Hrvatska glumica Judita Franković Brdar trenutno glumi glavnu žensku ulogu u kazališnoj predstavi ‘’Yerma’’ ansambla Hrvatske drame riječkog HNK Ivana pl. Zajca u režiji Rajne Racz, a ove godine će nastupati u četiri nova igrana filma.

Iako je na putu do statusa tražene glumice zaobišla formalno glumačko obrazovanje na Akademiji dramskih umjetnosti, Judita Franković Brdar paralelno je s glumačkim pozivom radila na edukaciji i sudjelovala na nizu glumačkih radionica u Hrvatskoj i inozemstvu. Pred publikom se počela pojavljivati sredinom dvijetisućitih, glumeći u kazalištu, TV serijama i filmovima. Televizijska publika pamti je po ulogama u TV serijama ‘’Bitange i princeze’’, ‘’Bibin svijet’’, ‘’Loza’’, a možda najviše po ulozi Lucije Car u vrlo hvaljenoj kriminalističkoj seriji ‘’Počivali u miru’’. Prošle godine ostvarila je ulogu i u seriji ‘’Metropolitanci’’. Iza nje su i uloge u više od deset hrvatskih igranih filmova, dok je jednu od najzapaženijih uloga ostvarila u filmu Vlatke Vorkapić ‘’Sonja i bik’’ 2012. koji je postao jedan od najgledanijih hrvatskih filmova. U ožujku u hrvatska kina stižu filmovi ‘’Punim plućima’’ Radislava Jovanova Gonza i ‘’Dnevnik Pauline P.’’ Nevena Hitreca, u kojima glumi Judita Franković Brdar.

NACIONAL: Gledat ćemo vas 2023. u čak četiri hrvatska igrana filma. Jedna ste od rijetkih hrvatskih glumica koja pažljivo bira koje će uloge prihvatiti, a vi ste ih prihvatili četiri. Po kojim kriterijima birate uloge?

To stvarno zvuči bombastično. Dva sigurno, a druga dva, zapravo tri, ‘’Sveta obitelj’’ Vlatke Vorkapić, ‘’Iskupljenje’’ Sonje Prosenc i ‘’Senoviti Mediteran’’ Ivana Jovića su u fazi postprodukcije ili pripremaju teren za izlazak pred publiku pa je pitanje odabira pravog tajminga. Neki od njih su koprodukcije s Hrvatskom, a originalno su jedan slovenski i jedan srpski film.

NACIONAL: Kako ste se odlučili baš za te uloge?

Biram ih intuitivno. Postoje ljudi s kojima bih uvijek radila. Postoje ljudi s kojima sam mislila da nikada neću raditi, pa se dogodilo nešto lijepo. Postoje ljudi s kojima bih ja voljela raditi, ali oni ne žele raditi sa mnom. Sve opcije su u bubnju. Volim ne znati što će se dogoditi i gdje će me put odvesti. Ali uvijek me projekt mora uzbuđivati. U suprotnom mi se ne da ulagati i trošiti energiju.

NACIONAL: U kina 9. ožujka stiže film ‘’Punim plućima’’ Radislava Jovanova Gonza s kojim surađujete skoro 20 godina u glazbenim spotovima i kratkim igranim filmovima. Tema film je specifična i govori o teškoj komunikacija među ljudima koji nisu u stanju pokazati tugu kad im umre netko vrlo blizak. Kako ste reagirali kada ste pročitali scenarij za film i kakve je asocijacije probudio u vama?

Zar već toliko?! Čekajte da provjerim, spot za pjesmu ‘’Katarina’’ Gustafa 2006., pa da, niste daleko od istine. Vrijeme leti, ali špagu mogu još uvijek napraviti. Gonzovi svjetovi me vesele jer mi nisu bliski, omogućuju mi istraživati stvari koje nisam okusila na taj način. Pomislila sam, mljac, nešto novo za otkriti, istražiti, oživjeti. Dao mi je priliku raditi sa super glumcima s kojima do tada nisam imala ozbiljnije prilike surađivati. Na početku mi je sve to bilo jako daleko, čitav taj svijet i utoliko sam jako zahvalna da me Gonzo zvao. Na prvom sastanku sam pomislila opa, Krešo, Rakan, Bariša, ej kako ću ja s njima!? Ali kad radite s boljima od sebe i vi ste bolji. Onda nam se pridružila i Aleksandra Naumov, novo lice hrvatskog filma. To je još jedna divna stvar Gonzova filma, predstavio nam je Sašku, ukazao je na novo zanimljivo filmsko lice, a to je uvijek plus.

NACIONAL: To je prvi njegov dugometražni igrani film, ali i prvi hrvatski film koji govori o jednoj generaciji stanovnika Zagreba koje su Domovinski rat i životna situacija u kojoj su se zatekli natjerali da potraže spas od rata izvan granica Hrvatske ili pak u narkoticima. Koliko vam je blizak taj zagrebački milje i koliko vam je bilo teško uživjeti se u ulogu Zorke koja povratkom iz Amsterdama ponovo proživljava svoju burnu mladost ispunjenu seksom, drogom i alkoholom?

Moja sestra me uvijek zeza: kaže dok smo mi tulumarili i divljali u Baraci, ti si na gradskom bazenu sjedila u šumici i slikala. Baraka je bilo kultno alter mjesto u Kutini gdje smo odrasle, svi su htjeli tamo doći svirati. Da se razumijemo, moj talent za crtanje i slikanje je prosječan i ispodprosječan tako da je ta faza kratko trajala, ali ja sam divljala malo drugačije. Nakon tinejdžerske faze u kojoj mi je sve bilo glupo i dosadno, u srednjoj školi me počelo zanimati sve osim izlazaka. U to vrijeme izlazilo se kasno ili za moje pojmove kasno. Tada sam nosila tzv. panda look koji vama muškima to ništa ne znači, ali žene će me razumjeti. Ja bih bila spremna i ‘’grozno’’ našminkana već u 20 sati, a moje bi me prijateljice skupile u 22.30. Ja sam u međuvremenu zaspala, probudila se kao zombi kad bi pozvonile i rekla da ne idem, baš sam im išla na živce. Voljela sam se buditi rano i brijati nešto svoje, nije me puno diralo što drugi misle o meni. Mislim da je to zasluga mojih roditelja koji su nas odgajali da budemo svoje i kreativne i da nemamo predrasude prema drugim ljudima. Iako moja sestra kaže da sam bila ‘’mellow’’, ja mislim da sam bila druga vrsta alternative.

‘Gluma je partnerstvo, morate biti kao voda, protočni i prilagodljivi.svaki partner je različit i zato se u pristupu sa svakim trudim biti voda’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Seks, droga i alkohol vam nisu bili toliko bliski kao Zorki iz filma.

Stvarati Zorku je bilo baš zato užasno zabavno jer je totalno različita od onoga što ja jesam. Za mene je gluma vještina i stvaranje koje zahtijeva rad i istraživanje, a ne osobna psihoterapija. Na liku treba raditi, lik treba stvoriti i to me u glumi zanima. U tom smislu nikada se ne radi o tome je li teško ili lako, već o glumačkom izazovu koji treba biti riješen.

NACIONAL: Potom ste snimili drugačiji film ‘’Dnevnik Pauline P’’ u režiji Nevena Hitreca koji će premijeru imati 23. ožujka. Jeste li bili upoznati s tim djelom Sanje Polak?

Točno. Taj je projekt bio divno neočekivano iznenađenje. Neven me pozvao na razgovor i nisam se ni okrenula i odjednom nova prilika. To mi je snimanje priuštilo toliko zabave i zadovoljstva da ne mogu dočekati ponovno raditi dječji film.

U trenutku kad sam dobila scenarij u ruke, ‘’Dnevnik Pauline P.’’ je već bio opće mjesto hrvatske dječje literature. Klinci su ludi za tom knjigom, a u kazalištu Žar ptica igra i hit predstava prema tom predlošku. Ni knjigu ni predstavu nisam pročitala odnosno pogledala, ali scenarij mi se jako svidio. Bio je čvrst, kompaktan, maštovit i zabavan, a tako je bilo i na snimanju.

NACIONAL: Kako vam je bilo glumiti s djecom kojoj je to bio prvi susret s glumom, u odnosu na profesionalne glumce s kojima najčešće surađujete?

Ne, dapače, kad su djeca tu svi smo dodatno angažirani. Djeca nemaju filter, kažu što misle, kad im se više ne da ili im se spava moraš biti jako kreativan da ih uvjeriš u suprotno i uspiješ snimiti sve što treba. Na setu ovog filma zaista je bilo dosta djece, sjećam da sam jedan dan došla na set i otišla popiti kavu na katering na kojem je inače bilo prilična količina slatkiša kojih taj dan nije bilo. Naravno, shvatilo se da klinci i velike količine slatkiša koje stoje na raspolaganju, a nema mame koja će reći samo jedna čokoladica danas, nisu najpametnija opcija. Međutim najveći dio posla ja sam odradila s glavnom glumicom ove priče, s Katjom Matković, filmskom Paulinom za koju mogu reći bravo, bravo, bravo. Katja zrači neposrednošću i osjećajem za dramsku situaciju. Lijepo smo se povezale i uspostavile pravi filmski majka-kći odnos. Od mlade kolegice dobila sam čak i jednu pjesmu koju sada čuvam na posebnom mjestu.

NACIONAL: Jeste li uživali snimajući taj film?

Gluma je partnerstvo, morate biti kao voda, protočni i prilagodljivi, svaki partner je različit i zato se u pristupu sa svakim trudim biti voda. U svakom slučaju, uz ograničene zalihe slatkiša i puno intenzivnih dana mislim da smo snimili jedan divan, zabavan i topao film.

NACIONAL: U međuvremenu ste odradili i zahtjevnu ulogu u filmu Vlatke Vorkapić ‘’Sveta obitelj’’. Je li bilo teško prebaciti se na slavonski dijalekt i život na selu?

Bilo je prekrasno i izazovno. Obožavam slavonski naglasak, u njemu je toliko poezije i toliko nepreglednih prostranstava. Bio mi ga je gušt savladati i igrati na njemu. Uloga u tom filmu jedna je od najboljih uloga koje sam imala prilike odigrati. Jedva čekam da film ugleda svjetlo dana.

NACIONAL: Tu je i igrani film Karle Lulić ‘’Ogledalo za slavuja’’ čiji scenarij ste hvalili. Što vas se posebno dojmilo u toj priči?

Riječ je o nevjerojatno maštovitom scenariju kakav do sada nikada nisam pročitala. Ima potencijala biti i art-house i komercijalan. Priča sadrži elemente bajke i nadnaravnog uz lijepu dozu humora koja proizlazi iz neočekivanih situacija. Jednostavno, nešto novo, svježe i posebno.

NACIONAL: Kada se očekuje premijera tog filma?

Film je trenutno u naprednoj fazi razvoja i uskoro ulazi u pretprodukciju.

NACIONAL: Ovih dana igrate glavnu žensku ulogu u predstavi ‘’Yerma’’, riječkog HNK Ivana pl. Zajca u režiji Rajne Racz, koja problematizira položaj žene u konzervativnoj sredini. Kako biste opisali položaj žena u Hrvatskoj?

Mislile smo da su žene u povijesti prije nas odradile posao, ali borba očito nikada ne prestaje. Ponovno smo morale skupiti hrabrosti govoriti, boriti se, usuditi se reći ne. Roditelji su mene i sestru odgajali tako da vjerujemo da možemo sve što želimo i nikada nam nisu nametali ograničenja, na primjer je li nešto muški posao, a nešto ženski i slično. Tako da sam ja kroz život išla u uvjerenju da zaista jest tako, a onda sam shvatila da baš i nije. Da, uvijek ima jednakijih i manje jednakih, a to vrijedi i za žene i za muškarce. Tek kad shvatimo da jednakost ne znači manje za onoga drugoga, nego dapače više, bolje i kvalitetnije tek tada ćemo se maknuti s mrtve točke. A do tada svatko treba stvari mijenjati svojim individualnim postupcima. Vjerujem da promjena počinje svakim malim individualnim korakom.

Filmovi ‘Dnevnik Pauline P.’ i ‘Punim plućima’ u kojima igra Judita Franković Brdar. FOTO: Press

NACIONAL: Je li Hrvatska konzervativna sredina?

Cijeli je današnji svijet ekstreman u svakom pogledu, a ne zaostajemo ni mi, dapače. Krivo smo shvatili demokraciju, ljudi misle da mogu reći i napraviti bilo što, a za to ne snositi odgovornost. I nažalost, ispostavlja se da su u pravu, ljudi kleveću, uništavaju tuđe živote, a sami se skrivaju iza šifriranih imena na internetu ili otplaćuju svoje grijehe. Regresija svijeta, inteligencije i svijesti je u znatnoj progresiji. Vraćamo se toljagama i svojim skučenim ograničenim spiljama.

NACIONAL: Vi niste završili Akademiju dramskih umjetnosti, ali ste zato pohađali brojne glumačke radionice, a i od početka bavljenja glumom u međuvremenu ste magistrirali komparativnu književnost i kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Zašto ste odabrali taj specifičan pristup glumi?

Da budem iskrena, puno stvari nisam tada bila niti svjesna jer da jesam vjerojatno nikada ne bih imala hrabrosti biti toliko luda i ići protiv struje i utabanih puteva. Znala sam da želim biti glumica i to je više-manje to. Puno sam radila i ulagala u sebe, smatrala sam da moram kompenzirati činjenicu da nisam na Akademiji i vjerovala sam da je rad način da se to postigne.

NACIONAL: Zašto ste izabrali komparativnu književnost i kroatistiku?

Konkretan fakultet bilo je nešto stvarno i realno, dok je gluma u tom trenutku bila nešto kao san za koji sam se nadala da ću ga jednom dosanjati. Iako nakon prijamnog za Filozofski više ništa nije bilo tako strašno i nemoguće. Filozofski mi je dao temelje ne samo za glumu, nego za mene kao osobu. Zauvijek ću biti zahvalna što sam studirala i na kraju diplomirala na Filozofskom.

NACIONAL: Zašto ste odabrali glumu za životni poziv i pri tom odbacili Akademiju dramske umjetnosti kao korak obrazovanja?

Jednostavno se stvar tako razvila. Nisam odbacila Akademiju, sporazumno smo donijele tu odluku. Akademija je mislila da trebam na prijamni doći ponovno, što je meni bilo skroz ok i plan je bio upravo to, doći ponovno dok ne upali, ali svemir je za mene imao druge planove. Iste godine, 2000. kada sam upisala Filozofski, pala sam prijamni na Akademiji i prošla prijamni za Glumački studio Teatra Exit. Tamo sam našla svoje mjesto, počela raditi na glumačkim vještinama kroz Čehova i Stanislavskog. To se kasnije proširilo na Grotowskoga i Meisner tehniku. Odustala sam od ponovnog odlaska na prijamni jer sam osjećala da to nije moj put. Opet sam slijedila intuiciju i to se pokazalo kao najbolja odluka za mene. Volim svoj put, naučio me posvećenom radu i zahvalnosti.

NACIONAL: Smeta li vam kada se češće piše što ste odjenuli, a manje o vama kao glumici i ulogama koje ste ostvarili?

Danas je sve tako instantno i ubrzano, vi imate mogućnost vidjeti fotografiju s premijere istoga trenutka, dok pogledati film ili predstavu traži ulaganje vremena. Ljudi koje zanima samo fotografija s premijere i koji će me (pro)cijeniti jedino i isključivo prema tom parametru, oni su na gubitku. Ali postoji nekoliko ljudi koji su po tom pitanju stručni i obrazovani i njihovo me mišljenje zanima. Ostali samo laprdaju gluposti i zagađuju društveni prostor. I ako ih zanima samo to, onda niti oni mene ne zanimaju niti me zanima njihovo mišljenje. Ali mi se ljudi puno češće obrate da bi mi rekli nešto o nekom filmu ili predstavi, a poneki usput spomenu i da im se sviđa moj stil.

NACIONAL: Jeste li zadovoljni trenutnim statusom u Hrvatskoj ili ste razmišljali da promijenite sredinu i okušate se na glumi negdje u inozemstvu?

Činjenica jest da smo mala sredina i da je stakleni strop nizak. Mislim da sam u karijeri zaista imala prilike odigrati sjajne uloge, neke su čak i napisane za mene. Osjećam da nastupa neka prekretnica, ne mogu je još uvijek imenovati. Mislim da to nije neka radikalna prekretnica u smislu spakirat ću se i put pod noge, mislim da je to još pažljivije i radikalnije biranje projekata. Zanima me raditi uloge i projekte od kojih rastem kao glumica. Zanimaju me projekti koji mi rade nešto u trbuhu, koji izazivaju moju imaginaciju, zanima me da izgubim tlo pod nogama i iznenađujem se.