Kraj. Ljubavni kraj. Mnogima je bio inspiracija. I piscima i glazbenicima. Potonji su ga opjevali u svojim pjesmama: Cher u “Believe”, Adele u “Someone Like You”, Amy Winehouse u svojoj uspješnici “Back To Black”… a davno i Divlje jagode u svom hitu pjevaju: “Ne želiš kraj, mada je tu, među nama stvara se jaz i blijedi sjaj…”

Nitko ne voli ovu temu. Ni da o njoj govori ni da sluša o nečijem ljubavnom brodolomu. No, nažalost, sve ih je više. Brojke i statistike su nemilosrdne. Kada je, primjerice, o razvodima riječ – svaki treći brak u Hrvatskoj osuđen je na propast. Svatko ide na svoju stranu. Čiča-miča gotova je priča! Priča koja je, ne tako davno, bila priča o ljubavi godine, o strasti do neba… a sad se pretvara u prah i pepeo.

Naravno, kad ulazimo u vezu, ne razmišljamo o njezinu kraju. No, kada već do toga dođe kako ćemo znati da je sad kraj – kraj? Ono… zapravo… Da to nije samo svađa nakon koje ćete se opet čuti, prepirka poslije koje ćete si ponovno slati porukice, zakopati ratne sjekire i uvući kandže? Nijedna veza nije savršena.

U svakoj dolazi do manjih ili većih trzavica i povišenih tonova (čitaj: dreke!). Međutim, ako tenzije među partnerima postanu neizdržive, svakodnevne, bolne, a ostanak u vezi budi neugodne emocije, možda je vrijeme da sagledate “znakove na putu” koji su vam se dosad ukazivali, a vi na njih niste obraćali pažnju.

Odvraćali ste pogled, mada ste već davno znali… Da malo prevrtite film i analizirate svoju vezu te se zapitate jednostavno, ali vrlo konkretno pitanje: “Jesam li ja sretan/sretna u toj vezi?”, “Je li to doista osoba koju želim pored sebe ili mi je bolje samom/samoj?” Ako se premišljate i važete više od tri sekunde – odgovor i sami znate – nema tu sreće!

I možda koliko god se uvjeravali da nije sve tako crno (pa se tješite – ima i onih kojima je gore…), duboko u sebi znate da stvari ne funkcioniraju onako kako bi trebale. Koji su to signali koji vam govore da je vezi kraj? Ljubavni semafor već odavno žmiga – crvenooo! Osjeća li vaše srce drugačije? Je li vam razum kaže:”Idi, idi to više nije za tebe!”?

Kada je kraj – kraj, ono što najprije primijetite jest loša komunikacija s partnerom/partnericom. Ili je više uopće nema. Ili razgovarate “pod mus” tek toliko da neki bazičan razgovor uopće postoji. Povjerenje se gubi kod oba partnera pa krenu prebacivanja, podbadanja i prokleta šutnja. Šutnja koja zna biti teška i mučna kao ustajali zrak u sobi bez prozora.

Emocionalna povezanost ide vam lagano prema nuli. Ne veselite se susretima s partnerom, pomisao na zajedničke trenutke čini se daleka i strana, a vrijeme provedeno s njom/njim je za vas teška muka i jednostavno vidite da vam se “više ne da”… Postajete ravnodušni. Kad je vezi kraj, onda više nema ni fizičke privlačnosti, čak i seks pada u zaborav, izmjenjivanje nježnosti je teški pluskvamperfekt.

Maštanje o zajedničkoj budućnosti koja je još nedavno bila predmet vaših razgovora više ne postoji. Štoviše, vaši razgovori sve više izgledaju kao cijeđenje mokrih čarapa, ne biste li iščupali koju riječ, nego konstruktivna rasprava kako da se stvari poboljšaju.

Zajednički provedeno vrijeme je lagani slom živaca u kombinaciji s tihom misom i mrkim pogledima. Oko ničega se više ne možete dogovoriti, a kompromis je riječ koja u vašem rječniku više ne postoji. Povjerenje iščezava iz dana u dan. Više mu/njoj ne vjerujete. Ono što vam kaže preispitujete i vrtite po mislima nekoliko puta.

Više u razgovoru ne postoji riječ “mi” već samo zasebno “ti” i “ja”. Svijeta dva. Distanca na najjače. I koliko god se jedan od partnera trudi spasiti vezu, nema spasa ako ovaj drugi već pakira kofere. A zajednički ciljevi? Ni to više ne postoji…

Prekid veze zna potrajati jer ponekad ni on ni ona ne žele prekinuti pa se tako valjaju u svojoj muci i jadu misleći da će onaj drugi reći: ”Sada je dosta! Odlazim.” Pa kao pokušavaju kao nešto spasiti, a oboje znaju da je veza već odavno “na aparatima”.

Sve su to znakovi za odlazak… Valja priznati da je razlaz najbolje rješenje. Bez mrcvarenja i predbacivanja. Teško je. I boli. Treba sačuvati dostojanstvo i otići uzdignute glave. Bez cmoljenja iako vam tuga razara dušu. Slomljena srca, ali… sa stilom.

Nije poraz pokupiti se i otići iz veze koja nije zdrava, koja vas ne čini ispunjenom i sretnom osobom. Zapamtite, kako god bilo, uvijek je bolji užasan kraj, nego užas bez kraja.