Zastupnik njemačkog SPD-a u Bundestagu komentira nedavni susret vukovarskih logoraša sa srbijanskim premijerom Aleksandrom Vučićem

Nedavni prijem vukovarskih logoraša i branitelja kod srpskog premijera Aleksandra Vučića okrenuo je jednu novu stranicu u odnosima Hrvatske i Srbije. Nad izjavama svjedoka zlostavljanja i ubijanja u srpskim logorima koje su iznijeli premijeru Vučiću, nitko nije ostao ravnodušan. Vidljivo pogođen time što je čuo, Vučić je osudio sve ratne zločine, bez obzira na to tko ih je počinio, pa rekao: “Imate moju riječ da politika više neće stajati na putu pravosudnim institucijama ove države.” Zločini će, obećao je, biti procesuirani. Kao prvi mali korak u tom smjeru, ali žrtvama rata nemjerljivo velik, Vučić je pozvao sve bivše logoraše te članove obitelji poginulih i nestalih da prvi put posjete Stajićevo, nekadašnje mjesto stradanja i ondje polože vijence i zapale svijeće.

IAKO ČESTO ZANEMARIVANA, ljudska strana politike postavila se napokon u fokus političkog rada. Dugogodišnje izostajanje političke volje je prekinuto i napokon se pokazala volja da mrtvima nađemo vječno počivalište, mjesto stradanja i da ih se oplače ljudski i bezuvjetno.

“Svaka vlada preuzima odgovornost za djela i nedjela svojih prethodnika, a svaka nacija za djela i nedjela iz svoje prošlosti”, rekla je Hannah Arendt. A povijesno iskustvo pokazuje nam da onaj koji ne suosjeća sa žrtvama prošlosti, taj će biti kriv za nove žrtve budućnosti. Korak prema pomirenju ujedno je i korak udaljavanja od zla. Zar više od dva desetljeća nisu bila dovoljna da sazrijemo kao društvo i shvatimo koliko je pomirenje nužno i neophodno da bi se gradila bolja budućnost? Kako to uvjek biva u ratu, ali i u miru, prve korake čine vojnici svojim pružanjem i prihvaćanjem ruke pomirenja, uz jasnu moralnu distancu od zločina i osudu zločina. Upravo oni koji su doživjeli rat na najstaršniji način, oni mogu shvatiti i oprostiti jedni drugima jer ako je vojnik spreman pružiti ruku vojniku, sva politička poigravanja ljudskim sudbinama padaju u drugi plan.

ČIN PRUŽANJA RUKU pomirenja veterana koji su uz civile podnijeli najveći teret rata, može pridonijeti miru više nego sve politike ovog svijeta. Dijalogom i pomirenjem jedna nacija ne treba se osjećati poniženo, a druga pobijeđeno, taj čin pomirenja mora nas sve potaknuti na razmišljanje o prošlosti i spriječiti da upravo grobovi nevinih žrtava budu nove bine s kojih će se pozivati na nove bitke. Ako o zločinima ne razgovaramo i od njih se jasno ne distanciramo, postoji velika opasnost za kolektivnu sukrivnju, a ako ih potisnemo u zaborav, stvaramo veliku mogućnost da se ponove.

Nadajmo se da će umjesto prljave propagande konačno isplivati na vidjelo istina o žrtvama rata i loših politika te da će one napokon dobiti svoju pravdu. U Hrvatskoj i Srbiji još uvijek postoje struje kojima nije prihvatljiv dijalog. Nažalost, postoje još uvjek politički akteri koji zbog populizma i osobnih interesa, plašeći se za svoje privilegije, sabotiraju svaki pokušaj pomirenja, ne mareći za mirnu budućnost svog naroda.

Otvaranjem poglavlja 23 i 24 u Srbiji će konačno doći do razvijanja zdrave demokratske snage, kao što je to bilo u slučaju pristupanja Hrvatske EU. O Hrvatskoj se može misliti što se hoće, ali ulaskom Hrvatske u EU, civilno društvo građanske i demokratske Hrvatske nadjačalo je one koji su željeli odvesti Hrvatsku u mrak jednoumlja.

REGIONALNOM KONFERENCIJOM za zapadni Balkan koja je ove godine održana u Parizu, sve zemlje u regiji, pa i Hrvatska, obećale su usku regionalnu suradnju oko daljnjeg razvoja regije koja je vidno zaostala za ostatkom Europe. Zajednička suradnja pokazuje se kao jedino moguće rješenje za izlazak iz začaranog kruga stagniranja. Za sve to potrebno je ogromno povjerenje koje je poljuljano. Zato je odluka da se napravi mreža i suradnja mladih u regiji zapadnog Balkana, po uzoru na Njemačku i Francusku, bitan korak za sve. Ali isto tako je neophodno da njihovi roditelji, koji su bili žrtve rata, budu spremni jedni drugima dati ruku i međusobno si oprostiti kako bi mlada generacija neopterećena teretom prošlosti mogla graditi i zajedno živjeti svoje živote.

Teško je ljudima prihvatiti činjenice da su bili žrtve političkih grijeha. Međutim, priznanje sukrivnje i prihvaćanje odgovornosti nije slabost, nego snaga koja ulijeva povjerenje. Njemačko iskustvo govori nam da je Njemačka u dvadesetom stoljeću navukla mnoge grijehe na sebe i sručila mnoge narode u propast. Međutim, danas je Njemačka priznajući svoj grijeh i odbijajući biti talac politike koja ju je uvela u sukob s cijelim svijetom, dobila ogromno povjerenje u EU i postala jedna od najuglednijih i najmoćnijih zemalja. Njemačka je danas, uz Francusku, najstabilniji stup EU zajednice demokratskih vrijednosti i blagostanja. A upravo zahvaljujući toj EU imamo u Europi nezapamćenih 70 godina mira. Hrvatska je pristupila Europskoj uniji da bude pozitivan primjer i ostalim zemljama u regiji. Zato se od Hrvatske očekuje da preuzme na sebe odgovornost te da taj primjer demokratskih vrijednosti EU-a slijedi i realizira sa svojim susjednim zemljama, kako bi i u tom dijelu Europe konačno zavladali dugoročni mir i blagostanje.