Na šarenoj pozornici Zagreba 1929., na kojoj se isprepliću jazz i plesnjaci, varijetei i šarene naslovnice Svijeta Otta Antoninija, istodobno se pojavljuju tamne sjene Šestosiječanjske diktature: politički neistomišljenici se progone i zatvaraju i zloglasni šef policije ih premlaćuje u podrumu Petrinjske ulice. Ipak, i dalje je to Zagreb kavana, restorana, večernjih izlazaka, gradskih priča o bogatima i slavnima. Takav Zagreb opisuje predstava “Faraon u Ilici je mrtav!”, nastala prema istoimenom romanu Milane Vuković Runjić i u režiji Krešimira Dolenčića, koja će premijerno biti izvedena u Komediji 1. prosinca.

Ključni ljudi te predstave, ali i drugi sugovornici za Nacional su približili povijesni, politički, kulturni i društveni kontekst glavnoga grada Hrvatske tih burnih 1920-ih koje su nakon strahota Prvog svjetskog rata donijele prpošnost, bogat noćni život i prije svega radost svakodnevice koja se osjećala na svakom koraku. Plesnjaci su bili glavna vrsta zabave, krajem 1920-ih počele su se birati i prve miss, dnevni život bio je buran na tek otvorenom kupalištu na Savi, a karijere su tada već imali književnica i novinarka Marija Jurić Zagorka, književnik Miroslav Krleža, dramski prvak HNK u Zagrebu Tito Strozzi, slikarska zvijezda Vlaho Bukovac, redatelj i glazbenik Oktavijan Miletić…

Glavni akteri priče koja je potaknuta tim ‘’ludim dvadesetima’’ i oživjela na pozornici Komedije – autorica Milana Vuković Runjić, redatelj Krešimir Dolenčić i glavna glumica Dajana Čuljak slažu se u jednome – iako je Zagreb izgubio ‘’agramerski’’ štih iz tog vremena početka prošlog stoljeća, i danas je on metropola ugodna za život.

Upravo je za seriju romana o Zagrebu 1920-ih kojoj pripada i ovaj autorica – inače zastupnica Stranke Milan Bandić 365 u Skupštini Grada Zagreba – lani dobila Nagradu Grada Zagreba u iznosu od 50.000 kuna. O tom slučaju prošlog tjedna moralo se očitovati Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa jer je gradonačelnik Bandić prijavljen zato što je Skupštini za Nagradu predložio upravo Milanu Vuković Runjić. Povjerenstvo je ovaj prijedlog odbilo kao neosnovan jer, kako je pojašnjeno, gradonačelnik ne isplaćuje iznos nagrade, nego je on Milanu Vuković Runjić samo predložio, a odluku o nagradi donijela je Skupština.

“Nagradu Grada Zagreba nisam dobila za konkretan roman, nego za nekoliko njih i to upravo za one u kojima odlazim u povijest, često i u povijest Zagreba. Netko me je prijavio Povjerenstvu koje je tu prijavu odbacilo. Nagrada je i novčana, ali ne propisuje se kako se taj novac treba potrošiti. Mislim da ne postoji nagrada koja se dodjeljuje s takvim propisom. To je prva nagrada koju sam dobila tijekom svojeg dvadesetgodišnjeg književnog rada. Tu priča počinje i završava”, rekla je Milana Vuković Runjić koja prvi put iščekuje kazališnu adaptaciju svog romana pa joj je teško opisati taj osjećaj.

Ovako pojašnjava zašto je radnju ovog kriminalističkog romana smjestila baš u Zagreb 1920-ih: “Kao dijete sam ‘gutala’ romane Agathe Christie, a potom sam odgledala sve verzije ‘Poirota’, filmskog i televizijskog. Mislim da je ona možda najviše ‘kriva’ što se moj roman događa u kasnim dvadesetima. I u nekim drugim svojim knjigama putovala sam kroz vrijeme, jednom u 1914., drugi put u prijelaz 19. u 20. stoljeće, treći put napisala sam dvadeset eseja u rasponu od 14. do 20. stoljeća. Sviđa mi se ideja ‘meke povijesti’ koja pripada pripovjedaču, ali se ipak pridržava stvarnih događaja. Toliko sam dugo u Nacionalnoj knjižnici na mikrofilmovima pregledavala onodobne novine da mi se na neko vrijeme pokvario vid. Iz novina sam iščitavala kroniku društvenog života, a vrlo ljubazni profesor Ivica Šute s Filozofskog fakulteta pomogao mi je s dodatnom literaturom, uglavnom knjigama iz političke povijesti. Kao što mi se često dogodi, dugo sam se pripremala, ali roman sam napisala brzo”, govori književnica. Fascinantno joj je, navela je, iz tog razdoblja bilo mnogo toga – automobili, izbori za miss, kavane, plesovi, opsesija modom, egiptomanija, ali i geometrijski uzorci, moderan dizajn u stanovima, pred njom je poput otoka Utopije izronilo neko čarobno vrijeme.

“Zagreb je tada bio ‘velik’ jer su njime tutnjali jazz era, novi plesnjaci i kavane, neka čudnovata radost, nije više bilo Monarhije i prastaroga cara i mnogi su mislili da će od sve biti divno. Naravno, povijest će ih vrlo brzo razuvjeriti, u mojem romanu već je počela Šestosiječanjska diktatura, varijetei i klubovi se zatvaraju, novine se cenzuriraju, na čelna mjesta postavlja se podobni kadar, uostalom, ‘moj’ inspektor Lapčević upravo je zbog toga u Zagreb dopremljen iz Beograda, a samozvani vidovnjak Keops-Ra ‘operira’ u napuštenoj dvorani varijetea. Ne bih rekla da je današnji Zagreb daleko od metropole, dapače on je metropola po ljudskoj mjeri. Ali problem je brojnih europskih metropola taj da su postale prevelike da bi se čovjek u njima osjećao ugodno. Ovdje se i dalje svi poznajemo i vežu nas niti ljubavi ili mržnje ili jednog i drugog istodobno. Advent koji uskoro počinje postavio nas je na mapu poželjnih europskih predbožićnih destinacija, sve brojniji turisti postali su naša svakodnevica, a još kad se dogodi kavana Corso, u koju moji likovi tako rado zalaze, vjerujem da ćemo biti još bliže Zagrebu iz naših snova”, zaključila je Milana Vuković Runjić.

Razdoblje tog Zagreba iz snova, Zagreba 1920-ih, za Nacional je pokušao približiti Marijan Lipovac, povjesničar iz HAZU-a, opisujući političke, društvene, gospodarske i kulturne aspekte tog desetljeća. Kako kaže, dvadesete godine 20. stoljeća poznate su kao ‘’lude dvadesete’’, razdoblje koje se pamti po art decou, charlestonu, jazzu, kabaretu, razvoju filmske umjetnosti, turizma i raznih oblika zabave, ali u Hrvatskoj je treće desetljeće prošlog stoljeća obilježila borba protiv centralizma i unitarizma iz Beograda, a za obnovu hrvatske državnosti. Ona je definitivno dokinuta 1921. donošenjem Vidovdanskog ustava, kada se u Hrvatskoj ukida funkcija bana koji je nakon 1918. ionako imao samo simboličnu političku ulogu te 1922. ukidanjem županija i podjelom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca na oblasti.

“Današnji teritorij Hrvatske podijeljen je na Zagrebačku, Karlovačku, Osječku, Splitsku, Dubrovačku i Srijemsku oblast, sa sjedištem u Vukovaru. Međimurje je bilo dio Mariborske oblasti, a Baranja Bačke oblasti, sa sjedištem u Novom Sadu. Istra, Zadar, Cres, Lošinj, Lastovo i Palagruža 1920. postali su dio Italije, dok Rijeka postaje neovisna država, ali je 1924. pripojena Italiji. Na tim područjima, posebno nakon dolaska fašista na vlast 1922., počinje sustavni progon Hrvata i zatiranje hrvatskog identiteta. Još 1921. izbile su pobune istarskih Hrvata protiv fašista – Labinska republika i Proštinska buna. Glavna politička snaga u Hrvatskoj postala je Hrvatska pučka seljačka stranka na čelu sa Stjepanom Radićem koja je 1920., zahvaljujući uvođenju općeg prava glasa za sve punoljetne muškarce u hrvatskim krajevima, dobila najviše glasova. Ranije je u Hrvatskoj izborno pravo bilo ograničeno imovinskim cenzusom pa većina seljaka nije imala pravo glasa”, govori povjesničar i kaže kako je, nasuprot Kraljevini, Radić proklamirao republikanski program i promijenio je stranci ime u Hrvatska republikanska seljačka stranka. Ali 1925., pritisnut progonima i bez očekivane potpore iz inozemstva, prihvatio je monarhiju i stranci je promijenio ime u Hrvatska seljačka stranka. Ona je dobivala najviše hrvatskih glasova i na izborima 1923., 1925. i 1927. Tada je Radić sklopio koaliciju s donedavno glavnim neprijateljem Svetozarom Pribićevićem koji je odbacio unitarizam te je nastala Seljačko-demokratska koalicija kao vodeći politički predstavnik Hrvata i Srba u Hrvatskoj.

“Ovo turbulentno desetljeće završit će smrtnim ranjavanjem Stjepana Radića 1928. u skupštini u Beogradu te 1929. proglašenjem diktature kralja Aleksandra koji raspušta skupštinu, ukida stranke i uvodi svoju apsolutnu vlast popraćenu terorom. Kraljevina SHS dobiva ime Jugoslavija, što je bio dodatni korak u nametanju državnog i nacionalnog jedinstva i udar na hrvatsku nacionalnu samobitnost. Država je podijeljena na devet banovina nazvanih po rijekama, osim Primorske, čije granice ne poštuju povijesne i etničke kriterije. No politički teror iz Beograda, a posebno tragična Radićeva smrt, doprinijeli su političkom i nacionalnom sazrijevanju Hrvata i triježnjenju od ideje jugoslavenstva i iluzija o tobožnjem bratstvu sa Srbima. Također, u jugoslavenskoj državi stvoreni su bolji uvjeti za nastavak nacionalne integracije Hrvata i za povezivanje hrvatskih zemalja koje je bilo onemogućavano tijekom Austro-Ugarske, kad su hrvatske zemlje bile podijeljene između obiju polovice monarhije”, nastavio je Lipovac.

Zagreb i Split su 1925. konačno spojeni željezničkom prugom preko Like, što će potaknuti razvoj dalmatinskih luka. Tim je povodom u Splitu postavljen spomenik Marku Maruliću, a 1929. i Grguru Ninskom, oba od Ivana Meštrovića. Diljem hrvatskih zemalja 1925. raznim manifestacijama slavi se tisućita godišnjica krunidbe prvog hrvatskog kralja Tomislava.

“Zagreb se ubrzano širi zahvaljujući razvoju industrije i doseljavanju pa u odnosu na 1921. kad je imao 108.674 stanovnika 1931. ih ima 70 posto više, 185.581. Tada su nastali kvartovi Peščenica, Trešnjevka, Volovčica, Sigečica, Kruge, Martinovka, Rebro i Zavrtnica, grade se vile na Medveščaku i nove bolnice. Zagreb je 1924. dobio Veterinarski fakultet, 1925. Ekonomski fakultet i Zoološki vrt, 1926. Radijsku stanicu, burzu i hotel Esplanade, 1928. kupalište na Savi, a 1930. i novu tržnicu na Dolcu. Andrija Štampar 1927. osnovao je Školu narodnog zdravlja, a 1928. izveden je prvi zrakoplovni let od Zagreba do Beograda, što je početak putničkog zračnog prometa u Hrvatskoj. U Zagrebu, kao industrijskom centru Jugoslavije, djelovao je jak komunistički pokret pa su na lokalnim izborima 1920. pobijedili komunisti, a njihov kandidat Svetozar Delić postao je gradonačelnik, ali na položaju se zadržao samo tri dana jer je vlast poništila izbore. Od 1920. do 1928. gradonačelnik je bio Vjekoslav Heinzel, uz čije ime je vezano širenje i razvoj Zagreba”, opisao je Zagreb 1920-ih Marijan Lipovac i završio time da Miroslav Krleža 1922. objavljuje zbirku novela ‘’Hrvatski bog Mars’’, a 1929. i dramu ‘’Gospoda Glembajevi’’. Na inicijativu Krste Hegedušića 1929. osnovana je grupa Zemlja koju čine lijevo orijentirani likovni umjetnici. Iduće godine Hegedušić u Hlebinama počeo je podučavati seljake slikarstvu, što je početak Hlebinske škole naivne umjetnosti. Ivo Tijardović 1926. skladao je operetu ‘’Mala Floramye’’, a u Zagrebu je 1923. osnovan prvi hrvatski jazz sastav Bingo Boys.

Upravo je jazz, opijenost glazbom koja je kao i gotovo sve drugo – od glazbe i mode do holivudskih zvijezda i filma – dolazilo iz Amerike, a Zagrepčani su sve to oduševljeno ‘’’upijali’’’, zvučna kulisa romana “Faraon u Ilici je mrtav!” i istoimene predstave u Komediji koju režira Dolenčić. Time se ovaj redatelj vratio u Komediju nakon što je u veljači 2005. postavio Brechtovu “Majku Hrabrost”. Za Nacional je objasnio zašto je odlučio raditi baš ovaj naslov.

“Prije gotovo dvije godine, nakon slučajnog razgovora s Anjom Šovagović Despot, pročitao sam knjigu. Isti čas zvao sam Milanu i pitao ju bi li ona bila za to da dramatizaciju i predstavu prema njezinom predlošku ponudimo Komediji. Bilo je to vrijeme kad smo započinjali pripreme za ‘Sherlocka’ u Zekaemu, čitali smo Ana i ja puno krimića, gledali filmove… Ana je pisala ‘Zagrebačke vremeplovce’, tekst o povijesti Zagreba koji eto vrlo uspješno igra u Zagrebačkom kazalištu lutaka i bili smo skroz ‘u Zagrebu’. Uz sve to, nakon više od stotinu velikih priredbi koje sam radio u svim prostorima Zagreba, mnogih i izravno posvećenih Zagrebu, nikako da mi se pruži prilika napraviti jednu predstavu koja se događa u mojem gradu. I eto, baš se sve poklopi u tom romanu – krimić, razdoblje, kazalište, moji neki trenuci…”, govori Dolenčić i kaže da radnja romana nije izravno prenesena na pozornicu. Uz ‘’blagoslov’’ autorice, Ana Dolenčić napisala je dramatizaciju koja se u nekim rukavcima radnje dosta razlikuje od romana, neka su lica proširena, neka čak i promijenjena, ali ‘’ostao je taj fascinantan duh Zagreba i šestomjesečno Milanino boravljenje po arhivima i knjižnicama”. Kao i svi gradovi iz prošlosti koji se presele u vlastite, ili još starije, tuđe memorijske slike, Zagreb je nevidljivi grad iz snova, istaknuo je redatelj.

“Radnja se događa 1929. Kao i sve što se tih godina događalo promatramo iz današnje perspektive ljudi koji znaju što se iza brda valja i kakvi užasi čekaju te ljudi koji uživaju u sladoledima na terasama hotela, u kupalištu na Savi, životu koji se ogleda na stranicama Svijeta, pariškoj modi, domaćoj, bečkoj kuhinji i dašku Orijenta koji dopire kroz glazbu, modu i parfeme. No Milana ne zaboravlja tugu Kožarske ulice s njezinim zadimljenim krčmama i nesreći ‘javno toleriranih žena’ po bordelima, ne zaboravlja da je sve to pod paskom Karađorđevića i da svijet nije kao u nekom zagrebačkom ‘Gatsbyju’”, smatra Dolenčić.

Opisao je kako gleda na to razdoblje koje je bilo politički dosta teško, ali usprkos tome nikad življe.

“U razdobljima krize i neimaštine, političke presije i neizvjesne budućnosti na koju se ne može utjecati, logično je da svijet zaborava procvjeta. Tvrdnja da su haljine kratke u vremenu kad se nema novca za materijale je točna. Glazba je brza, pije se puno, Bayerovi sirupi sadržavaju opijate, a sumnjivi industrijalci bezosjećajno se bogate na račun sirotinje istovremeno postajući zvijeri koje domalo uskaču u kolosijeke krvave profitabilne vojne mašinerije. Ne, ovo što sam rekao nije upućeno na današnje vrijeme, nego je opis vremena u kojem se događa ‘Faraon’. A vidite, evo, isto je. Ironija je da se o svemu tome govori u kazalištu Komedija. A ja mislim da je to i najtočnije. Ne mogu više podnijeti tu preozbiljnu i dokumentarističku dijagnostiku stvarnosti po pozornicama. Kao da smo svi zaglupili i još nas se i u kazalištu mora mučiti s banalnom, agresivnom i epski glupavom svakodnevicom – jedan na jedan. U ‘Faraonu’ u Komediji postoji otklon, postoji taj kabaretski pristup, orkestar, songovi sjajnog skladatelja Ivana Josipa Skendera. Uživam u radu na suvremenoj boljoj prošlosti”, kazao je redatelj Dolenčić.

Dajana Čuljak je glumica koja u Komedijinoj predstavi igra glavni lik romana – pl. Edvinu Podolsky, mladu studenticu, iznimno inteligentnu, zaljubljivu i vrlo osjetljivu. Društvene norme tog vremena nisu dozvoljavale veliku slobodu mladim ženama, ali svejedno je Edvina uspjela ‘’provući’’ neke svoje osobine i bila je zapravo ispred svog vremena.

“Edvina Podolsky smo sve mi sa svojim borbama, strahovima, slabostima a isto tako i odlučnošću, strašću i hrabrošću. Važno je reći što misliš, pitati što želiš znati, biti hrabra i stajati iza svojih riječi i djela. Uporna i hrabra kakva jest, spremna boriti se za ljubav, za ono što ju nosi dalje, a na kraju i spremna na žrtvu kad je potrebno – ne može pogriješiti i izgubiti se na svom putu”, rekla je za Nacional Dajana Čuljak i kazala da joj je Edvina dala priliku da preispita vlastite slabosti i vlastitu snagu.

Mlada i lijepa Edvina Podolsky sasvim slučajno umiješana je u ubojstvo i nema izbora nego krenuti u potragu za ubojicom, bučnim ulicama metropole tog sparnog ljeta, obalom Save na kojoj se upravo bira miss, izložbom automobila, ali i siromašnim i zabačenim krajevima iza hotela Esplanade koji se tek izgradio, dok se u pozadini čuju šlageri i saksofon Oktavijana Miletića…. “Faraon iz Ilice je mrtav!”, kriminalistički roman Milane Vuković Runjić, istodobno je društvena kronika i podsjetnik na ranija vremena koja u nekima bude nostalgiju iako nisu bila bolja, a vjerojatno ni nevinija od današnjih dana.