Surova Politika

Josipović umije biti duhovit, ali nastoji ostaviti dojam da je u začetku bitno ozbiljniji od svih drugih, i taktika mu prolazi gotovo s lakoćom, dijelom zbog opće prepoznatljivosti njegove profesorske vokacije, a dijelom i zbog neuvjerljivosti konkurenata. Didaktički je sedativ, prema kojem protivnici djeluju kao dežurna grupa za galamu.

Kampanja se približava zasluženome kraju, i može se u tom povodu zaključiti da nije bilo naročito lijepo dok je trajalo. Izborni favorit, predsjednik Josipović, osvajao je u karijeri trofeje igrajući uvijek na taktičku kartu izbjegavanja većih diskusija o lokalnimideološko-partijskim konfliktima. I kad je držao javna predavanja, ona su se uvijek odnosila na vanjskopolitičke teme.

Taj ponešto evazivni princip djelovanja začinjen je kod njega i upadljivom hladnokrvnošću u pristupu raznim provokativnim fenomenima. Gospodina Josipovića ne može se javno izbaciti iz ravnoteže. Na mnoge bjesomučne ispade i uvrede on će uvijek uzvratiti programiranom “staloženošću”, tek ponekad začinjenom nijansom cinizma (poput “imamo sliku, nemamo ton”, za Kolindu Grabar-Kitarović, pa “nadam se da mi ne će trebati kuverta”, u odgovoru na napad dr. Milana Kujundžića, i dr.). Umije biti duhovit, ali nastoji ostaviti dojam da je u začetku bitno ozbiljniji od svih drugih, i taktika mu prolazi gotovo s lakoćom, dijelom zbog opće prepoznatljivosti njegove profesorske vokacije, a dijelom i zbog neuvjerljivosti konkurenata. Josipović je didaktički sedativ, prema kojem protivnici djeluju kao dežurna grupa za galamu.

Predočenoga konja za utrku, naizgled tromog ali po efektu vrlo poletnog, predsjednik očito ne želi mijenjati. Dok se konkurenti svakodnevno natječu u izmišljanju novih odredbi hrvatstva, u apstraktnim najavama produktivnijega života, u ideološkoj čistoći i “borbi protiv komunista”, domovinskome patosu i omalovažavanju protivnika, on pažljivo čuva svoj uvježbani gard i publiku mirno obavještava o nužnosti promjene Ustava kao presudnome pitanju za budućnost nacije. O Ustavu je ovdje riječ, molim lijepo, a ne o kampanjskim trivijalnostima. To je gospodin Josipović u punom svjetlu svoga javnoga lika: odgojno-obrazovni profil koji se ekspertno bavi procedurom i zakonima, i pritom je iznimno svjestan činjenice da šef države mora stajati iznad dnevnih političkih bitaka.

JEDAN OD ZNAČAJNIH RAZLOGA ZA POSTOJANOST njegova vodećeg ratinga* svakako je sposobnost da svoje nastupe, bez obzira na situacijske tenzije, zadrži u kultiviranim ili neagresivnim retoričkim okvirima. Razvio je gotovo istočnjačko umijeće divergiranja bijesne energije konkurenata prema njima samima. Osim toga, u prilog mu ide i kolektivna spoznaja – ili spoznaja glasačke većine – da predsjednik mora biti nestranački orijentirana i transideologična osoba, koja je prihvatljiva domaćim građanima, kao i inozemnim arbitrima, i na tom planu on je indikativna suprotnost svojim oponentima. Drugi se ponašaju kao da se natječu za šefa Vlade, a ne predsjednika države. Nastupaju s ishitreno revolucionarnim nacionalnim porukama kao da smo u ratu. Prijete “neprijateljima”, najavljuju “čistke”, o svojim budućim “reformama” govore površno kao o dječjoj igri, prikazuju se bez podloge kao ekonomski vračevi i ideokulturni magovi, politički sadržaj zamjenjuju političkom bukom, vjerujući da će zapaliti mase. Cijelom tom zanimljivom popudbinom uspijevaju, međutim, samo natjeravati vodu tihih birača na mlin Josipovićeve monotone sage o Ustavu, njegova glavnog, premda ponešto bizarnog aduta u kampanji.

Naravno, Josipović nastupa s retorikom koja se – bez obzira na stupanj zanimljivosti – može poistovjetiti s predsjednikom države, a njegovi protivnici s jezikom kakvim se govori u Saboru. Kolinda Grabar-Kitarović na neki je način žrtva te HDZ-ove divlje nacio-kampanje. Ne uklapa se pretjerano u aktualni rudimentarizirani HDZ, i mnogi je ondje ne podnose. Ministrica vanjskih poslova postala je za vrijeme Sanadera, kad je image* HDZ-a bio bitno europskiji nego danas. Nakon izbacivanja Jadranke Kosor HDZ se počeo vraćati svojim sumanutim korijenima, s kojima Kolinda GK nema velike rodbinske veze, no ipak je dobila zadatak da ga u razvijenome međunarodnome klubu predstavlja kao tolerantnu, a nipošto ne retrogradnu stranku.

Uspjela se s položaja ministrice lansirati u NATO-birokraciju, i stranka računa na njezine usluge, iako baš nije idejno kompatibilna s miljeom u kojem gospođa Grabar-Kitarović prakticira svoja radnička prava i obaveze. Kandidatura za predsjednicu države njezin je mukotrpan doprinos općoj stvari. Mora nastupati kao poprilična nacionalistica – ili zadrta Hrvatinica, protivnica svega postojećeg – da bi zadovoljila gospodina Karamarka i njegovu publiku željnu bitke, i paziti u isto vrijeme da ne povrijedi osjetljive demokratske sentimente svojih lukrativnih poslodavaca u NATO-u. Izabrana je u HDZ-u za kandidatkinju na temelju procjene da bi njezina karijera u NATO-sferama mogla predstavljati protutežu Josipovićevu akademskom imageu*, ali, nažalost, publika o kojoj gospođa Grabar-Kitarović ovisi nema previše smisla za takve nijanse. Militantniji dio HDZ-a, okupljen oko stranačkog vođe, neuvijeno traži “rat protiv komunista”, i kandidatkinja u dijelu svoje kampanje mora nastupati konfliktno antigrađanski, iako to možda nije u njezinom skrivenom stilu.

BEZ OBZIRA NA VRSTU NASTUPA, KGK nema poetsku verbalistiku zbog koje bi je narod ponio na ramenima, a nema ni bezuvjetnu ljubav svoje stranke koja je smatra Sanaderovim liberalnim kadrom. Treći u predsjedničkom preferansu – dr. Milan Kujundžić – namjerava postići rezultat paušalnim desničarenjem, što je primjenjivo na parlamentarnim izborima, ali na predsjedničkima djeluje potpuno izvan konteksta. Pridržavanje konteksta u kampanji, odnosno tema koje su u ovlasti predsjednika, jedna je od Josipovićevih prednosti, i tu dolazi do izražaja njegovo pravno znanje. Hoće li njegova eventualna pobjeda utjecati i na sadašnji status hrvatskog lijevog centra? Vjerojatno.