Bivši hrvatski predsjednici Franjo Tuđman, Ivo Josipović i Stjepan Mesić, pojačani Josipom Brozom Titom, na poziv bivše predsjednice Kolinde Grabar Kitarović za večerom će raspravljati o brojnim problemima u kojima se Hrvatska našla, pokušati odgovoriti na pitanje tko je od njih najzaslužniji za sve ono dobro, a tko je kriv za sve loše i predložiti neka rješenja. Sve to u predstavi „Predsjednici&ca“ autora Tarika Filipovića i Borisa Svrtana, u režiji Tarika Filipovića koji je uz Borisa Svrtana i dramaturg, a u predstavi igra prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana. Tom predstavom, koja će u zagrebačkom Satiričkom kazalištu Kerempuh premijerno biti izvedena 24. listopada, Tarik Filipović ujedno će obilježiti 25 godina rada u kazalištu. Osim njega, u predstavi igraju Boris Svrtan kao Tito, Hrvoje Kečkeš kao Mesić, Siniša Miletić u ulozi Josipovića i Ornela Vištica kao Kolinda Grabar-Kitarović.

Tarik Filipović idejni je začetnik tog satiričnog teksta prepunog prepoznatljivih situacija specifičnih za svakog od likova, međusobnih verbalnih obračuna i poznatih lica kao što su Zdravko Mamić ili Milan Bandić. Filipović je o predstavi rekao:

“Probudio sam se jednoga jutra s idejom za tekst – bivša predsjednica postavlja stol za večeru i dočekuje goste. Dok sam gledao sjednice Sabora – a to rijetko radim jer teško probavljam toliki antagonizam u jednoj maloj državi, dobro kažu ‘dva Hrvata, tri stranke’ – uvijek sam se pitao tko će objasniti tim ljudima, posebno u situacijama u kojima vladajući ne prihvaćaju amandmane oporbenih, a trebali bi, da svi oni igraju za istu reprezentaciju, da svi nose isti dres. Njihove stranke predstavljaju klubove, a reprezentacija je svetinja i sportaši se tako prema reprezentaciji ne ponašaju pa se ni zastupnici ne bi trebali tako ponašati. Htio sam relativno nepomirljive karaktere bivših predsjednika, što samostalne Hrvatske što SFRJ, staviti na scenu s istim ciljem. Kolinda ih je pozvala u najboljoj namjeri da oni kao bivši, kao trust mozgova, pronađu rješenje koje mnogi ne nalaze i ovako divnu zemlju izvade iz problema. Sposobna ekipa može posložiti ovu zemlju za deset godina, a nažalost puno toga stoji. A nešto ide i unatrag.To je bio moj glavni motiv. U startu sam znao da će noževi biti isukani i da neki ljudi ne mogu zamisliti da Tito i Tuđman mogu biti u istoj predstavi. To je klasična priča, navikao sam se na to. Ali ti isukani noževi još su ništa prema komentarima ljudi iz mog miljea, koji smatraju da je igrati likove Josipovića, Mesića ili Tuđmana ‘poluestradno’. A da igramo večeru na kojoj su Tolstoj, Čehov i Krleža to bi kao bilo na nivou?Ta malograđanština mi baš jako ide na živce i svima bih poručio – otupite oštricu, pospremite noževe i dođite na predstavu. Mislim da ćemo svima zatvoriti usta na najbolji mogući način-predstavom koja će vjerujem biti duhovita,lepršava,ima i nekih ozbiljnih tema koje zaiskre, ali poanta priče je u tome da je na večeri petero ljudi koji su na koncu samo ljudi. Detektiraju se neke stvari koje su problematične pa se pokušavaju riješiti.“

Filipović je rekao da je upoznao sve hrvatske predsjednike, a s nekima od njih se i družio te smatra da to i nisu baš tako nepomirljivi karakteri kako to ultraljevičari i ultradesničari misle.

Filipović je naveo da mu je to prva samostalna režija s više glumaca. Monodramu „Ćiro“ sam je i režirao,”trećim okom”-kaže, a predstave „Magic Act Show“ i „Spektakluk“ režirao je i odglumio s Reneom Bitorajcem. Stoga mu je ovo ipak prva velika režija.

“Sve te godine sam u Kerempuhu i proletjele su, moram priznati. U programskoj knjižici piše da sam Kerempuhov veteran, a imam 48 godina. Iako to zvuči kao da sam jako star, 25 godina je zaista puno. Iza sebe imam toliko odigranih predstava koliko neki umirovljeni glumci drugih kazališta ne odigraju cijeloga života. Kerempuhov ansambl igra puno i uvijek neki glumci na leđa preuzmu veći teret. Sad su neki mlađi glumci preuzeli taj teret i igraju puno, a mene je ravnatelj malo pustio. Kerempuh je toliko narastao svih ovih godina da sam baš jako ponosan što sam dio toga. Uvijek su nas gledali kroz prizmu varijetea što je Jazavac nekada bio, a Kerempuh je već jako dugo odlično kazalište, jedno od najgledanijih, sa sjajnim repertoarom koji nije ‘na prvu’ i s raznovrsnim repertoarom. I sjajnim glumcima”.

Što se tiče uloge prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, s njom Filipović već ima iskustva. Igrao je Tuđmana i u velikom Kerempuhovu hitu „Spika na spiku 2“, s Borisom Svrtanom, u početku svoje karijere. Stoga ovaj tekst i predstavu nije želio raditi bez Svrtana. Kako je rekao, fokus uloge nije na imitaciji i na tome će inzistirati:

“To nije imitacija, već ti igrajući neki lik postaješ taj isti lik. Kad ti uđe pod kožu, postane dio tebe. Ni o jednom od likova koje ćemo igrati u predstavi, članovi ansambla predstave nemaju jednako mišljenje, što nam nimalo ne otežava rad. To su naši osobni stavovi koji nemaju veze s predstavom, bitno je da se svi slažemo da je to satira, možda i grublji humor, ali da ništa nije vulgarno, politički obojano niti uvredljivo. Boris i ja se jako dobro razumijemo i kao autori teksta i dramaturški pa znam da će sve biti odlično. Što se tiče teksta, prvenstveno je riječ o zabavi jer se o teškim temama najbolje govori kroz šalu. Možda nekome nešto zasmeta kao što i Tuđmanu vjrojatno nije baš bilo pravo kad je došao na predstavu ‘Spika na spiku’. Ali imao je dobre savjetnike i poslušao ih je, vjerojatno poznajući onu ‘bolje da ti na grobu piše sve najgore nego da se tijekom života zamjeriš glumcima’. Naš cilj nije ismijavanje ili propagiranje bilo kakve ideologije, cilj je predsjednike pogledati u drugačijem svjetlu.” Citirao je predsjednika Zorana Milanovića koji je rekao da su Tito i Tuđman naše najveće povijesne ličnosti, sviđalo se to nekome ili ne:

“Krenuo bih od Titova pogreba i brojnosti državnika koji su mu prisustvovali, a završio s Tuđmanom kojemu kapa do poda za povijesnu ulogu u stvaranju samostalne Hrvatske. Dalje od toga ne bih niti je moje mišljenje o tome važno. Što ja mislim o njima i nekim njihovim potezima, to je moja stvar i nije važna za predstavu, nisam političar već glumac. Pozvao sam Stipu Mesića, Ivu Josipovića i Kolindu Grabar-Kitarović da pogledaju predstavu i obećali su doći. Ne mislim da će biti negativnih komentara. Kad se sjetim da mi je Ćiro Blažević predložio da izbacim nekih 90 posto materijala iz monodrame ‘Ćiro’, a kasnije uvidio da je sve super, ni ovdje neće biti drugačije. Nije lako gledati nekoga kako igra tebe i publika umire od smijeha, a ti misliš da nisi baš takav kakvim te ljudi vide. Uglavnom, kako smo naveli u uvodnom tekstu programske knjižice predstave, ‘ako ste ikad htjeli pokazati zube poglavarima-evo vam idealne prilike jer kad se čovjek jako smije, pokazat će i očnjake.”

Spomenuti Boris Svrtan igra Josipa Broza Tita, kao i u velikom hitu ‘Spikom na spiku’ koji je u Kerempuhu s velikim uspjehom igrao prije 28 godina a koje je bio autor i redatelj. Kako je rekao, zahvalan je Tariku Filipoviću što ga je uključio u ovaj projekt:

“Dobio sam priliku da danas, kad se približavam Titovim zrelim godinama, igram Tita koji dolazi na večeru u svom univerzalnom izdanju. Pokojni je, ali je itekako živ, kao što je živ i u svijesti ovih naših država koje su nastale prema granicama republika koje je on zacrtao, kako on kaže, još ‘43. u Jajcu. Satira služi da se njome podcrtaju karakteristike koje su definirajuće. Stoga smo se zaigrali oko ideje što je koji od predsjednika u ovih 30 godina povijesti hrvatske države pridonio hrvatskoj državi. Primjerice, kad je Franjo Tuđman došao pogledati predstavu ‘Spika na spiku’, rekao je, između ostaog, da bez Tita ne bi bilo Hrvatske. Nekako je logično da u predstavi konflikt između njih dvojice bude najveći. Tito je vodio zajedničku državu u jedno vrijeme, a Tuđman ima apsolutno najveće zasluge za stvaranje samostalne hrvatske države. E sad, što je od te neovisne hrvatske države postalo o tome mogu svjedočiti predsjednici koji su došli nakon njega, a koje je Kolinda Grabar-Kitarović u predstavi pozvala na večeru. Mi zapravo u mašti gledatelja pokušavamo odgovoriti na pitanje što bi tih petero ljudi moglo jedno drugom reći, o čemu bi oni razgovarali. To je intrigantno i nadam se će i publici biti zanimljivo.“

Svi su likovi vrlo vjerno prikazani, glumci proučavaju govor, kretanje, ponašanje. Svrtan se, radeći na tekstu i pripremajući ovu ulogu, jako zainteresirao za biografiju Ive Josipovića i čitao je Tuđmanov osobni dnevnik:

“On je taj dnevnik pisao nakon sloma Hrvatskog proljeća, kad je zapravo započelo stvaranje samostalne Hrvatske. Medijska percepcija političara je često vrlo iskrivljena i dirigirana, ali i oni su samo ljudi i imaju itekako puno pozitivnih strana, a uvijek je zanimljivo vidjeti što se događa iza političkih kulisa, kad se zagrebe ispod kože, kad se nakon malo alkohola zaboravi diplomatski jezik, kad isplivaju demoni prošlosti i kad se razviju te duhovite i apsurdne situacije, kad se pusti taj duh iz boce. Predstava ‘Spika na spiku’ služila je tome da se u ratno vrijeme ljudi malo relaksiraju i zabave te shvate da su i te uloge predsjednika samo uloge. Tako i u ovoj predstavi, te uloge mogu odgovoriti na neka pitanja građana koji su zbunjeni svime što se s našom zemljom događa. Kad vidimo da ni predsjednici nemaju pravi odgovor, možda nam svima bude lakše.”

Boris Svrtan otkrio je i osobno mišljenje o Josipu Brozu Titu. Smatra da je Tito svakako bio kompleksna ličnost koja je svoj politički šah odigrala briljantno:

“Danas kad se otkrivaju sve te situacije iza kulisa, vidi se o čemu se tu radilo. Jedna strana Tita i Titova režima je diktatorstvo, kazne zakona za verbalni delikt. Međutim, mi koji smo živjeli u Jugoslaviji imali smo o njemu sasvim drugačiju percepciju, a kasnije, kad se otvorila ta škrinja povijesti, našlo se tu svega. No Tito je u svoje vrijeme odigrao šah na više ploča, s više neprijatelja. Kad govorimo o Tuđmanu, pročitavši njegov dnevnik uvidio sam da je slika koju većina građana ima o njemu jako dvodimenzionalna i plošna. Skloni smo pljuvati po svim našim veličinama i misliti kako svi o njima sve znamo. A zaboravljamo da oni, da nemaju kvalitete, sigurno ne bi bili na tome mjestu. Ova predstava je pokušaj da se suočimo s onim što jesmo, ali i da vidimo tko su ti ljudi.”

Ornela Vištica koja igra Kolindu Grabar-Kitarović, bivšu predsjednicu smatra prije svega damom, i to hrabrom damom: “Ovo mi je vrlo izazovna uloga i ima puno glumačkog materijala, glumačke igre u kojoj se može uživati. Prema Kolindi Grabar-Kitarović odnosim se isključivo s poštovanjem. Akcent u predstavi bit će na Kolindi jer je posljednja predsjednica, a gledatelji će prosuditi kakva ona uistinu jest. Trenutačno se bavim analizom njezina govora, kakve su joj rečenice, kako izgovara samoglasnike, dužine i naglaske, kakve su joj kretnje, gledam videomaterijala, njen glas mi zvoni u glavi. Neću govoriti o političkim potezima jer je njezin mandat završio prije manje od godinu dana i treba proći neko vrijeme da bismo shvatili što je dobro Kolinda Grabar Kitarović napravila za Hrvatsku. Glavni motiv je smijeh, a ne izrugivanje ili podsmijeh.”

Njezina prethodnika Ivu Josipovića u predstavi „Predsjednici&ca“ igra Siniša Miletić. Rekao je da mu je Josipović imponirao kao predsjednik i bio je ponosan što Hrvatska ima takvog predsjednika:

“Smatram da je Josipović najbolja slika predsjednika za vrijeme u kojem živimo – intelektualac koji ne potencira osjećaje, nema patetike, uvijek je pokazivao mirnoću, nije reagirao na niskostrasne provokacije. On je možda bio loš predsjednik za ovu zemlju jer ova zemlja ‘pada’ na niske strasti i patetiku, a on to nije radio. Ako se sjetimo koje su ingerencije predsjednika, to je radio odlično. Teško je danas očekivati nešto od hrvatskog predsjednika jer sve što kaže, a da je imalo ozbiljnije, postaje eksces jer naprosto nema ovlasti. Nije imao karizmu, a povijest je navikla na lidere koji dižu ili spuštaju mase, ali nama danas u modernoj državi to nije potrebno. Kad razmišljamo o Josipoviću u satiričnom kontekstu, to je meni kao glumcu dosta velik izazov jer, da me se pogrešno ne shvati, ‘dosadnu osobu’ treba učiniti zanimljivom.“

Tarik Filipović dodao je da je Josipović ‘gromada od intelektualca’, a da su mu oni kao autori teksta na početku dali dvije, tri rakije pa ćemo Josipovića na sceni čuti i vidjeti drugačijeg, opuštenijeg, na momente simpatičnog i šarmantnog. Filipović u posljednje vrijeme puno piše. Upravo završava monodramu „Doktor za one stvari“.

“Uvijek mi je žao vidjeti da je seks u Hrvatskoj još uvijek tabu tema, da su ga u predstavama tako jeftino prodavali, pa sam odlučio kroz jedan fiktivni lik, doktora za one stvari, drugačije progovoriti o seksu, s potpuno drugim argumentima. A prije toga s Darijom Lorenci Flatz u nezavisnoj produkciji a u režiji Arije Rizvić radim predstavu ‘Da sam ptica’, o jednom sarajevskom bračnom paru i o krhotinama njihova života. Naravno, to je gorka priča o svima nama, o iseljavanju mladih. Nakon toga ću se baviti još nekim temama, konačno sam počeo pisati o stvarima o kojima sam uvijek želio pisati. Pandemija je donijela tu neku inspiraciju, dosta sam opušten i miran u posljednje vrijeme pa je sve sjelo na svoje mjesto. Teško je bilo glumcima ne igrati, teško je bilo i nama koji imamo sigurnost, plaće u ansamblima. Ali posebno je teško našim kolegama koji rade u nezavisnim produkcijama, koji žive isključivo od toga. Naše strukovno društvo pokrenulo je za njih akciju pomoći, to mi je drago.“

Jedan od likova koji se spominju u predstavi „Predsjednici&ca“ je i gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, kojeg Kolinda Grabar-Kitarović zove na telefon pa mu se Tuđman i Tito obraćaju s nekoliko rečenica. Tito ga proziva i pita: „Slušaj ti, druže Milane, jabuko sa grane, jesmo li te zato postavili za sekretara partije Peščenice da sada glumiš velikog Hrvata i uzimaš meni trg tamo gde je kazalište Maršala Tita?”

S obzirom na Bandića, Tarik Filipović zaključno je rekao:

„U Zagrebu živim već 30 godina i smatram ga svojim, volim ga i respektiram i želim da svi ljudi koji vode Zagreb, tako i glavni čovjek grada, budu puni respekta i prema građanima Zagreba i prema samom gradu. Svaka priča prestaje s nepokupljenim izmetima ljubimaca naših građana ispred Pravnog fakulteta! U srcu grada! Izranjavanog sa svih strana. U Zagrebu su zaista dobrodošli svi koji poštuju pravila ovog grada. Ja sam se zaljubio u neki drugi Zagreb, ne u ovaj danas. I rođeni purgeri mogu reći da to nije isti grad. Ako radiš u vrtiću, a ne voliš djecu-nije dobro. Tako je i s vođenjem grada. Moraš ga zaista na pravi način voljeti da bi mogao za njega nešto napraviti. I shvatiti da Zagreb nije ničije privatno vlasništvo. Ali, evo, promjene koje su se pojavile na državnoj pa i gradskoj razini daju nadu u neke nove snage i siguran sam da će uskoro sve krenuti na bolje. Problem onih koji su kod nas na vlasti, i u gradovima ali i na državnoj razini, jest u tome što misle da će sve trajati vječno pa tako i izgube kompas. Treba znati stati kad je najbolje, a mnogi ne znaju stati. Treba promjena u pravom trenutku. Želim ljepši Zagreb.”