Otkad je u Nacionalu prvi put javno progovorio o vezama predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka s nekadašnjom Udbom, Josip Manolić izvrgnut je intenzivnim napadima desničarskih medija.

[quote_box_center]

• ‘Zamjeram Kaptolu što nije odao priznanje ljudima poput mene koji su prema preuzvišenom Stepincu postupali humano i nije ih zaštitio od neutemeljenih napada s desnice’

• ‘U procesu protiv Parage zbog sud je tražio da nam iz Rima pošalju dokumentaciju o analizi Stepinčevih kostiju koja, navodno, dokazuje da je on otrovan, ali oni to nisu učinili’

[/quote_box_center]

U tim napadima prednjače portal direktno.hr te voditelj emisije ‘’Bujica’’ Velimir Bujanec, u čijoj je prošlotjednoj emisiji od 10. lipnja Manolić proglašen egzekutorom Ozne 1945., čovjekom koji je otrovao kardinala Alojzija Stepinca, a bivši lider HSP-a Anto Đapić, koji se u emisiju javio telefonom, optužio ga je čak da je odgovoran i za političko ubojstvo načelnika HOS-a Ante Paradžika u rujnu 1991. Portal direktno.hr također je objavio nekoliko članaka slične tematike. Sve to očito je napravljeno s ciljem da se pokuša potpuno diskreditirati Manolića kao čovjeka koji je optužio Karamarka da je bio doušnik Udbe.

NAJKONTROVERZNIJA OD TIH OPTUŽBI svakako je ona da je upravo Manolić, koji je u vrijeme Stepinčeva uhićenja bio upravitelj svih hrvatskih zatvora, odgovoran za njegovu smrt jer ga je, kako tvrde ultradesničari, trovao.

Manolić tvrdi da te optužbe nemaju nikakvog utemeljenja u realnosti. Dapače, on je još krajem 90-ih na zagrebačkom Općinskom sudu pokrenuo sudski spor zbog klevete protiv Dobroslava Parage, koji ga je u intervjuu Jutarnjem listu od 20. svibnja 1998. javno optužio da je trovao Stepinca, odnosno, da je kardinalova smrt nastupila kao posljedica sustavnog trovanja u zatvoru, za što je kao odgovornog prozvao Manolića. Kad je usred spora promijenjen sudac i cijela rasprava iznova počela, na pokušaj mirenja Manolić je izjavio da je to “nemoguće zbog teškog kaznenog djela koje je počinio Paraga te se preko takvog čega ne može prijeći”. Prema pisanju Vjesnika, tuženi Paraga je, pak, izjavio da je spreman na mirno okončanje spora, uz prijedlog da “Manolić zbog povijesne istine povuče tužbu”. Naravno, Manolić na to nije pristao.

Tijekom sudskog postupka koji se otegnuo, pa je na kraju cijeli predmet otišao u zastaru, svjedočio je i don Živko Kustić koji je izjavio da se u crkvenim kuloarima spominjalo da je Stepinac bio trovan, ali da to Crkva službeno ne tvrdi jer nema podataka o tome. On je zaključio da je kardinal bio sustavno trovan na temelju onoga što je čuo od krašićkog župnika, kod kojega je u župnom dvoru Stepinac proveo zadnje dane života.

Kustić je rekao i da se u svećeničkim krugovima govorilo da su nakon otvaranja kardinalova lijesa “kompetentne osobe Svete Stolice” obavile analizu tkiva, kojom je utvrđena prisutnost određenih toksičnih supstancija, ali da se ne zna o kojim se supstancijama točno radi.

“Prema uvjerenju Crkve, Stepinčevu smrt prouzročili su njegovo uhićenje i tamnovanje u Lepoglavi”, rekao je Kustić na sudu, ali nije mogao potvrditi da Crkva smatra da je za to odgovoran Manolić.

SUDSKOG PROCESA DOBRO SE SJEĆA I SAM MANOLIĆ. “Sve analize koje su rađene na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, nisu potvrdile da je riječ o trovanju. S obzirom na to da se spominjala ta analiza rađena u Italiji, sud je tražio da nam je dostave iz Rima, ali oni to nisu učinili. Dakle, nisu predočili nikakve dokaze za svoje tvrdnje”, rekao je Manolić za Nacional.

Umjesto da ga se optužuje da je otrovao Stepinca, Manolić smatra da bi njemu i drugim ljudima koji su sa Stepincem postupali humano, Kaptol na neki način trebao odati priznanje ili ih barem zaštititi od neutemeljenih napada koji dolaze s desnice.

“Kaptolu sam zamjerio što nije odlikovao ljude koji su u onom sistemu humano i pažljivo postupali prema preuzvišenom Stepincu”, kaže Manolić za Nacional. O “slučaju Stepinac” Manolić je detaljno progovorio i u svojim memoarima ‘’Politika i domovina – Moja borba za suverenu i socijalnu Hrvatsku’’ koji uskoro izlaze u izdanju Golden Marketinga – Tehničke knjige.

“Nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac ostaje nesumnjivo osoba za koju me i danas, 59 godina od mog prvog susreta s njim, prepoznatljivo povezuje hrvatska javnost. Nema događaja iz mog života o kome je pisano tako mnogo neistina, o čemu su sačinjene televizijske emisije, snimljeni filmovi i na čemu taj interes za moju neku ulogu ni danas ne splašnjava, a sve s jednim političko-propagandnim ciljem da me osobno povežu u najnegativnijem kontekstu s tragedijom ovog zagrebačkog prelata”, piše Manolić u uvodu 9. poglavlja koje nosi naslov ‘’Stepinac – mučenik ili veliko nadmudrivanje Vatikana i jugoslavenskih vlasti’’. Unutar tog poglavlja nalazi se i nekoliko potpoglavlja koja nose sljedeće naslove: “Događaj koji me obilježio – šest desetljeća povezuje me sa Stepincem”, “Bio sam odabran da sprovedem Stepinca u Lepoglavu”, “Mnogi su posjećivali Stepinca u zatvoru”, “Cyrus Leo Sulzberger, New York Times o Stepincu” i “Priča o obdukciji”. Manolić je u knjizi “slučaju Stepinac” posvetio 21 stranicu.

ON U KNJIZI NAVODI DA SU DOSTUPNI brojni povijesni dokumenti koji na autentičan, vjerodostojan i osebujan način svjedoče o tome što se u slučaju liječenja bolesnog Stepinca stvarno dogodilo i tko je donosio odluke o sudbini i liječenju tog budućeg hrvatskog sveca.

Manolić navodi da je Stepinac, iako je osudio komunizam kao “bezbožni režim”, partizane iza 8. svibnja 1945. dočekao u svom nadbiskupskom dvoru te da mu je život spasila upravo ta njegova odlučnost i kooperativnost. Manolić tvrdi da je Josip Broz Tito već donio odluku o likvidaciji Stepinca koju je trebao izvršiti oficir Ozne iz Beograda. “Stepinac je trebao biti likvidiran u metežu i gužvi prilikom ulaska partizanskih jedinica u Zagreb ili dan dva poslije, dok se ubojstvo moglo pripisati i drugoj strani”, piše Manolić, no dodaje da je Stepinca spasio Ivan Stevo Krajačić kojeg je o cijelom slučaju izvijestio Vladimir Bakarić:

“Krajačić se jako iznervirao i zvao Tita da se ta odluka povuče. Tito je rekao da ne može pomoći jer ne zna gdje je izvršitelj te je odobrio da Krajačić zapravo upozori Stepinca da se nekoliko dana sakrije, dok se realizator naloga ne javi u bazu.”

Manolić piše i o prvom susretu Stepinca s Titom, Aleksandrom Rankovićem i Vladimirom Bakarićem u vili Lovačkog doma u Nazorovoj te o njihovu razgovoru o “normalizaciji odnosa”, to jest odvajanju hrvatske crkve od Vatikana. No Tito i Stepinac povukli su se i u privatni razgovor u četiri oka. O sadržaju tog razgovora kardinal Stepinac napisao je bilješku koja je pohranjena u sef na Kaptolu, ali hrvatski katolički vrh, kako navodi Manolić, nikad nije objavio njen integralni tekst.

S OBZIROM NA TO DA S KAPTOLOM NIJE POSTIGNUT DOGOVOR te da je nakon toga Biskupska konferencija Jugoslavije protestirala protiv nasilja komunističke vlasti, došlo je do optužnice protiv Stepinca. “Važnu kariku u prikupljanju dokaza protiv Stepinca imati će rekonstrukcija rada njemačke obavještajne službe u NDH kojom se tih dana bavila Udba Hrvatske te povezanosti njemačke agentske mreže s ljudima na Kaptolu, kao i spoznaja da je Stepinac uključen s nizom crkvenih prelata, ali i dužnosnika NDH (Marcone, Spellman, Lobkowitz) u stvaranje jedne nove asocijacije, Dunavske federacije. Sve to dovest će do toga da 18. rujna Stepinac bude ponovno uhapšen, a 28. pojavit će se u sudnici”, piše u Manolićevoj knjizi. On ističe da tada nije bio subjekt političkog odlučivanja na državnoj razini te da mu nisu bili poznati brojni pozadinski detalji koji su utjecali na sadržaj optužnice, ali da zna za niz rasprava u kojima je “nadbiskupova odlučnost išla u krajnje kontraproduktivnom pravcu”. “Partizani su bili pobjednici, dio antifašističke alijanse, stvarali su novi društveni poredak i smatrali su da imaju pravo nametati svoju političku volju”, piše Manolić.

Nakon objave presude Stepincu, Manolića je u svoj kabinet pozvao tadašnji ministar Stevo Krajačić koji ga je pozvao da upravo on bude osoba koja će iz Petrinjske ispratiti Stepinca na izdržavanje kazne u Lepoglavu. Manolić pritom otvoreno piše i o tome kako se protiv Stepinca po nalogu Tita i Beograda vodila javna kampanja blaćenja te da je bilo čak i pojedinaca koji su tražili njegovu likvidaciju. Zbog toga je njegov transport u Lepoglavu bila posebno osjetljiva zadaća. No Manolić kaže: “Prihvatio sam taj zadatak ne sluteći da će me njegovo izvršenje ‘obilježiti’ za cijeli život, da ću ja u dijelu hrvatske javnosti pedeset godina kasnije biti stigmatiziran kao Stepinčev tamničar.”

Manolić je po Stepinca došao s luksuznim američkim ‘’ševroletom’’ uz pratnju terenskog ‘’jemsa’’, na kojem je bilo desetak do zuba naoružanih policajaca. Nadbiskup i on sjeli su na zadnje sjedište. “Taj prvi susret protekao je dosta mučno. Nadbiskup nije prihvaćao razgovor, odavao je dojam čovjeka kojem nije ni do kakve komunikacije. Ja sam pak imao obvezu da ga što detaljnije informiram o uvjetima koji ga očekuju u zatvoru. Nadbiskup je od prvog dana izdržavanja kazne bio u posebnom povlaštenom režimu kućnog reda”, navodi Manolić koji Stepinca nakon toga, kako tvrdi, nije vidio nekoliko godina, sve do 1951. kad ga je drugi put posjetio.

FOTO: Slavko Midzor/PIXSELL

Trebao ga je preseliti na izdržavanje kazne u kućnom pritvoru u nadbiskupov rodni Krašić. Manolić tvrdi da je Stepinac tada bio u dobroj kondiciji i dobra zdravlja. O tome kakvog je zdravlja Stepinac bio tri godine poslije lepoglavskog zatvora Manolić navodi citat iz knjige velečasnog Alekse Benigara: “Nakon 30 godina preplivao je Kupu, veselo ronio, plivao na leđima, potrbuške, ležao na vodi i prepustio joj se da ga nosi.”

Iako ga nije osobno viđao, Manolić navodi da je tijekom Stepinčeva izdržavanja kazne u Lepoglavi dobivao izvještaje iz zatvora o tome tko ga sve posjećuje te da mu nijedan zahtjev za posjet nije odbijen. Boravak nadbiskupa u zatvoru nadzirala je i Udba. “Radi povijesne istine moram istaći da je Udba od prvih dana vrbovala jednog od svećenika koji je sudjelovao u svakodnevnog bogoslužju i bio izvor njihovih informacija o tome kako Stepinac ‘diše’.

U cjelokupnom razdoblju mojeg ‘šefovanja’ nad zatvorima odnos nadbiskupa Stepinca i zatvorske uprave bio je primjeren, nije bilo pritužbi ni s jedne strane, a uzorno ponašanje i pridržavanje dogovorenih pravila pridonijeli su nesumnjivo tome da se oko boravka nadbiskupa na našoj operativnoj razini postigne povjerenje. Vodio sam i dugo vremena bilješke o Stepinčevim danima u Lepoglavi koje se danas nalaze u arhivima i iz kojih je vidljiv odnos ondašnje politike spram Stepinčeva izdržavanja zatvorske kazne. O tome kakav je bio stvarni odnos zatvorskih vlasti najbolje svjedoče intervjui koje je Stepinac dao stranim novinarima ili pak razgovori s liječnicima i crkvenim prelatima. Jedno od tih svjedočenja je i razgovor s uglednim novinarom New York Times Cyrusom Leom Sulzbergerom od 11. studenog 1950. godine”, navodi Manolić.

KAO JEDNO OD SVJEDOČANSTAVA O STEPINČEVU BORAVKU U LEPOGLAVI Manolić navodi i knjigu zatvorskog čuvara Dane Mirića koja “najbolje demantira brojne netočnosti koje su zabilježene u medijima i knjigama nakon Stepinčeve smrti”.

Manolić u knjizi detaljno obrazlaže i neutemeljenost optužbi da je Stepinac u zatvoru bio sustavno trovan i navodi da je on imao status povlaštenog zatvorenika za kojeg nisu važili pravilnici i zakoni tadašnje države o postupanju sa zatvorenicima. “Koliko je sustav išao daleko u zaštiti Stepinca, govori i podatak da su o prehrani brinule i supruge zapovjednika zatvora i kasnije straže, a jeo je isto što i te obitelji”, navodi Manolić.

Manolić ističe i da je o sudbini kardinala Stepinca uoči formiranja HDZ-a, a i nakon izbora 1990., često razgovarao s predsjednikom Franjom Tuđmanom, ali i s kardinalom Franjom Kuharićem.

“Stavovi HDZ-a spram svojevrsne abolicije ili lustracije danas su znani, ali ne i svi razlozi koji su nas priječili u takvom naumu. Opredijelili smo se za donošenje jedne političke deklaracije kojom se ne bi poništile pravomoćne presude, ali bi se žrtve tih procesa politički, ako već ne i pravno, aboliralo. To pitanje nije bilo samo pravno i političko, nego duboko moralno.

Bezbroj je presuda komunističkog režima kako prema protivnicima režima od strane svojevrsne opozicije, tako i presude prema ljudima koji su i sami bili nositelji te politike (Informbiro)”, zaključio je Manolić u svojoj knjizi.