Michelin već šestu godinu zaredom preporučuje dolazak u malo mjesto Mačkovec kraj Čakovca, isto potvrđuje i vodič Gault Millau, a oni koji su ikad probali makar i štrukle s potpisom vlasnika Male Hiže Branka Tomašića ili pršut od patke i gušća jetra, znaju zašto ih posjećuju i gosti izvana

Kad pokušavam smisliti kako u par uvodnih rečenica predstaviti Malu Hižu, na pamet mi pada barem desetak verzija, zapravo ni ne znam za koju se odlučiti, no glasno vrišti zaključak da je to gastro priča koja se doživljava svim čulima te u kojoj je svaki detalj pomno promišljen, osmišljen i na svom mjestu – iako djeluje opušteno i kao da je slučajno zalutao. Kad uđete u prostor Male Hiže, odmah vam je jasno da će hrana biti spoj kreativnosti i strasti i ako samo upola prati trud koji je uložen u ambijent i uređenje prostora u rustikalnom stilu, bit će vrhunska. Prostora koji već na ulasku šapuće detalji, detalji i samo detalji.

U početku su krenuli s iskusnim chefom, no hrana nije bila na tragu onome što je Branko Tomašić zamislio pa je on preuzeo i taj dio te do danas smišlja i razvija nove recepte i ideje

Točno takvi su im i zalogaji, uzeli su stare recepte međimurskih baka i polako im dodavali osobni pečat i jako puno detalja. Naručite li samo obične štrukle, već ćete primijetiti da ni one nisu prošle bez malog pomaka od tradicije i puno puta iskušanih varijanti prije no što su postale zalogaj tipičan za Malu Hižu, a to bi, recimo, bila tradicionalna međimurska kuhinja s malim izletom u fine dining.

Čak i kod običnog predjela teško se oteti dojmu da ni jedna kap ulja nije tamo slučajno završila, da su svaka cvjetna latica ili list rikole točno tamo gdje ih je netko dobro zamislio, baš kao što pršut od patke savršenog okusa i teksture nije slučajan odabir umjesto klasičnog pršuta. Kad smo kod zamisli, vlasnik Male Hiže Branko Tomašić toliko je tipičan vizionar i prototip uspješnog čovjeka koji slijedi svoju strast da sve one izjave svjetski proslavljenih poduzetnika – kako samo treba slijediti svoj instinkt i vjerovati u svoje ideje – prestaju zvučati kao floskule. Kad vidite kako je čovjek od uspješnog grafičara po struci došao do toga da dijeli mjesta s renomiranim chefovima ili uvijek iznova nosi dres momčadi najboljih restorana Hrvatske, onda vas i te kako zanima kako je došlo do te rustikalno romantične priče o uspjehu u malom Mačkovcu nadomak Čakovca.

“Ljubav prema hrani naslijedio sam od bake i roditelja koji su mi prenijeli znanje o kuhanju, to je bilo prvo, nije meni kuhinja nikad bila novi ili strani pojam. Potom su me inspirirale slovenske gostilne, koje sam gotovo svakodnevno posjećivao s kolegama u Sloveniji za vrijeme grafičarske karijere i posla u tiskari. Odlična mjesta s tradicionalnom, ukusnom hranom prilagođenom potrebama suvremenih gostiju. Dugo mi je bilo u glavi da želim na svojem starom voćnjaku stvoriti nešto slično”, otkrio je za G &W Branko Tomašić.

Nakon dugogodišnje želje uslijedilo nešto jako netipično za hrvatske gastro priče. Branko je, naime, potpuno sam “klepao” i u slobodno vrijeme gradio kuću u kojoj je danas Mala Hiža, sve dok nije bila spremna za otvaranje restorana. Originalna hrastova kuća u kojoj je danas glavni dio restorana izgrađena je daleke 1887. godine u Otoku Svibovskom kraj Zagreba, da bi je Branko uz pomoć prijatelja rastavio i ponovno sastavio u Mačkovcu. Uslijedilo je višegodišnje uređivanje i nadograđivanje. Što se tiče kuhinje i hrane, u početku su krenuli s iskusnim chefom, no hrana nije bila na tragu onome što je Branko zamislio pa je on preuzeo i taj dio te do danas smišlja i razvija nove recepte i ideje u kuhinji uz pomoć obitelji i odanog osoblja koje je, kako kaže, postalo dio obitelji.

“Meni su ljudi najvažniji, zato su i isti desetljećima kod mene, bitniji mi je njihov karakter nego iskustvo s kojim su došli jer stalno moramo imati potrebu napredovati, moraš biti i samokritičan u ovom poslu, prepoznati kad je vrijeme za nešto novo. Zato se trudimo konstantno obogaćivati ponudu pa svaka dva do tri mjeseca mijenjamo meni i prilagođavamo ga aktualnoj ponudi namirnica, odnosno, prirodi. Određeno povrće i začinsko bilje dolazi isključivo iz našeg vrta pa kad je aktualno, kod nas je u ponudi, a ostalo nabavljamo prema potrebi te pratimo što je aktualno u kojem razdoblju. Tako postižemo sezonsku ponudu i sezonalnost jelovnika. Čak i meso prilagođavamo sezoni, zimi imamo teža mesa u ponudi, recimo divljač, but od jelena, jesen je prepuna ponude s gljivama, a ljeto je za povrće i laganije obroke, tu onda bude dosta peradi ili ribe”, objasnio je Tomašić.

Bili aktualni ili ne, moja je odluka uz predjela pala na punjena pačja prsa s popečcima od prosa i pire od mladog graška. Znala sam da s punjenim pačjim prsima ne mogu pogriješiti, ali od popečaka nisam očekivala nešto toliko dobro, nije mi to na prvu zvučalo baš obećavajuće, no to je onda taj moment Male Hiže ili bilo kojeg drugog virtuoza u kuhinji koji vam uspije potpuno promijeniti percepciju onoga što volite, na kraju se nisam mogla odlučiti što je bilo bolje – popečci, meso, povrće ili umaci uz koje je sve posluženo. Još veća pobjeda bila im je činjenica da je netko tko apsolutno nikako ne voli bučino ulje, uživao u sladoledu od istog kao da sutra ne postoji. Kad se još tome doda da uopće nisam ni naručila ono po čemu su možda najpoznatiji, recimo, gušća jetra, zbog kojih redovito dolaze gosti iz drugih zemalja, onda je jasno otkud sve one nagrade i priznanja koja im krase ulaz. I da će ih biti još puno.

‘Određeno povrće i začinsko bilje dolaze isključivo iz našeg vrta pa kad su aktualni, kod nas su u ponudi, a ostalo nabavljamo po potrebi’

“Čujte, lijepo je i godi, svaka nagrada i svako pisanje o nama potvrda je našeg rada i truda, iznimno mi je drago da nas Michelin već šestu godinu zaredom preporučuje, jednako draga mi je i potvrda vodiča Gault Millau. Zasad nemamo nikakve ambicije za Michelinovom zvjezdicom, to ipak iziskuje prevelike promjene i konstantni pritisak, ali preporuka je nešto što ćemo se svakako truditi i dalje zadržati. Trenutno završavamo i veliku rekonstrukciju nove kuhinje, s novim i još naprednijim aparatima koji će mojem osoblju još malo olakšati posao, to nam je zasad najbitnije završiti u roku, a istovremeno radimo i razvijamo nove ideje”, rekao je Tomašić.

Napustila sam restoran sigurna da će me idući put kad stignem dočekati neki novi zalogaj zbog kojeg ću preispitati svoje gastro preferencije i okusi čija se tekstura i kombinacija, kao i mirisi i boje, ne zaboravljaju. No po odlasku me mučila još jedna misao, pročitala sam ranije u medijima neki osvrt na Malu Hižu u kojem su autori nakon pohvale hrani ostali iznenađeni cijenama, jer, eto, ipak su očekivali jeftinije za Međimurje. Iskreno, zgrožena sam takvim komentarima. Nekako mi nije baš jasno zašto bi tako kvalitetna hrana u Međimurju trebala biti jeftinija nego u nekom pretencioznom mjestu na obali ili u Zagrebu? Iste poreze imaju, iste doprinose, istu struju plaćaju… Da ne duljim u krivom smjeru, nažalost bismo takvu kvalitetu hrane i usluge na obali pronašli samo u malobrojnim restoranima, a uz to bismo i platili daleko, daleko više. Koliko više, ovisi o tome u kojoj su se mjeri zaigrali ili precijenili, no valjda se skupo naplaćuje blizina mora.