Surova Politika

Premda po sadržaju jednako napadački, ton Kolinde Grabar Kitarović ostavlja kultiviraniji dojam od Karamarkova, što je čini potencijalno prihvatljivom i dijelu građana, a ne samo HDZ-ovim rudimentima koji se preko gospodina Karamarka ‘vraćaju korijenima’. Kolinda Grabar-Kitarović mogla bi se razviti u snažnu konkurenticu Karamarku na planu preuzimanja vodstva u HDZ-u.

Predsjednik Josipović iskusio je u prvome krugu poznatu lekciju da se nikakav Ured ne osvaja bez bitke, čak ni kad u njemu već imaš minuloga rada i kad ti ankete postojano daju deset-petnaest posto prednosti. Krhko je anketno znanje, vidi se. Protiv gospodina Josipovića oštro su radili snijeg, Ivan Vilibor Sinčić, i neprepoznatljiva osobna kampanja, svedena na promjenu Ustava kao nosivu izbornu temu. Ako je o snijegu riječ, kod publike standardno naučene na mlako vrijeme nanosi su nesumnjivo stvorili određeni otpor prema izlasku na birališta, i znalo se unaprijed da bi takva situacija mogla naštetiti u prvome redu gospodinu Josipoviću.

MNOGI, GRAĐANSKI KOMOTNI PRIPADNICI njegova biračkog tijela nisu tijekom kampanje stekli dojam da je za g. Josipovića doista bitna njihova odluka hoće li izići, ili ne izići, vremenskim okolnostima usprkos. Ipak, snijeg možda ne bi bio tolika prepreka da su Josipovićevi glasači osjetili jači unutarnji motiv.

Aktualni predsjednik nastupao je neinspirativno, preležerno, i tematski suviše ograničeno za ljude koji spontano očekuju da će ih na izborima – pa makar i predsjedničkim – odabranik naelektrizirati, a ne uspavljivati.

Toliko, u prigodnome povodu, o časnoj temi Josipovićeva Ustava. Može se post festum zaključiti da se narod za nju nije previše zakvačio, zato što su birači i studenti prava dvije različite populacije. Hoće li se autor navedenoj temi uskoro moći posvetiti s maksimalnim državnim utjecajem, vidjet će se u drugome krugu, koji je gospodin Josipović pouzdano planirao izbjeći. Računao je da će mu igra na kartu “ozbiljnosti” osigurati rutinsku prevagu, no pokazalo se da je suviše optimistički procijenio okolnosti. Nevjerojatni Ivan Vilibor Sinčić – taj “Vilibor” u imenu dao je određenu boju njegovu do jučer anonimnom liku – proizveo je neočekivanu uzbunu u Josipovićevim redovima.

Porukama nalik revolucionarnim studentskim sloganima iz šezdesetih – kod cinika svedenih na tezu “znamo što ne ćemo, ne znamo što hoćemo” – osvojio je kemijske olovke buntovnije raspoloženih birača na lijevome dijelu hrvatskoga spektra. Vesna Pusić, potpredsjednica Vlade, sažela je u televizijskoj izjavi – s primjetne visine – fenomen gospodina Vilibora na “sociologiju”. Kad potpuno nepoznati profil osvoji sedamnaest posto glasova, i dovede time u pitanje političku budućnost aktualnog predsjednika države i njegovih brojnih pristaša, očito je da tu ima i nešto više od marginalne “sociologije” kao eufemizma za stihijsko izražavanje narodnog nezadovoljstva, lišeno dugoročnih posljedica.

ŠTO JE TO VIŠE ŠTO JE UTJECALO NA STVARANJE izborne uznemirenosti kod aktualnoga predsjednika? Josipovićev akademizirani nastup u konfliktnoj društvenoj situaciji, svakako, uz masovne pokušaje pronalaženja uvjerljivog trećeg puta, koji su se usmjerili na g. Sinčića. Hrvatska “partitokracija” – prigodan naziv za potpunu koncentraciju društvene moći kod jačih stranaka i njihovih satelita – sve većem broju mirnih ljudi opasno je krenula na živce, bez obzira na stranačke ideološke predznake. Narod očito traži načine kako da doskoči toj okamenjenoj društvenoj podjeli na statusne komandante – vezane uz politosferu – i masu njihovih izvanstatusnih hranilaca, tj. običnih građana. Ono što nije pošlo za rukom don Ivanu Grubišiću, prvome borcu protiv “partitokracije” u Hrvata, uspjelo je danas I. V. Sinčiću, koji je svojim izbornim rezultatom ozbiljno načeo hrvatske političke monopole. Velika bitka povest će se za glasove njegovih birača, dok g. Sinčić svoj buntovnički krug nastavlja pripremati za proboj u parlament. “Ja njet fašist, njet komunjist, ja toljko ruski anarhist……“, pjeva se u staroj prevratničkoj himni.

DR. MILAN KUJUNDŽIĆ, AROGANTAN TRIJUMFATOR bez pokrića, izvrijeđao je u TV sučeljavanju gospodina Sinčića poput kapetana Bligha s Bountyja koji zabranjuje mornaru da pije vodu iz bačve. Vidjelo se na dr. Kujundžiću da Sinčićevu kandidaturu smatra gotovo osobnom uvredom, i da obavezu pojavljivanja u TV društvu s mladim outsiderom doživljava kao napad na vlastitu projiciranu veličinu. Taj outsider, međutim, osvojio je gotovo tri puta više glasova od njega i uručio mu nečastan otpust iz kampanje, što bi za dr. Kujundžića – da je slučajno riječ o osobi koja je u stanju slušati i nešto drugo osim vlastitoga unutarnjeg glasa – moglo biti kvalitetna komunikacijska pouka za budućnost.

Za razliku od dr. Kujundžića, koji svoje interne bjesove predstavlja kao politički program, Kolinda Grabar-Kitarović afirmirala se na sceni razmjerno smirenim i razgovijetnim izražavanjem. Nastupi gospođe KGK neusporedivi su i s nastupima njezinoga stranačkoga vođe. Tomislav Karamarko beznadno je zamoran sa svojim uvijek istim tiradama protiv premijera Milanovića i SDP-a, i u tom kontekstu gđa Kolinda može se čak doživjeti kao stanovito unutarnje osvježenje. Premda po sadržaju jednako napadački, njezin ton ostavlja kultiviraniji dojam od Karamarkova, što gospođu Grabar-Kitarović čini potencijalno prihvatljivom i dijelu građana, a ne samo HDZ-ovim rudimentima koji se preko gospodina Karamarka “vraćaju korijenima”.

SUDEĆI PO ARTIKULIRANIJEM NASTUPU, međunarodnoj poziciji i drugim stvarima, Kolinda Grabar-Kitarović mogla bi se razviti u snažnu konkurenticu Karamarku na planu preuzimanja vodstva u HDZ-u. Eventualna pobjeda na predsjedničkim izborima dala bi snažan energetski poticaj njezinim ambicijama, ne samo u državi, nego i uže. Koliko je ta pobjeda izgledna? Cca jedan posto razmaka u glasovima evidentno je iznimno opasan signal za Josipovića, no aktualni predsjednik raspolaže velikim prostorom za ekspanziju. U prvome redu, mnoštvo njegovih glasača nije izišlo na izbore, smatrajući da mu je pobjeda osigurana. Ultratijesan ishod u prvome krugu svakako će ih probuditi. Osim toga, g. Josipović primjetno je zaoštrio retoriku u zadnjoj fazi kampanje, kad je shvatio da mu Kolinda puše za vratom. Izjavio je, među ostalim, da ne može poštenje danas zastupati stranka koja je prije tri godine funkcionirala kao zločinačka organizacija. Vjerojatno će nastaviti u tom stilu, ako je napokon zaključio da nema ovdje vajde od igranja prema pravilima markiza od Queensberryja.

Pripast će mu i dio Sinčićevih glasova, iako je tu riječ o nestabilnoj i nepredvidljivoj populaciji koja razmišlja više revolucionarno negoli pragmatički. Još uvijek je predsjednik-kandidat Josipović solidna karta za klađenje, ali da je u prvome krugu uspio prokockati uvjerljivu prednost – to je činjenica.