Objavljeno u Nacionalu br. 1064, 11. rujna 2018.
Neodgovorna vlast nije samo opasna za poduzetništvo, voli uzimati da bi davala. Uzima svima, daje svojima. Autoritarna vlast voli fleksibilne zakone i zapravo ne voli pravila. Voli mitove koje stvara, ali ne i zakone koje rado krši i mijenja
Hrvatska je blokirano društvo
Pred skoro pola stoljeća Michael Crozier napisao je knjigu „Blokirano društvo“ (La société bloquée) u kojoj opisuje Francusku kao centraliziranu državu, birokratizirano društvo i razmaženu civilizaciju. Imao sam sreću biti njegov student i znam da iza oporih dijagnoza nije stajala lamentacija salonskog intelektualca, već živo zainteresiranog aktivista koji je bio iznad političkih podjela. Imao je reputaciju diskretnog savjetnika različitim vladama, iskusnog praktičara upravljanja administracijom i sjajnog teoretičara znanosti.
Ukratko, Francuska je slabo sposobna prilagoditi se novim tehnologijama, američkom izazovu. Razlog tome je visoka centraliziranost, izostanak inicijative i poslušnost prema birokratskoj političkoj hijerarhiji. Kruta birokracija u svoje ruke je uzela i ekonomiju, a konzervativna politika, uplašena i studentskom pobunom, nije se usudila riskirati vlast radikalnim a potrebnim promjenama.
Hrvatska je takvo blokirano društvo. U Hrvatskoj se malo toga može promijeniti, a sve se može zaustaviti. U modernom društvu interesi su isprepleteni, svatko radi svoj posao, ali država se brine za red i poredak, sigurnost. Politika se prvenstveno bavi ciljevima, a ne uhljebljivanjem lojalnih. U Hrvatskoj je država privatni instrument klika, a politika podjela plijena. Ako se i kada nešto želi promijeniti, to se dešava na pritisak, prvenstveno vanjski pritisak i bez prave volje. Institucije se razgrađuju i pretvaraju u školjke prazne od smisla, dekorativni ukras.
Narod se intelektualno podcjenjuje i zapušta, lišen vrijednosti, uzora, dobrih primjera i orijentacije. Obrazovanje se ne cijeni, sve manje vrijedi i znači, postaje sredstvo društvene kontrole i zaglupljivanja, a ideje koje bi doskora bile predmetom podsmijeha postaju važne društvene teme.
Onda je pitanje tko će i kako razvezati te čvorove.
Gdje je korijen krize, tu je i početak oporavka
Kriza je započela u politici. Postoji stalna težnja autoritarnoj vlasti. Autoritarna vlast može biti pokriće za pljačku, a sigurno je uzrokom hrđanja pravnih institucija. Autoritarna vlast investicije smatra spomenicima pa imamo Obrovac, autoceste s rijetkim vozilima, arene i brodogradilišta. Neodgovorna vlast nije samo opasna za poduzetništvo, voli uzimati da bi davala. Uzima svima, daje svojima. Autoritarna vlast voli fleksibilne zakone i zapravo ne voli pravila. Voli mitove koje stvara, ali ne i zakone koje rado krši i mijenja.
Sistem ne čine samo pravila, ustavne i zakonske norme, pravilnici i propisani postupci, ministarstva, nadleštva, agencije i funkcije, sistem čine realna očekivanja kako se ponaša, odlučuje i djeluje. Institucije nisu fantomi koji postoje na papiru, već organizacije koje djeluju u stvarnosti i stalno stvaraju nova očekivanja što će i kako izvršavati. E tu se autoritarna vlast osjeća sigurno.
Kažu: imamo dobre zakone, ali se ne provode. Možda sam i sȃm ponekad izgovorio tu idiotsku rečenicu. To znači da ima političke volje da se zakoni donesu, ali nema volje da se provedu. Dakle, radi se o svjesnoj simulaciji. Zato je sistem konfuzan, naizgled kaotičan, ali u toj ludosti ipak ga ima. Pravo se ne razlikuje od nepravde, a kaos ima svoje gospodare. Strategije se mijenjaju dnevnim ritmom. Iza njih ne stoje namjere ni volja da se ostvare.
Iz krize treba izaći političkim reformama. Demokratizacija demokracije je dobra parola.
A što bi bila demokratizacija demokracije
Sistem političke reprezentacije je uništen. Jednostavna matematička istina da svi nemamo iste interese i da se odluke, jer nema za to vremena ni mogućnosti, ne donose na poljima aklamacijom, nismo pretvorili u racionalan sistem dobre vlasti.
Vlada je nestabilna, faktički manjinska, održava se kupnjom glasova, ono što najavi – ne predloži, ono što predloži ne prolazi bez trulih kompromisa, odustajanja i glupih objašnjenja. Neuspjesi se prikazuju kao uspjesi. Kad Komisija kaže da nema reformi, to ne znači da je vlada nepromišljeno predložila neizvedivo, već da je predložila nužno i potrebno, ali nije to u stanju provesti. Predsjednici stranaka krpaju prividna jedinstva u svojim organizacijama, protivnike straše da se neposlušni neće naći na izbornim listama. Slaba je to prijetnja jer kad se iskoristi, više ne djeluje. Prazne puške boje se dvojica pa će nered ostati, a vođa, ustrašen stalno novim izdajnicima iz vlastitog kruga, neće imati autoritet. Ne vjeruje se nikome, svi su na kupnju, bilo obećanjima i laskanjem, bilo ambicijom ili statusom.
Novi izvanredni izbori po starim pravilima ne mogu dati rezultat. Rezultat će biti isti ili sasvim sličan. Da bi se vlada stabilizirala potrebna je zabrana predizbornih koalicija, mješoviti sistem prema kojem bi se za polovicu sastava parlamenta zastupnici birali (i mogli opozvati?), u kojem bi se napustio nepravedan sistem preraspodjele glasova, ujednačile veličine i promijenile granice izbornih jedinica, strože kontrolirali troškovi i promijenio prilično idiotski sistem predizborne TV promocije. Izbori dolaze, a umjesto promišljenih reformi imamo probne balone ideja i referendumskih inicijativa. Tako se ne upravlja. Takva vlast ne boji se odgovornosti.
Mentalitet je samo kvintesencija i kristalizacija sasvim konkretnih kolektivnih iskustava. Iskustvo je da izuzetni loše prolaze, da se ne smiješ isticati, naročito ako si talentiran, pametan i ambiciozan. Svatko napreduje dok njegova sposobnost nekome ne zasmeta, jer dobra ideja i znanje trebaju se pripisati u zaslugu moćnom
Državu treba teritorijalno preustrojiti. Županije nisu regije. Lokalne jedinice premalene su da budu samostalne i klijentelistički su privjesak središnjoj moći; veliki broj općina ima manje od 5000 stanovnika i male skupine prijatelja ili moćnika pokazuju se kao vlast koja traži svoj dio proračuna, pomoć i fotelje. Polovica jedinica u kategoriji gradova nema ni 10.000 stanovnika i ne mogu razviti normalne gradske službe. Osam gradova ima više od 50.000 stanovnika, a imamo 12 sveučilišta, bolnice i nacionalna kazališta. Kako će takva rasuta organizacija biti relevantna za europsku pomoć? Pa ipak, vodeći političari ističu primjere malih općina koje se razvijaju i imaju sjajnu položajnu rentu. Zašto predsjednica o podjeli koju smatra odličnom ne govori u Civljanima, Bebrini, Cestici Dekanovcu? Kako će ijedan ozbiljan zakon proći Sabor kada u njemu sjedi 60 zastupnika koji su istovremeno načelnici i gradonačelnici? Dok se narod uzrujava što je sabornica prazna, oni obavljaju svoje lokalne poslove, podižu trošak odvojenog života i putne troškove. Ne radi se o plaći i novcu, već o kumulaciji vlasti i nije čudno što seoske tučnjave, prometne nesreće i porezne utaje pokazuju da su si središnja stranačka i lokalna vlast dale ruke.
Stranke, koje bi trebale biti instrument povezivanja istomišljenika, rastrgane su intrigama i klanskim sukobima, nadmetanjem lidera, izborima u kojima sudjeluju zaštitari, u kojima se raspravlja na zatvorenim i telefonskim sjednicama. Ne treba uvjeravati birače niti privlačiti simpatizere, vođe samo trebaju opstati glasovima svojih klijenata i prijatelja. Dosta je stvarati šalabahtere i popise u fingiranju demokracije. Ne treba stvarno nešto htjeti, dosta je obećati. Biračima vrijedi pravilo: nitko vam ne može toliko dati koliko vam možemo obećati.
Nije li kriv podanički mentalitet
Oportunizam nije rezultat nekog općeg mentaliteta, nad čime samo možemo zdvajati. Promijeniti se neće ni brzo ni lako. Trebaju sistematsko obrazovanje, dobri primjeri. Mentalitet je samo kvintesencija i kristalizacija sasvim konkretnih kolektivnih iskustava. Iskustvo je da izuzetni loše prolaze, da se ne smiješ isticati, naročito ako si talentiran, pametan i ambiciozan. Prosječni prolaze dobro, kao da svatko napreduje do svoje nesposobnosti. No ovdje je to Peterovo načelo u stvarnosti još gore, svatko napreduje dok njegova sposobnost nekome ne zasmeta, jer dobra ideja i znanje trebaju se pripisati u zaslugu moćnom. Čak ni to nije sve, status, čak i opstanak, ovise o tome da prepoznaš neku nišu u koju nitko neće dirati, da što manje smetaš moćnima, da budeš sretan i bogat jer si neprimjetan. Drži se kuće, vikendice i kleti, uz trešetu kuni im majku, uz belu, gemišt i roštilj pitaj se kuda sve ovo ide i kada će biti bolje. Svojevremeno je Josip Županov pisao da postoji prešutni kompromis birokracije i radničke klase: vi nemojte pitati zašto mi vladamo, mi nećemo pitati kako vi radite. Ta pogodba sada vrijedi za političku klasu i narod: vi ne pitajte kako vladamo i imate penzije i plaće, zabave i tiho odumiranje u desperaciji.
To što mi zovemo klijentelizmom i uhljebništvom, samo je pogled nas gubitnika i pogled onih koji nisu u sistemu. Sistem je sve veći, u njega su upale i vlast, i oporba, i naizgled autonomne institucije koje od toga imaju koristi. Izvan sistema su razbijeni i dezorijentirani pojedinci koji na stalnu frustraciju reagiraju povlačenjem u privatni život i hobije, mržnju prema drugima, ljubav prema zavjerama i čekanje spasenja. Ali nešto učiniti? To ne. To je rizik, možeš se osramotiti, nastradati i izgubiti svoje sitne ali ugodne navike. Konačno, oportunizam je i rezultat elementarnog straha. Vjerojatno se nitko, osim iznimnih kukavica, ne boji za svoj život. No slučajevi da se nekoga osramoti, lažno optuži ili otpusti iz osvete, nisu nikakva rijetkost. Dok dokaže da nije silovatelj, pedofil ili mason, iskonstruirana stigma može uništiti čovjeka. Politički i interesni obračuni kod nas nisu stvar retoričke vještine, već bezobzirnog i bespoštednog obračuna. Strah je opravdan čak i kod onih koji su na vlasti, pa iz straha i interesa lažu, stvaraju intrige. Potrošnja i škartiranje ljudi odvijaju se brzo. Nekad se govorilo kako Staljin sa slika Centralnog komiteta skida jedan po jedan lik, a kod nas se zaslužni premijeri i predsjednici guraju u zaborav i proglašavaju izdajnicima, no oni trebaju biti samo zastrašujući primjer svima.
Na sve to povremeno se žale i poduzetni ljudi. Kaže se da se kod nas nitko ne usudi odlučiti jer se tobože boji USKOKA, Bajića ili Ostojića. U stvarnosti, više se boje svojih stranačkih šefova i njihove sklonosti da zlorabe institucije, porezne uprave, tajne i javne službe, inspekcije i agencije, spregu vlasti i banaka. Zar nije najbolje onda biti tih i nevidljiv, graditi zidove oko vikendica i vikati iza zatvorenih prozora, uzdati se u snagu proklinjanja i oslobađajuće sočne psovke? Eto, takvi smo, moji ljudi, ali ne zbog podaničke kulture i mentaliteta, već realnog iskustva, interesa i straha.
Da je postavka o primitivnom mentalitetu i zaostaloj političkoj kulturi tek sekundarna, možda je jasnije vidljivo iz jednog paradoksa. U Hrvatskoj su na vodeće položaje dolazili ljudi, činilo se, nespornih intelektualnih i moralnih kvaliteta: intelektualci i profesori, pjesnici i bankari, praktični vjernici i ljudi sa stabilnim obiteljskim životom, solidnom imovinom i ugledom. No uskoro bi literati pokazali demonsku zavodljivost vlasti, intrigama jačali osobnu vlast i kult, zarađivali na poslovima države, postavljali rođake i zemljake na važna mjesta. Glasni domoljubi primali bi mito. Deklarirani suverenisti postajali su službenici u međunarodnim kompanijama i asocijacijama. Stekao se dojam da svaka vlast kvari, da hrvatska vlast kvari apsolutno. Nema to veze s odgojem, karakterom i ideološkim predznakom, već s prilikom i izazovom nekažnjivog samoljublja.
Nikakvih ozbiljnih naznaka političkih reformi nema, a novine su pune skandala. Komentari ispod tekstova puni su gađenja i prijetnji. Cvijeta kultura lažnih vijesti i ubiru se plodovi posijanih ideja autoritarnosti, revizije povijesti. Vlast nema legitimnost jer se izborna podrška ne odražava u politici, jer su obećanja bila jedno, ostvarenje sasvim drugo. Pred izbore svašta se priča, obećanja su samo riječi za jednokratnu upotrebu. Nismo postali Švicarska. A kad nema legitimnosti i vjerodostojnosti, nema ni promjena.
I za kraj, kakva je prognoza? Loša. Bez reformi – loša. S ozbiljnim vodstvom nešto bolja. A danas sam baš dobre volje.
Komentari