”Nisam ja sad neki Einstein ni genijalac, samo sam metode koje su se primjenjivale za druge dijelove tijela, primijenio na uhu“, riječi su to doktora Aleksandra Milenovića, maksilofacijalnog kirurga koji je prvi u svijetu uzgojio ljudsko uho na podlaktici i presadio ga na glavu pacijenta s anomalijom uha. Revolucionarna mikrokirurška metoda koju je primijenio na 17-godišnjem pacijentu rođenom bez uha, upotrebljavala se do sada za rekonstrukciju jezika, obraza, nosa i drugih dijelova lica. „Da biste došli do neke ideje“, objašnjava doktor Aleksandar Milenović, prvo vam treba doći pacijent koji vam daje motiv za razmišljanje.

“Dakle, kad mi je došao pacijent bez uha, pomislio sam zašto ne bismo tu metodu koja se do sada upotrebljavala za nos, primijenili na uho, a uspješnost takvih operacija na drugim režnjevima bila je 95 do 97 posto. Ta ideja je u konačnici posljedica mog 15-godišnjeg rada na Klinici za maksilofacijalnu kirurgiju KB Dubrava i odlične ekipe kojoj je već 20 godina na čelu profesor Mišo Virag. Mi smo u timu operirali sate i sate resekcija i rekonstrukcija. Bazično smo educirani kao onkološki kirurzi na način da nešto odstranimo, a onda rekonstruiramo s različitim mikrokirurškim metodama. Konkretno mikrokirurška metoda koju smo upotrijebili kod našeg pacijenta, svakodnevno se upotrebljava za rekonstrukciju jezika, za rekonstrukciju obraza i za neke druge dijelove lica. Rekonstrukcija uha do sada nije imala neku idealnu metodu kojom se može pohvaliti, jer da je imala, onda ovo ne bi bilo ni potrebno raditi. Kod pacijenata koji su se rodili bez uha do sada je bilo više metoda i načina kako su se takve anomalije liječile, ali nijedna nije bila idealna. Ja ne mogu još uvijek reći ni da je ovo idealna metoda. To će pokazati konačni rezultat budući da smo mi još uvijek u poluzavršnoj fazi.“

Sve je počelo prije otprilike dvije godine kad je doktor Ivo Džepina Aleksandru Milenoviću uputio tada 16-godišnjeg pacijenta rođenog bez uha. ”Dosadašnje metode bazirale su se na lokalnom tkivu, dakle, na tkivu koje bi mi upotrijebili na području glave i uvijek je nedostajalo tkiva jer, bez obzira što je ono bilo napuhavano, nikad iz tog područja ne možete dobiti tu količinu tkiva. Nedostajala je treća dimenzija. Zato smo se odlučili za metodu prefabriciranog mikrovaskularnog režnja. On je prefrabriciran na način da smo mi ciljno tkivo uzeli s hrskavičnog dijela šestog, sedmog i osmog rebra, budući da je za to potrebna ljudska hrskavica, izmodelirali je u oblik ušne hrskavice i onda smo izmodeliranu hrskavicu prebacili na podlakticu gdje smo uzgojili kompletno uho sa svim njegovim dijelovima, kožom i masnim tkivom. Kako je hrskavica niskovaskularizirano tkivo, ona se može jednostavno primiti i vaskularizirati, a ta je faza trajala četiri mjeseca. Nakon toga smo napravili treću dimenziju, odnosno, na jedan dio hrskavice stavili smo dio kože s podlaktice, a na drugi slobodni transplantant kože uzet s noge. Režanj se nalazio na peteljci koju smo potom prebacili na glavu pacijenta i tu napravili mikrovaskularnu anestomozu da bi se to tkivo imalo čime hraniti. Problem je što vi imate hrskavicu od rebra koju morate stalno trimati da biste dobili ovako fleksibilnu hrskavicu kakvu imate na uškama. Dakle, mi ćemo vjerojatno u perspektivi dobiti idealan vizualan rezultat, ali ovakvu fleksibilnost kakvu ima obično uho, nećemo moći postići“, objasnio je detaljno metodu Aleksandar Milenović.

Ono što je najmanje primamljivo u ovoj metodi je dugotrajnost i kompliciranost cijelog postupka. Pacijent je morao proći desetak operacija, od čega su dvije ozbiljne, dok je u drugim slučajevima riječ o manjim zahvatima. Prva ozbiljna operacija je uzimanje hrskavice s rebra i postavljanje ispod kože podlaktice, a druga prebacivanje tog režnja na glavu pacijenta. Cjelokupni postupak sa svim fazama traje dvije do tri godine. Postavlja se pitanje je li to vrijedno rizika. ”Danas je rizik od operacije gotovo zanemariv. Naravno da morate imati pristanak pacijenta i ne samo pristanak“, kaže doktor Aleksandar Milenović, ”morate imati motiviranog pacijenta koji će htjeti iz svog mjesta gdje živi doći najmanje deset puta u Zagreb. Naravno, postoji rizik od propadanja tog režnja i to je najgori trenutak koji bi se mogao dogoditi, da nam, primjerice, u trenutku prebacivanja režnja na glavu kad ga je potrebno ponovno vaskularizirati odnosno uspostaviti krvotok, to nije uspjelo. To bi bilo ravno katastrofi, ali srećom to se nije dogodilo. No, mi kirurzi moramo preuzeti rizik, a i pacijent mora na to biti spreman. Cijeli sam plan predočio i Josipu i njegovoj obitelji odmah na početku.“

UZGAJANJE UHA NA PODLAKTICI

Hrskavica s rebra oblikuje se u model uha, presađuje ispod kože na podlaktici, uzgaja četiri mjeseca, a potom oblaže dodatnom kožom i nakon otprilike godinu dana presađuje na glavu pacijentaPacijent bi u konačnici trebao dobiti estetski lijepo oblikovano uho, ali na žalost, trenutno ne postoji metoda kojom bi mu se na tom uhu mogao povratiti i sluh. Sreća kod ovog pacijenta je da na drugo uho u potpunosti čuje. Doktor Aleksandar Milenović o svojoj revolucionarnoj metodi ne može objaviti rad dok sve faze operacije ne budu dovršene, a jednom kad do toga dođe vjeruje da će izazvati interes i svjetske znanstvene zajednice. ”Očekujem da će se to prihvatiti kao svjetski trend u rekonstrukciji uha. Za ovo se još u svijetu ne zna jer nigdje to nismo mogli objaviti budući da nije ni gotovo. Da je riječ o operaciji u jednom zahvatu, vjerojatno bi zaživjela puno ranije, ali mi ovdje pričamo o dvoipolgodišnjem radu. Nama treba strpljiv pacijent, pacijent koji vjeruje u tu bajku koju ste vi njemu ispričali i u to da će ta bajka imati i sretan završetak. No, dok god pacijent nema lijepo uho koje se njemu sviđa, nema ni smisla išta objavljivati. A u slučaju našeg prvog pacijenta sve skupa bi moglo biti dovršeno kroz nekih godinu dana“, rekao je. Vijest o revolucionarnoj operaciji u KB Dubrava ipak se pročula među pacijentima, a već je bila objavljena i u nekim hrvatskim medijima tako da su se doktoru Milenoviću već javili i roditelji dva nova pacijenta. Riječ je o dječacima od sedam i devet godina. Međutim, ukoliko se u međuvremenu ne otkrije neka nova metoda, morat će pričekati do svoje 15., 16. godine jer se ove operacije ne bi trebale izvoditi prije no što dijete završi rast i razvoj, ponajviše zbog kvalitete hrskavice rebra koja morati imati određenu veličinu i kvalitetu.

Druga opcija, prema mišljenju doktora Milenovića, bila bi ugradnja silikonskog uha odnosno kopija pravog uha koje bi se pričvrstilo uz pomoć dva implatanta magneta, jednog ugrađenog u masivnu kost lubanje, a drugog na uhu. To bi bilo puno jednostavnije od ove metode, međutim, prilikom bilo kakvog jačeg pritiska ili slučajnog okrznuća postojala bi mogućnost da uho otpadne, što ne bi bila toliko opasna koliko neugodna situacija za svakog mladog čovjeka. Srećom, kongenitalna anomalija nedostatka uha vrlo je rijetka kako u Hrvatskoj, tako i u svijetu. Javlja se otprilike u jednom na sto tisuća slučajeva. To bi hipotetski značilo da u cijeloj Hrvatskoj trenutno ima oko 40 ljudi rođenih bez uha. Da li će ova metoda za njih biti najbolje moguće rješenje bit će poznato kad budu dovršene sve faze na pacijentu koji je pristao podvrgnuti se ovom dugotrajnom postupku. Doktor Milenović smatra da nema razloga da cijela priča ne uspije budući da je uspješnost prefabriciranih režnjeva nosa u svijetu oko 95 do 97 posto. No, do ove operacije ne bi došlo, ističe doktor Milenović, da ona nije rezultat kreativnog razmišljanja unutar tima KB Dubrava: ”Trudim se ne držati klišeja ni štreberskih operacija, drugim riječima, trudim se biti kreativan u svim segmentima, upoznati problem i rješavati ga na logičan način. Takva je naša škola da nismo tupani koji samo po klišeju odrade operaciju i odu doma. Jer, na svijetu ne postoje dva ista lica, dakle, ne možete ni raditi dvije iste operacije već trebate biti kreativni. Druga naša prednost je da nismo fokusirani samo na estetske operacije. Estetika je u biti nadogradnja ozbiljnoj kirurgiji. Puno je lakše baviti se estetikom kad ste se prije toga bavili ozbiljnim resekcijama glave i vrata, rekonstrukcijama, onda je ta estetika u biti čista zafrkancija, veselje i užitak koji ti ne predstavlja apsolutno nikakav stres. Uostalom, kad pričamo o estetskoj kirurgiji, teško je uopće neku kirurgiju nazvati neestetskom jer svaka kirurgija treba biti estetska i sve što radimo treba biti lijepo, osobito na glavi i vratu jer je to u socijalnom kontaktu dio tijela koji je uvijek izložen.“

PROFESOR MIŠO VIRAG već je dvadeset godina na čelu Klinike za maksilofacijalnu kirurgiju KB Dubrava, a u radu njegova tima posljednjjih petnaest godina sudjeluje i dr. Aleksandar Milenović

Filozofiju kakvu prakticira u KB Dubrava, doktor Aleksandar Milenović odlučio je primijeniti i u radu svoje privatne Poliklinike IMED. Riječ je o prvoj privatnoj poliklinici koja ujedinjuje maksilofacijalnu rekonstrukcijsku i plastičnu kirurgiju, stomatologiju i zubotehnički laboratorij. Djelatnost poliklinike fokusirana je na područje lica, čeljusti i usta pri čemu su svi segmenti pokriveni na specijalističkoj razini, a trenutačno zapošljava 35 liječnika i ostalog osoblja. Bez odlične ekipe doktor Aleksandar Milenović vjerojatno ne bi uspijevao održati tempo na oba fronta, i u KB Dubrava i u svojoj privatnoj poliklinici. No, kaže, uz dobru organizaciju i odličan tim, to nije problem. Međutim, ukoliko će zbog novog zakona morati birati hoće li raditi u državnoj poliklinici ili privatnoj, odlučit će se za privatnu. ”Previše sam uložio truda, znanja i novca u ovu polikliniku da bih to sad napustio, a vjerujem da slično razmišljaju i ostali liječnici koji uz rad u bolnici imaju i privatne klinike. Našim odlaskom iz bolnica, država bi bila na velikom gubitku. A dok ja pošteno radim svoj dio posla u bolnici, mislim da se nikog ne bi trebalo ticati da li ja u svoje slobodno vrijeme šećem psa, gledam ‘Hrvatsku uživo’ ili poslijepodnevne sati koristim za rad s pacijentima u svojoj privatnoj praksi“, zaključio je.