Objavljeno u Nacionalu br. 958, 10. rujan 2016.

Predsjednik Hrvatskog društva likovnih umjetnika, istaknuti grafičar i slikar, govori o programskim kulturnim politikama koje se vode u hrvatskom društvu te pojašnjava zašto smatra da bi se umjetnost i kultura trebali potpuno maknuti od politike i predizbornih tema

Josip Zanki, istaknuti hrvatski grafičar i slikar, u trećem mandatu predsjednik Hrvatskog društva likovnih umjetnika te gostujući profesor na litvanskom Sveučilištu Kaunas, na Odsjeku suvremene umjetnosti Vytautas Magnus, nedavno je objavio novu knjigu “Slika i mit: umjetnička djela u postindustrijskom društvu”. Ona je sinteza višegodišnjeg istraživanja medija slike u suvremenoj umjetnosti, u kojoj Zanki nudi neke nove i zanimljive interpretacije mnogih otvorenih pitanja iz suvremene hrvatske i svjetske umjetnosti.

U razgovoru za Nacional pojasnio je što ga je motiviralo da napiše tako opsežnu sintezu teorijskih i praktičnih pitanja iz suvremene umjetnosti, a uz to je komentirao tekuće programske i kulturne politike koje se vode u hrvatskom društvu, kako gleda na suradnju s Ministarstvom kulture, koji su mu planovi u ovom predsjedničkom mandatu te zašto smatra da bi se umjetnost i kultura trebala potpuno maknuti od politike i političkih predizbornih tema.

NACIONAL: Koliko je danas umjetnost opterećena u svijetu korporativnog kapitalizma, u kojem se miješaju i nacionalističke ideologije?

To da umjetnost opterećuje politika i društvo, to je bila teza i Vjerana Katunarića kad smo 2010. radili jednu malu knjigu u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika. Tada je napisao kako je to što se zgrada 1993. vratila likovnim umjetnicima – najviše zaslugom umjetnika Ante Rašića i Dalibora Jelavića – dokaz da je kultura pobijedila ideologiju. Franjo Tuđman je ipak imao dobre savjetnike za kulturu pa je zgrada vraćena onome za koga je građena – hrvatskim umjetnicima. Hram umjetnosti bi danas idealno bilo mjesto u kojem se generira nova umjetnička kvaliteta, financira umjetnička produkcija, a kasnije se taj rad otkupljuje, stavlja u muzej i vremenom to postaje baštinom jedne regije, države ili svijeta. Mimo politike i ovoga što nazivamo biopolitikom te utjecajima korporativnog svijeta koji nažalost vlada suvremenom umjetničkom produkcijom. Tu se obrću milijuni, a čim se obrću milijuni, stvari ne mogu funkcionirati kako treba. Problem je i što značajnih lokalnih umjetnika – koji imaju svjetsku vrijednost – često nema u sustavima velikih svjetskih muzeja, kolekcija i aukcijskih kuća, onih u anglosaksonsko-germanskom svijetu koji kreiraju umjetničke i kulturne politke. To su primjeri nepravde.

NACIONAL: Pokrenuli ste ispred HDLU– a inicijativu prema Ministarstvu kulture za financiranje produkcije umjetničkih djela. Smatrate li da bi se trebao vratiti i običaj iz bivšeg sustava, po kojemu su gradovi, općine, država ili velike tvrtke po završetku izložbe kvalitetnih umjetnika otkupile njihov rad, kao pomoć u financiranju umjetnika?

Bio sam u Vijeću za likovnu djelatnost Ministarstva kulture u mandatu od 2008. do 2012. i već sam 2008./2009. podnio prijedlog potpore likovnom stvaralaštvu. Takav model već imaju pisci i glazbenici, ali većina ljudi u Ministarstvu je smatrala da vizualni umjetnici ipak mogu prodati svoj rad, a ako ste pisac ili glazbenik, niste u toj poziciji. No danas rijetko koji vizualni umjetnik nakon izložbe proda ijedan rad, a da bi od toga mogao živjeti pa zato mislim da se taj model mora uvesti. Moraju se uvesti te stipendije, a ostaje nam i pitanje ima li likovni umjetnik pravo na honorar kad radi svoju izložbu. Vrlo jednostavno: mi u HDLU-u isplaćujemo honorare svim umjetnicima koji imaju izložbu ako za to postoje sredstva. Ako smo dobili premalo od Ministarstva i Grada i ako se umjetnik sam ne potrudi nešto nabaviti, onda to ne možemo isplatiti, ali pitamo umjetnika za što želi da mu se namjenski dodijeli novac. Ako su projekti financirani sredstvima Europske unije, onda tu dobivamo još veći prostor. Ali ne možemo isplaćivati umjetnicima honorare pod svaku cijenu. Oni moraju biti svjesni da se i sami moraju pokrenuti, jer nisu sve izložbe i svi projekti isti. Primjerice, u Berlinu gradske galerije imaju predviđen honorar za umjetnika, ali to je u gradskom proračunu za galerije koje su u njegovu vlasništvu. Grad Zagreb već nekoliko godina daje neka sredstva za produkciju, kada se ocijeni da se radi o dobrim projektima i afirmiranim umjetnicima. Ali mislim da je stipendija za stvaranje rada jako važna i to bi promijenilo veliko nezadovoljstvo umjetnika. Naši se umjetnici također moraju osposobiti za nove poslove u tzv. kreativnim industrijama, u kojima se javljaju potrebe za novim kompetencijama i novim znanjima.

‘VIZUALNIM UMJETNICIMA TREBA DATI STIPENDIJE po istom modelu kakav već u Ministarstvu kulture postoji za pisce i glazbenike, a kulturu treba prepustiti stručnjacima’

NACIONAL: Kakvo iskustvo imate u suradnji sa sadašnjom postavom Ministarstva kulture i ministrom Zlatkom Hasanbegovićem?

Što se tiče odnosa prema sadašnjem Ministarstvu kulture, naši godišnji programi bili su predani još tijekom prošlog saziva, dok je ministar kulture bio Berislav Šipuš i dok je bilo staro Vijeće za vizualnu umjetnost, tako da to ne mogu komentirati. Vijeće koje je imenovao ministar Hasanbegović mogu komentirati tek kada vidim odluke koje će ono donijeti u kasnu jesen. Dakle, uvijek polazim s pozicije struke. Ako budem imao objekcije na rad tog vijeća, onda ću reagirati. Ono što već sada mogu reći je to da imam primjedbu na sastav tog vijeća jer su dosad u njemu bila barem tri vizualna umjetnika i dva povjesničara umjetnosti, a sada je u sastavu samo jedan umjetnik i troje povjesničara umjetnosti. Kulturu treba prepustiti stručnjacima i maknuti ju daleko od ikakve ideologije i političkih svjetonazora.

NACIONAL: Možete li to pojasniti?

Pa mi u HDLU-u imamo 1600 članova različitih svjetonazora. Kad je u Zagrebu LGBT Pride, ne samo da na zgradi HDLU-a visi njihova zastava, nego smo čak na našoj Skupštini odobrili da ta zastava može doći na našu zgradu. Zato što veliki broj naših članova pripada toj zajednici. Ali isto tako, kad je bila izložba Marina Marinića, na zgradi je bilo ogromno raspelo pa su onda to neki posprdno komentirali. Imamo jednako tako mnogo religioznih članova i umjetnike koji se bave tom tematikom. Devedeset posto umjetnika je liberalnog svjetonazora, manjina je konzervativnija. Ali poštujemo i tu manjinu, jednako kao što poštujemo i većinu. Važno je da se u kulturnoj politici Hrvatske ta razlika poštuje i da se konačno shvati da je to totalitet hrvatske kulture. Da to nije samo neka baština, ali niti alternativna off kultura, da sve ima svoje mjesto. Ono što je po meni najvažnije je to da napravimo strategiju pomoću koje ćemo znati što je u našoj kulturi internacionalna vrijednost, a što je nacionalna ili regionalna.

NACIONAL: Tko bi po vama bio idealan ministar kulture u novoj vladi?

Po meni bi to bila Nina Obuljen. Dok je bila pomoćnica ministra kulture Bože Biškupića, ona je ustrojila Ministarstvo, ubrzala procese i naša su iskustva u suradnji s njom bila izvrsna. Smatram da će vam svi, bez obzira na politički svjetonazor, reći za nju da je vrhunski obrazovan stručnjak. Ako me baš direktno pitate, ona bi bila moj izbor.

NACIONAL: S kojim ste se neobičnim optužbama ili zahtjevima članova dosad susreli u svojim mandatima predsjednika HDLU-a?

Sa svime i svačime. Kad vodite jednu ovakvu udrugu, a ja sam volonter, nisam zaposlen, morate biti neka vrsta terapeuta, imati znanja iz psihologije. Bilo je zaista svakakvih bizarnih situacija i prozivanja; recimo, od čuvene optužbe umjetnika Damira Sokića da sam u prostoru HDLU-a organizirao masonsku svadbu, ili od drugih članova da radim pederske izložbe, ali navikao sam na to i nikada nije dosadno. To je neka popratna kvaliteta posla. Ima mnogo dopisa, pisama, pritužbi umjetnika, zanimljiva arhiva koju bi bilo zanimljivo izložiti kao cjeloviti umjetnički rad, ambijent, bez ironije. Ali ono što me najviše pogodilo otkad sam u HDLU-u bila je prijava jedne članice da je ona diskriminirana zato što je žena. Morao sam pisati četiri pisma s dokazima državnoj pravobraniteljici za ravnopravnost spolova da nije tako, iako već nekoliko godina iznimno korektno surađujemo s Uredom za ravnopravnost spolova. Smatram da bi bilo dobro da državna pravobraniteljica u takvim slučajevima pozove povjesničara umjetnosti da vještači kvalitetu umjetničkog rada pa da se utvrdi je li netko diskriminiran i po kojoj osnovi. Naravno, ustanovilo bi se da je u pitanju isključivo kvaliteta rada.

NACIONAL: Na što se planirate usmjeriti u svojem djelovanju tijekom još dvije godine mandata predsjednika HDLU– a?

Žarište nam je povećati broj EU projekata, ravnateljica Ivana Andabaka i ja znamo pisati prijavnice za njih, pa nam to nije problem. Volio bih da nam u budućnosti izvori financiranja budu više vezani uz EU projekte, jedan dio iz članarina, drugi dio iz sponzorstava i da se državni i gradski dio smanji. Jer mi smo politički neovisni, volio bih da tako i ostane, a s ovim modelom financiranja to je moguće postići. Projekti EU-a u kojima već sudjelujemo omogućili su našim članovima da koriste rezidencijalne boravke u inozemstvu, ne samo da vani izlažu. Unutar projekta “CreArt” naši umjetnici bili su na rezidencijama u Genovi, Linzu, Delftu i Norveškoj, a to su vrhunske rezidencije. U okviru projekta “Realise” ostvarili smo značajnu izložbu i knjigu “Društvo spektakla”. Želimo povećati razmjene i sa stranim udrugama koje su nezavisne, a pripremamo se i za 150 godina utemeljenja HDLU-a, što ćemo slaviti 2018. i raditi zajedničku izložbu sa članovima Kunstlerhausa iz Beča jer je to naša sestrinsko-bratska organizacija, samo tri godine starija od nas. Bečki Kunstlerhaus planiraju obnoviti do 2019. pa bismo tu zajedničku izložbu preselili i u Beč. Nastavljamo i projekt Bijenala slikarstva i grad-gost bit će Prag, predstavit će se praška suvremena scena, a zatim ta izložba seli u Prag. Bijenale slikarstva povezat ćemo sa zagrebačkom Modernom galerijom i Muzejom suvremene umjetnosti, s proširenim programom. Nastavit ćemo dalje raditi na promicanju prava naših članova i boljem plasmanu njihovih radova, poput projekata “Artomat” i suradnje s Arena centrom iz Zagreba.

NACIONAL: Vaša nova knjiga sinteza je višegodišnjeg istraživanja medija, tehnika, mitološkog okvira slike i suvremenih umjetničkih praksi, ali ona ima edukativni sloj, a referirate se i na svoje djetinjstvo, umjetnički razvoj. Zašto ste se odlučili baviti umjetnošću?

To je primijetio i teoretičar umjetnosti Žarko Paić na promociji knjige. U stilu pisanja kombiniram autobiografske elemente, ispovjedni ton i zatim prelazim na ozbiljniji znanstveni pristup. Važno je reći da se ta knjiga bavi slikom, ali ne samo slikom koja je materijalna, nego i slika koja može biti u našem umu, koja je ikonička slika, koja objedinjuje određene simbole, i slika koja je u mediju, stvarna ili virtualna. Pojmom slike se također bavim kroz vlastite umjetničke projekte, kroz iskustvo rada s drugim umjetnicima, kroz projekte koje sam organizirao u Zadru – konkretno “Dolazak u baštinu” od 2007. do 2014. – i u kojima sam surađivao s drugim domaćim i stranim umjetnicima. Treća razina je istraživačka koju sam razvijao kroz doktorski studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tako je knjiga i strukturirana, na osam različitih poglavlja, s time da se zadnje poglavlje tiče teme kojom sam se dosta bavio, tibetske umjetnosti, thangka slikarstva uz problem ritualnog aspekta i problem prostora u tom slikarstvu. Bavim se i off aspektima suvremene umjetnosti, ali i značajnim imenima svjetske umjetnosti i njihovim radovima koje sam osobno vidio.

‘BILO JE BIZARNIH SITUACIJA i prozivanja da sam u prostoru HDLU-a organizirao masonsku svadbu, ili da radim pederske izložbe, ali navikao sam na to i nikada nije dosadno’

NACIONAL: Kako to da ste u svojim ranim srednjim godinama odlučili podijeliti neka znanja i savjete, prokušane formule usavršavanja za mlade umjetnike, za što se može reći da je rijetkost u našoj sredini?

Kako su drugi umjetnici i povjesničari umjetnosti, ali i filozofi mene inspirirali, nekako mi je bilo prirodno da i ja napišem neka svoja iskustva. Bile su mi fascinantne Beltingove knjige, ili knjiga “Četiri eseja o mrtvoj prirodi” Normana Brysona. Moj rad je istraživački i ne zanimaju me izlaganje i nagrade, nego proces. Zato sam svoj umjetnički rad uvijek povezivao s istraživanjem, što me odvelo prema kulturnoj antropologiji i etnologiji. Umjetnost nije samo faktografija i normiranje, nego nešto mnogo šire. Ona ima širi, interdisciplinarni kontekst za današnjeg “višedimenzionalnog čovjeka”, kako je rekao filozof Herbert Marcuse. Nastojao sam kroz ovu knjigu ponuditi neke odgovore i svoje impresije, ali i otvoriti neke stvari za sebe i za druge.

NACIONAL: Koliko je umjetnost u 20. stoljeću stradala kroz postojanje društveno-političkih i kroz to kulturoloških totalitarizama, o čemu također pišete u knjizi?

Postoji onaj čuveni Benjaminov esej “Umjetničko djelo u doba tehničke reprodukcije” kad njemački filozof naslućuje fašizam i komunizam sovjetskog tipa i kaže da nas u fašizmu čeka estetizacija politike, a u umjetnosti politizacija umjetnosti. I to je upravo ono što se i dogodilo. U sovjetskom bloku imali smo politizaciju umjetnosti, a u fašizmu i nacizmu estetizaciju politike. To je cijelo 20. stoljeće, jer se to nastavilo i u komunizmu, ali nemojmo misliti da je liberalni kapitalizam manje totalitaristički, samo što nema terora službi nad ljudima poput Stasija, ali Veliki brat djeluje na drugi način. Uvijek je sve stvar politike ili novca, tako i pitanje umjetničkih sloboda. U bivšem ste sustavu kao umjetnik imali posao, stan i budućnost, ali ne i slobodu, a danas imamo slobodu, ali sve drugo je upitno.

NACIONAL: Napisali ste da knjigu povećujete “ogledalu vlastite prošlosti” i kroz tekst je vidljivo da težite cjelini vlastitih, integriranih iskustava u umjetnosti, različitih senzibiliteta i arhetipova, kako umjetnosti Zapada, tako i nekih istočnijih kultura i art fenomena. Težite li idealu tzv. integrativne umjetnosti, jer se iskustva na različitim meridijanima preklapaju?

Da, preklapaju se. Mi na žalost ne živimo u postkolonijalnom dobu, nego još uvijek u kolonijalnom dobu pa se određene umjetničke prakse stavljaju u kontekst etnografskih istraživanja. To je slučaj i s tibetskom umjetnošću koja je zatvorena u određene okvire koji traju nekoliko stotina godina. Te škole se mijenjaju, ali im je princip potpuno drugačiji nego što mi poznajemo u tzv. zapadnoj umjetnosti, kao paradigmi koja je danas već prevaziđena. Mi na Zapadu na umjetnost gledamo elitistički, a strane kulture vidimo kroz etnografski aspekt, što nije ispravno. Uvijek su me zanimale kulture koje žive izdvojeno od te dominantne matrice, a dominantnu matricu ne određuju samo politike muzeja, kustosa, povjesničara umjetnosti, nego većinom tržište i novac. U suvremenoj umjetnosti mnogo toga određeno je tokovima novca, politikom aukcijskih kuća, a mene zanima svijet izvan tih okvira i politika.

NACIONAL: Za proučavanje tibetske umjetnosti morali ste ipak ići u Indiju?

Da, jer su tamo sve institucije koje čuvaju tu kulturu i artefakte. Ali prije nego što sam se susreo s tom kulturom, 2009. na projektu u Zadru ugostio sam jednu profesoricu s Likovne akademije u Moskvi, Nadeždu Mukhinu koja se bavi temom nove ruske ikone. Ona mi je ukazala na to koliko se tradicija ruske ikone nastavlja u nekim suvremenim uvjetima. Mi to možemo nazvati kičem ili campom, ali to je jedan mikrosvijet koji postoji i to mi je bio šok. Ono što me fasciniralo na Tibetu je to da taj svijet evoluira unutar tih zadanih okvira, on nije isti. Stilski danas ta umjetnost nije ista kao što je bila u 19. ili 18. stoljeću, ali te razlike su toliko male da se prosječnom zapadnjačkom umu to čini konzerviranim pristupom slici, kao što je i ruska ikona. To je za nas zapravo metasvijet, poput nekog podzemlja koji je paralelan s našim dominantnim svijetom umjetnosti.

‘UVIJEK JE SVE STVAR politike ili novca. U bivšem ste sustavu kao umjetnik imali posao, stan i budućnost, ali ne i slobodu, a danas imamo slobodu, ali sve drugo je upitno’

NACIONAL: Napisali ste da je period postmoderne to dokinuo, kao i da je umjetnost izgubila metafizičku nadgradnju i stvarni društveni aktivizam te da je umjetnost postala spektaklom. Ima li danas u umjetnosti Zapada uopće idealizma i romantizma?

Sad se već govori o umjetnosti postpostmoderne, ona je preživljen pojam, teško ga je definirati; ona je neka vrst pastiša koji sublimira različita iskustva, kako ju je u svojem čuvenom eseju definirao Fredric Jameson. Što se tiče društva spektakla, to je termin koji je 1967. definirao francuski filozof Guy Debord i koji je bio potpuno proročki, jer mi danas živimo upravo takvo društvo, od kulture Big Brothera do raznih reality emisija. Umjetnik danas djeluje u tim uvjetima i suočava se s time da niti umjetnost ne može biti istinita, jer takvo nije ni društvo. Umjetnost ne može biti jednaka stvarnosti, nemojmo se zavaravati; na žalost, vrlo često u suvremenim umjetničkim praksama imamo aktivizam koji potpuno zamjenuje umjetnost! Zanimao me u istraživanju koncept umjetničkog djela koje stvara tzv. treći prostor, termin koji su uveli francuski filozof Henri Lefebvre i teoretičar književnosti Homi K. Bhabha. Taj treći prostor u današnjoj umjetnosti nije više fizički prostor ili prostor reprezentacije, to je prostor simultanosti u kojemu se sve miješa, prostori prošlog i budućeg. Umjetničko djelo je kao neka magična kutija, i to je ono što me također zanimalo, primjerice u “Weather Projectu” umjetnika Olafura Eliassona ili svim projektima kipara Antonyja Gormleya. Tu istu magiju stvaraju tibetanski slikari, ali na jedan drugi način.

NACIONAL: Slažete li se s tim da danas sve veći broj umjetnika govori o potrebi vraćanja duhovne komponente ili razine u umjetnost, još od ideje Beuysova šamanizma 60-ih godina prošlog stoljeća?

Pa umjetnici se više ne boje govoriti o nekim spiritualnim, duhovnim iskustvima jer živimo u dobu gdje su već i kiborzi jedna vrsta moći, poput magije koja je samo provedena kroz visoku tehnologiju. Kada povjesničar umjetnosti Hans Belting govori o virtualnoj stvarnosti, ističe da u njoj nikada niste sami, a drugo što ističe je to da se čovjek i kompjutor zajedno stapaju u mjesto slike. Jer kad ste u virtualnoj stvarnosti, vi ste u slici, ali u toj slici ste sa strojem. Točno je da je Beuys otvorio taj put istraživanja onostranog u umjetnosti, ali taj put nikada nije prestao. Kad je Maljevič postavio svoj bijeli kvadrat na bijeloj pozadini u kut prostorije, postavio ga je na mjesto gdje su se postavljale ikone. Bijela boja odgovara zlatnoj boji, a zlatna boja je pozadina na ikoni iza božanstva i ona simbolizira beskonačnost. Dakle, ako tako čitamo umjetnost, cijelo vrijeme postoji ta spiritualna razina, samo je kroz vrijeme dobivala nove forme.

NACIONAL: Bavili ste se i pitanjem ženske slobode, problema ženskog tijela u suvremenoj umjetnosti, podvojenosti između slike žene svetice i žene bludnice, ali i žene heroine?

To se odnosi na tekst “Sarkofag Ivane Orleanske”, u kojem se bavim radom Cindy Sherman, seriji koju je radila u Rimu prema klasičnim umjetničkim djelima, ali radom “Balkan Erotic Epic” Marine Ambramović. Zanima me što bi to bio koncept bludnice ili koncept majke, djevice, određenih rodnih uloga koje primarno imaju vezu s religijskim konceptom svijeta.

NACIONAL: Ali u hrvatskom društvu još uvijek u 2016. nismo prevladali taj dualni, isključivi koncept pogleda na ženu?

Ne, naravno. U konzervativnijim društvima te rodne uloge i dalje opstaju, samo su potisnute. Svi koji to misle da se može brzo riješiti griješe, kao što se dogodilo u Indiji kad je Gandhi ukinuo kaste i podkaste. Većina silovanja koja su se događala u Indiji bila su kastinska i potkastinska, odnosno to su radili ljudi koji su bili kao peta kasta izvan tog sustava pa su napadali ove nedodirljive. A mi pričamo o Balkanu i ovoj regiji, rodnim matricama koje su još uvijek dio duboke tradicijske kulture koja je opstala. Pa ona nije nestala! Tako se i Cindy Sherman u svojem radu poigrava s tim ulogama, i to mi je bilo fascinantno. Marina Abramović izjednačuje pojam plodnosti i pojam majke, ali i pojam nečega što bi se nazvalo pojmom bludnice ili vještice. I to radi kroz prikaz različitih običaja na Balkanu. Ali ona u tom fenomenalnom radu pokazuje kako su i u tradicijskoj kulturi te ženske uloge promjenjive, nisu stalne.