Više od desetljeća Josip Dujmović prikupljao je materijal za jedinstvenu knjigu u kojoj kroz 19 poglavlja na više od 330 stranica, kroz kratke priče i anegdote, govori o povijesti pop rock glazbe u svijetu i kod nas. Knjiga je ilustrirana brojnim karikaturama autorica i autora iz Zagreba, Splita, Sarajeva, Zenice, Beograda i Skoplja. Možda je knjigu najbolje opisao Siniša Škarica koji je rekao: „Nisam siguran jeste li sve ovo željeli znati, ali siguran sam da ćete čitajući ove retke puno toga saznati i usput se dobro zabaviti, često s osmijehom od uha do uha.“ Josip Dujmović jedan je od novinara i voditelja koji su obilježili sedamdesete i osamdesete godine u programu Radio Zenice, a istovremeno je pisao za Džuboks i Večernji list. Neko vrijeme bavio se video i filmskom distribucijom, ali se stalno vraćao glazbi. U Sarajevu je 2001. organizirao veliki regionalni festival novih bendova Heineken Music Fest, a 2002. godine utemeljio je i pokrenuo godišnju BiH glazbenu nagradu „Davorin“ koja je 2006. postala regionalna nagrada za najbolja glazbena ostvarenja u BiH, Hrvatskoj i Srbiji. Godine 2007. pokrenuo je regionalni internetski glazbeni portal Glas.ba gdje je i danas glavni urednik. Napisao je i romansiranu biografiju grupe Indeks „U inat godinama“, kao i istoimenu fotomonografiju koja je objavljena 2006. godine. Godine 2019. objavio je i fotomonografiju „Zenica blues: od Perviza do Arene“. Napisao je dva romana: „Krici iz mračnog doma“ (1993.) i „Krici iz dubine“ (2021.). Za mjuzikl „S okusom smoga“ napisao je priču i stihove svih pjesama.

NACIONAL: Pratite glazbenu scenu u BiH i regiji već više od 40 godina pa ne čudi da ste tijekom godina sakupili dovoljno materijala za jednu ovakvu knjigu. Kada vam je palo na pamet početi zapisivati sve te bizarne, trivijalne i neobične priče?

Rekao bih da je to bio rezultat slučajnosti. Naime, kada sam 2005. odlučio pisati knjigu o Indexima, vrlo brzo se pokazalo da ću morati istraživati puno više nego je uobičajeno. U njihovim prvim godinama, u šezdesetima, nije se u dnevnom tisku baš puno pisalo o rocku, a ni Indexi se nisu previše mučili s tim. Svirali su redovno u FIS-u, intenzivno snimali u studiju Radio Sarajeva i čak ni o tome nisu uvijek ostavljali tragove tako da danas znamo da Indexi imaju puno „izgubljenih“ snimki. Zatim, postava se stalno mijenjala, čak su 23 glazbenika prošla kroz Indexe pa se ni to nije precizno bilježilo. Ukratko, shvatio sam da ulazim u džunglu.

NACIONAL: I kako ste našli izlaz iz te situacije?

Da bih sve iskopao i povezao, uz desetke sati snimljenih razgovora s članovima benda, njihovim bliskim prijateljima i suradnicima, dane sam provodio u podrumu Oslobođenja, rovareći po starim novinama, i prelistao sve Džubokse. Tako su počele izranjati neke simpatične i neobične priče koji mi tada nisu trebale, ali sam ih, ni ne znajući zbog čega, zapisao i uz čistu sreću ostale su u mom kompjutoru. Neki znatiželjni vrag u meni naveo me je da i u narednim godinama, iz puke zabave, nastavim upisivati bisere iz glazbenog svijeta. Ne znam, tada mi se to činilo kao hobi, ono, neki skupljaju sličice, razglednice i značke, a ja luckaste priče.

NACIONAL: Koliko dugo je knjiga nastajala?

Ako računamo impuls iz 2005., to je previše godina. Uz ozbiljan rad treba znatno manje vremena, ali vjerujem da je baš ta razvučenost bez ikakva pritiska rokovima, to usputno skupljanje i malo sreće da naletim na prave priče, razlog da je knjiga bogatija temama. Sigurno je da takvu kakva se pojavila ne bih napisao da sam je tek prije godinu-dvije odlučio pisati. Zgodna je ilustracija priča da je Screamin’ Jay Hawkins biološki apsolutno najplodniji glazbenik svih vremena. Imao je šokantan broj djece, a to otkrijte u knjizi i nakon što je preminuo 2000. godine, njegov bliski prijatelj i biograf pokrenuo je internetsku stranicu jayskids.com da nađe sve njegove potomke diljem svijeta. Svi znamo kakva je džungla internet i koliko slučajnost ima ulogu da na nešto naletimo. Tako sam ja nabasao na tu stranicu i pratio što se događa pa zabilježio fascinantnu Hawkinsovu plodnost, ali danas ne bih mogao jer je stranica ugašena. Da odgovorim na dva prethodna pitanja zajedno: većina knjige je nastala u desetak godina kad o njoj nisam razmišljao, a dopune su nastajale tek poslije pomisli da moja zbirka može biti zanimljiva i tražena knjiga.

NACIONAL: Je li bilo teško pronaći izdavača?

Potvrdu sam dobio od najvećeg eksperta za glazbene knjige u regiji, Kreše iz Rockmarka. Poslao sam mu materijal i on je odmah rekao da bi ga mogao uvrstiti negdje u izdavački plan, poznavajući moje ranije angažmane.

NACIONAL: Podatak kojim vi i vaš izdavač mamite kupce je i činjenica da je Oliver Dragojević snimio pjesmu s Bijelim dugmetom. O kakvoj je suradnji riječ i zašto gotovo nitko za to ne zna?

Opet primjer usputnog i svih mrvica koje novinari pokupe u svom radu i na njih ili zaborave ili ih negdje sačuvaju. Radio sam intervju sa Zrinkom Tutićem, koji je u nekom kontekstu spomenuo da je kao još nepoznati kantautor, s Bregovićem, po principu „daj, zemljak, pomozi“, dogovorio da njegovu pjesmu za jedan omladinski festival snimi Bijelo dugme. Sudbina je upetljala prste da u studiju svira Dugme, ali da pjeva Oliver, a ne Bebek. Čak mi je Zrinko i dao tu snimku. Intervju sam sačuvao i kad sam konačno nadošao na ideju o knjizi, sjetio sam se tog detalja i uvrstio ga u poglavlje knjige ‘’Sastanak sa sudbinom’’. Eh, a kakvih još čudesnih sastanaka sa sudbinom ima, kao i naših glazbenika i svjetskih zvijezda koje su slučajno snimile neke svoje mega-uspješne pjesme.

NACIONAL: Koja je priča od zapisanih vama najdraža ili možda najneobičnija?

Knjiga ima 19 poglavlja. Svako od njih – „Istinite priče“, „Pogibeljna glazba“, „Slava i moć“, „Glazba pred sudom“, „Rekordi & kurioziteti“, „Brakovi i obitelji“ – ima svoje bisere. Najdraže mi je općenito cijelo poglavlje ‘’Duhovito i zabavno’’. Zanimljivo, jako je teško doći do zaista duhovitih anegdota. Kad u tražilicu utipkate „anegdote“, šokantno je što sve mediji ponude pod tim pojmom. Ne znate bi li plakali ili smijali se od muke zbog priče ispod bombastičnog naslova. Bude li ova knjiga imala „volume 2“, anegdotama ću se s najvećom energijom posvetiti, a već ih imam desetak novih. Evo jedne koja je u knjizi: oko Arsena se skupilo nekoliko fanova zbog autograma i među njima klinac. U čudu ga Arsen pita zna li uopće tko je on, a mali će – znam, ti si Arsen Dedić i Gabi Novak. Puno je neobičnih tema u knjizi kojima se uvijek iznova oduševljavam. Recimo, priča o nesretnoj sudbini Bessie Smith. Ona je sama po sebi šokantna, a takav je i nastavak – njezino posljednje počivalište bilo je neobilježeno čak 43 godine, da bi nadgrobni kamen naručila i platila Janis Joplin, samo dva mjeseca prije vlastite smrti, o čemu je kantautorica Dory Previn 1971. napisala pjesmu „Stone for Bessie Smith“. Obožavam Janisku i taj njezin čin me je baš nekako pogodio.

Josip Dujmović s glazbenikom Arsenom Dedićem, uz kojeg su vezane mnoge anegdote ispričane u knjizi. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Jedno od poglavlja nosi naziv „Smak uma: cenzure“ i sadrži primjere iz svijeta i ex YU vezane uz cenzuru, ali nekako se stječe dojam da su tada cenzure više izazivale smijeh nego što su ozbiljno ugrozile nečiji umjetnički legitimitet i slobodu kreativnosti. Kako vi danas gledate na cenzuru u Jugoslaviji?

I opet izazivaju smijeh, u kontekstu ovog vremena, kad Let3 završi na sudu zbog plutenih čepova. Mislim da danas previše mistificiramo pitanje cenzure u zemlji koja je bila komunistička i imala neka svoja pravila kao i svaki sistem. No kada ga stavimo u ravan s američkim, slobodarskim tradicijama i spomenemo neke njihove cenzure u rocku, a naći ćete to u knjizi, onda se naše doimaju djetinjasto. Zatim, ako ostanemo samo na području rocka, cijeli komunistički istok ga je u šezdesetima zakonski zabranio, osim Jugoslavije. Malo je poznato da je čak Tito smirivao neke dušobrižnike prestravljene za budućnost mladih koje ugrožavaju čupavci. Naša je nesreća što stalno na nižim razinama imamo pape veće od pape.

NACIONAL: Jeste li vi imali problema s cenzurom u Jugoslaviji, s obzirom na to da ste ipak bili radijska zvijezda?

Ne. Navodno su postojale crne liste pjesama koje ne trebaju ići u radijski program. Kako su se onda uopće pojavile? Ja nikada nisam dobio upute o čemu ne smijem govoriti i koje pjesme puštati. Zar u tom „rigidnom“ sistemu nije trebalo biti očekivano da se zabrane „Neki dječaci“ (Some Boys) s debija Prljavaca koja je progovorila o homoseksualnosti? Ili Čorbina „Pogledaj dom svoj, anđele“? A nisu, dok neke benignije jesu trpjele cenzuru u stihovima.

NACIONAL: Nekako se podrazumijeva da niste smjeli objaviti baš sve priče koje ste čuli, jer biste sigurno nekoga kompromitirali ili iznijeli nečiji prljavi veš ili nedolično ponašanje. Koliko je bilo takvih priča koje niste smjeli objaviti?

Nijedna. Prvenstveno, u skupljanju priča nisam se vodio trendom žutog tiska i tražio senzacionalističke, neprovjerene teme. Ono što se, naprimjer, dogodilo Čoliću s nelegalnim kupovanjem dolara, uopće njega ne kompromitira jer smo to svi radili. Ne, nije bilo takvih priča za autocenzuru, jer „1001 biser“ jest šašava, otkačena, netipična knjiga, ali se ne bavi smećem.

NACIONAL: Godine 2002. utemeljili ste BiH glazbenu nagradu „Davorin“ koja je u dosta kratkom vremenu prerasla u jednu od najvažnijih regionalnih glazbenih nagrada, ali je isto tako u kratkom vremenu i nestala. Što se dogodilo s nagradom „Davorin“?

Sve isto što se dogodilo i s nekada čuvenom sarajevskom pop-rock školom – bašmebrigizam. Glazbenici su s oduševljenjem prihvatili nagradu „Davorin“. S ponosom mogu reći da su u završnoj ceremoniji sudjelovala sva najveća imena, bez ikakva uvjetovanja. Ali ministarstva i ostale koji su mogli pomoći da opstane, za nagradu je „bolilo uvo“ osim što su je financijski udavili. Također, s ponosom mogu reći da se nagrada nikada nije „prodavala“ niti smo je kasnije „naplaćivali“ od dobitnika koji je nisu ni očekivali. Mi smo među prvima jedan objektivno vrijedan trofej, isključivo po glasovima struke koja je dobila takvu ulogu, dodijelili Proeskom ili Cetinskom, a nismo poslije od njih tražili da se revanširaju. Jedan Arsen, okićen takvim fantastičnim priznanjima da mu neka bosanska nagrada ne mora puno značiti, dođe na „Davorin“ i još izvede cjelovečernji kabaretski program za koji ne traži ni novčić, a mi ne prodajemo karte. No valjda se nismo uklopili u modele kakvi su u estradi i, eto, „Davorin“ je ugašen.

NACIONAL: Budući da pratite scenu sa strane kao glazbeni novinar, ali istovremeno i iznutra kao sudionik brojnih glazbenih zbivanja, kako biste ocijenili stanje na glazbenoj sceni u BiH danas?

Mislim da je prethodni odgovor dovoljno slikovit. Stanje je nikakvo. Nema nekadašnjeg velikog diskografa Diskotona, veliki mediji glazbu tretiraju kao nekada šah u rubrici „sport i šah“, nema koncertnih prostora u manjim gradovima, a oni su ključ za scenu i svaki novi izvođač koji vrijedi svoju karijeru gradi u okolici, od Ede Maajke i Letu štuke do Dubioza kolektiva. Krepali bi od gladi da žive samo od koncerata i tantijema ovdje. Mislim da su neki odlični mladi rock bendovi pravi heroji kad još imaju energije za borbu, uz deset ili dvadeset svirki godišnje za honorar koji se mjeri cijenom večere u boljem restoranu. Začudo, ima ih ipak, ali nemaju pažnju.

NACIONAL: A u takozvanoj regiji?

Kad god dođem u Zagreb ili Beograd, slušam žalopojke na koje imam samo jedan odgovor: dođite malo k nama. Još nešto na prethodnu temu o stanju u BiH. Dogode se jedna Sara Renar ili Aklea ili M.O.R.T. i ja s oduševljenjem prihvatim biti im domaćin u svom gradu – a za njih čulo pet-šest ljudi. Nisu oni krivi. Nisu čuli za njih na top listama kojih nema, u televizijskim emisijama kojih nema, na portalima selektivnih sklonosti. Iz ove naše perspektive, u regiji je puno burnije. U Hrvatskoj još postoji Porin, poslije ugaslog Crnog mačka rođen je Rock Off, HRT ima neke sjajne emisije, pet-šest odličnih novinara konstantno i analitički piše, ovaj moj izdavač Rockmark objavljuje glazbene knjige koje se čitaju, o diskografima da ne govorim – dakle, postoji sistem koji podgrijava scenu. Može li bolje? Uvijek može. Može li gore? O tome sve znam.

NACIONAL: Nažalost, protok informacija o glazbi i glazbenicima u regiji, unatoč internetu i mainstream medijima, nekako je vrlo površan ako ga uopće ima. Što mislite zašto jedan prosječan konzument glazbe u Hrvatskoj danas zna toliko malo o glazbi i glazbenicima iz susjednih zemalja i obrnuto?

Odgovorit ću pitanjem: a zašto smo znali u vrijeme susjednih republika, kada nije bilo interneta? I tada je svaka republika imala „svoje“ festivale, svoje diskografe, ponekad i svoje medije. Ne znam odgovor. Zbog novca? Zbog nove generacije copy-paste novinara koji orgazmično prenose PR objave i nemaju vremena ili želje ili nisu dovoljno stimulirani da se bave slušanjem, istraživanjem i davanjem vlastitog suda? Nije to samo zatvorenost. Kako prosječan, mladi konzument u Hrvatskoj zna sva imena i sve tekstove pjesama trasha otkud god dolazi? Uz sva ta pitanja još manje znam odgovor zašto kod vas nisu čuli, recimo, za sarajevsku grupu Činčila.

NACIONAL: Objavili ste 2006. godine romansiranu biografiju grupe Indexi „U inat godinama“. Koliko su danas Indexi prisutni u radijskom eteru BiH i regije i koliko ih nove generacije uopće poznaju?

To već spada u domenu fenomena. Indexi su mit, a mi volimo mitove.

Naslovnica knjige Josipa Dujmovića za koju je ideju dobio davne 2005. godine. FOTO: Nina Ziggy Hadžić

NACIONAL: Nova knjiga upravo je izašla, no s obzirom na to koliko ste toga u životu već napravili, sigurno ni sad ne mirujete. Na čemu trenutno radite?

Završio sam novi roman „Nikud i još malo dalje“. To je kronika odrastanja moje generacije nazvanog Nevinost, na koje će najahati rat i vrijeme Uzništva, a slijedi mu pokušaj Izbavljenja. Priča se događa u mojem gradu, pa u Omišu i Splitu, da vrhunac doživi u Pragu i Zagrebu, gdje su počele godine izbavljenja i završile opet u Zenici. Jedan književni kritičar ga je pročitao i odlično ocijenio. Ponudit ću ga izdavačima u Hrvatskoj i Srbiji, jer u Bosni i Hercegovini nemam kome.

Zatim, upravo završavam još jednu glazbenu knjigu, o domaćim vječnim rock i pop pjesmama, i ako ćete mi vjerovati, inovativna je u načinu predstavljanja pjesama kao cigli bez kojih zid glazbe ne bi postojao. Inovativno je, među ostalim, što sam za svaku pjesmu našao tko ju je i kada obradio. Ako Croatia Records pridoda box-set sa svim pjesmama iz knjige, moglo bi to biti zanimljivo široj publici.

Napokon, u kompjutoru imam materijal za „Almanah popularne kulture 20. stoljeća“ u kojem su kronološki navedeni presudni događaji u pop glazbi, filmu, teatru i pop publicistici ovih prostora. Tu ima puno otkrića o kojima se zna malo ili ništa. Ali s tim rukopisom moglo bi biti problema jer ima 900 stranica teksta, što je za današnje standarde golemo. Eto, radim više nego ikada. Zabavljam se i istovremeno se štitim od svih pošasti ovog vremena.