Objavljeno u Nacionalu br. 916, 19. studeni 2015.

‘Nisam mogla vjerovati da sam imala hit ovog ljeta na Hrvatskom radiju, da sam ja na broju jedan. Jer kod nas se premalo poštuje domaće. Bolje nam je ono izvana, čak i ako je desetorazredno. To je naša hrvatska priča. Jalni smo i zavidni jedni drugima, pa se okrećemo trećemu’

Kao i svake godine početkom prosinca, Josipa Lisac održat će tradicionalni Koncert posvećen Karlu Metikošu, ovoga puta u Maloj dvorani Doma sportova, u subotu, 5. prosinca. Nakon rasprodanih KD Vatroslava Lisinskog i Tvornice kulture proteklih godina, svoj najvažniji koncert u godini Josipa Lisac izvest će u dvorani u kojoj dosad nije imala samostalni nastup. Za tu priliku Mala dvorana Doma sportova bit će posebno prilagođena, s isključivo sjedećim mjestima u parteru i na tribini. Novi singl Josipe Lisac “Tu” našao je ovoga ljeta svoje mjesto u eteru hrvatskih radiopostaja, a potpisuju ga Srđan Sekulović Skansi kao autor glazbe i producent te Saša Antić iz grupe TBF kao autor teksta. Osim što su počele i pripreme za obilježavanje 50 godina njezine pjevačke karijere, na proljeće ove godine obilježeno je i 40 godina od prve hrvatske rock opere “Gubec Beg” koju autorski potpisuje trojac Ivica Krajač, Karlo Metikoš i Miljenko Prohaska, a režiju Vlado Štefančić. Upravo u toj rock operi, koju je diljem svijeta pogledalo preko milijun gledatelja, Josipa Lisac zasjala je u ulozi zagorske djevojke Jane kroz svoju izvedbu pjesme “Ave Maria”, koja je od tada postala neizostavni dio njezina repertoara. Danas, s preko 20 studijskih albuma u karijeri i opravdanim statusom glazbene dive, Josipa Lisac jednako strastveno kao i na početku karijere, počinje rad na novom albumu i priprema još jedan nastup za svog neprežaljenog mentora i supruga Karla Metikoša. O predstojećem koncertu i svom suprugu, svojem uspjehu danas, nekadašnjim strahovima i nadanjima, hrvatskom jalu te planovima za novi album, pričala je u razgovoru za Nacional.

NACIONAL: Već godinama početkom prosinca održavate koncert u čast Karla Metikoša, ali svake godine u sve većem prostoru. No jeste li zadovoljni prisutnošću svojih pjesama u radijskom eteru?

Desetog prosinca slave se Karlova djela, Karlov život i njegovo ime. Ponekad, zbog nekih određenih razloga, pomičem datum održavanja tog koncerta, ali je bitno da se održi. Volim te koncerte koji su posvećeni Karlu Metikošu, osjećam se pritom fantastično. Susrećem se s ljudima koji to razumiju, koji to vole i poštuju. Imam i veliku odgovornost, ali to mi daje nekakvu snagu i poticaj da nastavim dalje. Mnogi od njih dolaze jer ih privlače neki stihovi pjesama, neki trenuci, neke riječi koje sam izgovorila. Te riječi i ti stihovi zapravo pomažu i meni. Zapravo, to mi je životni smisao: raditi to što radim i moći to podijeliti s drugima. Glazba mi je smisao postojanja. Moj bitak. Mogu sa svim tim dragim ljudima podijeliti nešto novo što se stvara. Kao da želim reći da nisam zaspala u vremenu. Vrijeme prolazi, mijenja se, a ja idem dalje. Idem kroz život, borim se, ratnica sam.

To nekako svi naglašavaju, da im je to izuzetno drago, a nekima je to čak i neki primjer. To je uzajamno dijeljenje energije, primanje i davanje. Evo, sada radim i novi album, mislim da će izaći iduće godine. Početkom iduće godine idem van i s novom pjesmom. Već sam snimila pjesmu “Tu” u suradnji sa Srđanom Sekulovićem Skansijem i Sašom Antićem. Sljedeća pjesma je “Moja magija” za koju je glazbu napisao slovenski autor Jani Hace, a tekst Alka Vuica.

Promocija te pjesme bit će tek sljedeće godine negdje oko Valentinova. Jesam li zadovoljna prisutnošću svojih pjesama u eteru? Saznala sam neke nove stvari koje nisam znala, a to je da sam imala hit ovoga ljeta na Hrvatskom radiju. Nisam mogla vjerovati da sam ja na broju jedan. Da ja imam najveći hit? Nemoguće! Onda me Turkalj morao uvjeravati da je to istina. Ne znam koliko me puštaju na drugim radiostanicama, ali je i pitanje koliko uopće te radiostanice emitiraju domaće pjesme. Ja bih ovom prilikom voljela reći da se kod nas premalo poštuje domaće i premalo radimo i kreiramo domaće. Mi smo uopće kreativno zaspali, stvaralački smo zaspali u svim segmentima i mislim da se međusobno uopće ne poštujemo i ne volimo. Zato nam je uvijek bolje ono izvana pa čak i ako je desetorazredno, umjesto da doma više i češće stvaramo nešto naše. To je neko moje razmišljanje. O tome razmišljam već duže vrijeme. To su neke stvari koje se tiču našeg mentalnog sklopa i našeg društva. To je naša hrvatska priča. Mi smo jalni i zavidni jedni drugima pa se okrećemo trećemu.

‘NAJVIŠE SAM SE BOJALA KLIŠEA. Volim reći da nisam bila ispred svog vremena, već točno u pravo vrijeme, ali su mnogi kasnili za mnom i prepoznali me tek za 10, 20 godina’

NACIONAL: Danas je očito potrebno otići izvan Hrvatske kako bi vas priznali i prepoznali kod kuće?

Da, to je jezivo i demotivirajuće. To je izraz nepoštovanja. Jasno je da se kroz takav odnos stvara i kreativna slika. Mi smo svi različiti; netko je uporniji i ustrajniji, netko vjeruje da je danas loše, a sutra će biti bolje. Netko uvijek govori da ništa ne valja pa se gube nada i vjera. To su zapravo posttraumatske situacije. Jezivo je to. O kreativnosti se mnogi izuzetno negativno izražavaju, zbog čega kreativnost pomalo nestaje.

NACIONAL: Pripremate li za ovaj koncert kakva posebna iznenađenja ili će, kao do sada, to biti presjek vaše karijere i prisjećanje na Karla kroz glazbu i pjesme?

Normalno je da doneseš kronološki jedan presjek. Zamislila sam si ja nešto i za ovaj koncert. Do pred kraj nikada ne znam kakav će zapravo biti. Mora biti dobar i lijep, a nekada malo prorade neki ekscesi u meni. Nikada nije isto.

NACIONAL: Kako ćete obilježiti 50 godina svoje glazbene karijere?

Jedva čekam da se dogovorim oko toga sa svojim menadžmentom. To su se oni sjetili. Da je po meni, ja to ne bih slavila, ali bilo bi lijepo i da se to proslavi. Dosad nisam slavila obljetnice. Ni desetu, ni dvadesetu, ni tridesetu, ni četrdesetu. Imala sam 17 godina u jesen 1967. godine, kada sam postala članica grupe O’Hara, a potom i Zlatnih akorda. To je bio kraj ‘67. i već smo imali prve angažmane. Nastupali smo na nekim koncertima s Grupom 220. Koncerti u Beogradu, televizijske emisije… Na internacionalnom festivalu studentskih kazališta 1967. otpjevala sam pet pjesama, a među njima i “Summertime”. Bilo je na tom koncertu i jako puno stranaca kojima se to jako svidjelo, a ja sam imala samo 17 godina, zamislite. I bilo me je ipak malo strah. Tada je apsolutno top glazbena TV emisija bila “Koncert za ludi mladi svijet”. To je bilo nešto fantastično. Kada sam čula da su oni nama predložili da sutradan dođemo u studio i nešto snimimo, nisam mogla vjerovati. Znači, ja imam debi s mikrofonom u ruci i pjevam, i to svih pet pjesama. U hodu smo stvarali program, a drugog dana to smo snimali. Ima čak negdje i na YouTubeu, netko je stavio. Ja nisam mogla vjerovati koliko smo im se svidjeli. Tada je jako značajan časopis bio Džuboks u kojem je objavljen intervju s nama. Nismo dobili naslovnicu, ali dobili smo zadnju stranicu i to u koloru, a to je tada bilo jako značajno. Već 1968. krenula sam samostalno, tako da je to ta neka prelazna godina. U krajnjoj liniji, ja sam tada već sebi zaradila i prvi novac. Imali smo čak i angažman u Našicama za Novu godinu. Pedeset godina je strašno puno i uopće ne znam kako sam to sve uspjela. Postoji iz tog vremena jedan naslov u novinama “Slučaj zvan Josipa Lisac”. To mi je super! Imala sam jako puno pohvala, ali i kritika u tom prvom periodu. Međutim, nisu te kritike bile kritike, nego me nisu razumjeli. Bilo smo tada u Jugoslaviji na puno većem tržištu i trebalo se znati ponuditi, promovirati i zapravo pokazati koliko je to dobro. Ja sam vjerovala u sebe. Bilo je jako puno nerazumijevanja, ali i podrške. Čovjek obično govori kako mu je bilo teško u životu, a zaboravlja koliko je bilo divnih trenutaka. Znam da će danas ljudi reći da sam išla ispred svog vremena pa me zato nisu shvaćali. Ja se danas mogu lakše okrenuti prema prošlim događajima pa volim reći da nisam bila ispred svog vremena, već točno u pravo vrijeme, ali su mnogi kasnili za mnom. Neki su me prepoznali tek za deset, dvadeset ili trideset godina. Možda ja tada u početku nisam znala što hoću, ali sam znala što neću. Stalno mi se nešto nije sviđalo. Trebalo je pronaći što je to što se meni sviđa. I dan danas je tako.

NACIONAL: Kako napreduje novi album?

Jako lijepo. Imam jednu novu pjesmu od grupe Quasarr, a počela sam raditi i neke eksperimente. Ima još nekoliko mladih autora koji su mi napisali pjesme, među kojima ima velikih iznenađenja pa čak i za mene. Isto tako su mi se javili neki ljudi sa svojim pjesmama, od kojih su neke lijepe, neke nisu. Uglavnom, jedan jako lijep pristup tih ljudi koji su čuli da nešto stvaram pa su mi ponudili nekoliko svojih pjesama da sama odlučim. Jako poštujem to i zahvalna sam na tome. Puno je među njima rokera koji stvaraju u svojim rupama. Meni se to jako sviđa. Jednom prilikom mi je Đorđe Novković rekao da je važno imati samo jednu dobru pjesmu. Možda bih i snimila samo jednu pjesmu, ali ona mora biti jako dobra. Uvijek na kraju pomisliš da si mogao nešto još bolje. Pa pomislim da ću sljedeći put napraviti još bolje. Danas je jako teško napraviti dobru pjesmu. Ukusi su se silno promijenili. Promijenila se i tehnologija. Mene zanimaju te inovacije. Zapravo, oduvijek su me i zanimale, kao i sama produkcija. Nisam se libila toga da se bojim jer široko gledam. Baš zato se ne mogu tako jako zbog nečega iznenaditi. Nisam ničime strašno iznenađena jer iz toga ću izvući nešto za sebe. Najviše sam se od svega bojala klišea. Bojala sam se jednog klasičnog izričaja. Sve što je slobodno, novo i drugačije, moje je područje i tome se veselim.