Kada je na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu najboljim filmom proglašen francuski triler „Anatomija pada“, gotovo nitko nije prigovarao odluci žirija. Radi se o četvrtom filmu 45-godišnje redateljice Justine Triet, u kojem 45-godišnja njemačka glumica Sandra Hüller glumi spisateljicu Sandru koja živi sa suprugom Samuelom i 11-godišnjim slabovidnim sinom u francuskim Alpama. Nakon što sin ispred kuće pronađe beživotno tijelo Samuela, počinje istraga u kojoj, nakon prvotne sumnje u samoubojstvo, Sandra postaje osumnjičena za ubojstvo. Tijekom suđenja, otkrivaju se, sloj po sloj, detalji iz njihova braka, njihovi sukobi, činjenica da je Sandra biseksualka, a sve to garnirano je izvrsnim dijalozima koje je Justine Triet napisala sa svojim partnerom Arthurom Hararijem. I zato je bio užitak razgovarati s francuskom redateljicom ekskluzivno za Nacional, pri čemu je ona objasnila svoje viđenje ove filmske priče. Hrvatska premijera ovog izvrsnog filma održat će se na filmskom festivalu u Vukovaru koji se održava od 24. do 27. kolovoza.

NACIONAL: Za gledatelja ovog filma spisateljica Sandra u jednom trenutku će biti ubojica, u drugom simpatična majka koju su nepravedno osumnjičili za ubojstvo. Jeste li željeli da se glavni lik filma dopadne publici?

Iskreno, nimalo nisam željela. Od početka svoje karijere, od mog prvog kratkog filma, dobivala sam reakcije publike koja je govorila kako im se moj glavni lik u filmu ne sviđa. Sada me za to više nije briga, ono o čemu danas brinem kada snimam film jest koliko je glavni lik mog filma kompleksan. U ovom filmu željela sam prikazati kompleksnost Sandre, žene koja je majka, koja naporno radi, koja je beskompromisna spram svog partnera te koja želi voditi iskren život. Želi da je se vidi onakvom kakva doista jest.

NACIONAL: Znači li to da ste krenuli od premise da su likovi koji se ne sviđaju publici ipak interesantni bez obzira na to kojeg su spola?

Tako nešto nije ništa novo kada govorimo o muškarcima. Pogledajte samo serije kao što su „Sopranovi“ i „Momci s Madisona“, koliko u tim serijama imate monstruoznih likova koji se smatraju simpatičnima, zanimljivima, vrijednim gledanja. Da ih zamijenite sa ženama, istog trenutka više ne bi bili simpatični.

NACIONAL: Koliko ste ovom filmskom pričom željeli istaknuti da se žene i dalje drugačije tretiraju od muškaraca u mnogim elementima života?

U ovom filmu imate ženu koja se našla u sudskoj areni, a kada se shvati da nema dovoljno dokaza protiv nje, tada se kreće kopati po njenom privatnom životu. Počinje se istraživati njen život, način života, seksualne sklonosti, sve što je definira. Ona pri tome ne krije svoje seksualne sklonosti. Uz to, istražuje se koliko su njene knjige preslika njenog privatnog života. Svaki aspekt njene osobnosti, njenog života je promatran i kritiziran. U potrazi za istinom istražuje se njena uloga u obitelji, čini se da ona vodi glavnu riječ u obitelji, a ne njezin suprug. Radnju ovog filma pisali smo 2017. godine, prije pandemije koronavirusa, ali sve te teme iz filma i danas su problematične te se žene potpuno pogrešno procjenjuju i krivo shvaćaju.

NACIONAL: Čini se da ste iskoristili suđenje kao sredstvo za pričanje priče u kojoj se kroz kontradiktorne elemente dolazi do istine.

Za mene je sudnica fascinantno mjesto, mjesto u kojem započinje fikcija, na kojem su nam naši životi oduzeti da bi bili opisani na drugačiji način i gdje se konstruira narativ kako bi se došlo do istine o nama. To je ono kroz što Sandra, glavni lik filma, prolazi. Obojica odvjetnika, i tužitelj i branitelj, stvaraju različite narative, a između ta dva narativa nalazi se siva zona istine. Sandra to mora prihvatiti, pri čemu joj time ne dopuštaju da žaluje zbog smrti svog muža. Osim toga, mora slušati tuđe priče o svom životu.

NACIONAL: Ovo je vaš četvrti film, ali prvi u kojem ste se žanrovski odlučili za triler. Kako je došlo do tog žanrovskog preusmjerenja?

Scenarij za ovaj film pisala sam s Arthurom Hararijem te smo odmah znali da se, ako želimo zaći u područje trilera, moramo distancirati od tog žanra i definirati svoj način pristupa tom žanru. Danas na streaming platformama, i ne samo tamo, imate ogroman broj sudskih trilera. Zato smo željeli napraviti film s drugačijim ritmom, u francuskom stilu, drugačije od onog što smo navikli gledati. Željela sam drugačiju glumu, nisam željela nikakvu tajanstvenost ili uvrnutu naraciju. Željela sam napraviti film koji će trajati duže no što je uobičajeno i kroz koji će glumci prolaziti u sporom ritmu.

NACIONAL: U tome je, pored scenarija, presudnu ulogu imao način na koji je film snimljen.

Bila sam opsjednuta načinom na koji je snimljen jedan film, a to je „Bostonski davitelj“ redatelja Richarda Fleischera iz 1968. godine. Tek sam nedavno otkrila Fleischerove filmove i od tada sam postala vrlo osjetljiva spram načina snimanja u kojem se miješa dokumentaristički stil sa scenama krupnog plana. Nešto u stilu redatelja Johna Cassavetesa. Svi su uvijek mislili da on drži kameru u ruci te mu se ona trese, ali to nije bilo tako. I on je miješao ta dva stila, a to sam i ja željela postići u ovom filmu. To mi je stalno bilo u mislima.

NACIONAL: Jedna od tema filma je istina. U jednoj sceni odvjetnik kaže Sandri kako istina nije važna, već je važno kako će vas ljudi doživjeti. Je li to svakodnevna sudska situacija u kojoj tužitelj pokušava uvjeriti porotu da je netko kriv, a obrana nastoji uvjeriti porotu da je netko nevin?

Upravo tako. U pripremama za snimanje filma susrela sam se s brojnim odvjetnicima koji su mi upravo to i rekli. Rekli su mi kako istina nije bitna, već se sve svodi na priču koju ćete izgraditi u sudnici kako biste obranili svog klijenta. U mom filmu imate dvije priče, onu tužitelja i onu obrane, a ni jedna nije istinita. Priča obrane temelji se na tvrdnji kako je život njenog supruga bio kaotičan pa i ne čudi što je odlučio počiniti samoubojstvo, dok se priča tužitelja temelji na tvrdnji kako je Sandra zla, okrutna i sebična osoba. Ništa od toga nije istina, ali to su dvije priče na kojima su dvije strane insistirale.

‘Za mene je sudnica fascinantno mjesto, mjesto u kojem započinje fikcija, na kojem su nam naši životi oduzeti da bi bili opisani na drugačiji način i gdje se konstruira narativ kako bi se došlo do istine o nama’, kaže Justine Triet. FOTO: Promo

NACIONAL: Jeste li i vi tijekom pisanja scenarija bili neodlučni oko toga je li u pitanju ubojstvo ili samoubojstvo?

Da, naravno. Od samog početka nisam željela da se zna je li u pitanju ubojstvo ili samoubojstvo tako da svaki gledatelj za sebe donosi zaključke. Tako je i u životu, niste sigurni što je istina, a što laž pa sami donosite zaključke.

NACIONAL: Tijekom suđenja polako se saznaju detalji njihova odnosa. U jednom trenutku, kada se tijekom suđenja preslušava audiosnimka, saznajemo da je njen suprug bio žrtva njenog obiteljskog nasilja. Dakle, umjesto uobičajene priče da je muškarac počinitelj obiteljskog nasilja, vi ovdje nudite drugačiju priču. Istovremeno, nudite i tvrdnju da, iako je bila nasilna, Sandra nije nužno i ubojica.

Bilo mi je bitno prikazati tu igru između muškarca i žene. To otkriće je vrlo bitno, istovremeno je i vrlo emotivan trenutak u životu tog para. Slika koju nudi taj događaj prikazuje ženu kao moguću nasilnicu, ali shvaćamo da to nasilje nije nešto što nju nužno definira kao nasilnicu. Znamo da ona u tom trenutku pobjesni, ali slušajući audiosnimku ne razaznajemo tko je koga udario. Nemamo sliku, imamo samo zvuk i svako gledatelj za sebe o tome donosi zaključak. Ona se brani tako da tvrdi kako ga je udarila prva, ali je nakon toga on navalio na nju. No nikoga zbog toga ne možete proglasiti krivim za ubojstvo.

NACIONAL: Sandra je njemačka spisateljica koja piše na engleskom jeziku. A Sandra Huller je Njemica koja živi u Francuskoj. U sudnici, Sandra ponekad govori engleski, a ponekad francuski. Možete li reći nešto o načinu na koji ste koristili različite jezike?

Da, to je poseban sloj filmske priče. Sandra je lik koja nosi nekoliko maski. Služi se različitim jezicima kako bi se što teže doprlo do nje. Ona je spisateljica, piše o vlastitom životu, što je također jedan fiktivni sloj priče. Osjećate da je ona prošla kroz različite faze u svom životu, a korištenje različitih jezika govori o kompleksnosti njezina lika. Francuski nije njezin materinji jezik i kada ga koristi u sudnici, ona tada govori ono što je pripremila prije dolaska na sud. Kada je preplave emocije, počinje se služiti engleskim jezikom, ali ni to joj nije materinji jezik. No to je jezik koji je koristila u razgovoru sa svojim suprugom i koji je koristila prilikom pisanja knjige. Na kraju, to postaje jezik koji koristi u sudnici kako bi se obranila. Sve to doprinosi kompleksnosti njenog lika, stvara slojeve iza kojih se ona krije.

NACIONAL: Njihovo dijete je slijepo tako da se ni uz pomoć djeteta ne može donijeti zaključak o događajima iz filma.

Njihovo dijete nije slijepo, ono ima smanjenu mogućnost vida. Prvo smo odlučili kako u filmu neće biti flashbackova, zapravo samo je jedan u filmu, a zatim smo odlučili da dijete neće biti potpuno slijepo, već će imati smanjenu mogućnost vida. To mi je bilo bitno i u vizualnom i u narativnom smislu, kako bih dobila pukotine u onom što je njihovo dijete vidjelo. Zbog toga su djetetu nedostajale slike pa se oslanjao na zvuk i na govor koji je čuo. Na temelju zvuka njihovo je dijete stvaralo mentalne slike. I ja sam tijekom svog života uvijek jasnije reagirala na zvuk nego na slike. Zvuk je uvijek više utjecao na mene nego slike, a tako je i danas, kada snimam film na mene više utječe zvuk od vizualnog aspekta filma. No da ponovim, bio mi je važan taj manjak vizualnog jezika u filmu.

NACIONAL: Tijekom suđenja, tužitelj koristi činjenicu da je Sandra spisateljica koja je pisala o ubojstvu. Zar to nije nelogično, tako bi i nekog glumca koji je glumio ubojicu mogli zbog toga optužiti za ubojstvo?

Taj dio filma napisala sam na temelju stvarnog događaja koji se zbio u Francuskoj. Jedan pisac je bio optužen, a ono što je napisao korišteno je protiv njega na suđenju.

NACIONAL: U današnje vrijeme ovakva suđenja su medijski snažno popraćena. Vi ste, osim u jednoj sceni, isključili utjecaj medija. Zašto ste se na to odlučili?

Moram vam nešto priznati, u scenariju koji smo napisali bilo je daleko više spominjanja medija. U prvoj verziji film je trajao tri i pol sata. Morala sam napraviti neke kompromise pa sam izrezala scene u kojima su prikazane reakcije medija na suđenje.

NACIONAL: Jesu li mediji u Francuskoj zainteresirani za vaš život?

Ma ne, pa ja vam nisam slavna osoba.