Franz Kafka je za sobom ostavio remek djela moderne književnosti: romane, pripovijetke, dnevnike i pisma, a sva se ona mogu tumačiti na različite načine i ostati prekrasno nedorečena. Budući da raspleta u njegovim djelima nema, a nisu dana ni neka objašnjenja, čitatelju  se daje prostora da stvara svoje vizije i objašnjenja, svatko na onom nivou svijesti na kojem jest. Kod Kafke se događaji nižu kao u lucidnom sanjanju i često se čine nevjerojatnim, ali su istovremeno uvjerljivi i vjerodostojni.

U svojim djelima razvija „kafkijansku“ atmosferu, što se najbolje očituje u romanu „Proces“ (1925.). Kafka je vizionarski predosjetio zbunjenost, očaj i užas milijuna ljudi zatvorenih i ostavljenih u koncentracijskim logorima. Naslućuje se nečujna i sablasna atmosfera panike i straha, ljudi koji više nemaju ljudske osobine i mnogi drugi groteskni detalji vidljivi su u njegovoj nadrealističkoj prozi. U tom svijetu gdje je sve pomalo nestvarno, prisutno je otuđenje, kao uostalom i u cijeloj suvremenoj civilizaciji. Prikazao je nemoć čovjeka da komunicira sa svojom okolinom, koji nailazi samo na nerazumijevanje. Njegovi junaci osjećaju strah i osamljenost te bunt protiv društvenog mehanizma koji ugrožava slobodu pojedinca i zahtijeva slijepo pokoravanje, a „kafkijanstvo“ je postalo opći pojam za stanje duha kakvo nalazimo u Kafkinu svijetu.

Franz Kafka je umro 3. lipnja 1924. godine u sanatoriju Kierling pokraj Beča, a velik dio njegove obitelji stradao je u nacističkom genocidu Židova.