Uska, vijugava cesta vodi uzbrdo i izbija na čistinu okruženu šumom na kojoj se nalaze deseci šatora. Ovog sivog, kišnog dana početkom studenoga, nekoliko grupica muškaraca sjedi oko vatre paleći plastične boce, otpad i mokre grančice. Iznad jednog od bijelih šatora nalazi se žuti spremnik za vodu na kojemu piše “Voda nije za piće”. Otpaci su razasuti posvuda.

“Ovo nije mjesto za ljude, ovo nije ni za životinje”, kaže sedamnaestogodišnji Anwar Ullah Mengal iz Pakistana o svojoj okolini. Anwar se već gotovo tri tjedna nalazi na Vučjaku, improviziranom kampu za izbjeglice na nekoliko kilometara od hrvatske granice. Kao i većina ostalih migranata kojima je ovaj kamp postao privremeni dom, Anwar kamp naziva “džunglom”.

Od siječnja 2018. godine Međunarodna organizacija za migracije (IOM) registrirala je oko 45.000 izbjeglica i migranata u Bosni i Hercegovini. Velika većina njih na svom putu završila je u Unsko-sanskom kantonu, u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, na samoj granici s Hrvatskom, osobito u gradovima poput Bihaća i Velike Kladuše. Od 2018. godine Međunarodna organizacija za migracije tamo vodi četiri službena kampa za izbjeglice u suradnji s lokalnim partnerima. No od proljeća 2019., kapaciteti kampova su ograničeni, pa tako kamp Bira (smješten u bivšoj tvornici hladnjaka u Bihaću), ne može primiti više od 1500 ljudi, a kamp Miral u Velikoj Kladuši 750 ljudi.

Danas desetine ljudi čekaju u redu ispred kampova, nadajući se da bi se moglo osloboditi koje mjesto za njih. No ući mogu samo oni koji već posjeduju iskaznicu Međunarodne organizacije za migracije, tj. koji su prethodno registrirani u kampu. Iznimku čine oni koji pripadaju jednoj od “ranjivih skupina”, kao što su maloljetnici, starci ili manjine. Također, dva su kampa u Bihaću, Borići i Sedra, namijenjena obiteljima ili ženama s djecom. Zbog nedostatka kapaciteta, mnogi migranti prisiljeni su spavati vani ili “skvotirati” u ruševnim zgradama ili praznim kućama. Gradske su vlasti u Bihaću ovoga lipnja odlučile otvoriti kamp na Vučjaku, osam kilometara od centra grada, a sredinom listopada 2019. policija je premjestila oko 1500 ljudi koji su spavali vani na Vučjak.

Iako je ovaj bivši deponij prije nekoliko godina saniran, Vučjak i dalje nije mjesto prikladno za život. U kampu nema vode ni struje; kemijski WC-i koji su tamo postavljeni su prepuni i nisu više funkcionalni. Migranti nuždu vrše u obližnjoj šumi u kojoj se na nekim predjelima još uvijek može naići na mine iz rata. Misija UN-a u BiH se odmah po njegovu otvaranju usprotivila uspostavi migrantskog centra na Vučjaku i zatražila je od lokalnih vlasti da nađu primjereniju lokaciju za smještaj migranata. Međunarodna organizacija za migracije se ogradila od kampa nakon što su poslali svoj tim da procijeni situaciju na terenu i zaključili da kamp nije siguran. “Budući da se radi o nekadašnjem odlagalištu otpada, Vučjak još uvijek predstavlja potencijalni rizik za zdravlje osoba koje tamo žive. Također, moguće je da još ima metana ispod zemlje, pa postoji i rizik od zapaljenja”, objašnjava Peter Van Auweraert, šef misije IOM-a u BiH. “Ne znam bi li nam bila dovoljna godina dana da pretvorimo tu lokaciju u prikladno mjesto za život”, nadodaje on.

U kampu nema vode ni struje; kemijski WC-i koji su tamo postavljeni su prepuni i nisu više funkcionalni. Migranti nuždu vrše u obližnjoj šumi u kojoj se na nekim predjelima može naići na mine iz rata

Gradonačelnik Bihaća 21. listopada najavio je da će grad prestati financirati komunalne usluge, točnije opskrbu vodom i odvoz smeća u Bihaću. Uskočila je u pomoć kantonalna uprava Civilne zaštite koja je privremeno preuzela financiranje opskrbe Vučjaka vodom koja se i dalje svakodnevno dovozi kamionom do kampa. No spremnik s vodom koji napaja tuševe ima premaleni kapacitet i nije dovoljan za broj ljudi koji se trenutno nalaze u kampu. Većina migranata se pere u obližnjim rijekama ili uz pomoć vjedra s vodom.

Zbog nehigijenskih uvjeta u kampu, šuga i svrab su se već proširili među migrantima. U kampu odnedavno nema ni medicinske ekipe nakon što je grupi volontera koji su migrantima pružali medicinsku pomoć uskraćen ulazak u kamp. Na medicinsku pomoć migranti mogu računati samo u sklopu mobilne jedinice Doktora bez granica koja se nalazi na koji kilometar od kampa Vučjak, u zaseoku Zavalje.

U kampu Vučjak također nema ni struje pa je jedini izvor napajanja kojim migranti raspolažu nekoliko generatora kojima pojedini raspolažu i koji se uglavnom koriste za punjenje mobitela. Usluga punjenja naplaćuje se jednu bosansku marku.

Lokalni Crveni križ iz Bihaća jedina je organizacija koja trenutno djeluje u Vučjaku. Njihovi volonteri svakodnevno dijele obuću i odjeću prikupljenu putem donacija, kao i dva obroka dnevno – doručak u 10 ujutro i ručak u 3 sata poslijepodne. Hranu u potpunosti financiraju donacije sestrinskih organizacija Crvenog križa, a ne primaju nikakvu pomoć ni od lokalnih niti centralnih vlasti, kažu. “Iznimno je teško nabaviti dovoljno hrane za sve ljude koji se nalaze ovdje”, kaže tajnik Crvenog križa u Bihaću prisutan u Vučjaku pri dijeljenju ručka, Samir Midžić.

Šatori u kojim migranti spavaju donacija su turskog Crvenog polumjeseca i prokišnjavaju. Čim počne kiša, migranti kisnu. Većina ih ne posjeduje ni vreću za spavanje niti madrace, pa spavaju na kartonskim kutijama ili direktno na zemlji. Samo ih tanki prekrivači štite od hladnoće. Većina migranata nije prikladno odjevena, dosta ih nema ni jaknu niti zimske cipele. Početkom studenoga temperature su pale na oko 7 ili 8 stupnjeva tijekom dana i 4 stupnja ili manje tijekom noći. Anwar Ullah, mladi Pakistanac koji je u Bosnu došao prije par tjedana, ne odvaja se od svojega prekrivača. No kaže da mu to ne pomaže tijekom noći. “Hladno je u šatoru. Štiti nas od kiše donekle, ali temperature su kao da spavamo vani”, govori mi.

Regionalne vlasti Unsko-sanskog kantona nedavno su najavile da se ugovor o najmu koje je Međunarodna organizacija za migracije sklopila s vlasnicima kampova Bira i Miral i koji ističu 15. studenoga, ne bi trebali biti produženi. Značilo bi to da bi se dosadašnji stanovnici iz dvaju kampova u Bihaću i Velikoj Kladuši naprosto našli na cesti.

Centralne vlasti u Sarajevu najavile su da će se naći alternativna lokacija kako bi se izbjeglo da više od 2000 ljudi spava vani. Na sjednici Grada Bihaća početkom studenoga, gradsko je vijeće dalo pristanak da se privremeni prihvatni centar za prijem migranata napravi na lokaciji Lipa, južno od Bihaća. Dragan Mektić, ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine, kazao je i da će se raditi na tome da se stvore dodatni kapaciteti unutar postojećih prihvatnih centara u Sarajevu kamo bi dio migranata iz kampa Vučjak trebao biti prebačen.

No Peter Van Auweraert iz Međunarodne organizacija za migracije upozorava da se radi o tijesnoj utrci s vremenom. “Čak i ako sutra dobijemo konačnu odluku o alternativnoj lokaciji, trebat će nam vremena da to mjesto osposobimo za život. Ne postoji scenarij u kojemu bismo mogli prazniti Biru i Miral dok u isto vrijeme radimo novi kamp za život ljudi”, kaže on.

Vjeruje da bi zatvaranje dvaju kampova moglo dovesti do prave humanitarne krize pred vratima Europe. Trenutno 800 ljudi spava na Vučjaku, a zatvaranjem dvaju kampova tamo bi se našlo još dodatnih 2000 ljudi. Trenutno se u Bosni i Hercegovini nalazi 7500 migranata, a dolaskom zime postaje sve teže smjestiti te ljude na sigurno. “Kada se temperature spuste na minus deset, ljudi će umirati”, kaže Van Auweraert.

U kampu bira Afganistanac Gulam Amiri se žali na ponašanje policije. ‘Ovdje se bolje tretiraju psi nego ljudi’, kaže. Pokazuje i ozljedu na koljenu koju je, tvrdi, zadobio u susretu s hrvatskom policijom

No migranti s kojima smo pričali, bili u Biri ili na Vučjaku, većinom nisu svjesni mogućnosti zatvaranja kampova. Cilj im je prijeći granicu s Hrvatskom i nastaviti putem zapadne Europe prije nego što krenu zimske hladnoće i snjegovi. U kampu na Vučjaku šire se glasine o tome da bi se novi kamp mogao otvoriti u Hrvatskoj i većina migranata pita kada će se granice otvoriti te će moći nastaviti putovanje prema tom “novom kampu”.

Saffiuollah Zakhil iz Afganistana je prije četiri godine napustio rodni Afganistan te krenuo, preko Irana, Turske, Grčke i naposljetku Balkana, prema Münchenu, gdje mu već godinama živi stariji brat. Govori mi da je već desetak puta pokušao prijeći granicu s Hrvatskom, no svaki put ga je ulovila policija i vratila u Bosnu.

Većina migranata koji se nalaze u Bihaću pričaju sličnu priču. Mnogi tvrde i da im je hrvatska policija razbila telefone, spalila odjeću i obuću i bila nasilna prema njima. Mohammad Amir Khan iz Pakistana koji se trenutno nalazi na Vučjaku, pokazuje mi komad papira koji je dobio od Doktora bez granica i u kojemu je u detalje prepričan njegov susret s hrvatskom policijom. Prema zapisu, tvrdi se da ga je policija zaustavila na granici, tukla, spalila mu odjeću i dokumente te ga naposljetku prisilila da stoji pol sata u hladnoj rijeci. U kampu Bira, Afganistanac Gulam Amiri se također žali na ponašanje policije. “Ovdje se bolje tretiraju psi nego ljudi”, kaže. Pokazuje i ozljedu na koljenu koju je, tvrdi, zadobio u susretu s hrvatskom policijom.

No migranti u Bihaću sve više se žale i na postupanje lokalne, bosanske policije. Iz kampa Bira ne mogu izaći kada bi htjeli jer osiguranje ne propušta više od petero ljudi odjednom te su vrata u kamp potpuno zatvorena nakon 10 sati navečer. Vučjak je kamp otvorenog tipa, pa takvi propisi, nit ograda koja bi migrante zaustavila, ne postoje. Ipak, migranti koji tamo borave kažu da ih policija presreće ako ih zateknu u centru grada te ih odmah vraća na Vučjak. “Kada pokušamo otići u dućan ili na tržnicu u Bihać, tada nas ovdašnja policija uhvati i vrati na Vučjak. A kada pokušamo doći do Hrvatske, tada nas uhvati hrvatska policija i vrati na Vučjak. Tako da sada živimo ovdje, zarobljeni u džungli”, kaže Afzal Musa iz Pakistana.