Prva ovogodišnja premijera zagrebačkog Satiričnog kazališta Kerempuh izvest će se 27. siječnja. “Raspad sistema” komedija je koju su napisali glumci i dramatičari Mischief Theatrea za izvođenje u vlastitom ansamblu. U formi teatra u teatru pratimo propast jedne predstave i komičnu dekonstrukciju kazališnog čina. Priča je to o kazališnom ansamblu, u ovom slučaju ansamblu Kerempuha, koji igraju ozbiljan krimić, ali se unutar igre počinje događati raspad sistema. Kao u slavnom Murphyjevu zakonu, sve ono što može poći po zlu, definitivno polazi. Glumci nastoje održati iluziju i nastaviti predstavu, ali ponor u opću katastrofu jednostavno je neizbježan.

U predstavi redatelja Borka Perića i glumce Nikšu Butijera, Hrvoja Kečkeša, Anu Maras Harmander, Anitu Matić Delić, Damira Poljičaka, Matiju Šakoronju i Luku Petrušića igra i 26-godišnji Josip Brakus. Iako je tek ljetos diplomirao, Brakus ima velik broj uloga, od dječjih predstava do Kerempuha, od Dubrovačkih ljetnih igara do HNK, u kojem igra u hitu “Ciganin, ali najljepši”. Kako se sam predstavio, rođen je 1992. godine, dio djetinjstva proveo je u Podstrani, malome mjestu između Stobreča i Omiša. Početkom osnovne škole obitelj se preselila u Split, u kojem je odrastao:

“Tata vlaj Brakus i mama bodul Mlačić omogućili su meni i sestri Ani, novinarki, da se bavimo onime što volimo. Veliki su oslonac u svakoj situaciji, bili i ostali. Rečeno mi je da sam kao dijete bio u svom svijetu, sramežljiv i osjetljiv. Slagao bih svoje Lego kocke, gledao Cartoon Network, crtao stripove, kupao se u maštelu s figuricama kauboja i Indijanaca, natjerao mamu da presnimi vjenčanje zbog nekog crtića i slično. Sjećam se da sam napravio predstavu tako da sam izrezao likove iz ‘Zekoslava Mrkve’, polijepio ih na štapiće i zabavljao domaćine kod kojih smo ljetovali. Da sam znao, tražio bih honorar, sad je kasno”.

Brakus je pojasnio i kako je došlo do njegova angažiranja u Kerempuhu, za ulogu u “Raspadu sistema”. Redatelj Borko Perić ga je predložio ravnatelju Kerempuha kao vanjskog suradnika za predstavu. Igra inspicijenta i tehničara svjetla i tona Trevora, nespretnog, ali profesionalnog i zgodnog dečka od metar devedeset, s prizvukom dalmatinske govorne melodije.

Budući da predstava opisuje kako dolazi do raspada sistema unutar kazališnog ansambla, Brakus je odgovorio na pitanje i je li se to njemu kao glumcu ikad dogodilo i što bi uopće taj raspad sistema na pozornici značio za glumce i publiku:

“Iskreno, uz čin poistovjećivanja i katarze, najdraži kazališni doživljaji su mi oni spontani, u trenutku, živi i neplanirani. Tu se vidi tko je maher, a tko glumi napamet. Ako uspijem, u predstavama u kojima igram, nastojim sam sebe iznenaditi svakom novom izvedbom, zadajući si svakojake male zadatke, novom rekvizitom ili nečim, ali naravno diskretno i u tonu predstave. Kazalište je živo, raspadi mogu biti tehničke prirode, a i normalno je da glumci ponekad na predstavu dođu raspadnuti – vidno iznervirani s roditeljskog sastanka, umorni sa snimanja, prehlađeni, zabrinuti zbog stanja u Hajduku… Dakle, događalo se, ali u tome ima čara, za ansambl, a i za publiku. Nadam se da do raspada u našoj predstavi neće doći jer se naporno radi, a i dosta je zahtjevnih vratolomija koje lako mogu poći po zlu. Zato smo sve uvježbali do najsitnijeg detalja. Uloženo je puno truda i rada i vjerujem da ćemo prikazati koncentriranu i tehnički dojmljivu predstavu. A onda opet, nikad ne znate…”

Ovu predstavu režirao je Borko Perić, glumac Kerempuhova ansambla koji je bio jedan od Brakusovih glumačkih uzora. Danas ovaj mladi glumac kaže da je to rekao kao još mlad i neiskusan, pod dojmom Perićeve izvedbe u predstavi ‘’Jedan sluga, dva gospodara’’ u režiji Vite Taufera. U svom duhovitom stilu pojašnjava:

“Zanemarite, ne znam gdje mi je pamet bila… Jer gledao sam Filipa Detelića koji je u istu predstavu na drugoj izvedbi uskočio kao alternacija Luki Petrušiću. Luka je isto jedan glumac, nije bitno. Od tada, Detelić je stvorio potres u hijerarhiji mojih glumačkih uzora i preuzeo primat. Naša kazališta imaju odlične glumce i ne lažem i ne dodvoravam se ikome kad to kažem.

Priznanja na međunarodnim kazališnim festivalima i sve priznatiji filmovi o tome svjedoče. Čast mi je što sam kao mladi glumac, koji je ljetos diplomirao, već imao priliku učiti gledajući procese rada Alme Price, Doris Šarić Kukuljice, Nine Violić, Krešimira Mikića, Ozrena Grabarića, Dušana Bućana, Borka i Detelića, ali i vidio kako ne treba raditi, na primjeru Luke Petrušića”.

Josip Brakus glumu je diplomirao na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu ulogom Vratila u ispitnoj produkciji “San ivanjske noći” pod mentorstvom Krešimira Dolenčića i diplomskim radom “Pristup ulozi” pod mentorstvom Ozrena Grabarića, kojeg smatra odličnim profesorom. Jedan je od onih mladih glumaca kojeg angažiraju mnoga kazališta naprosto zato što je dobar, i na sreću sve je više takvih umjetnika na kazališnim daskama:

“Znam puno odličnih kolega moje generacije, ali nažalost, zbog hiperprodukcije glumaca puno mladih talentiranih ljudi ne dobije priliku. Roditelji mi nisu glumci, tata je direktor firme autoprijevoza, a mama je profesorica hrvatskog jezika, nemam rodbinu na visokim položajima ni utjecajne polubraće, tako da mi je argument ‘naprosto zato što sam dobar’ u nekom angažmanu najveće moguće priznanje mom radu, a i na ponos je mami i tati. Ali ne bih rekao da sam toliko dobar, koliko sam normalan u pristupu i pri radu. Onda to valjda ljudi prepoznaju”.

Osim “Raspada sistema” u Kerempuhu, Brakus priprema i predstavu “Tarzan” Tvornice lutaka, 26. siječnja u Histrionskom domu, te predstavu “Tonček i Točkica” u Žar ptici, u režiji Anje Maksić Japundžić, a premijera je 15. ožujka. Karijeru je, kao i mnogi mladi glumci, počeo upravo u predstavama za djecu:

“Predstave za djecu su mi prva veća škola izvan Akademije jer sam na trećoj godini počeo igrati kao alternacija kolegama. Jako sam zahvalan na tome. Takve predstave su nemilosrdne, djeca su iskrena, ako im je dosadno ne ustručavaju se dati ti to na znanje. Srećom, ekipa Tvornice lutaka s kojima sam radio svoje prve predstave, i s kojima surađujem i danas, sve su samo ne dosadni. Čisti rock’n’roll! Predstave izvan Akademije oslobodile su me treme pred ispitne produkcije tako što su mi pokazale da na školi ponekad stvari shvaćaju presudbonosno”.

Iako je danas zaista jedan od prepoznatljivijih mladih glumaca, Josip Brakus u glumu je ušao sasvim slučajno. Kao dječak imao je velikih problema s mucanjem, ali se na vježbama najbolje osjećao u drugim ulogama ili oponašajući druge. Međutim, to ipak nije bio razlog odlaska na studij glume:

“Na prijamni ispit za glumu otišao sam zbog kolega Matije Šakoronje i Filipa Detelića. Bez šale, nedostajalo im je igrača za malonogometnu ekipu Akademije, a kako su mi se slučajno zaredale dvije dobre partije na terminu na koji su me pozvali, činilo im se kao logičan potez. No onda sam zasukao rukave, godinu dana se pripremao čitajući bajke naglas skoro svaku večer kako bih radio na govoru. Vjerovali ili ne, čak me između 150 kandidata odabrala nekakva komisija, uz još 11 kolega. Poslije su mi rekli da sam im bio simpatičan. Govorio sam monolog Shylocka iz ‘Mletačkog trgovca’ i pjesmu ‘Umro je pas’. Slab sam na pse.

Zamuckujem kada sam jako umoran i dekoncentriran. Dakle, većinu dana. No uz neke tehnike disanja i unutarnjeg mira, najviše mi je pomoglo to što sada na mucanje ne gledam kao problem, nego kao izazov. A jako sam dišpetan. Osobama koji se bore s tim problemom ne bih se usudio ništa savjetovati jer smo svi drukčijih senzibiliteta i karakteristika, no neka imaju na umu da trebaju raditi na tome, neće nestati samo od sebe”.

Na pitanje vidi li se u Splitu ili planira ostati u Zagrebu, Brakus je kazao da mu je Split preglasan zbog mentaliteta, kazao je da u njemu nema ništa između, nego se ide iz krajnosti u krajnost. Kazao je da ima svoj tempo i voli graditi atmosferu u kojoj može funkcionirati. Politiku, odnosno političko kadroviranje intendanta u HNK u Splitu, pa i u HNK u Osijeku, Brakus prati slabo, ponajviše zbog toga što je, naglasio je, već sve viđeno. Kad je riječ o politici, samo je rekao da se naziv predstave koju priprema u Kerempuhu može slobodno prenijeti i na cijelu državu – raspad sistema.

Veliki problem o kojem se posljednjih godina pisalo je hiperprodukcija glumaca zbog četiriju glumačkih akademija. No iako postoji nekolicina mladih glumaca poput Slavena Španovića koji su otišli iz Hrvatske, glumačku struku nije zadesila veća kriza. Sad je scena procvjetala, mladi glumci imaju sve više prostora i u kazalištu i na filmu, radi se puno. Brakus tvrdi da je konkurencija velika, a od budućih kolega istaknuo bi studente Kristijana Petelina, Roka Protića, Deu Presečki i Uga Koranija. To su glumci koji dolaze.

Na pitanje što misli o problemu mladih u Hrvatskoj, osobito nakon nedavnog primjera Ivana Đakića, sina saborskog zastupnika HDZ-a Josipa Đakića, Brakus je samo rekao: “kakvi uzori, takvi rezultati”.

Unatoč tome što puno igra i stalno mu nude nove uloge, Brakus se vidi u jednom ansamblu, ali rekao je da se ne bi htio nametati preko medija. Zna kakve mu uloge leže, volio bi se u njima isprofilirati, ali isto tako bi u onima što mu ne legnu na prvu volio istraživati i izvući nešto za sljedeću. Volio bi napraviti što zanimljivijeg scenskog sebe, poraditi na svojim manama, ali ima vremena za to. Kao svoj najveći plus Brakus smatra lepezu prijatelja koji su spremni uskočiti i pomoći u svakoj situaciji:

“Pogotovo kad treba pojesti i popiti, to je onda tko će prije. A najprije će Matija Šakoronja. Osim kada treba istrčati kontranapad. Onda neće Matija. Onda će Ivan Magud iz Komedije”.

Na pitanje o tome što planira, odgovorio je: “Budući da imam luksus da znam koje uloge igram do kraja godine, plan mi je da svaku dobro pripremim kako bih mogao uživati na probama kad dođe vrijeme. Na privatnom planu s djevojkom Lanom i nedavno udomljenim mačkom Čmuklom moram razmisliti o boji radne površine za šank u kuhinji. Volim planirati, znate kako se kaže? Tko planira… Ne, stvarno, jel’ znate? Ja ne znam”.