoj vanjskoj i unutarnjoj politici, ekonomiji i kulturi, pa i o uobičajenim načinima poslovanja i konstantnom građenju poslovnih veza i kontakata koji su za Kineze vrlo važni. Dodatni problem u građenju odnosa s kineskim investitorima koji cijene konstantnost u poslovnim vezama, Vidmarović vidi i u četverogodišnjem izbornom ciklusu koji u Hrvatskoj najčešće donosi drastične promjene i posve nove ljude na čelu najvažnijih državnih institucija.Uskoro će se vidjeti postoji li u aktualnoj vladi kapacitet da se to počne mijenjati.