U Zagrebačkom kazalištu mladih 18. siječnja premijerno će se izvesti ‘H.e.j.t.e.r.i.’, tekst Dine Pešuta u režiji mlade Judite Gamulin kojoj je ovo prva kazališna režija. U predstavi u kojoj igraju Hrvojka Begović, Dado Ćosić, Luka Bulović, Ugo Korani i Katarina Bistrović Darvaš Pešut se bavi pitanjem milenijalaca, generacije rođene od osamdesetih početka do sredine 1990-ih. Kako kaže dramaturginja Nataša Antulov, u ovoj predstavi riječ je o generaciji s puno prefiksa, analiza, specifičnosti, općenitosti, generaciji koja, kao i svaka druga, iščezava iz vlastitog vremena i prestaje biti suvremenim fenomenom, generacija za kojom već juri nova generacija čije panične napadaje uzrokuje klimatska kriza, uza sve užase nuklearne obitelji, generacija bez alata za preživljavanje, generacija koja osobne narative prorađuje kroz Netflix sadržaje. Anksiozna, podijeljene pažnje, sklona teretani i trčanju, xanaxima, djeci, psima, Lepoj Breni i americani. Generacija čije se pravilno disanje ne uspostavlja na jogi, nego mrmi. Generacija kojoj se sugerira da samo prati svoje snove i sve će biti moguće, čak i u trenutku ekocida, požara, zaraza, deforestacije, vladavine oligarha, nacističkih agitacija, suša, poplava i, ukratko, kapitalizma. Generacija koja pluta baš kao i svaka druga generacija. Generacija privilegiranih i manje privilegiranih, baš kao i svaka druga generacija. Generacija koja unutar svojih klasa nema puno poveznica, samim time, unutar same sebe, sebi samoj, potpuno nepoznata generacija. Baš kao i svaka druga generacija. No svakako jedna od specifičnih oznaka generacije milenijalaca jest njena uronjenost u informacijsko društvo, čiji korisnici, ovisno o preferencijama, dijele i konzumiraju ogromne količine sadržaja ili ga reduciraju do razine digitalnog asketizma.

Judita Gamulin diplomirala je Filmsku i televizijsku režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje je završila i BA studij montaže. Posljednjih sedam godina radi u filmskoj i reklamnoj produkciji kao redateljica, scenaristica, asistentica režije i montažerka. Snimila je nekoliko kratkih filmova, od kojih je “Cvijeće” 2015. nominirano za Studentskog Oscara Američke filmske akademije, a s filmom “Marica” 2017. sudjelovala je u Future Frames programu na Međunarodnom filmskom festivalu u Karlovym Varyma. Aktivna je članica udruge BoliMe – nezavisne umjetničke inicijative za podršku mentalnom zdravlju mladih.

NACIONAL: U ZKM-u pripremate ‘’H.e.j.t.e.r.e.”, o čemu se radi i na koji način ste pristupili djelu?

“Hejteri” su drama Dine Pešuta, mog prijatelja i idola koji je slučajno i jedan od najboljih domaćih mladih dramskih pisaca, romanopisac, kolumnist i stručnjak za generacijska pitanja. Četvero prijatelja u kasnim dvadesetima i jedna nepozvana gošća kućnim tulumom obilježavaju povratak iz Berlina predvodnice ove male, urbane obitelji. Predstava bi trebala biti komedija, uz laganu skepsu prema vlastitoj duhovitosti, nadam se da će to i biti.

NACIONAL: ‘’H.e.j.t.e.r.i.” Dine Pešuta govori o tzv. milenijalcima, generaciji koja je posve drugačija od svega što su stariji naviknuti. Vi pripadate toj generaciji, ali koliko vam je bilo teško ili lako ‘’uvući” se o priču o njima? Kako vi vidite milenijalce, po čemu su oni specifični, što možemo naučiti od njih?

Često se misli da se termin milenijalac odnosi samo na one rođene nakon 1994. i da se radi o generaciji odrasloj, odnosno zagađenoj tehnološkim napretkom, ali priča je puno zanimljivija. Po posljednjim klasifikacijama, milenijalci su svi rođeni između ‘81. i ‘96. što mene, rođenu ‘92., čini udžbeničkim primjerom i ja tu činjenicu doista duboko i osjećam. Za mene su to ljudi koji su, prije svega, odrasli u eri umiranja tradicije i pratećih, tradicionalnih obreda inicijacije u odraslost, kao što su brak – nitko od mojih prijatelja nije u braku – vojni rok – izraelski rudimentarni običaj?- stalno zaposlenje – što je to? Izostanak takve vrste inicijacije često znači produljenje adolescencije, lutajuće mladosti – i to unedogled. Ta je produljena mladost u našem slučaju potencirana ekspanzijom tehnologije i interneta koji su iz naše vrste izvukli one najbizarnije, često narcisoidne osobine i ostavili neutaživu potrebu za onime što nemamo. Kada se tome pridoda činjenica da ovi rođeni nakon ‘89. nikada nisu živjeli u vremenu stabilne politike i ekonomije, jasno je da se radi o generaciji koja u svijetu i njegovu trenutnom poretku trenutačno pronalazi vrlo malo smisla.

Od milenijalaca koje je odgojio virtualni svijet čije se granice ne poklapaju s državnima možemo naučiti mnogo o tome što tradicija i država jesu i što bi trebale biti, njihova perspektiva uključuje različita očišta, no zdravo je lišena bilo kakve nostalgije, a od onih koji su ideju tradicije shvatili kao puko ponavljanje isključivih narativa možemo naučiti koliko je mladima opasno usađivati ideje kojih se sami tek načelno, ali slijepo držimo. No rezultate ove generacije još ne možemo predvidjeti, a s obzirom na to da su Akademija dramske umjetnosti i narodnjački klub Sokol smješteni bok uz bok, trenutno je teško procijeniti koja će struja dominirati.

‘Milenijalci su odrasli u eri umiranja tradicije i pratećih obreda inicijacije u odraslost kao što su brak, vojni rok ili stalno zaposlenje. To često znači produljenje adolescencije’

NACIONAL: Ti mladi ljudi, što mi se čini važnim, kroz svijet idu puno hrabrije od starijih, uvjereniji su i samouvjereniji da ono što rade ili što će raditi ne ovisi ni o kome osim o njima, posao ne traže već ga sami stvaraju, neustrašivi su. Što to znači za budućnost, razmišljate li o tome?

Jako mi se sviđa ovo pitanje jer naglašava različitost generacijskih perspektiva. Hrabrost je primjetna, ali je teško odrediti čega je posljedica. Mi smo generacija kojoj je internet obećao beskonačne mogućnosti i slobodu, a roditelji da će se ta sloboda vrlo lako dohvatiti, ako se bude dovoljno radilo. No dok i sama u njoj pokušavam pronaći stabilno mjesto, ispada da čovječanstvo još uvijek nije razvilo vještinu kročenja te svoje obećane slobode. U vremenu u kojem je stalno zaposlenje i vlastitu nekretninu vrlo teško zamisliti, ne preostaje mnogo više od toga da si posao izmislite sami. Na ovu situaciju uopće ne gledam kao na dramatičnu, već kao na svojevrsni trening preuzimanja života u svoje ruke – trening hrabrosti, vrline koja je nedostajala mnogim generacijama koje su našoj prethodile.

NACIONAL: Je li vaša hrabrost samo fasada iza koje se kriju usamljena djeca željna pažnje?

Bojim se da niti jedna, pa čak ni ova ‘’bijesna” generacija, nije pošteđena ove proklete i nezasitne ljudske potrebe za pažnjom. Ipak, hrabrost je fasada iza koje se kriju, prije svega, vrlo uplašena djeca, možda uplašenija nego ikada do sada, s neizvjesnošću kao najvećim strahom.

NACIONAL: Kako kažete u tekstu o predstavi, ‘’Smrt tradicije koju ova generacija na svojoj koži osjeća više nego bilo koja druga do sada, osim velike slobode, donosi i veliku neizvjesnost, a protiv neizvjesnosti se najlakše boriti upravo hejtanjem”. Što to znači? Kako spriječiti to hejtanje, zašto je to postalo način izražavanja pripadnosti nekoj skupini?

Pravila tradicije do sada su nam nalagala kako da isplaniramo živote, gdje da radimo, živimo i s kime. Neizvjesnost je posljedica izostanka novih pravila koje još nismo stigli postaviti. Kako kaže moj omiljeni djelić ovog Pešutova teksta: “Prazan stan. Napokon diše. Ostavi našu publiku, milenijalce da maštaju o takvom stanu. Svoj vlastiti stan, da parafraziram Woolfovu. Ali to nam se čini tako dalekim. Lakše je zamisliti brak. Pa čak i gej brak. Ali ne i vlastiti stan.” Hejtanje je vrlo logičan odgovor na nelogičnosti današnjice i zato, umjesto liječenja, preporučujem usmjeravanje u progresivne akcije kao što je, na primjer, ova drama ili, kao što ta drama sugerira, u druženje s dragim ljudima.

NACIONAL: Tekst govori o prijateljstvu, obitelji, o atmosferi nemira i straha kakav je uostalom današnji svijet, zašto ste se odmah povezali s tekstom, kako ste rekli?

Tekst prijateljstvo tretira kao vrstu obitelji koju smo si sami izabrali, ali koju ta činjenica ne čini ništa manje bolnom od one biološke. Biološka obitelj je moja vječno omiljena tema i sličnosti me svakako fasciniraju, no zapravo sam se povezala s osjećajem intenzivne anksioznosti koji proždire ove likove. Oni se intenzivno pokušavaju promijeniti, izazvati kaos, donijeti radikalne odluke, sve samo kako bi napokon ugušili osjećaj nedovoljnosti i neuspješnosti koji im nameće svijet u kojem žive.

NACIONAL: Zašto su ovakvi tekstovi važni za mladu publiku koja dolazi u ZKM?

Svima su nam potrebne potvrda i utjeha na jeziku vlastite generacije.

NACIONAL: Koliko je teško doći do posla u kazalištu, osobito ako je riječ o redateljima i redateljicama? Imate li i vi audicije ili kako to izgleda?

Privilegija me vjerojatno čini manje referentnim primjerom, no volim misliti da poslove dobivam na temelju prethodnog rada, sada kada sam već na njega spiskala dvadesete. Ovo mi je prvi kazališni projekt kojim sam blagoslovljena zbog prijateljstva s autorom teksta, no pretpostavljam da je mladim kazališnim redateljima poprilično teško doći do posla, s tih nekoliko premijera koje stanu u našu sezonu onima koji odlučuju je teško riskirati, a nemamo platformu koja bi podržavala nova imena.

‘HAVC pod Hribarom obećavao mi je budućnost. Pokušajte milenijalcima objasniti kakve veze Udruga udovica branitelja ima s HAVC-om i dobit ćete genijalan sitcom’

NACIONAL: Više radite na filmu, a dobili ste i neke nagrade kao filmska redateljica, što volite u režiji? Zašto ste se odlučili za režiju i zašto vam je film posebno drag?

Režija mi omogućava da se kontinuirano bavim svojom fascinacijom ljudima i njihovim nelogičnostima. U filmu se to spaja s fascinacijom estetikom koja me neobjašnjivo umiruje. Razlozi kao da su uvijek isti, barem u slučaju filma – produžiti trenutak, odložiti misli…

NACIONAL: Kako vidite situaciju u hrvatskom filmu? U posljednje vrijeme, nažalost, možemo čuti svađe i prepiranja u HAVC-u, a malo se govori o konkretnim potezima.

Hrvatski film ima nevjerojatno mnogo blještavih točaka s obzirom na svoju malenost i nevjerojatno mnogo grešaka s obzirom na potencijal koji je zagrebao. Kada sam upisivala režiju, HAVC je bio pod Hribarovim ravnateljstvom i obećavao mi je sigurnu budućnost u struci koju sam izabrala. Kada su se u njega umiješali ljudi koji nisu filmski i medijski pismeni, sve se promijenilo, mnogi su se umorili i od njega odustali pa je danas upitno hoće li se postići prvotni zalet. Ideja: pokušajte milenijalcima objasniti kakve veze Udruga udovica hrvatskih branitelja ima s Hrvatskim audiovizualnim centrom i dobit ćete genijalan sitcom.

NACIONAL: Što vam najviše smeta kao umjetnici? Što biste voljeli promijeniti u vašem statusu?

Smeta mi što živim u zemlji koja misli da je njen identitet prije u političkoj ideologiji, nego u umjetničkom izrazu koji uporno podcjenjuje i potkopava. Perspektiva nečijeg mandata ovdje uvijek pobjeđuje perspektivu naše budućnosti. Posljedica toga je ta da mladi u ovoj zemlji gotovo da nemaju domaće uzore – idole je puno lakše pronaći u Idolima, nego u Saboru i to je ono čega naša zemlja nije svjesna.

NACIONAL: Koji su vam planovi nakon ove premijere?

Bacam se u proizvodnju dokumentarnog serijala u produkciji predivne kuće Eclectica, pisanje scenarija za debitantski dugometražni igrani film, a pokušat ću i manje planirati.