Pobjedama u prve tri utrke sezone, ne računamo li Indianapolis, na kojem nije bilo vozača ni bolida Formule 1, Fangio se našao nadomak petoj tituli, četvrtoj uzastopnoj. Kako bi je osigurao, trebao je pobijediti na Nürburgringu…

Trijumfirati na VN Njemačke, 4. kolovoza 1957., bilo je teško, ali ne i neizvedivo – treninzi su pokazali da najbrži bolid sezone, britanski Vanwall, nije prikladan za Zeleni pakao i da Stirling Moss neće moći konkurirati za pobjedu. Osjetljiva šasija nije se mogla nositi s grbama i neravninama slavne staze, iako je na njoj bilo dosta novog asfalta. Juan Manuel Fangio već je na treningu vozio pola minute brže nego godinu dana ranije, tolika je bila razlika u kvaliteti asfalta. Mossovom nekompetitivnošću postalo je jasno da će se za pobjedu boriti samo talijanski bolidi, Maserati i Ferrari.

I u prvom su redu bili raspoređeni – Fangio i Behra, u bolidima Maserati, Hawthorn i Collins – Ferrari. Najznačajnija je razlika, znalo se, u gumama. Pirelli koje je koristio Maserati bile su brže, ali ne i dovoljno izdržljive za više od petsto kilometara surove utrke. Ferrari je nastupao s gumama Engelbert i znalo se da neće trebati ići u boks. Fangio se prisjetio vremena žednih bolida Alfa Romeo i donio odluku, za to vrijeme krajnje neobičnu.

Startat će sa samo pola spremnika i u boksu ne samo promijeniti gume, nego i nadoliti gorivo. Po proračunima, za to im je trebalo tridesetak sekundi, znači valjalo mu je do pola utrke stvoriti toliku prednost. Na startu, bolidi Ferrariji su bili brži, dva najbolja prijatelja, engleski mladići Mike Hawthorn i Peter Collins pojurili su naprijed. I otpočeli jaku, bespoštednu borbu. Iza njih, Fangio se našao u neugodnoj situaciji, borba Ferrarija bila je toliko intenzivna da ih nije bilo lako niti pratiti, a kamoli preteći. Uspjelo mu je tek u trećem krugu, a nakon toga je sjajnom, vrhunskom vožnjom polako povećavao prednost.

Ušao je u boks nakon 11 krugova, točno na polovici utrke. Činilo se da sve ide po planu. Nije išlo. Dolijevanje goriva je završeno, no stražnji desni kotač nije bio pričvršćen na vrijeme. Problemi su potrajali i Fangio se, kada se napokon vratio u utrku, zatekao 48 sekunda iza vodećeg Collinsa. Na kraju sljedećeg kruga, opreznije odvoženog zbog nezagrijanih guma, razlika se popela na 51 sekundu. Činilo se da je sve izgubljeno, no tada se počelo događati čudo, legenda koja, evo, traje i do naših dana. Odlučivši da nema što izgubiti, Maestro je pokušao nadoknaditi prednost.

Komunikacija ekipe i vozača na stazi Nürburgring bila je minimalna, svakih bi desetak minuta, pri prolasku ciljnom ravninom, vozači mogli vidjeti što piše na pit boardu. Fangio je igrao na tu kartu. Počeo je gotovo svaki zavoj voziti na rubu, u jednoj brzini iznad uobičajene. Za to je bila potrebna luda hrabrost, savršena koncentracija i nevjerojatna vještina. Argentinac je imao sve troje. Smireni, Ferrariji su za nijansu usporili, a to je bilo dostatno – do trenutka dok su Ferrarijevi mjerači vremena mogli signalizirati vozačima da ih Fangio sustiže Argentinac je već prepolovio razliku. Upozoreni, Britanci su ponovo počeli nizati brze krugove, no to nije bilo dovoljno.

Juan Manuel Fangio u sedam je uzastopnih krugova obarao rekord kruga, a zadnje je od tih vremena, 9:17.4, bilo za više od osam sekundi bolje od najbržeg vremena na treningu. Dvije su crvene točkice prvo uočene u daljini, potom su postajale sve veće, a na kraju su sustignute. I prestignute, usprkos žestokoj obrani. Collins i Fangio našli su se bolid uz bolid na kratkoj ravnoj uzbrdici koja je završavala uskim betonskim mostom, taman toliko širokim da dva bolida mogu paralelno, praktički se dodirujući gumama, proći preko njega – možda. Ferrari i Maserati približavali su se suženju pod punim gasom, a onda je, u zadnji tren, Collins popustio stisak. Fangio je projurio na drugo mjesto.

Do kraja su ostala samo dva kruga, a pred najboljim vozačem na svijetu nalazio se još samo Mike Hawthorn. Plavokosi je Englez bio sjajan vozač, možda i jedini koji je mogao u izravnom dvoboju, kada bi imao svoj dan, nadmašiti Fangia. Učinio je to jednom u Reimsu i jednom na 24 sata Le Mansa i Fangio nije ni u ludilu želio propustiti priliku za osvetom. ‘Da se nisam maknuo, stari bi valjda prešao preko mene samo da pobijedi’ – žalio se kasnije Hawthorn. Fangio ga je prešao s unutrašnje strane, izašavši kotačima na travu, na mjestu gdje pretjecanja u normalnim okolnostima nije bilo. Kada je mnogo godina kasnije Argentinac stajao na tom mjestu i prisjećao se, samo se stresao i zaklimao glavom:

– Drago mi je što nikada ranije nisam vidio ovaj dio staze, osim iza upravljača…’ Na podiju su Collins i Hawthorn zagrlili Maestra, koji je pobijedio s tri sekunde prednosti, svjesni da su svjedočili nečemu posebnom, nesvakidašnjem. Nečemu što, vjerojatno, nitko drugi nije bio u stanju učiniti. A Fangio je, usred svih tih ceremonija, u sebi osjetio da je dostigao vrhunac i da nikada više neće voziti kao tog vrućeg 4. kolovoza 1957. Da to, uostalom, niti ne želi, jer je potpuna koncentracija preiscrpljujuća. Još dvije noći nije spavao, i dalje proživljavajući vožnju i zavoje najčudesnije trkaće staze na svijetu.

Tek je kasnije iz tima Maserati procurila još jedna sitnica, koja baca dodatno svjetlo na veličinu Fangiovog pothvata: vozačko sjedalo njegovog bolida, naime, nije bilo pričvršćeno kako spada te se Argentinac veći dio utrke morao boriti i s njim, umjesto da mu ono naprosto pruža oslonac. Bila je to posljednja Fangiova pobjeda. Odvezao je još nekoliko utrka, no kada je početkom sljedeće sezone shvatio da Maserati više nije dovoljno brz za pobjede odustao je od utrkivanja. Oborio je sve rekorde, imao već 47 godina, nije želio završiti poput svog uzora, Tazia Nuvolarija, koga je u jednoj od prvih europskih utrka, teška srca, pretekao za krug.

Želio je odustati u pravom trenutku, kao svjetski prvak, što mu je i uspjelo.