Potkraj prošle godine na dodjeli nagrada Europske filmske akademije, poznatih i kao „europski Oscari“, u kategoriji Najbolje europske komedije pobijedio je francuski film „Trijumf“ u kojem glavnu ulogu tumači francuski glumac alžirskog porijekla Kad Merad. Riječ je o filmu utemeljenom na istinitim događajima, koji će hrvatsku premijeru imati na filmskom festivalu u Puli. Radnja je smještena u osamdesete godine prošloga stoljeća, kada je švedski glumac Jan Johnson odlučio oformiti kazališnu trupu zatvorenika te postaviti predstavu „Čekajući Godota“ Samuela Becketta. U filmu „Trijumf“ Kad Merad glumi Etiennea, neuspješnog glumca koji stvara zatvorsku kazališnu trupu. Nakon niza uspješnih nastupa po zatvorima, dobivaju priliku postaviti predstavu „Čekajući Godota“ na sceni pariškog kazališta.

Najzaslužniji je za uspjeh ovog filma svakako je 57-godišnji glumac Kad Merad. Otkako je 2008. glumio u komediji „Dobrodošli u Ch’tis“ koja je te godine bila najgledaniji film u francuskim kinima, Merad je postao oličenje francuske komedije. Pomalo neobično jer je godinu dana ranije dobio prvu i jedinu francusku glumačku nagradu Cesar za ulogu u drami „Don’t Worry, I’m Fine“. Komedije je nizao jednu za drugom, a u hrvatskim kinima posljednji put je viđen 2019. u glavnoj ulozi u filmu „Ljubavnik na francuski način“.

Bez obzira na uspjehe koje postiže kao komičar, Kad Merad nam je u intervjuu za Nacional, vođen putem Zooma, rekao da mu je najveća želja biti prepoznat kao dramski glumac. Ništa čudno jer Merad je studirao kazališnu glumu i nastupao kao komičar, ali nije očekivao da će mu komedije obilježiti karijeru. Posljednjih godina glumi u dramskim serijama na francuskoj televiziji, zbog čega je iznimno zadovoljan.

NACIONAL. Kako je počeo rad na filmu „Trijumf“, odakle je potekla prva ideja?

Sve je počelo, kako to obično biva, telefonskim pozivom redatelja Emmanuela Courcola koji mi je ponudio ulogu u ovom filmu. Prvo sam pročitao scenarij u kojem sam uživao. Već smo se indirektno poznavali otprije jer sam glumio u filmu kojem je on bio koscenarist. Scenarij me je odmah zaintrigirao, a kada sam saznao da je temeljen na istinitom događaju, shvatio sam da se radi o moćnoj priči. Smatrao sam da bi bilo zanimljivo i dirljivo biti dio priče u kojoj se susreću dva svijeta, kazališni i zatvorski. A kada sam pročitao kraj scenarija, shvatio sam da je riječ o jednom od nezaboravnih filmskih trenutaka. Kada sam prihvatio ponuđenu ulogu u filmu, ni sekunde nisam razmišljao trebam li to napraviti. Problem je bio u tome što mi je glumački raspored bio jako gust, ali zahvaljujem Emmanuelu što me je čekao koliko god je mogao kako bismo zajedno radili na ovom filmu. Snimanje je bilo fantastično.

NACIONAL: Kako ste se pripremali za svoju ulogu u filmu „Trijumf“?

Možda ću vas iznenaditi, ali nije bilo puno priprema za tu ulogu. Jednostavno sam se prepustio scenariju i liku koji glumim, kao i glumcima s kojima sam radio na ovom filmu. Nekoliko puta smo posjetili zatvor i zatvorenike. Prepustio sam se svojim instinktima, da me vode kroz lik koji glumim. Možda je ključno u mojim pripremama bilo to što sam ponovo pročitao knjigu „Čekajući Godota“. Dugo nisam čitao tu knjigu, još od vremena kada sam studirao glumu, a tada sam bio jako mlad. Znao sam da ću tu knjigu morati ponovo pročitati jer na temelju nje u filmu organiziram predstavu sa zatvorenicima. Zato sam se morao vratiti Beckettu, što mi je bilo sjajno.

NACIONAL: Kako je boravak na lokaciji, u zatvoru, pomogao vašoj glumačkoj izvedbi?

Iskustvo pronalaženja samoga sebe unutar zatvorskih zidova bilo je nevjerojatno. Na sreću, bilo nam je omogućeno da snimamo film u pravom zatvoru. U Francuskoj neće tako lako otvoriti vrata zatvora i dopustiti da u njemu snimate film. Prije početka snimanja otišli smo u zatvor istražiti lokaciju na kojoj ćemo snimati, ali nam nije bilo dopušteno kretanje među zatvorenicima. Proveli smo nekoliko dana u zatvoru kako bismo osjetili život među zidovima, što mi je pomoglo u stvaranju lika Étiennea. Potpuno smo uronili u taj svijet. Za mene je to bilo jedinstveno iskustvo. Naći se u zatvoru, susresti se sa životom koji vode zatvorenici, a zatim pokrenuti kazališnu grupu, doista je fascinantno.

NACIONAL: Treba li profesor glume u filmu, da bi se povezao sa zatvorenicima kao glumcima, i sam postati zatvorenik?

Interesantno pitanje. Da, na neki način profesor je zatvorenik u svom životu, zatvoren je u svoj život za koji ne želi da izgleda tako kako izgleda. Naravno da je film metafora njegova života, on ulazi i izlazi iz zatvora. On je neuspješan glumac, neuspješan je i redatelj, znači da se na neki način osjećao kao zatvorenik u svom životu.

NACIONAL: Jeste li istraživali koje su razlike između Jana Johnsona, čovjeka koji je u Švedskoj organizirao kazališnu predstavu u zatvoru, i Etiennea, njegova filmskog pandana?

Razlike između tih dvaju likova su u tome što je Etienne glumac koji prolazi kroz teška vremena, ostao je bez posla i živi od socijalne pomoći, malog novčanog iznosa koji mu država daje. Etienne je introvert koji je ljut na cijeli svijet i traži potvrdu svog rada. On ne prihvaća posao redatelja kazališne predstave zato što je strastven oko toga, već zato što mora raditi kako bi preživio. U slučaju Jana Johnsona, on je bio opsjednut Beckettom i smatrao je da je njegova misija širenje Beckettovih riječi. Ono što je njima zajedničko jest činjenica da su uspjeli ujediniti zatvorenike koji imaju malo toga zajedničkog i koji s vremenom postaju tim. Zatvorenici pristaju na tu avanturu i u tome je snaga kazališta.

‘Prije početka snimanja filma, cijela je ekipa otišla u zatvor kako bi istražili lokaciju na kojoj ćemo snimati’, ispričao je Kad Merad Nacionalovu novinaru. PHOTO: Iz filma ‘Trijumf’

NACIONAL: Jeste li se u svojoj karijeri ponekad osjećali kao Etienne, a što vam je pomoglo da se uživite u njegov lik u ovom filmu?

Ono što sam ja pokušao bio je povratak u početke svoje glumačke karijere, kada sam tražio glumačke prilike i prihvaćao sitne poslove koji nisu imali veze s mojom ljubavi spram glume. Recimo, radio sam kao animator uvjeravajući sebe kako glumim iako to nije imalo veze s glumom. Takve stvari radio sam samo zbog novca. Pokušao sam izvući na površinu takve događaje s početka svoje karijere, kada sam kao mladi glumac obilazio audicije u potrazi za ulogom. Ono što mi je predstavljalo poteškoću bio je Etienneov bijes, to nema veze sa mnom i mojom osobnošću. U tome mi je pomogao Emmanuel koji mi je objasnio da je to sebična strana Etiennea. Kada smo to riješili, bilo mi je lako uskočiti u njegove cipele i našavši se pred grupom iznimnih glumaca koji su glumili zatvorenike sve je postalo lako. Naravno, svemu tome pridonio je izvrsno napisan scenarij

NACIONAL: Jeste li morali od Fundacije Samuela Becketta dobiti dopuštenje za snimanje filma u kojem se igra „Čekajući Godota“?

Nisam ni režirao ni producirao film pa vam ne mogu odgovoriti na to pitanje. Ne vjerujem da smo išta radili protuzakonito, sigurno su vođeni razgovori s Fundacijom Samuela Becketta. Ono što vam mogu reći jest da je originalni švedski redatelj, kojem se sve to dogodilo u stvarnom životu, uključujući i bijeg zatvorenika, došao na snimanje filma.

NACIONAL: Je li za glumca bitno vratiti se, s vremena na vrijeme, kazališnoj glumi, s obzirom na to da se ona smatra temeljem glumačkog poziva?

Slažem se, trebao sam se u ožujku vratiti kazalištu, i to u predstavi u kojoj i glumim i režiram. Sve je propalo zbog pandemije koronavirusa. Čudna je to situacija, zbog pandemije koronavirusa ne mogu obavljati svoj posao. Ja dolazim iz kazališta, studirao sam kazališnu glumu, ali onda sam upao u zamku zvanu film. Bitno mi je vraćati se u kazalište i osjetiti taj strah glume na kazališnim daskama, tu nesigurnost koju osjetiš u kazalištu. To je nešto čega nema u filmskoj glumi i nije usporedivo ni s čim.

NACIONAL: Kako ste proživjeli vrijeme korone?

Ta se situacija nije odrazila samo na glumce, ne samo na ljude iz kulture, već na sve ljude diljem svijeta. Mi smo odlučili, bez obzira na sve, da u počecima pandemije krenemo u režiju filma koji se bavi organizacijom kazališne predstave. Odlučili smo krenuti na probe samo zbog jedne predstave koja će biti snimljena. Tu su i scenariji za filmove za koje sam prihvatio uloge i koji su stavljeni na čekanje. Nitko ne zna kada će se sve vratiti na staro. Moramo se prilagoditi ovoj situaciji.

NACIONAL: Jeste li mislili da će film „Dobrodošli u Ch’tis“ lansirati vašu karijeru, nitko nije očekivao da će to postati jedan od najuspješnijih filmova u francuskoj povijesti?

Bilo je to iznenađenje za svakoga, pa tako i za mene koji sam tada bio na početku karijere. Prilično sam kasno započeo karijeru na filmu, do tada sam radio na televiziji, bio sam komičar. Istina je, na račun tog filma dobio sam brojne uloge, doista je taj film lansirao moju karijeru. Ono što nije bilo tako pozitivno bila je činjenica da me taj film svrstao u jedan žanr, a to je žanr komedije. Ne znam kako je to u vašoj zemlji, ali u Francuskoj kada vas smjeste u jedan žanr, ne možete raditi s nekim redateljima. Tako nisam mogao raditi s redateljima koji preferiraju autorske, umjetničke filmove. Trebalo mi je dugo vremena da počnem raditi s takvim redateljima.

NACIONAL: Iako su vas uloge u komedijama proslavile u Francuskoj, ulogama u dvjema televizijskim serijama koje su žanrovski mješavina drame i trilera, kao da želite pokazati širinu svojih glumačkih mogućnosti?

Zahvaljujući seriji „Baron Noir“ uspio sam se pozicionirati među dramske glumce. Nakon te serije počeo sam dobivati brojne ponude, toliko ih nikada nisam dobivao. No ta uloga u seriji „Baron Noir“ bila je poput pokera, mač s dvije oštrice. Znao sam da ta uloga može biti prekretnica koja će mi otvoriti nove horizonte, ali postojao je i strah od neuspjeha, nakon čega bi mi rekli da se i dalje držim uloga u komedijama. Kako već dugo težim ulogama kojima neću samo nasmijavati publiku, tako sam ove godine glumio u seriji „Un homme d’honneur“. To ne znači da ću prestati raditi na komedijama sa svojim glumačkim i redateljskim partnerom Olivierom Barouxom. Uostalom, sada već pripremamo komičnu televizijsku seriju.