U zagrebačkom Gradskom kazalištu Komedija 24. veljače premijerno će biti izvedena „Krava na granici“, komedija o selu Gotalovu i životu na hrvatsko-mađarskoj granici. Redatelj je Damir Lončar, a autor teksta je Vid Balog koji u toj svojoj novoj komediji nastavlja s veselim i smiješnim događajima iz Podravine, opisujući ih kroz živopisne karaktere i humorne situacije kakve publika već poznaje iz njegove uspješnice „Cigle svete Elizabete“. Vid Balog rođen je 31. siječnja 1972. u Koprivnici, a u Komediji je od 1995. godine. Osim što je igrao u brojnim predstavama, a za naslovnu ulogu Švejka u predstavi „Dobri vojak Švejk“ 2009. dobio i Nagradu hrvatskoga glumišta, Balog je u tom kazalištu i režirao. Autor je i redatelj božićnog prikazanja „Narodil se mladi kralj“, a koautor i koredatelj komedije „Cigle svete Elizabete“, proučava kajkavsku književnost i etnologiju, piše i objavljuje studije i pjesme. Suradnik je Instituta za etnologiju i folkloristiku, Međunarodne smotre folklora, Etnografskog muzeja u Zagrebu, Pasionske baštine, Kajkavskog spravišča, časopisa Kaj te je voditelj folklornog društva Horvacko srce.

NACIONAL: U zagrebačkom Gradskom kazalištu Komedija premijerno će se izvesti nova predstava „Krava na granici“, prema vašem tekstu. To je nastavak vrlo uspješne predstave „Cigle svete Elizabete“, također nastale prema vašem tekstu, isti su likovi, samo je različita priča. Što je bila inspiracija za taj tekst?

Inspiracija za tekst „Krava na granici“ bila je, naravno, kravica koja je doista – ja sam je vidio – tri mjeseca šetala Podravinom, točno uz granicu s Mađarskom i nitko je nije mogao uloviti. Bila je bijela i jedne večeri mi se pojavila pod oblokom, dakle, pod prozorom i gledala me velikim krasnim očima. Tad mi je na pamet pala ideja da nešto o tome napišem. Slijedom dviju ranijih predstava za koje sam napisao tekst – „Cigle svete Elizabete“ i „Narodil se mladi kralj“ – napravio sam trilogiju podravskog života i razmišljanja. Kroz komičnu prizmu koja je tamo konstanta. Premda je teško u našem društvu, zapravo kad se sve to razgrne, vidi se da se radi o velikoj smijuriji, a to publika prepoznaje.

NACIONAL: Temelj vaših tekstova su legende toga kraja.

Sva tri spomenuta komada u velikoj su mjeri, oko 80 posto, nastala prema istinitim rečenicama, legendama, pričama iz baštine. Gledajući dramaturški, nakon toga sam neke stvari potencirao, ali sve su to stvarne osobe, stvarni događaji.

NACIONAL: Zašto vas to zanima?

Zato što sam ja cijelo vrijeme tamo, iznova gledam novi urnebes. To je kao u filmu „Selo moje malo“ Jiříja Menzela. Ja ne samo da poznajem taj život, ja ga zaista i živim.

NACIONAL: Pišete kajkavskim narječjem. Koliko vam je važno pisati na kajkavskom i da se kajkavski izvodi i može čuti u kazalištu? Koliko uopće ima predstava na tom narječju?

Upravo radim na postavljanju Krležinog „Kraljeva“ u Gavelli, gdje sam pomogao s podosta svojih tekstova. Njegovanje kajkavskog izričaja je potrebno jer je to dio hrvatskog bića, Hrvatska bez tih svojih narječja ne postoji, ona su dio mentaliteta i svjetonazora. U šest hrvatskih županija govori se kajkavski, a u još šest u većoj ili manjoj mjeri. Kad govorimo o kazalištu, kajkavski je stalno prisutan. Nedavno je u HNK-u u Varaždinu izveden „Slučaj vlastite pogibelji“, novi komad prema tekstu Kristiana Novaka, zatim „Breza“, a u Komediji je kajkavski dio redovitog repertoara, igraju se „Svoga tela gospodar“, „Cigle“, „Gruntovčani“ su u Kerempuhu, u Histrionima se svakoga ljeta izvede jedna predstava na kajkavskom. Društvene mreže prepune su sadržaja na kajkavskom, a slijedom novog Zakona o hrvatskom jeziku inzistira se na uporabi svih triju narječja, i literature i semantike, oni zajedno čine hrvatski standard i imaju veliku važnost za kreiranje svakodnevice.

NACIONAL: U svojim tekstovima obavezno provučete i neki politički moment, ovoga puta riječ je o hrvatsko-mađarskim odnosima. To je jako aktualno i prigodno kad govorimo o Podravini.

Kad govorimo o Gotalovu, mjestu o kojemu pišem, zaista možemo reći da se radnja događa doslovno stotinu metara od mađarske granice, Mađari su nam prvi susjedi i puno su nam bliži od nekoga iz Koprivnice do koje ima 20 kilometara. Ti ljudi živi jedni kod drugih, ali na visokim političkim razinama potenciraju se problemi, u svakodnevnom životu to je posve drugačije. Mađari imaju pojam o Hrvatima, kroz svoje učenje povijesti, da smo mi 900 godina s njima bili u istoj državi. Stoga, gdje je Mađarska, za njih je tu Hrvatska. I obratno. No ponekad zaborave da postoji i „samo“ Hrvatska i „samo“ Mađarska i onda dolazi do nesporazuma. Zanimljivo, neće na isti način gledati svoje ostale susjede, Čehe, Austrijance, ali u glavi prosječnog Mađara jest to da naše dvije države imaju isti smjerokaz. Tako je „na terenu“. Nije im draga situacija s banom Jelačićem koji je potukao Mađare. Primjerice, ban Khuen Héderváry bio je predivna osoba koja je izgradila cijeli Zagreb – HNK, Muzej Mimara, Lenucijevu potkovu, Muzej za umjetnost i obrt, sve te divne secesijske zgrade. A ozloglašen je zato što je bio na vlasti. Stoga sam podupiratelj lika i djela Héderváryja. On je inače bio ljepuškast, furam se na njega.

NACIONAL: Kako se osjećate kad čujete svoje riječi na sceni?

Upravo ovih dana saznao sam da ću postati član Društva hrvatskih književnika, devet drama sam napisao i sve su redom izvedene, 20 godina zaredom igra „Narodil se mladi kralj“, tri režije u kazalištu, da ne spominjem Picokijadu koju s Dolenčićem radim već 15 godina u Đurđevcu. To je jedan od najposjećenijih događaja. Nedavno je premijerno izvedena i predstava „Raspucavanje“ prema mom tekstu i u mojoj režiji, izvode je trojica glumaca – Jakov Jozić, Roko Raguž i Jan Novosel. To je predstava za djecu koja kroz nogomet govori protiv nasilja. Da odgovorim na vaše pitanje, dobar je to osjećaj iako se ponekad moram odmaknuti od vlastitih tekstova da bih to doživio. Trenutačno moje tekstove u Hrvatskoj izvodi 52 glumaca. Vrlo sam ponosan na to što sam pogodio bilo publike, odnosno, osluhnuo i potrebe glumačkog izričaja i gledatelja.

‘Kad publika dobro reagira na mene, ispunio sam svoj zadatak življenja na Zemlji’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Jako je važan suvremeni hrvatski tekst, da kazalište reagira na svakodnevicu.

Ponekad u odmacima koje stvaramo u kazalištu zaboravimo da su se ljudi zaželjeli hrvatskog krajobraza, svakodnevice. Onda je to naša zajednička priča na kojoj inzistiram, a nakon toga se može govoriti o odnosu s precima, sa susjedima, sa svima koji nas okružuju zato što je to naš život. Mađara, inače, u predstavama koje se rade prema mojem tekstu uvijek igra Željko Duvnjak, a Damir Lončar je gradonačelnik.

NACIONAL: S Lončarom vrlo često radite.

On bi igrao i lava ako treba. To je ono kad glumac u trupi u „Snu Ivanjske noći“ kaže „ja ću igrati i lava“.

NACIONAL: Jako dugo ste u ansamblu Komedije, od 1995. godine. Koje su prednosti toga da godinama igrate s istim ljudima? Sigurno vam je gušt raditi s njima, ali vjerojatno se poželite i odmaknuti, kako to balansirate?

Imam sreću da sam zaista puno radio s Histrionima i u HNK-u u Varaždinu pa tako promijenim energiju na sceni. Stoga sam ja zaista „leteći cirkus Vida Baloga“. A Komedija je izvor, vrutak iz kojeg je sve poteklo i moja afirmacija u glumi i u pisanju scenarija, u pisanju. Komedija je baza i matica.

NACIONAL: Dakle, rad s istim ljudima ne gledate kao nešto negativno?

Naprotiv, zahvaljujem tim istim ljudima što žele sa mnom surađivati.

NACIONAL: Kad je riječ o mladim glumcima, pruža li im se dovoljno prilike? Možda ne za ulazak u ansambl jer nema mjesta, ali za rad u kazalištu? Nezavisna scena jako je aktivna, puno rade, počeli su dobivati važne nagrade, rade i autorske projekte…

Tako je, ta je scena zaživjela, ali bih volio kada bi odgovorne osobe, ne samo u kulturi već i u gospodarstvu, koje imaju novac, prepoznale potrebne kreativnosti koje treba poduprijeti, pa tako i nezavisnu scenu. Mi nismo Hrvati po tome što imamo velika nalazišta plina ili po tome što dobro plasiramo jadranske proizvode ili zato što prodajemo fantastične orahe iz Slavonije. Ono što čini Hrvatsku su Đakovački vezovi, Dalmacija sa svojom divnom arhitektonskom ostavštinom, kao i živa riječ koju upravo kazalište prenosi. Kazalište, kao što kaže Shakespeare, zrcali stvarnost sadašnjice. Kad gledamo talijanski, hrvatski ili mađarski stol, to će uvijek biti stol. Ali ako pročitamo pjesmu Petra Preradovića ili neko djelo Shakespearea ili Emilea Zole, to je ono čime se neki narod predstavlja. Ista stvar je i sa slikarima, kiparima ili glazbenicima.

NACIONAL: Glumac ste po vokaciji, kako ste krenuli s režijom i pisanjem?

Završio sam nekoliko fakulteta, a trenutačno sam doktorand na studiju sociološke antropologije. Moje preokupacije vezane su za društvene znanosti, bilo da je riječ o povijesti literature, povijest jezika i slično, a posve sam hendikepiran za tehničke znanosti i slična područja. Napisati članak o Vermeerovom slikarstvu, napraviti komediju na tragu pučkih igrokaza ili osvrnuti se na kreacije LADO-a, sve mi je to zanimljivo i blisko. Sve je to moj kulturni obzor i krajobraz kojim se krećem. To dobro prolazi na pub kvizovima čiji sam čest gost.

NACIONAL: Što vas najviše veseli u tom umjetničkom izričaju?

Zapravo to sve zajedno, moje slutnje, moji snovi, moje kreacije ostvaruju se upravo u kazališnim uvjetima i mogućnostima i tu sam najsretniji.

NACIONAL: Spomenuli ste da ste angažirani na predstavi „Kraljevo“ koja se priprema u Gavelli. Što radite?

Znanstveni sam suradnik na predstavi. Pomažem Krleži da se izrazi do kraja.

NACIONAL: Što možemo naučiti od klasika, od Krleže? Zašto ih je važno igrati?

Krleža je erudit kakvog se ne viđa često, u vrijeme bez interneta, kad nisi kao danas mogao na Google da ti pomogne. Te informacije koje je Krleža uspio u „fajlovima“ vlastite svijesti spojiti ili otvarati, to je čudesno.

NACIONAL: Što nakon „Kraljeva“ i „Krave na granici“?

Nema odmora. Vinko Brešan mi je najavio nastavak snimanja „Dnevnika velikog Perice“, radit će se i „Legenda o Ludbergi“, koja će se izvesti za Dan grada Ludbrega, premijera je nakon Uskrsa. HNK u Osijeku od mene je naručio tekst, kako mi je Ladislav Vrgoč rekao – „napiši kaj god hoćeš, ali da bude dobro“.

NACIONAL: Znači li to da pišete operu?

Htio bih napisati mjuzikl. Zasad imam prvu scenu, ali o tom potom, kad se silnice spoje. Dosta u tom komadu vezano je za slikara Klimta, to je sve što ću reći, pa ako HNK u Osijeku ocijeni da je to dobro, premijera će biti 2025. godine.

NACIONAL: Kako pišete? Jeste li pisac koji napiše tekst u roku od dva dana ili to dugo traje?

Potrebno mi je strašno puno vremena da misao sazre, a onda kad sklopim prvu sliku ili prvu scenu, onda se druga sama nametne pa u dva dana mogu napisati neki kostur. Ali prije toga, mjesec, dva ili tri treba proći da bih smislio što ću pisati. U nekim noćima ili jutrima – rano se budim – vrlo iskreno, uvijek je prisutna briga da to izađe onako kako bih volio, a opet da bude čitljivo.

NACIONAL: Znači, imate tremu, odgovornost?

Stalno. Konstantno propitujem jesam li bio dovoljno dobar, a u svakog normalnog čovjeka prisutan je osjećaj skromnosti, osjećaj za mjeru i kajanje. Svaki put kad se pretjeruje ili pak ako si previše samozatajan, nisi zadovoljan.

NACIONAL: Da, najvažnije je pronaći mjeru.

Mjera je dosta zagonetna stvar. Mjera je u oku promatrača. Prisiljen si razmišljanjima raditi autocenzuru, ne u smislu političkih ili bilo kakvih drugih ograničenja, nego u smislu suvislosti, razuma samog.

NACIONAL: Kako reagirate na dobru reakciju publike?

Kad se to dogodi, smatram da sam ispunio svoj zadatak življenja na Zemlji.