Ponekad se kulturna ponuda grada obogati zahvaljujući privatnoj donaciji dobronamjerne entuzijastične osobe. To je ovoga puta slučaj s Karlovcem i našim višestruko nagrađivanim autorom animiranih filmova, karikatura, stripova i nekadašnjim sveučilišnim profesorom Joškom Marušićem, koji se bavio i produkcijom, osnovao studij animacije na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, bio dvaput umjetnički direktor u Zagreb filmu, direktor Svjetskog festivala animacije i prvi povjerenik za film u hrvatskom Ministarstvu kulture. Taj Splićanin rođen 1952. većinu života proveo je u Zagrebu, ali mu je supruga iz Karlovca pa su svoju zagrebačku adresu prije nekoliko godina zamijenili onom karlovačkom. Zato ne čudi što je Joško Marušić kao jedan od protagonista kultne i međunarodno priznate Zagrebačke škole crtanog filma, upravo donirao Galerijskom odjelu Gradskog muzeja Karlovac zbirku predmeta vezanu uz ZŠCF.

Kako je objasnila muzejska savjetnica zadužena za zbirku Antonija Škrtić, darovana zbirka Joška Marušića sastoji se od originalnih crteža i dokumentacije trinaestorice autora Zagrebačke škole crtanog filma i odnosi se na vrijeme od 1957. do 2015. godine.

„Donacija broji 418 pojedinačnih crteža na papiru i celuloidnoj foliji raznih dimenzija, dva bloka karikatura autora Nedeljka Dragića, osam knjiga snimanja i mapu 402 likovna predloška za animirani film ‘Duga’. Dio donacije su crteži na ‘celovima’ i papirima iz 1962. Oscarom nagrađenog filma ‘Surogat’ Dušana Vukotića, crteži iz animirano – igranog filma ‘Igra’ nominiranog za Oscara 1964., crteži iz filma ‘Tup-tup’ Nedeljka Dragića i crteži za film ‘Lutka snova’ Boba Godfreyja i Zlatka Grgića te 42 crteža na papiru Zdenka Gašparovića iz međunarodno najhvaljenijeg crtanog filma Zagrebačke škole ‘Satiemanija’, nadahnutog glazbom Erika Satiea. Darovani crteži i skice poslužili su tijekom složene metode ručnog, analognog stvaranja animiranog filma koji se smatra kompleksnim audiovizualnim autorskim djelom pri čemu je nositelj autorskih prava za filmove Zagrebačke škole crtanog filma Zagreb film. Zahvaljujući toj donaciji Muzeji grada Karlovca postaju mjesto za istraživanje, čuvanje i prezentaciju svjetski prepoznate hrvatske baštine Zagrebačke škole crtanog filma“, rekla je Antonija Škrtić.

Zbirka ima 402 likovna predloška za film ‘Duga’ i još nekih popularnih crtića kao što je Baltazar. FOTO: Goran Vranić, Denis Stošić

Zagrebačka škola crtanog filma nastala je u drugoj polovici 1950-ih, doživjela je vrhunac u prvoj polovici 1960-ih, a zamrla je do sredine 1980-ih. Neki od najznačajnijih autora Zagrebačke škole crtanog filma bili su Dušan Vukotić, Vatroslav Mimica, Vlado Kristl, Nedjeljko Dragić, Borivoj Dovniković, Ante Zaninović, Zlatko Bourek, Joško Marušić i drugi. Filmolog Nikica Gilić s Odsjeka za komparativnu književnost zagrebačkog Filozofskog fakulteta u odgovoru nam je rekao da je Zagrebačka škola crtanog filma predstavljala jedan od vrhunaca svjetske umjetnosti općenito u svojoj epohi – ne samo u okvirima animacije ili pokretnih slika – i jedan je od najvećih dosega kulture koji su mladima ostavile prethodne generacije, pri čemu su, istaknuo je, neki od njenih predstavnika, srećom, još uvijek među nama. Gilić smatra da svi muzeji, akademije, fakulteti i srodne institucije trebaju toga biti svjesni, promovirati to nasljeđe i nuditi ga novim generacijama.

A da je Joško Marušić i te kako značajan protagonist Zagrebačke škole crtanog filma koji povezuje „zlatnu“, klasičnu generaciju, i novu, svjedoči između ostalog i to što spada, prema vlastitim riječima, u pet najnagrađivanijih autora u povijesti Škole. Nadalje, njegove filmove „Riblje oko“ i „Neboder“ London film Institute uvrstio je među deset najboljih filmova u svijetu tih godina kada su napravljeni, film „I love You too…“ veliki teoretičar animacije Giannalberto Bendazzi uvrstio je među 84 najvažnija filma u povijesti animacije, a imao je i retrospektivu u čuvenom pariškom Centre Georges Pompidou. Autor je tridesetak animiranih filmova, od kojih je neke radio u Švicarskoj i Japanu, kao i dugometražnog animiranog filma „Duga“, pokretač je serija „Mali leteći medvjedići“, „Nogalo“ i drugih. Bio je utemeljitelj i prvi urednik „Animavizije“ i svojevremeno popularnog TV-showa „Obojena svjetlost“ te brojnih emisija za djecu, a član je i poznate strip grupe Novi kvadrat.

O svojoj kolekciji Marušić je rekao: „Prilikom zadnjeg seljenja, kao i uvijek, radio sam inventuru stvari koje ću prenijeti u narednu fazu svoga života i otkrio da posjedujem prekrasnu kolekciju originala iz naših animiranih filmova. Mislim da je moja kolekcija nakon one koja se nalazi u zagrebačkom Hrvatskom državnom arhivu i one u Zagreb filmu, najcjelovitija. Odlučio sam je ‘udomiti’ u gradu u kojemu ću vjerojatno i završiti svoj zemni put. Do tih crteža dolazio sam slučajno. Nikada nisam planirao biti nekakav kolekcionar. Neke su mi poklonili prijatelji – autori, neke sam doslovno izvadio iz kanti za smeće kamo su ih u Zagreb filmu pobacali, a veliki dio ostavila mi je u nasljeđe pokojna gospođa Božena Magačić, dobra duša naše animacije koja je sve to skupljala. Imam još crteža koje držim u svojim kućama jer su mi na zidovima kao svakodnevne uspomene, ali i to ću jednoga dana priključiti kolekciji koju sam poklonio Muzejima grada Karlovca.“

Iako je na zadnjoj godini studija arhitekture dobio rektorovu nagradu kao najbolji student, nakon izlaska iz vojske odlučio je krenuti rizičnom stazom svojih snova, a to je uključivalo animirani film. Također, već je kao student izvrsno zarađivao crtajući stripove i karikature, zarana se specijalizirao za političku karikaturu te i danas objavljuje oko 400 karikatura godišnje. Kako kaže, upravo zahvaljujući arhitekturi koja ga je naučila radišnosti i racionalizaciji, kao i optimalnoj prezentaciji ideja, njegova karijera u animiranom filmu išla je strelovito. Poslije je Marušić shvatio da je „i on njima trebao poput kruha“. Kako kaže, snaga Škole počela je baš u to vrijeme kopnjeti pa smatra da je on za koju godinu produžio njezinu slavu, ili agoniju, ovisno s koje se strane gleda.

Marušić i Antonija Škrtić, muzejska savjetnica Gradskog muzeja Karlovac. FOTO: Goran Vranić, Denis Stošić

Kako je objasnio, dva su čovjeka na njega fatalno utjecala, jedan je Andrija Maurović kojega je kao dječak obožavao, a upoznao ga je nešto prije nego što je Maurović preminuo, a kada je animirani film u pitanju, uzor mu je bio Nedeljko Dragić.

„S vremenom se moj stil odvojio od njegova pa sam mu kao posvetu na svojoj knjizi karikatura koju sam mu poklonio, napisao: „Svome uzoru kojega nikada neću dostići, ali ću ga zaobići…“ Bio sam dobar prijatelj s gotovo svim autorima Škole. Jednom sam tjedan dana živio kod Vukotića u njegovoj kući kad smo spremali seriju ‘Barba Luka’. Borivoj Dovniković bio mi je kućni prijatelj, a često sam se družio s Bourekom i Štalterom. Naravno, i s Dragićem, no on je početkom devedesetih emigrirao u Njemačku. Dio života preklopio mi se i s Gašparovićem, no njegov lutalački duh bilo je nemoguće pratiti. Zanimljivo je da nikada nisam upoznao Kristla, što mi je bila opsesija. No 1994. godine bio sam vrlo blizu da ga dovedem u Zagreb na naš festival, ali nisam na kraju uspio. On je bio genijalno lud čovjek. Imam od njega prekrasnu uspomenu: poslao mi je predivan crtež gavrana i osobnu posvetu koju nikada nisam dešifrirao: ‘Jošku Marušiću – pol bogatstva za pol ljepote…’ Naravno, i to će jednoga dana završiti u Muzejima grada Karlovca“, istaknuo je Marušić.

Odgovarajući na pitanje o „tajni uspjeha“ Zagrebačke škole crtanog filma, rekao je da su tadašnji vlastodršci, što potpuno razumije, podgrijavali „revolucionarno“ ishodište njenog planetarnog uspjeha, ali smatra da je to kontraproduktivno za nove generacije koje nemaju nikakvu sponu sa Školom i ne vide inspiraciju u tom plodu genijalnosti i radišnosti svojih djedova.

„Ono što ‘vlastodršcima’ treba priznati, a što se također tajilo jest da se u Zagreb film, za izradu i promociju tih filmova, slijevao silan novac koji mi danas u kulturi ne možemo ni zamisliti. Mali primjer: kad sam napravio svoj debitantski film ‘Iznutra i izvana’ koji je trajao samo dvije minute, putovao sam svijetom po festivalima biznis-klasama i stanovao u najskupljim hotelima. Njegovala se bajka da su genijalni filmovi iz potleušice u Vlaškoj 70 nastavak Škole narodnog zdravlja i propagandnog filma ‘Veliki miting’. No to je daleko od istine. Zagrebačku školu treba konačno staviti u kontekst kulturološkog razvoja koji započinje „münchenskim slikarskim krugom’, genijalnim književnicima kratke forme kao što je, primjerice, Ivana Brlić-Mažuranić, pojavom grupe Zemlja, našim vrhunskim kiparima, autorima stripa Maurovićem i Valterom Neugebauerom i konačno pokretom Exact 51 koji je direktno utjecao na likovnost Škole. Potpuno se zanemaruje uloga Konstanjšeka i Kostelca u razvoju Škole jer su bili umjetnici ‘građanskog’ ishodišta. Kako bilo, kada su se prvi filmovi iz Zagreba pojavili 1959. u Cannesu, izazvali su doista svjetsku senzaciju i od tada nepodijeljeno divljenje“, rekao je naš sugovornik.

Donacija broji 418 pojedinačnih crteža na papiru i celuloidnoj foliji raznih dimenzija. FOTO: Goran Vranić, Denis Stošić

On smatra da crtani film zbog svoje stilizacije neće nikada popularno sustići igrani i dokumentarni, ali ističe da je tržište animacije enormno naraslo i da se animacija kao princip stvaranja iluzije pokreta „kvadrat po kvadrat“ danas koristi i u mnogim drugim medijima kao što su, primjerice, digitalne igrice i specijalni efekti u igranim filmovima.

„Sama animacija, s obzirom na to da koristi alkemiju pretvorbe dvodimenzionalne prostorne likovnosti u dimenziju vremena, što je film, i danas pruža neizmjerne mogućnosti za eksperimentiranje. No nakon Zagrebačke škole, i nakon Disneyja, usudio bih se reći da se pojavila još tek jedna škola, a to je kanadska, u njihovu National Film Boardu. Ali autorstvo se kao i komunikacijski sustavi općenito, globaliziralo i demokratiziralo. Svugdje se danas proizvodi animacija. No ono zbog čega je naša škola propala i dalje je prevažno: a to je izostanak utjecaja umjetničkih pomaka na komercijalnu produkciju. Umjetnost bez te nakane je besmislena. To je također bio i glavni razlog moga razlaza s Akademijom likovnih umjetnosti odnosno studijem animacije koji sam osnovao. Nisam želio da proizvodimo visokokvalificirane socijalne slučajeve, nisam htio da se djecu labave psihe ohrabruje u nakani da umjetnost koriste kao eskapizam, bijeg od života ili igru. Umjetnost je softver tržišta i tek se na tržištu umjetnost istinski vrednuje“, zaključio je Joško Marušić.