Marin Šipić (28) proglašen je igračem utakmice. Borio se kao lav, zabio je pet golova i jedan je od najzaslužnjih za plasman u četvrtfinale. Prepoznao je to i žiri pa ga proglasio najboljim na parketu. 

Nakon što je proglašen Marin kao da nije mogao vjerovati da su pročitali baš njegov broj.

– U tom trenu smo slavili, iznenadio sam se kad su rekli broj 53, pogledao sam mater koja je počela plakati i sve mi je bilo jasno. To me slomilo – rekaoj je emotivni Šipić, koji se cijeli susret borio s Blažom Blagotinšekom, igračem od 120 kilograma težine i 202 centimetra visine.

LUDNICA ZA MAĐARSKU Pao sustav, rasprodana Arena, a na Njuškalu se ulaznice prodaju za 400 eura!

Slijedi susret protiv Mađarske, dvorana je rasprodana, očekuje se 12.000 navijača koji će opet biti naš osmi igrač na parketu.

– Stigli smo ih, moramo tako nastaviti. Bili smo uvjereni da nas neće pratiti do 60. minute. Mađari? Možemo, naravno da možemo. Tu su neke ozljedice, treba to riješiti, naspavati se. Ako ne možemo spavati, uzet ćemo medvjediće i spavati kao bebe – rekao je igrač švicarskog Kriens-Lucernea.

O Marinu Šipiću malo je poznata stvar da je igrao i nogomet, i to vrlo dobro.

– Od 2005. do 2009. igrao sam nogomet u Vranjicu, bio sam veznjak. No kako se nogomet igra na kiši, buri, hladnoći, često sam imao upalu pluća i bronhitis, bio sam uvijek bolestan, morao sam ići i na injekcije, pa sam se prebacio na dvoranski sport ispričao nam je na jednom o natjecanja Marin Šipić.

S njim je u Vranjicu igrao i Nikola Vlašić, hrvatski reprezentativac i danas igrač Torina. No, za razliku od Nikole, Marin se prebacio na rukomet, dok je Nikola ostao vjeran nogometu.

Otac je bio bivši rukometaš, no Marina rukomet nije zanimao. Samo nogomet.

– Često sam znao reći “kakav rukomet”, nema šanse da igram rukomet. Volio sam nogomet, trenirao sam ga.

A onda je sve promijenilo Svjetsko prvenstvo 2009. godine. Hrvatska je igrala sjajno, Arena je bila krcata, padali su svi redom i stigli smo do finala. U nevjerojatnoj atmosferi u zagrebačko Areni, vjerojatno najboljoj ikad u toj dvorani Hrvatska je izgubila od Francuske 24-19. I upravo je te godine krenuo na rukomet u Akademiji Balić-Metličić.

– Počeo sam trenirati rukomet, a prvi trener mi je bio Žarko Balić, Ivanov otac. Nisam imao pojma o pravilima pa su me stavili na mjesto kružnog napadača

Kao i za nogomet, Marin je pokazao veliki talent i za rukomet i put ga je preko Splita odveo u Varaždin.

– Našao sam sličnu školu, smjer računalni tehničar. Nije mi bilo lako jer sam u Splitu ostavio mamu i baku. U Varaždinu sam bio u studentskom domu i imao sam sve, jedino sam morao sam prati rublje.

I to je bio početak. Za reprezentaciju je debitirao 2020. u kvalifikacijama protiv Švicarske. Na crtu je dobio tri lopte i sve tri zabio. Danas, pet godina poslije Marin je junak Hrvatske. I naš veliki adut da bismo u utorak u Areni opet svi mogli zajedno slaviti. Uh, kakva bi to fešta bila.