Objavljeno u Nacionalu br. 841, 2011-12-27

Bosanskohercegovački pisac objavio je knjigu ‘Mrtve ribe plivaju na leđima’, gdje opisuje posttraumatski sindrom naroda i tranzicijske muke države: govori da radikalni islamisti imaju političke zaštitnike, tvrdi da se Hrvati tretiraju kao retardirana raja i da su priče o ekonomskom uzletu BiH lažne

Josip Mlakić, autor 10 knjiga, dobitnik nagrade Meša Selimović i scenarist filma “Živi i mrtvi” Kristijana Milića, snimljen prema njegovoj istoimenoj knjizi, koji je dobio osam Zlatnih arena, objavio je novu, jedanaestu knjigu intrigantna naslova “Mrtve ribe plivaju na leđima”. U toj prozi, sastavljenoj od 15 pripovijetki, ponovno se bavi postratnom stvarnošću po čemu je i postao poznat, opisujući atmosferu posttraumatskog sindroma i tranzicijskih muka u BiH. Iako su u ovoj najnovijoj Mlakićevoj prozi rat i traume rata u pozadini priče o samoubojstvu što se dogodilo u jednom manjem mjestu, autor jasno iznosi svoj stav o apsurdnosti svih ratova. Prema tom romanu Kristijan Milić već je dovršio i scenarij, a film bi također trebao on snimati.

Mlakić je rođen 1964. u Bugojnu u Bosni i Hercegovini i radi kao strojarski inženjer u Uskoplju, ali usprkos tome, redovno objavljuje novi roman otprilike svake dvije godine, jer ima, kako kaže, “jednostavno potrebu da piše”. Prati ga glas da ne pripada ni jednom književnom lobiju iako se vezao uz zagrebački VBZ još 2002. kada je na natječaju te izdavačke kuće dobio prvu nagradu i 100.000 kuna za neobjavljeni roman “Živi i mrtvi”. Kritičari ga smatraju jednim od najboljih prozaika u Hrvatskoj i BiH, ozbiljnim piscem intelektualcem koji piše mimo svih trendova, ali istodobno i oštrim kritičarom bosanskohercegovačke postratne stvarnosti. Neki su ga zbog povijesnog romana “Tragom zmijske košuljice” proglasili “nastavljačem Andrićeve pripovjedačke tradicije”, što je on u svom skromnom stilu proglasio pretjeranim. Bio je i koscenarist filma “Tu” Zrinka Ogreste, a u njegovu se opusu izdvajaju romani kao što su “Ljudi koji su sadili drveće”, u kojem je razotkrio razočaranje bivših branitelja i postratnu depresiju u BiH, te “Čuvari mostova” o izbjegličkom životu bosanskih Hrvata u Hrvatskoj. I prema tom je romanu već napisao scenarij za Branka Ištvančića, a snimanje počinje na proljeće i film će se zvati “Most na kraju svijeta”.

Kritičari vas svrstavaju u pisca koji piše ratnu i poslijeratnu prozu. Na koji je način rat utjecao na vas i koliko vas je rat odredio kao pisca?
– Jako puno. Ako opisujete rat koji ste doživjeli, pokušavate na literaran način opisati stvarnost što vas je okruživala te uvjeriti čitatelja da je upravo to stvarnost koju ste živjeli. To je jedna od zadaća pisanja. Stoga ratnu prozu ne bi trebalo stavljati u posebne ladice. Logično je da pisac opisuje “svoju” stvarnost, odnosno da ne bježi od nje. Doduše, u ovoj vrsti proze eskapizma gotovo da i nema.

U svom zadnjem romanu “Mrtve ribe plivaju na leđima” zapravo pišete o posljedicama rata i tranziciji u BiH. Što vas je ponukalo da obradite tu temu?
– Moram istaknuti da mi je to najdraži moj tekst dosad. Nastojao sam rat staviti što dublje u pozadinu, u drugi plan, on je prisutan, ali nije toliko dominantan kao u nekim drugim mojim knjigama, nego je svojevrsno pozadinsko osvjetljenje, te sam preko tih 15 priča i jedne pjesme u prozi, koji funkcioniraju i samostalno, varirajući različite motive, pokušao sklopiti sliku jednog grada i vremena. To je zapravo svojevrstan rašomonski pogled na tu sliku, neka vrsta “Kratkih rezova” s rašomonskim kadriranjem.

U prethodnom romanu “Ljudi koji su sadili drveće”, u kojem se bavite postratnom depresijom, razotkrili ste tragediju bivših branitelja i njihovih izgubljenih iluzija. Jeste li motivaciju za taj roman crpili iz svoga braniteljskog staža, te je li taj roman trebao biti posveta njihovu nesnalaženju u novom svijetu?
-Htio sam prenijeti njihovu stvarnost na papir, i ništa više. Nisam imao nikakvih pretencioznijih namjera, pokušao sam dočarati taj svijet koji dobro poznajem. To je svijet koji je potrošio svoju budućnost i svaka katarza je iluzija. Pišući tu prozu pokušavao sam promatrati svijet očima svojih likova. U pozadini pisanja je, naravno, vlastito iskustvo pisca, ali nikad nisam htio u svoje romane stavljati stvarne ljude i događaje. Znači, vlastito iskustvo prelomljeno kroz fikcijske događaje. Svako pisanje je, zapravo, kontaminirano autobiografskim iskustvom, no kada je riječ o ratu, onda se to iskustvo uvijek stavlja u prvi plan. S pravom, naravno.

Kakav je odjek roman imao među bosanskim braniteljima?
– Nažalost, nemam povratnu informaciju o tome kako su ga doživjeli branitelji iako bi i mene to jako zanimalo. Dosad još nisam čuo ni jednu primjedbu od čitatelja premda je u nekim knjigama bilo dosta “upitnih” detalja, primjerice, neki moji likovi izražavaju stavove koji se mnogima ne sviđaju. A ne treba zaboraviti ni to da se ovdje literatura često čita jednako kao dnevne novine.

Mislite li pritom na blogerske kritičare od kojih su vam neki spočitavali hrvatski nacionalizam, a drugi pak srbočetništvo, što je dijametralno suprotno? Je li vas to pogodilo?
– Ne pogađaju me negativne kritike, međutim, ako vas netko prikaže i optuži za hrvatski nacionalizam samo zato što neki vaši likovi u romanu možda govore i djeluju s tih pozicija, pitam se što bi bilo s povijesti književnosti? Naime, kada bi se pisci prosuđivali kroz ideološku prizmu njihovih likova, ne znam kako bi se proveo bilo koji pisac. To je rezultat terora političke korektnosti koji živimo, iza kojeg ne stoji ništa, pogotovo ne jaki etički principi. Što se tiče blogerske kritike, ne treba stvari promatrati jednoznačno. Samo je jedan on-line tzv. književni kritičar napisao negativnu kritiku, zapravo nepismen komentar o romanu, dok je bio niz drugačije intoniranih tekstova. U principu negativne, pozitivne ili ravnodušne kritike na internetu ne razlikuju se puno od onih u pisanim medijima. Mislim da živimo u vremenu kad se ta dva diskursa i ne trebaju promatrati odvojeno.

Osim ratne proze, napisali ste i povijesni roman “Tragom zmijske košuljice” u kojem ste se pozivali na Ivu Andrića, a i kritičari su vas proglasili “nastavljačem Andrićeve pripovjedačke tradicije”. Jeste li to doživjeli kao kompliment?
– Naravno. Ne bih upotrijebio tako jaku riječ – nastavljač, ali bilo mi je drago. Tim romanom svjesno sam pokušao napraviti svojevrstan hommage Ivi Andriću iako sam ponajprije želio ispričati jednu priču, a tek onda od te priče napraviti hommage tako što sam stil pripovijedanja prilagodio toj nakani.

Istodobno vas svrstavaju i u hrvatski i u bosanskohercegovački književni krug, a budući da živite u Uskoplju, u središtu BiH, na neki ste način izolirani od događaja na hrvatskoj književnoj sceni te ste vjerojatno i uskraćeni za neke informacije. Je li takav status prednost ili mana?
– Ovisno o kakvim se informacijama radi. Mislim da je moj položaj prednost. Sve ono važno što se događa u velikim centrima dostupno je klikom miša, tako da preko interneta mogu saznati sve što me zanima. I dok pišete knjigu, ne trebate biti u Zagrebu i kopati po arhivima kao nekada, tako da mi ni Zagreb ni Sarajevo s te književne strane, koja mi je jedina važna, ne nedostaju. No ne nedostaje mi ni s one druge, društvene strane, koja je često gubljenje vremena, premda neki kontakti mogu biti dragocjeni. Zbog toga sam prilično samostalan, nemam puno dodirnih točaka s glavnim strujanjima u književnosti, a danas su to u većini slučajeva prolazni trendovi.

Vi ste inženjer strojarstva i radite od sedam do tri sata poslijepodne. Kako pomirujete ta dva suprotna svijeta – prvi strojarski, industrijski i drugi književni svijet fikcije?
– Vrlo jednostavno, jer to su dva različita svijeta koja nemaju mnogo dodirnih točaka, pa se vrlo lako mogu prešaltati iz jednog u drugi. Većina pisaca rade kao novinari i to je nekako prirodno. No mislim da je njima puno teže prešaltati se s novinarskog diskursa na literarni, pa sam ja što se toga tiče u prednosti. A svaki posao može se vrlo lako iskoristiti pri pisanju, biti prednost, a ne limitirajući faktor. Primjerice, inženjerski pogled na problem može se poistovjetiti s konstruiranjem romana, njegove kompozicije. Struktura rada, faze na određenom projektu i na romanu mogu biti potpuno iste, tako da me te suprotnosti ne sputavaju. Naprotiv.

Dok ste pohađali osnovnu školu u Uskoplju, u središtu BiH, bili ste jedini Hrvat u razredu. Što je danas ostalo od čuvene prijeratne bosanske multikulturalnosti?
-Od multikulturalizma je ostala samo fraza. Multikulturalnost, iako ne volim tu riječ jer je do kraja profanirana, postojala je prije rata u BiH, i mi smo je živjeli na svoj način koji je bio korektan i s punim uvažavanjem drugoga.

Kako doživljavate jačanje radikalnog islama i tzv. “mudžahedinske” opcije u BiH te kako Hrvati reagiraju na to?
– To je naslijeđe rata, rezultat golemih frustracija koje postoje ne samo među Bošnjacima, premda se kod Bošnjaka manifestiraju i preko prihvaćanja radikalnog islama. Tih ljudi nema puno, oni su manjina, ali vrlo agresivna i destruktivna. Bez obzira na to, veći problem za zemlju su njihovi politički zaštitnici i neskrivena potpora iz dijela islamske zajednice u BiH. Upravo to najviše smeta ne samo Hrvatima nego svim normalnim ljudima u zemlji.

U svojim se romanima ne bavite svakodnevnom politikom, ali je ona itekako zastupljena, primjerice, u romanu “Čuvari mostova”, u kojem pišete o izbjegličkom životu bosanskih Hrvata u hrvatskom selu iz kojeg su protjerani Srbi. Kako se već godinama govori o deprivilegiranosti Hrvata u Bosni, je li se u zadnje vrijeme nešto promijenilo?
– Jeste, ali nagore, zapravo došlo je do kulminacije, odnosno višegodišnja politička nemoć i indiferentnost Hrvata kao konstitutivnog naroda u BiH instituticionalizirana je nakon predsjedništva zemlje i na najvažnijoj razini – onoj federalnoj. Posljednjim izborima, političkim nasiljem uspostavljena je federalna vlast na osnovu principa koji ja nazivam Inzkov teorem koji glasi: Dokaži da je 5:17 veće ili jednako od jedne trećine. Iako nerješiv, kao Veliki Fermatov teorem, s kojim se neuspješno bavi Larssonova genijalka Lisbeth Salander, naš visoki predstavnik je riješio u rekordnom roku na radost korumpirane i neodgovorne velikobošnjačke političke klike i hrvatskih salonskih neonacista i mesara. U zemlji se stanje ovim neodgovornim činom zakompliciralo do usijanja i posijane su dodatne količine međunacionalnog nepovjerenja, a posljedice mogu biti nesagledive. Sada traje trakavica oko formiranja Vijeća ministara, što je potpuno beznačajno i ništa se u našim životima ne bi promijenilo i da je ono već formirano. Sve ono dobro je porušeno i tu se malo što može ispraviti. Političari u BiH imaju jako loš rejting i običan ih svijet većinom smatra kriminalcima, što, nažalost, nije daleko od istine.

Jednom ste doba uoči rata u Bosni definirali stanjem psihoze, a zatim ste izjavili da danas više nema ni psihoze, više nitko ništa ne čeka, čak ni Godota. Je li situacija zaista toliko depresivna i bezizlazna?
– Cijelo vrijeme od završetka rata do danas uvijek se čekalo da netko dođe i riješi sve naše probleme. Nema svijesti da se stvari moraju i jedino mogu riješiti iznutra, a tu se samo stvaraju animoziteti i sukobljavanja koja se koriste da bi se iznova došlo na vlast, umjesto da se ta energija iskoristi da se pokrene nešto iznutra – iluzorno je, ponavljam, da će nam netko izvana bilo što pokrenuti. Pokrenut će nam jedino kaos i vlastitu propast, kao što je to napravio Inzko.

Kako komentirate nedavnu izjavu Vesne Pusić, nove hrvatske ministrice vanjskih poslova, koja je rekla da bi u Bosni trebalo formirati hrvatski entitet?
– Vesna Pusić je odgovorna političarka, što je danas na ovim prostorima rijetkost. Mislim da je ušla u bit odnosa u BiH. Taj treći, hrvatski entitet je bio tabu-tema, odnosno, zvučao je u ušima drugih kao psovka, politička nekorektnost par excellence. Ovim posljednjim događanjima on je postao moguć, pa i ljudima kojima je to dosad zvučalo nezamislivo. Kao jedno od rješenja, u svakom slučaju mnogo bolje od onoga što imamo danas. I to je gospođa Pusić shvatila, što je nakon višegodišnjeg Sanaderova i Mesićeva lobotomiranja bosanskohercegovačke stvarnosti dragocjena stvar. Sve je počelo bošnjačkim instaliranjem Željka Komšića na mjesto hrvatskoga člana predsjedništva, i to na valu bošnjačkog nacionalizma, a završilo s Inzkom, tako da danas svjedočimo stanju o kojem je prononsirani bošnjački nacionalist, “stopostotni” Haris Silajdžić donedavno mogao samo sanjati. A sve to u režiji ljudi koji sebe nazivaju socijaldemokratima.

Kako komentirate stav međunarodne zajednice prema hrvatskom entitetu? Je li visoki povjerenik međunarodne zajednice Valentin Inzko samo figura ili ima neke veće kompetencije te što mu najviše zamjerate?
– Je li on figura ili nije, iako vjerojatno jest, to me uopće ne zanima, jer on je taj koji amenuje stvari koje u konačnici mogu dovesti do curenja Hrvata iz BIH. Ovo je neka vrsta Inzkova konačnog rješenja hrvatskog pitanja. Inzko i OHR, koji bi trebali biti dio rješenja, jedan su od naših najvećih problema. Dosad je državni neprijatelj broj jedan bio Milorad Dodik, no bojim se da ga je Valentin Inzko debelo pretekao. I ne samo on. Zapravo, inzistiranje na Dodiku kao zloduhu BiH, što je mantra kojom započinju sve ovdašnje, sarajevsko-ohaerovske političke analize i “analize”, dimna je zavjesa koja lebdi nad našom stvarnošću, prikrivajući njenu besperspektivnost. Ukratko, stav Inzka i velikog dijela međunarodne zajednice prema Hrvatima je, da malo karikiram, stav kabadahija prema retardiranoj raji: samo takvima možete prodati rješenje Inzkova teorema i tvrditi da je sve legalno i po zakonu i “k tomu još da prostiš” za dobrobit ove zemlje.

Kao što ste napisali u romanu “Ljudi koji su sadili drveće”, opisujući stvarnost u BiH i komentirajući daytonski mir, riječ je o “miru kao nastavku rata”?
– Da, to znači da se zemlja ne može niti se mogla tim rješenjima vratiti u normalno stanje, a pitanje je da li je to i bio cilj, jer je svojom neodređenošću otvorio mogućnost stjecanja pozicija i vlastitih probitaka na račun drugoga, znači, na isti način na koji se to radi u ratu. Dakle, zbog nekakve magle i probitaka, koji to i nisu, odnosi s drugima se narušavaju. A to je stanje koje neodoljivo podsjeća na rat. A i medijska slika zemlje, ako zanemarimo internetske portale, podsjeća na onu iz devedesetih, uz časnu iznimku Avdićeve Slobodne Bosne.

Mislite li da je ovo vrijeme političke, ekonomske i kulturne tranzicije ponajprije uvjetovano ratom ili bi se ti isti problemi pojavili da nije bilo rata?
– Sigurno bi se neki od tih problema, primjerice ekonomski, pojavili i da nije bilo rata, no glavni problem je u tome što je rat usmjerio ponašanje ljudi koji vode zemlju. Dakle, oni zbog vlastitih ciljeva nastavljaju ta sukobljavanja unedogled, što je samo sredstvo kojim se uporno održavaju na vlasti.

Je li točno da se u BIH zadnjih godina počeo osjećati ekonomski uzlet i buđenje poduzetničkog duha?
– Ne! To nije točno! Možda se nekome sa strane, koji određeno vrijeme nije dolazio u BiH, može učiniti da se dogodio neki pomak, ali to je pogrešan dojam.
Kako se u svemu tome “ponaša” Sarajevo?
– Fokusirat ću se na političko Sarajevo, jer postoje u Sarajevu izvrsni pojedinci i institucije koje ni u kojem slučaju ne bih želio povrijediti bilo kakvim generaliziranjem. Ukratko: političko Sarajevo je samo sebi dostatno. Ostatak zemlje ih malo zanima, odnosno samo u onoj mjeri koliko im može kratkoročno poslužiti za ostvarivanje vlastitih ciljeva. Za te čaršijske proroke svijet se prostire na potezu od Blažuja do Vijećnice. A izvan tog poteza žive neki trogloditi, srpsko-hrvatsko-bošnjački, ili kako bi to rekao Andrićev Mustafa Mađar, nakotilo se gáda, i krštenog i nekrštenog.
Kako se taj kaos koji opisujete odražava na kulturni milje BiH?
– Kultura kao institucionalni milje ne postoji. Federalno ministarstvo kulture, na primjer, izvanustavna je kategorija, što je paradoksalno. Međutim, ono postoji, ali se gotovo i ne bavi kulturom. Novi paradoksi. Zapravo, u ovoj zemlji je sve paradoks. Spomenuto ministarstvo bavi se jedino problemom obrazovanja na hrvatskom jeziku, što nije u njegovoj ingerenciji, za što postoji odluka Ustavnog suda BiH, nastojeći ga dokinuti. To je ona priča o “dvije škole pod jednim krovom” koja ima za cilj samo to: izbaciti iz sustava obrazovanja hrvatski jezik. Odgovorno tvrdim da iza tih pokušaja ne stoji ništa drugo, pogotovo ne plemeniti ciljevi o sprečavanju segregacije u sustavu obrazovanja. Naravno, Valentin Inzko je i u ovom slučaju na dispoziciji “multikulturalistima” iz (veliko)Bošnjačkog instituta.

Gdje vi vidite izlaz?
– Zasad ga ne vidim nigdje, pogotovo zbog destruktivna djelovanja međunarodne zajednice, koja bi trebala stvari pokrenuti prema naprijed. Imam dojam da se cijelo vrijeme pokušava održavati latentni kaos, a dok traje kaos, nema rješenja. To je prirodan medij samo za pohlepnu bagru svih boja. Ne znam kome je to u interesu, a objašnjenja su često pomalo banalna i možda ne drže vodu. Naime, bilo je govora da OHR i visoki povjerenik Inzko trebaju otići iz BiH, te da se zato svjesno održava stanje kaosa kako bi ti ljudi što duže ostali u BiH, koliko god to građane ove zemlje stoji. No pojam građanin ne treba poistovjećivati s pojmom građanin iz Lagumdžijina rječnika. Ako je to istina, onda je naša budućnost prodana za izdašne plaće Inzkovih činovnika. Ali, eto, barem nismo jeftini: Inzkova mjesečna plaća, na primjer, prema nekim informacijama iznosi nekoliko desetaka tisuća eura.

Radite li na novom romanu?
– Da, radim istodobno na dvama novim romanima. Ne pišem lako, prvo svaki detalj posložim u glavi i tek tada počnem pisati. Prva faza traje dugo, a druga, taj zanatski dio, ide mnogo brže. Ne volim se ponavljati i ne želim da moji romani nalikuju jedni na druge pa svaki put pokušavam unijeti nešto novo u taj diskurs, što cijeli proces dodatno usložnjava.