Zabrinjava me činjenica kako se u Hrvatskoj u vrijeme najveće energetske krize ne investira u obnovljive izvore energije, to je put u gospodarsku i političku ovisnost države”, izjavio je ravnatelj Regionalne energetske agencije sjeverozapadne Hrvatske – REGEA i posebni savjetnik predsjednika Zorana Milanovića za energetiku i klimu Julije Domac. On je u razgovoru za Nacional otkrio i da je predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću poslao pismo u kojem ga je upozorio na katastrofalnu činjenicu da su energetski projekti u Hrvatskoj zakočeni te da Hrvatska uvozi 35% potrebne električne energije. Domac kaže da je u pismu Plenkovića upozorio i na tešku situaciju u HEP-u koji je 2022. zabilježio minus od nekoliko milijardi kuna te izražava zabrinutost da bi sljedeći korak mogla biti i privatizacija ove državne tvrtke, što bi po njemu značilo da Hrvatska ostaje bez izgleda da kao država kontrolira energiju koja joj je potrebna.

NACIONAL: Kako komentirate posljednje događaje u energetici, čini se da su se obnovljivi izvori ponovno našli u središtu korupcijske afere?

Priča zaista ne zvuči dobro, iako se među poduzetnicima već dugo priča o nizu problema. Osobno su mi na razmjere korupcije u energetici više puta ukazivali i strani veleposlanici u Hrvatskoj, što je uvijek bilo posebno ponižavajuće. Poražavajuće je i kako se kao društvo sve više navikavamo na korupciju i kriminal. To je put u propast i države i društva. To je najvažniji razlog demografskog sloma Hrvatske. Jednako me zabrinjava i činjenica kako se u Hrvatskoj u vrijeme najveće energetske krize ne investira u obnovljive izvore energije, to je put u gospodarsku i političku ovisnost države. U tom smislu i nije toliko bitno radi li neki državni dužnosnik nešto što ne bi smio i trebao, to čak i nije najgora vijest. Problem je da su projekti zakočeni, žalosno je da nema novih investicija, tragedija je da Hrvatska uvozi 35% potrebne električne energije. Na to sam pokušao i pismom ukazati predsjedniku Vlade. Smatrao sam da je to moja profesionalna odgovornost.

NACIONAL: Možete li pojasniti zašto ste pisali premijeru Plenkoviću i jeste li dobili bilo kakvu povratnu informaciju?

Treba biti iskren i reći da uzroci problema energetskog sektora s kojima se danas suočavamo, a uzroci uključuju i nepostojanje jasne dugoročne vizije koja treba biti neovisna o političkoj opciji na vlasti, kao i neprovođenje zakonskih obveza i strateških dokumenata, počinju puno prije mandata sadašnje Vlade. Ovakva situacija traje već više od dva desetljeća. Od 2001. godine kada je Sabor usvojio prvu Strategiju energetskog razvitka Republike Hrvatske, mi imamo situaciju da se energetska strategija praktički ne provodi, barem ne sustavno i planski, niti se uopće prati njeno provođenje. Nama kao društvu i državi zadnjih dvadeset i više godina nedostaje politički konsenzus, spoznaja i svijest da je energetika odnosno opskrba energijom ključno, temeljno pitanje. Bez opskrbe energijom ne funkcionira ni gospodarstvo, ali niti bilo koji dio javnog sektora. Da banaliziram – ako ostanemo bez struje, svi ćemo propasti, i lijevi i desni i centralni i svi ostali. To treba osvijestiti i zato sam pisao premijeru.

Takvo stanje je do prije otprilike godinu dana i moglo proći ispod radara šire javnosti, jer je opća situacija bila povoljna, a cijene energije niske. Ono što nam se u međuvremenu dogodilo je jedan od najvećih poremećaja u energetici, ali i šire, tako da danas niti jedan strateški dokument Republike Hrvatske iz područja energetike ili koji pokriva i energetiku nije više relevantan niti je predvidio stanje u kojem se nalazimo. Pojedinačne mjere koje se donose bez vizije cjeline energetskog sustava ne dovode do željenog poboljšanja, a ponekad imaju i kontradiktoran učinak. Na primjer, prošle godine je PDV-a oslobođena oprema za sunčane elektrane, ali je u isto vrijeme jako subvencionirana cijena električne energije. Rezultat je da se investicije u sunčane elektrane u najvećem broju slučajeva ne isplate, a potpuno je i izostala poruka o ograničenom trajanju mjera sufinanciranja električne energije i potrebi štednje energije. Cijela 2022. godina je protekla bez ikakvog vidljivog pomaka na području velikih investicija u obnovljive izvore energije. To je nažalost nastavak krize koja traje više od sedam godina i to znači da već godinama propuštamo prilike za investicije od barem 10 milijardi eura samo u sektoru obnovljivih izvora energije u trenutku kada svakodnevno uvozimo skupu energiju. Samo u osam mjeseci prošle godine smo uvezli iz Mađarske električne energije u vrijednosti od oko 600 milijuna eura. Problemi su i u toplinarstvo, Ina je već dobro poznata priča… Nisu svi problemi u energetici nastali u mandatu ove vlade, daleko od toga, ali smatrao sam da bi ova vlada itekako trebala ove probleme rješavati s obzirom na energetsku krizu u kojoj se nalazimo. Uz više nego zabrinjavajući i stalno rastući uvoz električne energije, hrvatske energetske tvrtke redom bilježe milijunske gubitke ove godine, to je sigurno tema koja treba zanimati svakog predsjednika hrvatske vlade. Nažalost, do danas nisam dobio nikakav odgovor.

NACIONAL: Zašto ste zabrinuti zbog situacije u HEP-u? Što se trenutno događa u toj tvrtki?

Zbrojimo li samo trošak uvoza električne energije i trošak subvencioniranja električne energije za različite kategorije potrošača, financijski gubici Hrvatske elektroprivrede mjerit će se u milijardama eura. Kolege koji rade u HEP-u javljaju o drastičnom rezanju investicija i troškova održavanja. To je poput kočenja na ledu – investicije su nužne kako bi se smanjio uvoz energije koji se pokazao kao vrlo skupa opcija, izostanak održavanja skupo će se platiti u godinama koje dolaze. S druge strane, HEP je temeljna tvrtka za opskrbu električnom energijom i trebao bi biti glavnim nositeljem energetske tranzicije. HEP je nažalost kompanija koja je zapela u svom razvoju od 2000. godine. Novi objekti nisu građeni, osim marginalnih, npr. sunčana elektrana od jedva 3 MW na Visu itd… Sanacija postojećih objekata kod nekih je katastrofalno odrađena. Malo je učinjeno na realizaciji raznih projekata hidroelektrana, trafostanica i dalekovoda te ostale infrastrukture u odnosu na one naslijeđene od bivšeg sustava. Na više operativnih razina, u HEP-u kronično nedostaje ljudi dok je ukupan broj zaposlenih bitno veći od stvarno potrebnih. Radna mjesta od kojih se očekuje operativan doprinos poslovanju nisu adekvatno plaćena, a tvrtka nije dovoljno otvorena novim i naprednim tehnologijama kao što su pametne mreže, baterije, virtualizacija poslovanja elektrana. Da se razumijemo – u HEP-u još uvijek imamo odličnih stručnjaka, ali političko kadroviranje godinama uništava ovu potencijalno super vrijednu hrvatsku tvrtku. Po prirodi stvari, HEP sa svojim amortiziranim hidroelektranama i prirodnim monopolističkim položajem praktično ne može propasti. Međutim, nakon dugih godina političkog kadroviranja i sada populističkog subvencioniranja cijena energije koje nije ni transparentno, ni vremenski ograničeno, ni usmjereno na one kojima to zaista treba – na putu smo da ga dovedemo u bankrot. Mene ta pomisao užasava.

A da je bilo vizije i pameti, HEP bi danas imao vlasničke udjele u većini elektroprivreda i energetskih kompanija u regiji. Tada bi i politički utjecaj Republike Hrvatske bio bitno značajniji. To bi bio najbolji mehanizam zaštite hrvatskog naroda u susjednim državama, to je onda i poluga za izvoz znanja i opreme, za gospodarski razvoj. Na primjeru plina i Rusije danas se vidi da je energetika često moćnija i od diplomacije i od tenkova.

NACIONAL: Vi smatrate da se sprema privatizacija HEP-a, zašto mislite da će do toga doći?

Još uvijek nisam siguran i zapravo se nadam da se to ipak neće dogoditi. Ali bojim se da politika u trenutku manjka vizije može pomisliti – zašto prodaja dijela HEP-a i tzv. strateški partner ne bi mogli biti rješenje nagomilanih financijskih problema? Takav manjak vizije već smo vidjeli 2003. godine kada je loša odluka tadašnje koalicijske vlade o prodaji udjela u Ini širom otvorila vrata korupciji i kriminalu koji je poslije uslijedio. Danas je Ina zapravo postala tvrtka kćer MOL-a. To je dovelo do praktične obustava novih istraživanja, pada proizvodnja nafte iz domaćih nalazišta, a nafta se otprema na preradu u Mađarsku po nepoznatim cijenama. Ina je ostala i bez kvalitetnih kadrova u skoro svim korporativnim funkcijama koje će biti vrlo teško vratiti u Hrvatsku, a sadašnja djelatnost Ine je svedena na isključivu prodaju naftnih derivata u veleprodaji i maloprodaji. To je scenarij koji se ne smije dogoditi HEP-u jer smo onda zauvijek ostali bez izgleda da kao država kontroliramo energiju koja nam je potrebna.

NACIONAL: Što bi za Hrvatsku značila privatizacija HEP-a? Postoje i oni koji vjerojatno smatraju da bi privatizacija bila dobra stvar jer HEP trenutno ne ispunjava svoju svrhu.

Pitanje treba ili ne prodati HEP je u stvari pitanje znamo i možemo li mi upravljati sami sobom kao država i društvo. Ako mislimo da ne znamo i ne možemo, onda prodajmo HEP. Ali koji je onda sljedeći logični korak – treba li onda jednostavno rasprodati sve što je državno i dati da svime upravljaju strani vlasnici? Jer ako ne znamo upravljati HEP-om, onda ne znamo upravljati niti bilo kojom drugom državnom tvrtkom. Ne jednom sam čuo tezu – zašto se truditi oko HEP-a, bolje ga je pustiti da propadne, onda bi energetsko tržište prodisalo, a investicije bi se počele događati. Zvuči naizgled kao lakši put, ali zašto smo se onda uopće borili za državu? Ne mogu se pomiriti s idejom da su Hrvati samo dobri radnici, a loši upravljači. Dobri sluge, a loši gospodari, nekada bi se i tako reklo. HEP-u sigurno treba jedan temeljiti reset i jedno ozbiljno restrukturiranje. Imamo tradiciju na kojoj možemo graditi, imamo znanje stručnjaka, svakim danom doduše sve manje, ali ipak još dovoljno. Energetika je temelj blagostanja građana i temelj sigurnosti, neovisnosti i demokracije države. HEP mora biti profitabilna tvrtka koja će provoditi najveće investicijske projekte u obnovljive izvore u Hrvatskoj. Uostalom, energetika nije samo proizvodnja energije. Uspješna gospodarstva i pametne vlade intenzivno povezuju svoje klimatske, energetske, sigurnosne i industrijske politike u šire gospodarske strategije. Zakon o smanjenju inflacije u SAD-u je dobar primjer, ali to su i EU paketi Fit for 55 i REPowerEU, japanski program zelene transformacije i shema poticaja vezana uz proizvodnju u Indiji koja potiče proizvodnju sunčanih elektrana i baterija. To su teme kojima se naši ministri trebaju prioritetno baviti, a ne porezom na napojnice konobarima ili natezanjem sa stranim trgovačkim lancima.

‘Energetska politika je više od energetske politike. Ona je pitanje sigurnosti, opstanka demokracije, gospodarskog napretka i standarda građana jedne zemlje’, kaže Julije Domac. FOTO: Saša ZInaja/NFOTO

NACIONAL: Na sreću ova zima nije toliko hladna, pa većina građana neće imati većih problema s plaćanjem računa za struju. Jesmo li zapravo izbjegli vrh sante leda, dok nam još uvijek prijeti opasnost onoga što se nalazi ispod površine?

Ne bih rekao da smo vrh sante izbjegli jer smo radi socijalnog mira financijski jako oštetili HEP. Mjere za gospodarstvo su bile svakako potrebne, ali trebalo je donositi mjere subvencioniranja koje bi bile više ciljane i s jasnom porukom pa i obvezom štednje energije. Javni sektor je trebalo obvezati da ulaže u sunčane elektrane i energetsku učinkovitost i tako postane otporniji. Još dugo se nećemo vratiti na niske razini cijena energije. U situaciji smo da nam posljedice sustavnog zanemarivanja energetike dolaze na naplatu i jedini način da izbjegnemo situaciju u kojoj ćemo ostati bez opskrbe energijom ili u kojoj ćemo energiju tako skupo plaćati da ćemo kao društvo posve osiromašiti je da se maksimalno ubrzamo s investicijama, da u razdoblju od godinu-dvije nadoknadimo barem dio onoga što smo propustili napraviti u zadnjih dvadeset godina.

NACIONAL: Usprkos tomu, čini se da premijera i Vladu previše ne brine što nam energetske tranzicija stoji na mjestu.

Vjerujem da ova tema svakako zaslužuje pozornost i premijera i vlade. U ovakvoj situaciji mislim da bi trebalo uspostaviti Nacionalno vijeće za energetsku sigurnost i tranziciju pri Hrvatskom saboru koje će donositi smjernice energetske politike i upravljanja energetskim tvrtkama te krovno pratiti i izvještavati o provedbi energetske politike kao temi od najvećeg nacionalnog interesa. Vijeće bi trebali činiti predstavnici najvećih političkih stranaka s predsjednikom Vijeća kao nestranačkom osobom iz redova istaknutih stručnjaka iz područja energetike. Treba i osnažiti kapacitete ministarstva nadležnog za energetiku za donošenje i provedbu operativnih dokumenata – podzakonskih odredbi i programa provedbe, odnosno akcijskih planova provedbe te definirati ulogu Energetskog instituta Hrvoje Požar kao nacionalne energetske agencije zadužene za stručnu potporu ministarstva nadležnog za energetiku. Više od svega, politika treba imati jasnu viziju i jasno definirati prioritete.

NACIONAL: Jesmo li i približno blizu nekim ciljevima koje je zadala Europska unija o udjelu obnovljivih izvora energije?

Po ostvarenom ukupnom udjelu obnovljivih izvora energije Hrvatska ne stoji loše. Treba međutim znati da je to najvećim dijelom zbog projekata hidroelektrana koje su gradili naši djedovi. Priču ne treba promatrati samo po udjelu obnovljivih izvora jer oni ionako postaju dominantni izvor energije, a jedna Njemačka već bilježi 49,6% proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora energije, već po količini energije koju uvozimo i koja nam nedostaje. U tom dijelu je situacija vrlo zabrinjavajuća.

NACIONAL: Većina političara, a i energetskih stručnjaka od izbijanja rata u Ukrajini, stalno spominju solarnu energiju kao jedno područje koje bi moglo pomoći energetskoj neovisnosti Hrvatske. Jesmo li se pomakli s mrtve točke po pitanju solara i koliki je zapravo pravi potencijal Hrvatske po tom pitanju?

Svakako se pomičemo, ali su nam pomaci prespori, sporadični, nesustavni. Nešto investiraju gradovi, građani još uvijek premalo, a najviše tvrtke i poduzetnici. Potencijali Hrvatske za tu tehnologiju mjere se u tisućama MW, ali nam EU statistika za 2022. pokazuje da je po glavi stanovnika Hrvatska druga najgora u EU-u po instaliranoj snazi sunčanih elektrana. Njemačka je samo u 2022. instalirala sunčanih elektrana više nego što je ukupni kapacitet hrvatskog elektroenergetskog sustava, samo u listopadu preko 700 MW. Svedeno na broj stanovnika da bude lakše usporediti, Njemačka je u deset mjeseci 2022. po glavi stanovnika investirala u sunčane elektrane skoro dvostruko više nego što je Hrvatska to učinila u cijeloj svojoj povijesti. Kriza je i opasnost i prilika, rezanje investicija danas je kao kočenje na ledu, a europskih fondova i kredita za ambiciozne i pametne nikada nije bilo više nego danas.

NACIONAL: Što bi Vlada trebala učiniti da potakne proizvodnju solarnih elektrana? Treba li možda dio tzv. poreza na ekstraprofit usmjeriti u proizvodnju solarnih elektrana?

Pitanje koje prvo treba razjasniti je tko bi trebao biti glavni investitor u sunčane elektrane na krovovima zgrada? Ako pogledate račun za električnu energiju za građane, primjerice za prosinac 2022. godine, na njemu piše da HEP radi regulirane cijene temeljem Uredbe Vlade ima gubitak od oko 6 milijardi kuna za razdoblje važenja Uredbe, odnosno do 31. ožujka 2023. Ako pogledate financijska izvješća cijele HEP grupe, vidljivo je da takav gubitak HEP može izdržati jednom, a nakon toga vrlo izgledno slijedi bankrot. Također piše da referentna cijena za vrijeme važenja Uredbe iznosi 3,82 kn/kWh, dok se regulirana cijena za građane kreće na razini od oko 1 kn/kWh (ovisno o jednotarifnom ili dvotarifnom modelu, bez PDV-a). Uz tako reguliranu cijenu, vrijeme povrata investicije u sunčane elektrane za građane (bez subvencija) kreće se tipično od 9 do 10 godina u primorskoj, odnosno od 12 do 13 godina u kontinentalnoj Hrvatskoj, što nije potpuno neisplativo, ali nije ni nešto posebno atraktivno. S druge strane, uz cijenu koja je gotovo četiri puta veća (navedena referentna cijena), HEP-u kao investitoru bi se takvo ulaganje isplatilo gotovo četiri puta brže. Pa koji je onda odgovor na pitanje tko bi trebao biti glavni investitor – građani kojima je to granično isplativo ili tvrtka kojoj je vrijeme povrata na razini 3-4 godine i koja si takvim investicijama smanjuje gubitke i povećava šanse za preživljavanje? HEP bi dakle građanima trebao pružiti uslugu postavljanja sunčanih elektrana i otkupa tako proizvedene električne energije jer je to onda dobitak za obje strane. Na takav način rade europske elektroprivrede pa čak i elektroprivrede Crne Gore i Republike Srpske. Naravno, i nabavna cijena opreme, odnosno samih sunčanih elektrana ako bi HEP bio investitor i nabavio nekoliko tisuća takvih sustava bila bi znatno niža nego da svako kućanstvo za sebe nabavlja takav sustav, čime se još dodatno povećava isplativost.

Drugo pitanje je tko bi trebao biti glavni investitor u neintegrirane – dakle, ne na krovovima zgrada – sunčane elektrane?

Sunčane elektrane uz investicije koje se kreću na razini 700-800 eur/kW za veće sustave – a takvi su tipično neintegrirani, razine MW i više – uz takvu razinu investicija proizvodna cijena energije iz sunčanih elektrana kreće se u rasponu 0,10 do – 0,15 eur/kWh. Dakle, od četiri do pet puta niže nego navedena referentna cijena od 3,82 kn/kWh (0,51 eur/kWh). Treba naravno uzeti u obzir to da treba raditi na stabilnosti mreže u slučaju velikog broja sunčanih elektrana i da se moraju ugraditi i spremnici električne energije – baterije, ali moguće i reverzibilne hidroelektrane i slično – ali gruba procjena je dvostruko veća proizvodna cijena. A to je opet znatno niže od ove referentne. Dakle, odgovor je otprilike isti, a to je ponovno i odgovor zašto je dobro imati vlastitu elektroenergetsku kompaniju.

Smatram da se građani svakako mogu i moraju naći u ulozi investitora, odnosno suinvestitora u ovakva postrojenja, uzor nam i ovdje može biti Njemačka u kojoj je preko jedne trećine investicija u obnovljive izvore u vlasništvu fizičkih osoba, dok je u Hrvatskoj taj postotak manji od 0,1%.

NACIONAL: Već smo spomenuli da je zima, barem do sada, bila izuzetno blaga, treba li Vlada već sada početi s planovima za iduću jesen i zimu, da se ne dogodi da se opet u zadnji čas donose neke hitne mjere?

Vlada je trebala početi još prošle godine, ali da ne bismo bili prekritični prema trenutnoj vladi, trebale su i prijašnje vlade krenuti puno prije i učiniti više. Danas je trenutak za reformirati HEP kako bi postao nositelj investicija vezanih za stabilnost sustava – infrastruktura potrebna za skladištenje energije i prihvat novih elektrana na obnovljive izvore energije te glavni pokretač građanske energije. Danas je i trenutak za početi graditi novu Inu koja će uz postupno smanjivanje ugljikovodika kroz iduće desetljeće, fokus prvo imati na rafinerijskom biznisu za domaće tržište i korištenju domaćeg plina, a poslije i na razvoju velikih nacionalnih projekata obnovljivih izvora i vodika. Danas treba ojačati kapacitete ministarstva nadležnog za energetiku za donošenje i provedbu operativnih dokumenata. Danas treba i pojednostaviti procedure i skratiti administrativne postupke kako bi se poduzetnicima i građanima širom otvorila vrata sudjelovanja na energetskom tržištu.

‘Radi socijalnog mira financijski smo jako oštetili HEP. Mjere su bile potrebne, ali trebalo je donositi mjere subvencioniranja koje bi bile više ciljane i s jasnomporukom pa i obvezom štednje energije’

NACIONAL: Premijer Plenković se prošloga tjedna pohvalio da je stiglo i pravno mišljenje s hrvatskih pravnih fakulteta oko presude Sanaderu i Hernadiju te gubitku arbitraže, a potom se sastao i Savjet za Inu na kojem je dogovoren nastavak pregovora s MOL-om oko odnosa s Inom. Očekujete li bilo kakve pomake po tom pitanju, odnosno jesu li moguće promjene u ‘‘korporativnom upravljanju Inom’’, kao što se to nadaju u Vladi?

Drago mi je da premijer pita hrvatske pravne stručnjake za mišljenje, šteta da takva praksa nije postojala od samog početka. Krivo je da se stručnjake pita samo o manjim taktičkim pitanjima kao što su detalji arbitraže, a da se strateške odluke donose u uskom političkom krugu. Smatram da je za važna pitanja u energetici važan politički konsenzus, kontinuitet i hrabrost, tako se moraju donositi odluke kada su u pitanju teme od najvišeg nacionalnog interesa. Kad je u pitanju arbitraža, nameće se usporedba – zašto smo se mogli povući iz kompromitirane arbitraže sa Slovenijom oko granice, a isto nemamo hrabrosti učiniti u arbitraži s MOL-om koja je višestruko više kompromitirana, o čemu govore i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Uostalom, ako šef državne kompanije pokuša podmititi premijera druge države, onda nije problem u kriminalu između osobe A i osobe B, nego se onda radi o dubokom nepoštovanju tuđe državnosti i jednom obliku političke agresije, o tome mi zapravo govorimo.

Do sada smo bili svjedoci da su slaba hrvatska upravljačka struktura i kvalitetna i agresivna struktura ljudi koje je MOL postavio u Inu na pozicije na koje po ugovoru nije imao pravo, doveli do toga da je upravljanje Inom u rukama MOL-a. To je zapravo suprotno zakonu jer MOL nema većinski udio u Ini iznad 50%. U realnosti, Ina je zapravo postala tvrtka kćer MOL-a. Hrvatska država sa svim svojim instrumentima treba puno jače stati iza svojih članova Uprave, ali i postaviti se odlučnije prema Mađarskoj. U tome zapravo možemo učiti od Mađarske – oni to rade onako kako bismo i mi trebali. Dok se to ne dogodi, nikakve promjene ne mogu se očekivati.

NACIONAL: S obzirom na sve što ste do sada naveli, imate li osjećaj da se borite s vjetrenjačama i da se, bez obzira na sve apele i upozorenja, u energetskoj politici ništa ne mijenja?

Energetska politika je više od energetske politike. Ona je pitanje sigurnosti, opstanka demokracije, gospodarskog napretka i standarda građana jedne zemlje. Postoje dani kada je čovjek kao pojedinac razočaran, ali moj osjećaj odgovornosti da ovoj zemlji dugujem bolje kao stručnjak je daleko veći. Za Republiku Hrvatsku je nužno osigurati sigurnost i stabilnost opskrbe energijom; političkim konsenzusom definirati nacionalne energetske interese i prioritete; osigurati kontinuitet energetskih programa i projekata i depolitizirati strukture upravljanja energetskih tvrtki i institucija. Nacionalni interesi u energetici ne poznaju političke iskaznice i nisu promjenjivi s promjenama vlasti. Mi smo mala zemlja, ali dovoljno velika za velike ideje. Mnoge stvari koje nas energetika uči mogu se analogijom precrtati na druge resore kao što su školstvo, zdravstvo i poljoprivreda. Vjerujem da naša energetska i svaka druga budućnost može biti i bitno bolja od sadašnjosti u kojoj živimo.