Festival Dani Josipa Kašmana, posvećen najznačajnijem hrvatskom baritonu rođenom na Malom Lošinju – Josipu Kašmanu, koji je pjevao na otvorenju glasovite Metropolitan opere u New Yorku, održat će se 26. kolovoza. Šesnaesti festival donosi tri ekskluzivna koncerta. Prvi je „Opera pod zvjezdanim lošinjskim nebom – U spomen Kašmanu“, na kojem će hrvatske operne prvakinje i prvaci izvesti arije iz opera koje su proslavile ime Josipa Kašmana diljem svijeta – od milanske La Scale, gdje je nakon svojeg prvog predstavljanja proglašen kraljem baritona i najznačajnijim baritonom svoga doba, do Metropolitan Opere. Drugi koncert „Bogatstvo klavira“ svirat će veliki pijanist Andrey Gugnin, a u sklopu trećeg koncerta „Zvijezde svijeta na Lošinju“ svjetska violinistička zvijezda Julian Rachlin, s violisticom Sarah McElravy, violončelistom Borisom Andrianovim i pijanistom Andreyem Gugninom, izvest će Bacha i Mozarta.

Julian Rachlin jedan je od najslavnijih umjetnika našeg vremena, a u svojoj karijeri dugoj više od trideset godina predstavio se kao dirigent, solist, snimatelj, komorni glazbenik, učitelj i umjetnički voditelj. Kao violinist Rachlin je pozornicu dijelio s gotovo svim velikim orkestrima i dirigentima. Zbog značajne prisutnosti u interpretativnoj umjetnosti već od trinaeste godine, Rachlin više od tri desetljeća učvršćuje svoju reputaciju vrhunskog svjetskog klasičnog violinista. Budući da je snažan zagovornik širenja klasične glazbe u današnjem kulturnom okviru, Rachlinovi projekti sa živim skladateljima i među-medijskim suradnjama okupili su umjetnike različitih disciplina i žanrova. Blisko je surađivao na primjerno prikazanim djelima umjetnika kao što su Krzysztof Penderecki, Giya Kancheli, Vangelis and Lera Auerbach. Godine 2000. pridružio se Mstislavu Rostropovichu u premijeri Pendereckijevog seksteta te je Penderecki kasnije napisao „Koncert Doppio za violinu, violu i orkestar“, kao i „Ciacconu za violinu“, i posvetio ih upravo Rachlinu. Rachlin se pojavljivao u filmovima, radio je s brojnim umjetnicima iz svijeta filma te surađivao s filmskim zvijezdama poput Johna Malkovicha, Sir Rogera Moorea i Gerarda Depardieua.

Rachlinovi poznati glazbeni festivali odražavaju njegovu radost i strast prema okupljanju sjajnih umjetnika i međunarodne publike u čast glazbe i umjetnosti. Julian Rachlin imenovan je umjetničkim direktorom Herbstgold-festivala u palači Esterházy u Eisenstadtu u Austriji od 2021. Posvećen obrazovanju i podršci mladim talentima, Rachlin je osnovao Zakladu Julian Rachlin i prijatelji kako bi pomogao u karijeri izvanrednih mladih glazbenika. Od 1999. Rachlin je član fakulteta i profesor u Musik und Kunst Privatuniversität der Stadt Wien. Dobitnik je brojnih nagrada koje prepoznaju njegov rad na području klasične glazbe te je UNICEF-ov ambasador dobre volje. Godine 2013. Rachlin je nastupio sa Zubinom Mehtom i Bavarian State Orchestra na povijesnom koncertu “Peace for Kashmir” u vrtovima Shalimar u Srinagaru u Kashmiru. Taj nastup je zabilježen kao prva izvedba ikada sa zapadnim orkestrom na tim prostorima.

Rachlin je rođen u Litvi, a u dobi od tri godine emigrirao je u Beč sa svojom obitelji, gdje je studirao violinu s poznatim pedagogom Borisom Kuschnirom na Musik und Kunst Privateuniversität der Stadt Wien i istovremeno išao na privatne poduke kod Pinchasa Zukermana u New York. Završio je studij dirigiranja s maestrom Marissom Jansonsom i Sophie Rachlin, a mentorirao ga je maestro Daniele Gatti. Svira na “ex Liebig” Stradivari violini iz 1704. godine i violi Lorenzo Storioni iz 1785.

NACIONAL: Što ćete izvesti na Lošinju i kako gledate na festivale na otocima?

Svirat ću klavirske kvartete Mozarta i Bacha, to je muzički testament. Da nije bilo Bacha, ne bi bilo ni Mozarta, ni Beethovena, ni Schuberta, nikoga. On je početna točka svih skladatelja klasične glazbe, a „Goldberg varijacije” su same po sebi početna točka glazbe. To je napisano za klavijature, tada klavir nije postojao. Ali svirat ćemo krasnu izvedbu za violinu, violu i violončelo. Svi glazbenici koji će svirati sa mnom zaista su jedni od najboljih u svijetu, a i moji dragi prijatelji. Komorna glazba je intiman način komunikacije pa sam si nekako odredio kao moto da komornu glazbu sviram samo s ljudima s kojima dijelim ljubav, poštovanje, ljudskost, prijateljstvo. Tada glazba postaje intenzivnija. Međusobno istražujemo svoje granice i to publika osjeti. Hrvatska, naravno, za mene ima posebno značenje jer sam 12 godina u Dubrovniku vodio festival, uvijek joj se rado vraćam i osjećam da se vraćam kući.

NACIONAL: Ovo će vam biti prvi koncert na Lošinju, imate li posebnu tremu kad nastupate na novoj lokaciji, pred novom publikom ili su koncerti slični?

Nijedan koncert nije sličan, nikada. Svaki je nešto posve drugačije i naravno, svaki izaziva tremu, uvijek je to nešto posebno. Glazba je moja religija pa je tako svaki koncert poput molitve. Uvijek imamo veliko poštovanje prema kompozitorima, prema glazbi koju izvodimo.

A da odgovorim na drugi dio prvog pitanja, divno je da Hrvatska ima toliko mnogo različitih festivala, puno ih je tijekom ljeta, pa i na otocima. Što je više lijepih događaja, to ćemo imati bolji odgovor za mir u svijetu. Glazba je najbolji odgovor za mir, vrlo je važna. Često zaboravljamo koliko je važna i kakve intenzivne osjećaja u nama izaziva odlazak na koncert. Jako se veselim nastupu na Lošinju, ne zato što je nova lokacija već zato što se želimo predstaviti u najboljem svjetlu i pružiti ljudima lijepo iskustvo. A to je velika odgovornost. Veselim se i otkrivanju ljepota mjesta koja još nisam posjetio i na kojima nisam nastupio, a to su Lošinj i Šibenik.

NACIONAL: Da, svirate i u HNK-u u Šibeniku. To je posve nešto drugačije.

Svaka dvorana ima svoje karakteristike, svaka publika i atmosfera su drugačiji. To je sve jako uzbudljivo za nas izvođače. Čak i u istom gradu zna se dogoditi da sviramo na dvije različite lokacije i da nas dočeka posve drugačija energija, malo se čini ludo, ali je tako. Tu energiju osjećamo, jako smo osjetljivi na nju, ona utječe na našu izvedbu.

NACIONAL: Nakon Lošinja krećete na svjetsku turneju, što to znači za umjetnika klasične glazbe?

To znači da sam jedna vrlo sretna osoba, radim to već više od 35 godina i osjećaj da ste pozvani svirati širom svijeta velika je privilegija. Ne uzimam ništa od toga zdravo za gotovo. Puno mi znači jer sam tijekom godina dobio svoju publiku, stvorio neka predivna prijateljstva, ali konstantno upoznajem mlade umjetnike s kojima je zadovoljstvo raditi, glazbenike, dirigente, soliste. Zbog svega toga se osjećam ponizno. Nije baš normalno raditi ovo što ja radim tako dugo, a radim to od svoje 13. godine, ali još uvijek istražujem, još uvijek uživam u svemu, pokušavam se razviti i kao dirigent, kao violist, ali i kao predavač, voditelj festivala. Puno toga radim zato što volim istraživati, volim se razvijati, volim sve aspekte glazbenog svijeta.

NACIONAL: Da, osim što svirate violinu, svirate i violu i dirigirate. Što vam daje najviše zadovoljstva?

Sve troje, zato što je to sve glazba, a glazba je moje zadovoljstvo. Moj cilj nije bio postati dobar violinist, jer to ne znači ništa. Cilj mi je uvijek bio biti dobar glazbenik. Da biste bili dobar glazbenik, morate jako dobro svirati neki instrument, inače ništa od toga. Što znači dirigiranje? To je posve drugačija profesija koja se mora studirati prije nego što stanete pred orkestar. Sve sam te stvari shvatio vrlo ozbiljno i pokušavam što više vremena utrošiti na usavršavanje.

Činjenica da sam dobar solist nikako ne znači da ću biti dobar dirigent bez studija. Mnogi su solisti to mislili, stali pred orkestar i uvidjeli da to nikako nije lako. Ja to pokušavam raditi drugačije pa sam tako počeo studirati dirigiranje prije 17 godina i tek sam nedavno počeo dirigirati ozbiljnim orkestrima.

NACIONAL: Pretpostavljam da je umjetnički svijet odahnuo nakon što je dvije godine sve bilo zaustavljeno zbog pandemije. Kako je ta stanka utjecala na glazbene krugove?

Jako, sama pomisao na to čini me nervoznim. Većina koncerata klasične glazbe prije pandemije bila je rasprodana, a danas moram reći da se održavaju – ako govorim o cijelom svijetu – u 60 posto kapaciteta dvorana. To itekako puno mijenja na stvari. Ne bismo smjeli pomisliti da će se sad kad je pandemija gotova sve vratiti na staro. To, nažalost, nije tako. Zabrinuti smo.

Treba mladim ljudima dati do znanja da klasična glazba nije dosadna glazba za elitu, upravo suprotno. Klasična glazba je uzbudljiva, zapravo jedna od najuzbudljivijih trenutačno, klasični glazbenici su zabavni i puni života. Tinejdžeri bi svakako, osim na pop koncerte koje i sam volim, trebali otići i na koncert klasične glazbe. Tako bi sigurno bili više cool. Na nama je da se pobrinemo da klasična glazba bude važna baš kao i svaka druga – metal, rock, pop, jazz. Važno je da mlade generacije to znaju.

Rachlin će prvi put nastupiti u Šibeniku i na Lošinju, a kaže da Hrvatsku jako voli i rado joj se vraća. FOTO: PRESS

NACIONAL: Jeste li se vi promijenili tijekom pandemije, je li ta pauza možda pokrenula u vama neku novu ideju ili kreativnost?

Uvijek se pokušavam promijeniti tako da se zapravo kod mene nije puno toga promijenilo. Uvijek nastojim unijeti neke novosti oko sebe. Meni pomaže to što radim puno stvari i samim time uvijek sam nekako svjež. Pandemija je u osobnom smislu promijenila puno toga jer sam se mogao posvetiti nekim posve drugim stvarima za koje ranije nisam imao vremena – pogledati divan film, provesti mirnu večer doma. Koliko god možda grozno zvuči, za mnoge je klasičare pandemija došla kao spas od ludila, koncerata, putovanja, letova.

NACIONAL: U klasičnoj ste glazbi od svoje desete godine, kako vam je bilo stati na pozornicu?

To je bilo nešto najlakše ikad! I to zato što nisam imao pojma što radim, samo sam radio nešto što mi se sviđalo. Postalo mi je puno teže kad sam navršio 17, 18 godina, a s 25 mi je bilo užasno na pozornici. Bio sam toliko nervozan da sam razmišljao o odustajanju! Ljudi su od mene očekivali čudo, a ja nisam bio ni dječak ni odrasla osoba. Bio sam nešto između. Počeo sam shvaćati da su očekivanja jednostavno previsoka, za mene je to psihički bilo jako teško razdoblje. Trebalo mi je neko vrijeme da vratim taj osjećaj, ne znam kako bih ga nazvao, svjetlosti… Osjećaj samopouzdanja, mirnoće. No prije i nakon koncerta uvijek sam nesiguran i mislim da mogu bolje. Ali kad stanem na pozornicu, postanem kralj.

NACIONAL: S obitelji ste bili prisiljeni, sa svega tri godine, emigrirati iz Litve odnosno SSSR-a u Austriju. Kakvo je bilo to vrijeme i mislite li da biste imali ovako sjajnu karijeru da ste ostali u Litvi?

Mogu samo reći da sam presretan zbog toga i zahvalan svojim roditeljima na tome. To je bilo užasno vrijeme, komunizam u SSSR-u bio je protiv ljudi, bilo je sivo, ljudi su bili uplašeni, trebali ste vezu za sve. Pretpostavljam da ste upoznati s time, ali moji roditelji su svakako htjeli otići. Litva nije imala veze s Rusijom koja je ipak bila drugačija, Litva je baš bila sovjetska. Uglavnom, jako sam sretan i zahvalan roditeljima. No volim se vraćati, volim posjetiti Litvu. Ne govorim litavski, ali govorim ruski, volim se vratiti korijenima i nastupati u Litvi, Rusiji, Ukrajini, a imam i divne prijatelje tamo. Sada to, nažalost, nije moguće.

NACIONAL: Da, zbog rata u Ukrajini. Kako komentirate tu situaciju tako blizu vaše domovine?

Osjećam se grozno, to je užasan rat. Osuđujem režim u Rusiji. To je velika katastrofa za cijeli svijet, jako je opasna situacija. Suosjećam s narodom Ukrajine i suosjećam s onim Rusima koji ne smiju ništa reći, mnogo mojih ruskih prijatelja boji se za svoj život ako bilo što progovore. Nadam se da će to brzo završiti jer rat nikad nema veze s ljudima, s narodom, to uvijek ima veze samo s režimom, s političarima. Zato je tako teško što ruskim umjetnicima nije dozvoljeno nastupati, to je glupost. Kakve veze narod ima s tim? Ljudi ne mogu utjecati na odluke politike, nažalost. To sve ide u pogrešnom smjeru. Jako sam tužan zbog toga, rat je oduran i, nažalost, ne vidi mu se kraj. Opasno je okretati narode jedne protiv drugih. Što to znači – ako si Rus, ti si automatski loša osoba? To je jako opasno, a poznajem Ruse koji se boje govoriti svoj jezik. S druge strane, ovo što rade Putin i njegov režim apsolutno je odurno i osuđujem to s najvećim gađenjem.

NACIONAL: Beč, u kojem živite, glavni je grad klasične glazbe. Koliko je takvo okruženje inspirativno za klasičnog glazbenika, dajete li možda i više od sebe baš zbog toga?

Beč je jedan od apsolutno najvažnijih svjetskih gradova klasične glazbe, uvijek je to bio i još uvijek jest. Bio je magnet za sve velike kompozitore i glazbenike od samog početka. Život u Beču je zbog toga divan, ljudi žive glazbu, koliko puta sam s taksistom razgovarao o Mahleru ili Carlu Orffu! Čak i oni koji ne idu na koncerte znaju dosta o klasici, to je čarobno. Tako da bih rekao da zaista jest inspirativno živjeti u gradu u kojem muzika toliko puno svima znači. Vole se hvaliti da su bili na ovom ili onom koncertu, da vole ovog ili onog kompozitora, što samo znači da je glazba u Beču živa. Zato je malo tužno vidjeti opernu kuću s polovicom kapaciteta zbog pandemije.

NACIONAL: Umjetnički ste direktor Herbstgold-festivala u palači Esterházy u Eisenstadtu od prošle godine, kako vidite taj festival u svom mandatu?

Ne znam koliko će moj mandat trajati pa mi je teško reći, ali mogu reći da sam jako ponosan i počašćen što sam dobio tu priliku. Ta je palača posebno mjesto, u njoj je Haydn skladao pola svoje glazbe, u njoj je Beethoven skladao, Schubert predavao Esterházyjevim kćerima, Liszt je dolazio… Dakle, nevjerojatna povijest toga mjesta očarava. Jako sam sretan što mogu biti umjetnički direktor, osmislili smo divan program s Johnom Malkovichem, dolaze nam sjajni orkestri, britanski dirigent Simon Rattle, iduće godine dolazi nam filharmonija iz milanske Scale. Fantastična je to prilika da nakon Dubrovnika ponovno vodim festival, i to 45 minuta od svog doma. U to sam uložio mnogo energije, ali znam da će biti predivno.

NACIONAL: Od najranije dobi ste pred publikom, kako još uvijek pronalazite inspiraciju? Jesu li ljubav i strast prema glazbi dovoljne ili neprestano morate tražiti motivaciju?

Ljubav prema glazbi je itekako dovoljna! Glazba svakoga dana nudi toliku moć, a ja volim istraživati, supruga i ja volimo život. Imamo puno interesa osim glazbe, a to je važno. Glazba mi daje energiju, to je snaga prirode! Poput djeteta sam, sve oko glazbe me veseli, ne trebam neku drugu inspiraciju.

NACIONAL: Inspiriraju vas i mladi glazbenici, za koje ste osnovali i zakladu. Kako im pomažete i zašto vam je to važno?

Zato što je to najmanje što mogu učiniti za njih. Sir Roger Moore doveo me u UNICEF i vjerujem toj organizaciji koja se bori za prava djece širom svijeta, a njihov sam ambasador dobre volje. Jako mi je važno davati, jer ja sam u privilegiranoj situaciji i mogu pomoći, svi bismo trebali postupiti isto. Za mene to nije ništa posebno, to mi je nekako normalno.

NACIONAL: Vi i predajete, što vam je najdraže kod toga, što ste naučili od svojih studenata?

Predavanjem učim svaki dan, predavanje je najbolja škola, tako ulazite pod kožu tih studenata. Ne govorite o sebi već pokušavate saznati kako im pomoći da budu samostalni, da kasnije postanu sjajni glazbenici, pa ih vi kao roditelj pustite u svijet. To je ispunjujući proces u kojem uživam, oni dolaze s novim idejama i to je zapravo divna nagrada za mene.