‘Posljednji Jugoslaveni – sjećanja savjetnika Ante Markovića” naslov je upravo objavljenih memoara Jovana Vejnovića, bivšeg jugoslavenskog diplomata u Alžiru, Maroku i Egiptu, savjetnika za međunarodne odnose posljednjega jugoslavenskog premijera Ante Markovića i bivšega hrvatskog veleposlanika u Libiji. U najvećem dijelu svoje knjige, Vejnović potanko rekonstruira razdoblje od svibnja 1989., kada je postao savjetnik jugoslavenskog premijera, do 17. prosinca 1991., kada je održana posljednja sjednica vlade SFRJ, opisujući događaje u kojima je sudjelovao i iznoseći osobna zapažanja o tom razdoblju, jednome od najdramatičnijih u modernoj povijesti Hrvatske.

Tim povodom, u razgovoru za Nacional, Vejnović iznosi svoja današnja stajališta o osobama i događajima iz tog vremena, a sažima i svoje zaključke o političkoj današnjici regije i svijeta.

Jovan Vejnović rođen je 1943. u Mokrom Polju kod Knina. Ekonomist po struci, 1970. zaposlen je u Sekretarijatu za vanjske poslove SFRJ, kako se tada zvalo ministarstvo vanjskih poslova. Bio je diplomat u Maroku i Alžiru, a u Egiptu ministar savjetnik. Godine 1989. postao je savjetnik posljednjega jugoslavenskog premijera, s kojim je sudjelovao na svim važnim sastancima tog vremena. Nakon raspada savezne vlade izbačen je iz jugoslavenskog ministarstva te se, s obitelji, godinama doslovno borio za egzistenciju. Srpsko narodno vijeće zaposlilo ga je 1998. kao tajnika, 2001. dobio je posao u Ministarstvu vanjskih poslova, a 2005. postao je veleposlanik u Libiji. Danas je aktivan u Savezu antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske i Društvu Josip Broz Tito.

NACIONAL: Glavna teza vaše knjige je uvjerenje da je jugoslavenski okvir bio najracionalnije rješenje za krizu u bivšoj Jugoslaviji, ali da su prevladali iracionalni porivi. Promatramo s današnjeg stajališta, biste li rekli da se političke krize u Europi i svijetu u posljednjih trideset godina rješavaju racionalno, ili također prevladava iracionalizam?

Sve što se u posljednje vrijeme događa, a naročito u posljednjih deset godina, upućuje na zaključak da je, nažalost, razum ustupio mjesto iracionalnom. Poslije raspada blokovske podjele, ponadali smo se da postoji prostor za uspješan razvoj demokracije, ekonomije i međunarodne suradnje zasnovane na jednakosti. Obećali su da će NATO služiti kao osigurač mira u svijetu. Dogodilo se, međutim, obrnuto: establišment SAD-a odlučio je nametnuti trajnu američku dominaciju, uključujući i oružjem, čak brutalnom vojnom silom. Sve to ima malo veze s demokracijom i obećanjima s kraja osamdesetih. Imajući u vidu današnje ratove, stječe se dojam da je bipolarni svijet pružao veću sigurnost i stabilnost nego današnji. Danas je veća opasnost od širenja ratnog požara. Čak se ne isključuje, u izjavama odgovornih političara s obje strane, i mogućnost ograničenog nuklearnog rata.

NACIONAL: Devedesetih smo se nadali da je rat u bivšoj Jugoslaviji posljednji atavizam nacionalističkih ratova 19. stoljeća u Europi i da takvim sukobima neće biti mjesta u 21. stoljeću. Što biste rekli danas?

Nacionalistički ratovi nisu specifičnost ovih prostora, premda je rat u bivšoj Jugoslaviji razorio sve civilizacijske norme, a o međunacionalnim odnosima da i ne govorim. Ideologija koja danas prevladava na ovim prostorima ima svoje povijesno objašnjenje. I u Hrvatskoj i u Srbiji kroz povijest su paralelno trajala dva istodobna procesa: integrativni i dezintegrativni; procesi koji su vodili prema ujedinjavanju, ali i oni koji su pripremali velikodržavne ideologije. Ti su procesi 1941., nažalost, kulminirali bratoubilačkim ratom u kontekstu nacističkog osvajanja Europe, ali nisu završili pobjedom partizana 1945. Ostali su, da tako kažem, zakopani, da bi krajem osamdesetih buknuli i doveli do onoga do čega su doveli devedesetih.

NACIONAL: Nije sporno da su za izbijanje rata devedesetih odgovorna oba nacionalizma, i srpski i hrvatski. Ne treba, ipak, uspostavljati ravnotežu: srpska povjesničarka Latinka Perović svjedočila je kako joj je potpredsjednik Srpske akademije nauka i umetnosti Antonije Isaković još 1987. najavio rat, rekavši kako je došlo vrijeme da Srbija formira svoju državu, cijena koje će biti 80 tisuća mrtvih. Hoću reći da je srpski nacionalizam ključni uzrok rata u bivšoj Jugoslaviji.

Naravno. Slažem se da nisu svi istog stupnja krivice. Istina je također da su se sukobila dva nacionalizma. Važna je razlika i u tome što je srpski nacionalizam iza sebe imao vojsku. Vojnički je bio puno jači. On je prvi i krenuo, kroz formiranje nekakvih nelegalnih paravojnih formacija kroz novonastale stranke u Srbiji, a potom se i JNA 1991. svrstala na srpsku stranu. Srpski nacionalizam krenuo je u homogenizaciju Srba u Hrvatskoj i u Bosni, i to je, nažalost, moralo završiti kako je završilo: svako nacionalno grupiranje u višenacionalnoj i miješanoj državi smrtna je opasnost za odnose među ljudima i nacijama. Njihova krivica je u svakom slučaju veća, već tim što su prešli granice Srbije i krenuli u osvajanja. Pritom ne treba zaboraviti da su neke političke snage u Hrvatskoj, ne baš zanemarive, govorile o “hrvatskom barjaku na Romaniji” i “Hrvatskoj do Drine”. Ne nastojim izjednačiti odgovornost, ali to su činjenice.

NACIONAL: Vaša knjiga opisuje djelovanje posljednje vlade SFRJ, u kojoj je Ante Marković bio premijer, a vi njegov savjetnik za međunarodne odnose. To su posljednje tri godine postojanja Jugoslavije. Zanimljivo je pratiti kako Marković ne uspijeva razumjeti dubinu i snagu dezintegrativnih procesa: uvjeren je da će njegov program ekonomskog oporavka uvjeriti ljude da je bolji izbor. To, bez sumnje, i jest bio bolji izbor, ali ipak se događalo posve suprotno, i to je drama vaše knjige. Zašto Ante Marković sve to nije vidio?

Nisam siguran da nije vidio. Danas je lako suditi, ali treba se uživjeti u ondašnju situaciju. Problem JNA leži u činjenici da je branila nešto što više nije postojalo: svoje tumačenje “titovske” Jugoslavije. Takva Jugoslavija tada više nije ni postojala, niti je više bila moguća. JNA je odlučila silom braniti nešto potpuno iracionalno, što je postojalo samo u njihovim glavama. Marković je u svoj program vjerovao zato što je postojalo uvjerenje da će se JNA suprotstaviti srpskom nacionalizmu. Podsjećam da je 1990. čak i Franjo Tuđman, poslije pobjede na izborima, govorio o tome. Armija je ostavljala utisak da se bori za Jugoslaviju. Vrh JNA u tom razdoblju nije bio nacionalno homogen i u njezinu vrhu nije bilo najviše Srba. Činjenica je da je JNA do određenog trenutka, negdje do svibnja 1991. – rekao bih, do “avanture” u Sloveniji – pokušavala biti tampon zona: na Plitvicama, oko Pakraca i Daruvara… Čak je i predsjednik Tuđman u to vrijeme govorio o pozitivnom utjecaju JNA.

NACIONAL: Ante Marković u vašoj knjizi podsjeća na lik iz tragedije: čini najbolje što može, ali neumitna sudbina mrvi svaki njegov trud. Kako pamtite Markovića?

Radili smo zajedno gotovo tri godine, a netko je izračunao da je to, s obzirom na obim posla, pet godina: gotovo da smo živjeli u bivšoj Palači federacije u Beogradu. Markovića sam upoznao 1985. kao jugoslavenski diplomat u Kairu. Uistinu me impresionirao: govorio je potpuno drukčije od ondašnjih političara koji su se izražavali suhoparno, općenito, neplodno, besadržajno, tipično za ono socijalističko vrijeme. Marković je govorio konkretno, racionalno i razumno. U prevladavajući ideološki koncept unosio je dinamičnije elemente modernog, ekonomski razvijenog društva. Kao premijer tadašnje hrvatske vlade, kao predsjednik Predsjedništva socijalističke Hrvatske, bio je najbolji promotor poduzeća. Stvorio je industrijski gigant: tvornicu Rade Končar. Kad sam, poslije 1. svibnja 1989., došao na prvi susret s Markovićem kao njegov vanjskopolitički savjetnik, verbalne čarke u Jugoslaviji već su bile počele, nazirala su se dva uzajamno suprotstavljena nacionalistička koncepta. Ali Marković je bio izuzetno samouvjeren i vrlo uvjerljiv, kada je pitao: ”Pa što ti ljudi nude ovoj zemlji, osim nacionalizma i šovinizma?! Mi nudimo program koji i svijet već prihvaća, nudimo boljitak ljudima. Nije li racionalno pretpostavljati da ovo što mi nudimo mora pobijediti, jer je to u najkonkretnijem interesu svakog čovjeka na prostoru bivše Jugoslavije?”. U tu sam njegovu ideju vjerovao do kraja jer je bila racionalna, moderna i odskakala od rutiniranog rječnika Partije.

‘Marković je ekonomskom šok-terapijom zaustavio vratolomnu inflaciju, višu od tisuću posto, i snažnim potezima uspostavio elemente jakog ekonomskog sistema u SFRJ’, kaže Jovan Vejnović. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Mislite li isto i danas?

Apsolutno. Marković je, naravno, bio polivalentan čovjek. Ne samo da je znao razviti koncept i da je u svijetu poznavao mnoge uspješne ljude koji su taj koncept primijenili, nego je imao i sposobnost da ga i ostvari. Imao je i slabosti: izrazito je visoko mislio o sebi. Ali i to se može objasniti, jer nije to bila tek fraza, izraz pukog narcizma, nego posljedica njegovih uspjeha i dostignuća. U njegovu je mandatu inflacija već 1989. počela padati. Marković je ekonomskom šok-terapijom zaustavio vratolomnu inflaciju, višu od tisuću posto, i snažnim potezima uspostavio elemente ekonomskog sistema koji je počeo davati jako vidljive rezultate: Jugoslavija je imala deset milijardi dolara deviznih rezervi; bili smo na putu da uspostavimo konvertibilnost dinara; otvarale su se perspektive za privlačenje kapitala. Kada je u njegovu mandatu donesen novi zakon o poduzećima koji je otvorio prostor privatnoj inicijativi, za nekoliko mjeseci u Jugoslaviji je otvoreno od dvadeset do trideset tisuća poduzeća.

NACIONAL: Je li Jugoslavija bila idealno rješenje za manjine, primjerice Srbe u Hrvatskoj?

Zašto samo za Srbe u Hrvatskoj? Jugoslavija je, po mom dubokom uvjerenju, bila najbolji okvir za maksimalizaciju dobiti za sve na ovim prostorima. Politički je to danas, naravno, potpuno drukčije, ali je činjenica da su ekonomisti izračunali kako je današnja platežna moć radnika u Hrvatskoj na razini 80 posto platežne moći radnika iz 1980. To nije moja ideološka priča, nego egzaktni izračun ekonomista. Osim, možda, Slovenije, koja je premašila bruto proizvod iz vremena Jugoslavije, ostale bivše republike ne stoje tako dobro, a da ne govorim o izgubljenoj dobiti u posljednjih trideset godina. Ja sam, naravno, realan, i znam da se kreće od postojeće političke arhitekture, ali i danas smatram da se ovaj prostor može uspješno razvijati ako se stvori neka vrsta zajedničkog ekonomskog prostora, kako bismo maksimizirali ekonomske potencijale svih. Ali današnji politički koncepti ne otvaraju prostor za tu vrstu suradnje, usprkos tome što tako nalaže elementarna logika.

NACIONAL: Hrvatska i Slovenija su u EU-u, ali Srbija, kroz koncept “srpskog svijeta”, ne dopušta BiH, Crnoj Gori i Kosovu da zaokruže funkcionalne države kako bi svi zajedno krenuli prema EU-u. Ideja “srpskog sveta” srodna je onima koje su pokrenule raspad Jugoslavije.

Da, premda Srbija danas teško može tako nešto ostvariti. Istina je da takve ideje vode u daljnju katastrofu, ali Srbija je fatalno oslabljena. Ona ni danas ne može prihvatiti realnost da je Kosovo međunarodno priznata država. To je teret Srbije koji će je i dalje vući prema dnu. Dok se toga ne oslobodi, Srbija će i dalje živjeti u nerealnom svijetu, ali ona ne može objektivno prijetiti ni Kosovu ni Crnoj Gori. Može pokušavati, ali prostora za rekonstituiranje toga prostora objektivno više nema.

NACIONAL: Bili ste jugoslavenski diplomat u Egiptu i hrvatski veleposlanik u Libiji. Kako danas promatrate arapski prostor, osobito s obzirom na višedesetljetni konflikt s Izraelom?

Problemi su dugotrajni. Arapi su još 1947. napravili katastrofalan promašaj kada nisu prihvatili rezoluciju UN-a kojom je prostor Palestine podijeljen na dva dijela, od kojeg je jedan otvoren stvaranju države Izrael. Umjesto da prihvate takvo rješenje i priznaju Izrael, odlučili su se za rat koji su izgubili. S Izraelom su Arapi izgubili tri, četiri rata. Cijeli arapski svijet na neki je način opterećen tim problemom, a danas prolazi kroz vrlo težak proces. Nesposobne da riješe probleme, arapske države i društva okrenule su islamizaciji, povratku u davno prošla vremena. Muamer Gadafi, primjerice, u Libiji je pokušao formirati državu i naciju, dao je tamošnjim stanovnicima elementarne stvari modernog društva, poput školovanja, stanovanja, socijalnog i zdravstvenog osiguranja… Ali činio je to apsolutistički, gotovo totalitarno, kao da je Libija njegovo osobno vlasništvo. Time je izazvao podzemni proces islamske klerikalizacije koji ga je na kraju i pomeo. U posljednje vrijeme arapski svijet, umjesto da traži moderna rješenja, potpada pod utjecaj islamizacije. Čak i Alžir i Maroko koji su bili odmakli najdalje prema demokratskim vrijednostima, danas se vraćaju, pa islamistički fundamentalizam ozbiljno prijeti čak i tim dvjema državama. Dodatni je problem, naravno, i u tome što arapski svijet posjeduje naftu pa su se ondje odvijali i sukobi velikih sila za dominaciju tim prostorom, pa i svijetom. Zbog svega toga, nažalost, kada je riječ o budućnosti arapskog svijeta, pesimist sam.