Objavljeno u Nacionalu br. 843, 2012-01-10

Glavni tajnik sindikata državnih službenika govori o svim nepravdama i apsurdima uprave te proziva novu vlast da je brzo zaboravila predizborna obećanja

“Kao radnik po rođenju i socijaldemokrat po izboru, želim dati svoj doprinos napretku društvene zajednice i stoga tražim zaposlenje u organima uprave na republičkom nivou. Ako je moguće i za suprugu Petoljetku. Drugarski pozdrav, Radimir”. Ovo je dio oglednog primjera životopisa za traženje posla u slučaju pobjede Kukuriku koalicije. Sindikat državnih i lokalnih službenika i namještenika (SDLSN) njima je prije izbora htio upozoriti na koji način slijede zapošljavanja u državnoj upravi. Opcija za Antu/Hrvoja koji traži posao jer je u školu išao, “ali ne prečesto, jer mu državotvorna misao nije dala mira, pa je lutao po poljima sanjajući hrvatsku državu” nije pobijedila na izborima. Autor tih ironizirajućih životopisa i niza drugih “subverzivnih” uradaka je Siniša Kuhar, glavni tajnik sindikata.

Iako nije predsjednik, jedan je od glavnih operativaca koji potpuno iskače iz predodžbe o sindikalistima. Diplomirani socijalni radnik s deset godina iskustva rada u Ministarstvu socijalne skrbi i kratkim novinarskim stažem na HTV-u. Iako ima četvero djece, još ode na rock koncerte, sada već i s najstarijim sinom. Iza ležernog imidža krije se vrlo obrazovana i upućena osoba bez dlake na jeziku. S Kuharom smo razgovarali jer upravo počinje nova “velika reforma” državne uprave, što je idelano za zapošljavanje osoba s referencama s početka teksta.

Kako je relativno mladi rocker postao tajnik sindikata koji brani javnu upravu? Obično se takvi ljudi ili bore protiv sistema ili šute.
– Član sindikata sam jer je to jedina institucija koja u tržišnom gospodarstvu promiče interese radnika i brana je samovolji poslodavca. Kad branim javnu upravu, ne branim sustav, nego ljude u njemu koji marljivo i pošteno rade svoj posao, a ostatak vremena zajedno pokušavamo promijeniti ono što je u njoj loše za zaposlene, ali i za građane. Vjerujem da se sindikalnom aktivnošću mogu promijeniti stvari u radnoj sredini i društvu.
Nova vlada je zaposlene u državnoj upravi nazivala partnerima i govorila da nema otkaza i smanjenja plaća, a prve odluke su donijele ukidanje određenih mjesta bez konzultacija sa zaposlenima. Očekivani preokret?
– Uvijek su susretljivi dok su u opoziciji. Tada sam dobio za Sindikalni list intervjue od Milanovća i Josipovića, zvali su nas na saborske odbore da se očitujemo o HDZ-ovim zakonskim prijedlozima. No, kad dođu na vlast, postanu autistični. Već su prekršeni pravilnici i dobra praksa konzultiranja socijalnih partnera. Zaobiđeno je Gospodarsko-socijalno vijeće. Očit je raskorak između obećanog i prvih poteza. Nadam se da će se to promijeniti.

Što se može očekivati u državnoj službi nakon promjene vlasti u vezi sa zapošljavanjem i imenovanjima?
– Svaka promjena je prilika za novu i bolju praksu, ali dosad smo se uvijek razočarali. Odmah nakon preuzimanja vlasti nastupa paraliza sustava jer se sva mjesta preraspoređuju i radi novi sustav. Državna uprava se modelira prema stranačkim kadrovima, pa se ministarstva razdvajaju i spajaju prema osobnim afinitetima pojedinih ministara. To je kao da za mene u nekom apsurdnom političkom scenariju formiraju Ministarstvo socijalnog partnerstva i heavy metala.

Što je posljedica?
– Potpuna nesigurnost, jer više ne znate ni gdje radite, ni tko vam je šef. Stvaraju se nove ustrojstvene jedinice, ljudi se moraju fizički seliti. Dok traje ovo kadrovsko usviravanje, upravni je aparat fokusiran na samoga sebe, a servis koji pruža i građani su u drugom planu. Istovremeno se u javnost plasiraju “rješenja” kojima se tobože mijenjaju stvari, poput ukidanja položaja državnih tajnika, koje su zamijenili navodno malobrojniji i jeftiniji pomoćnici ministara, a prešućuje se da broj državnih tajnika u prošloj vladi nije bio velik na početku mandata, pa tako ni sadašnji (manji) broj pomoćnika ministara vjerojatno nije konačan. Kad jednom u budućnosti nakon izbora budu promijenjeni samo ministri i njihovi zamjenici, znat ćemo da imamo profesionalnu i učinkovitu državnu upravu.

Kamo odlaze stari kadrovi, od dužnosnika do politički postavljenih službenika? Dojam je da se samo gomilaju bespotrebne funkcije jer iz državne uprave nitko ne odlazi osim dragovoljno.
– U svakom preustroju dio ljudi “izvisi”. Nakon promjena 2000. odmah su po novim pravilima ispale dvije tisuće ljudi, a do danas još šest tisuća u samo u okviru sustava obrane, zbog prilagodbe NATO-ovim standardima i ukidanja služenja vojske. Godinama se vrtimo oko broja od 65.000 zaposlenih jer nema evidencija i ne zna se koliko ljudi odlazi, a kamo dolaze novi.

Zašto još nemamo registar zaposlenih ako je na njega potrošeno 35 milijuna kuna? Komu takvo stanje odgovara i čemu služi?
– Isključivo zamagljivanju stanja kako bi se manipuliralo podacima. Predlažemo da svaki ministar napravi tablicu o zaposlenima i troškovima na početku i na kraju mandata, nešto poput imovinske kartice koju moraju predati. Kontinuirano tražimo objavljivanje podataka o zaposlenima – predviđenom broju i broju stvarno zaposlenih. Mi smo i ustavnim tužbama to tražili, dok Slovenija objavljuje takve podatke svakog mjeseca. Opće mjesto svih političkih kampanja je borba protiv birokracije, još od Franje Tuđmana. Kad bi postojali transparentni podaci, ne bi se moglo stigmatizirati državnu upravu kroz koju se svašta provlači. Više ne bismo mogli biti krivi za sve u ovoj zemlji.
Dvije trećine građana očekuje smanjenje državne uprave, a to traže svi analitičari i ekonomisti. Odgovorili ste žestokom božićnom čestitkom svima koji vas mrze. Zašto toliki jaz između građana i uprave, kojeg ne bi trebalo biti jer je uprava servis tih građana?
– Zbog niza pogrešnih i neusporedivih podataka koje prenose mediji. Usporedili su našu upravu s upravom Europske unije i zaključili da nas ima više iako su oni birokratizirani. EU nema vojsku, policiju, carinu, diplomatska predstavništva, a kod nas su svi ti ljudi vode pod državnu upravu i čine njenu većinu. Zatim se uzima masa plaća za cijeli javni sektor, od zdravstva, školstva pa do raznih ustanova, a kaže se da je to državna uprava. To nije točno i stvara antagonizam. Vladini podaci kažu da je u državnoj upravi oko 53.000 ljudi, ali ni to nije točno, jer nisu uzeli sudove, zaposlene u Oružanim snagama, Uredu predsjednika, stručnim službama Sabora i sl. S njima je tu zaposleno između 63 i 65 tisuća. U lokalnoj samoupravi još 12 tisuća. Od tog ukupnog broja oko 45.000 su policija, carina, porezna uprava, pa nekoliko tisuća osoba u civilnim službama obrane, tisuću u inspektoratu, oko 3000 u zatvorskom sustavu. Kad to oduzmete, shvatite da nema tako puno birokracije, a taj sustav obuhvaća i sve one od Državnog odvjetništva pa do šaltera. Nije normalno da se ljudi u državnoj službi uspoređuju sa štakorima i nametnicima, da se paušalno govori o 20.000 ljudi koje treba otpustiti bez ikakve analize i uz zanemarivanje sudbine tih ljudi i njihovih obitelji. Najlicemjernije je kad politika namjerno puni državnu upravu svojim kadrovima, a onda pljuje na tu državnu upravu, i u oporbi i na vlasti.
Ljudi su ljuti i jer nam se svima dogodilo da nas s jednog šaltera pošalju na drugi, a onda na tome kažu da onaj koji nas je poslao nije normalan, pa tako opet na novi šalter.

Zašto nema odgovornosti i zašto se to događa?
– Takve stvari zaista jesu nedopustive i tu je najveći prostor za poboljšanje. Predlagali smo da se sve podatkovne baze umreže i spriječi da od vas neki dokument traži tijelo koje vam ga je izdalo. Državna i javna uprava ne bi smjela tražiti podatke koje sama vodi. Ništa se nije dogodilo. Predlagali smo i kumulativni sustav promicanja i nagrađivanja na temelju radnog iskustva (minulog rada) i ocjenjivanja koji bi vrijedio bez obzira na promjene vlasti i nove sistematizacije, tako da najbolje ocijenjeni ubrzano napreduju, ali i tu je malo pomaka. Potpisano je s bivšom vladom osnivanje radne skupine koja bi na osnovi pouzdanih podataka zajedno radila na poboljšanju uprave, identificiranju problematičnih točaka, pa i rješavanju viška zaposlenih, ali ni to nije zaživjelo.

A što je s brojnim primjerima ljudi koji žele raditi i trude se, ali uskoro nakon zaposlenja vide da jedna ili dvije osobe ne rade, a nemaju nikakve sankcije. Velika većina nakon par mjeseci izgubi volju jer vide da moraju preuzimati i tuđi posao. Kako to promijeniti?
– Za ljude koji dobro rade perspektiva je da će samo morati raditi i tuđi posao. Adekvatni napredak je iznimka. S druge strane, oni koji ne rade dobro moraju u najmanju ruku biti premješteni na mjesta rutinskih poslova, a ne da i dalje drže svoja radna mjesta, ali im nitko ne daje posao jer nadređeni znaju da ga ne mogu obaviti. Sadašnja kombinacija dovodi do toga da kvalitetni ljudi odlaze ili postaju nemotivirani. Zato nije dobro da nova vlast odmah prijeti otkazima, umjesto da nagrađuje sposobne napredovanjem u karijeri. Da se to uvede, za godinu-dvije vidio bi se napredak. Ovako su svi u strahu i blokirani.

Koliko su ipak nerealni kolektivni ugovori koji se ne mogu raskinuti, a za čije je zadržavanje u Zakonu o radu prikupljeno 700.000 potpisa? Treba li sad na osnovi tih potpisa usporedo s referendumom o EU organizirati i “referendum o referendumu” koji bi omogućio lakše izjašnjavanje građana?
– Svaki kolektivni ugovor u pravilu sadrži odredbe o njegovu otkazivanju pa se ne može govoriti o njihovu vječnom trajanju. Ako poslodavac i sindikat ne postignu dogovor u izmijenjenim okolnostima, kad je teže ispuniti ugovorene obveze, poslodavac gotovo uvijek može otkazati takav ugovor i tada nema produžene primjene. Produžena primjena kolektivnih ugovora samo je institut kojim se poslodavce prisiljava da ostanu u sustavu kolektivnog pregovaranja kad već postoji kolektivni ugovor, koji se onda primjenjuje i nakon isteka. Što se prikupljenih potpisa tiče, za njihov nevjerojatan broj zaslužnije je neraspoloženje prema donedavnoj vladi i frustracija zbog krize negoli stvarno razumijevanje pitanja na potpisnoj listi, koje je impliciralo poznavanje konkretne odredbe Zakona o radu, koji većina potpisnika nikad nije imala u rukama. Nisam siguran bi li ti građani uopće mogli dovesti u vezu ono što su potpisali s referendumskim pitanjem o lakšoj provedbi referendumskog izjašnjavanja, koje su sindikalne središnjice “derivirale” iz pitanja o produženoj primjeni kolektivnih ugovora. Stoga razumijem i stav Vlade da sudbinski važan referendum o članstvu u EU ne dovodi u pitanje zbog izjašnjavanja o “izjašnjavanju”, ali to možda odaje i moj ograničeni sindikalni kapacitet.

Hoće li pod novom vlašću uprava zaista biti učinkovitija?
– Ne znam. Postoje potencijali za promjene, ali ih treba potaknuti da predlažu konkretna rješenja. Uprava treba biti više usmjerena rezultatima, a manje postupcima, jer tu se stvari uvijek mogu zakomplicirati do apsurda.

Stručnjaci savjetuju Vladi da javnu upravu, koja ima 240 tisuća ljudi u svim službama, smanji za 16 do 25 tisuća ljudi i da je trošak za plaće od 22 milijarde kuna neodrživo.
– Ne trebaju nam rezovi nego bolja uprava. Istovremeno imate i višak i manjak ljudi. Neki poslovi se preklapaju, mogle bi se formirati zajedničke službe. Ali imate i potrebu novačenja visokoobrazovanih službenika za potrebe EU, policije, zatvorskog sustava. Moramo govoriti o restrukturiranju. Iako postoje planovi zapošljavanja, oni se donose samo za tekuću godinu, dok dvogodišnji i četverogodišnji planovi još nikad nisu doneseni. Ne bi li dobra poruka kreditorima bila kad bi se četverogodišnjim planom zapošljavanja pokazalo da se neće povećavati ukupni broj zaposlenih, odnosno da se očekuje prirodni i programirani (sa socijalnim partnerima dogovoreni) odljev određenog broja službenika. Tako bismo znali kakvu upravu želimo za četiri godine i što treba učiniti. Svatko donosi plan samo za jednu godinu i on se neprestano mijenja. Radije se nabacuju brojke od 16 tisuća, iako za takav odljev u državnoj službi sigurno nema mjesta, što proizlazi iz podataka koje sam iznio.

Ako Vlada ipak bude rezala, ispod kojih minimuma nećete ići?
– Nama plaće nisu rasle od 2008. i neće dok ne bude gospodarskog rasta većeg od dva posto. Mi smo u lošijem položaju nego javne službe poput zdravstva i školstva jer nam Vlada preko noći može promijeniti koeficijente, ukinuti određena radna mjesta i slično. Kod javnih službi to nije tako jednostavno. Naš štrajkaški potencijal je puno manji, a i javnosti smo manje simpatčni. Štrajkovi u javnim službama se plate, a mi smo si sami isplaćivali dnevnice.
Međutim, ljudi su frustrirani i ogorčeni stalnim napadima na zaposlene u državnim službama te činjenicom da, usprkos predodžbi u javnosti, svojim plaćama jedva uspijevaju spojiti kraj s krajem. Plaća od 2500 kuna za čistačicu do 5700 za višeg stručnog savjetnika s 10 godina staža u državnoj službi teško se može nazvati atraktivnom

U raznim državnim agencijama i zavodima, kojih ima više od 90, također rade službenici i namještenici. Biste li znali nabrojiti sve koji postoje?
– A ne, oni ne spadaju ni u državne ni u javne službe. Oni su paradržavna tijela koja sama sebi određuju plaće. Uzmimo Agenciju za plaćanje u poljoprivredi koja je relativno nedavno nastala i u koju su premješteni ljudi iz državne službe. Kod njih vozač ili radnik u bifeu ima koeficijente za plaću koju u državnoj službi ima netko nakon deeset godina, a osnovica je ista. Morbidan, ali slikovit primjer je kad je u isto vrijeme službenik i uposlenik u Agenciji izgubio roditelja. Onaj koji je ostao u upravi dobio je 3000 kuna pomoći, a njegov kolega koji je preseljen u Agenciju po sili zakona dobio je 15.000 kuna. Oni i sada sjede u istoj prostoriji, rade isti posao, ali su različito raspoređeni, pa čak ni smrt ne vrijedi jednako. Zato govorim o nužnosti uvođenja reda, a ne o ad hoc rezovima. Činjenica da svaka agencija ima autonomiju u donošenju plaća stavlja ih potpuno izvan kontrole, a sve se to uvijek stavlja na leđa službenicima u upravi.