Festival svjetske književnosti od 8. do 14. rujna ponovno će u Zagreb dovesti mnoge književnike iz Hrvatske i svijeta. Jedan od najpopularnijih pisaca današnjice, argentinski psihoterapeut Jorge Bucay, ponovno će doći pred hrvatsku publiku. Osim što će održati predavanje, predstavit će i svoju novu knjigu prevedenu na hrvatski jezik „Klasične priče da se bolje spoznaš“.

Jorge Bucay rođen je 1949. u Buenos Airesu, gdje je studirao i diplomirao medicinu te se specijalizirao za područje psihičkih bolesti. Kao psihijatar i psihoterapeut isprva je radio u klinikama i ordinacijama, zatim je držao predavanja u knjižnicama, školama i kazalištima te je naposljetku stigao do radija i vlastitog programa na argentinskoj televiziji. Potom se posvetio svojoj drugoj aktivnosti, pisanju. Njegove knjige, prevedene na dvadeset četiri jezika, postale su bestseleri u više od trideset zemalja, a prodao je više od dva milijuna primjeraka širom svijeta. Trenutačno živi između Buenos Airesa i Malage. Otkad više ne radi kao terapeut, vrijeme provodi u dvjema omiljenim aktivnostima: čitanju i pisanju. Iako se ne smatra piscem već terapeutom, dosad je Bucay napisao 20-ak knjiga.

NACIONAL: U rujnu dolazite u Zagreb, na Festival svjetske književnosti. Što hrvatska publika može očekivati? Ovo nije vaš prvi posjet Hrvatskoj, sigurno već poznajete publiku.

Uvijek je čast doći u zemlju u kojoj te ljudi vole i poznaju. Volim dolaziti u nove sredine, jako sam ponosan i zahvalan jer se na ovaj način najbolje može dijeliti sve ono što je među nama. Isto tako, osjećam odgovornost za ono što radim i govorim.

NACIONAL: Ali ljudi su uvijek svugdje isti, s istim problemima i istim radostima.

Jesu, u srži smo svi isti unatoč različitim kulturama i svjetonazorima.

NACIONAL: Baš uoči dolaska u Zagreb još jedna knjiga će vam biti prevedena na hrvatski jezik, “Cuentos clasicos para conocerte mejor”, odnosno “Klasične priče da se bolje spoznaš”. Zašto je priča važna za nas, za naše živote, što možemo iz njih naučiti?

Pričanje priča u mom slučaju seže daleko u moje djetinjstvo. Moji baka i djed, kao i moji roditelji, jako su voljeli pričati priče, voljeli su ih pričati meni. Pričali su mi puno naših narodnih priča, ali i priče iz židovske, turske i arapske kulture. Puno priča! Kuća je bila puna knjiga. Kad oživite neku priču ona uvijek postaje nešto drugo i iz nje možete puno naučiti – kako riješiti neki problem ili da dobro uvijek pobjeđuje zlo. Meni je važno znati da je prava priča, istinita priča, ono što osjećate a ne ono što pročitate, to sam naučio iz tih priča. To je ono što vas definira. Te su priče most koje premošćuju vaše misli i srce. Priče vam omogućuju stvaranje vlastite stvarnosti, svjesnosti o svijetu oko sebe. Ne razmišljati nego osjećati, to je jako važno.

NACIONAL: U ovoj knjizi spominjete Crvenkapicu, Pinokija, ali i prapovijesne priče – stare crteže po špiljama. Koja je bila vaša najdraža priča?

Na to mi je nemoguće odgovoriti jer ih ima puno, ali mogu vam reći koja je bila prva priča koju sam ikad čuo ili koje se sjećam – “Ružno pače”. Moji roditelji svake bi večer meni i bratu čitali priče, a svaki put kad bi me pitali koju želim čuti, to je bila “Ružno pače”. Ta mi je priča jako važna, uvijek je se sjetim.

NACIONAL: Ta priča ima divnu poruku.

U toj priči uvijek se fokusira na činjenicu da je pače odbačeno, da nije prihvaćeno. Anderson je tom i nekim drugim svojim pričama zapravo pisao svoju autobiografiju. Ali s vremenom sam počeo uočavati sve više poruka u toj priči. Shvatio sam još kao malen dječak još jednu jako važnu poruku u priči “Ružno pače”, a vezana je uz sreću. Tri pitanja na koja svatko mora odgovoriti u potrazi za srećom jesu – tko sam ja, kamo idem i s kime. To bi svatko morao razumjeti i pokušati na njih odgovoriti.

NACIONAL: To se čini jednostavnim, ali je iznimno kompleksno.

Naravno da nije nimalo jednostavno. Ta se pitanja svako toliko vrate u fokus svakog od nas. Ružno pače, kad si dječak od pet godina, savršeno daje odgovor na ta tri pitanja. Te se priče sjećaš, kao što sam se i ja sjećao i danas je se rado sjetim. Zato su priče važne. Takve stvari, poruke, pronalaze se stalno u svakoj priči, još od našeg djetinjstva pa do danas.

NACIONAL: Koliko je važno da odrasli vjeruju u bajke, volimo li zato priče?

Svakako je to iznimno važan aspekt u našim životima. Ali isto je tako važno da priče u nama bude osjećaj pobjede, zato što uviđamo nove poruke na različitim razinama. Zato su priče postale klasične, govore o stvarima koje se događaju svim ljudima, bez obzira na kontinent. Znate li da ja ponekad i danas otvorim knjigu s klasičnim pričama i potražim u njima neke nove poruke? “Ružno pače”, “Pinokio”, “Snjeguljica”, “Pepeljuga”, volim ih. I to je tako prekrasna potraga. To je čarolija zato što kad pričaš priču, prenosiš poruku dalje. Baka mi je znala govoriti da su priče u novinama, istinite priče, zapravo laž i da je sve ono što čitamo u bajkama prava istina.

NACIONAL: Jeste li zbog priča koje ste stalno slušali počeli pisati knjige, kako je sve krenulo?

Nisam nikad donio odluku da ću pisati, iskreno. Ne smatram se piscem, ja sam prije svega psihoterapeut koji ponekad napiše neku knjigu. Ali, istina je, u mojoj su kući knjige bile posvuda i rano sam naučio čitati. Kad puno čitaš i kad voliš priče, ponekad te ulovi strast za pisanjem. Meni se to dogodilo kad sam imao deset godina, kad sam napisao pjesmu djevojčici Marie koja je išla sa mnom u razred. Ona nije pristala biti moja djevojka i to je bilo pomalo frustrirajuće, ali zapravo je to bilo jako smiješno. Od tada sam uvijek sve osjećaje stavljao na papir. Moji prijatelji pisci čekaju inspiraciju i počnu pisati, to se meni nikad ne događa. Ja uvijek znam o čemu ću pisati, što želim reći.

NACIONAL: Znali ste što želite i s deset godina, kako ste se osjećali kad vas je Marie odbila?

Ha, bio sam tužan, ali nekako sam osjećao da će se to dogoditi. Bez obzira na to, želio sam joj pokazati što osjećam, a ona je stvarno bila draga djevojčica. Poljubila mi je ruku i rekla da sam dobar dečko i da je lijepo da sam joj rekao da ju volim. Smatrala je da je važno da žena zna da ju muškarac voli.

NACIONAL: Napisali ste mnogo knjiga. Kako se osjećate znajući da će vaša knjiga nekome zaista pomoći, da će netko u njoj pronaći dobar savjet, poruku?

Da nekome zaista pomažem shvatio sam puno godina nakon što sam počeo pisati. Prvu knjigu napisao sam prije više od 30 godina, zvala se „Cartas para Claudia“ (Pisma za Klaudiju), tad nisam imao iskustva i nisam mislio da će takve stvari itko čitati. S rukopisom sam obilazio izdavačke kuće, ali nitko to nije htio ni urediti ni izdati. To je bio veliki udarac za mene.

Nacional: Zašto ju nitko nije htio objaviti?

Zato što tada nitko nije pisao o stvarima o kojima ja pišem, bio je to nepoznat teritorij. Ali uz pomoć i podršku svoje supruge sam sam izdao knjigu. Naravno, nitko ju nije htio prodati kad sam ju nudio knjižarama. No ja sam knjižarima ponudio da ju pročitaju i uvrste u knjižaru ako im se svidi. Nekolicina me odbila, ali onda se dogode stvari koje ne možete objasniti. Jedan je knjižar pročitao moju knjigu i rekao mi da ju ne samo želi prodavati, već da ju želi i izdati kad se proda moje samizdat izdanje. Od tog trenutka sve je krenulo nabolje i danas se moje knjige izdaju u više od 60 zemalja u svijetu.

‘Prava priča, istinita priča, ono je što osjećate a ne ono što pročitate, to sam naučio iz bajki. To je ono što vas definira. Priče vam omogućuju stvaranje svjesnosti o svijetu oko sebe’

NACIONAL: Ono što ste napravili zahtijeva veliku vjeru u sebe i visoko samopouzdanje. Koliko je to važno?

Naravno da je to presudno, svatko mora vjerovati da može sve što zaželi. Moram reći da pisci uglavnom pišu za čitatelje, ja nikad. Ja uvijek pišem za sebe. Kad završim knjigu, a uglavnom pišem oko dvije godine, pomislim imam li još što reći o toj temi. Ako je odgovor ne, knjiga je spremna za tisak.

NACIONAL: Kako birate o čemu ćete pisati?

Uvijek je to nešto o čemu razmišljam, neke preokupacije, neke važne stvari koje su mi se dogodile, bilježim dosta toga i onda vidim što se iskristalizira. Najljepše je bilo shvatiti da moje knjige pomažu ljudima, čak sam se malo i iznenadio do koje mjere je to popularno.

NACIONAL: Mislite li da su knjige poput vaših danas važnije nego prije, zbog ludog vremena u kojem živimo?

Postoji vrijeme za sve, ali danas jest malo luđe nego što je moja generacija navikla. Svaka moja knjiga, čini mi se, nadopunjuje ono što je nedostajalo, ono o čemu ljudi žele čitati jer trebaju savjet. Imam sreću da sam knjige počeo pisati u vrijeme kad se takve knjige nisu pisale. Bilo bi teško napraviti karijeru s takvim knjigama u današnje vrijeme.

NACIONAL: Zašto to mislite?

Iako znam puno više nego u vrijeme kad sam pisao prvu knjigu, ne bih bio tako uspješan zato što sam bio pionir u pisanju knjiga za samopomoć. Moje su knjige došle u trenutku kad je za takvim sadržajem postojala velika potreba. Tad nije bilo pisaca koji su se bavili takvim sadržajem. To nije bio moj plan, to se dogodilo. Kako znam reći, jeo sam juhu kad je kišilo i samo stavio žlicu na pravo mjesto.

NACIONAL: Spomenuli ste današnje vrijeme, mislite li da je danas više nego ikad potrebna komunikacija? A nismo baš svjedoci kvalitetne komunikacije.

Ne znam je li potrebnija, mislim da je jednostavno drugačije vrijeme. Ljudi danas žele prečace u svemu. Društvene mreže mogu biti dobre, ali teško je na taj način ostvariti osobni kontakt. Tako je i s knjigama. Ja sam čovjek koji voli papirnatu, “pravu” knjigu, volim ju dirati, mirisati. No mlađe generacije su potpuno drugačije i oni čitaju drugačije stvari na drugačiji način. Mi stariji moramo to shvatiti, nema smisla svađati se s njima ili ikim drugim oko stvari koje idu svojim tijekom. Ta je bitka unaprijed izgubljena, stoga se moramo prilagoditi. Nova generacija nije bolja ili lošija od naše, već je samo drugačija. Primjerice, na društvenim mrežama postoji 40-ak profila s mojim imenom, na Facebooku, Twitteru, Instagramu. A ja uopće ne koristim društvene mreže! Nijedan od tih profila nema veze sa mnom, ali to mi je smiješno. Kad mi netko dođe i zahvali mi na savjetu koji je dobio od mene, samo se nasmijem.

NACIONAL: Upravo je osmijeh jako važan, ali ljudi se većinom ne smiju. Stručnjaci kažu da će nasmiješena radosna osoba brže i kvalitetnije sklapati prijateljstva i druge veze, a naravno bit će i sretnija. Zašto je ljudima tako teško smijati se?

Smisao za humor, osmijeh, to su načini kako sami sebe možemo ozdraviti, osjećati se bolje. Mnogi stručnjaci kažu da je osmijeh važan, ali teško je pronaći razlog za osmijeh.

NACIONAL: Možemo li se natjerati biti sretni, smijati se unatoč tuzi? Pomaže li to?

Ne znam, iskreno. Mnogi ljudi kažu da se smiju kad su tužni, a plaču kad su sretni. Smatraju da će biti sretniji ako plaču kad su tužni. Najvažnije je moći pronaći neki razlog za sreću, važno je smijati se. Ljudi uglavnom misle da sve mora biti savršeno u životu i na taj način pronalaze samo razloge za tugu i ljutnju. Ja se, primjerice, sam sebi često smijem. Kad sam tužan kažem si kroz smijeh “ah, evo opet tužnog Jorgea” i počnem se smijati.

NACIONAL: U jednoj od svojih knjiga „Voljeti se otvorenih očiju“ kažete da su teškoće integralni dio ljubavi te da bi rješenje moglo biti odustati od fantazije da smo stalno zaljubljeni i da ne ulazimo u konflikte. Kažete da stvarnost postane bolja kad odlučimo uživati u onome što imamo i možemo, umjesto da patimo zbog iluzije koja se ne može ostvariti.

Važno je znati da nisu stvari u životu sjajne, ali da se treba i može naučiti kako preboljeti tužne situacije.

NACIONAL: Kako se ljudi nose s takvim situacijama?

Teško je, ali velika je istina da optimizam može donijeti sretniji život. Optimisti imaju bolji život od pesimista. Svatko može naučiti pronaći lijepe stvari u onima lošima.

NACIONAL: Rodiš li se kao optimist ili optimist postaneš?

U mojoj je kući nemoguće bilo postati pesimist. Moj otac uvijek se šalio sa svime. Svime! A moja je majka uvijek govorila “možeš ti to”, “ako on može možeš i ti”, i to je bilo predivno. Iako nikad nije pročitala knjigu jer je morala odustati od škole nakon prvog razreda, bila je nepismena. Jako sam ponosan što mogu reći da je moja majka naučila čitati kako bi mogla pročitati moje knjige. To je bila jedna od najljepših stvari koja mi se dogodila u životu. Evo, i sad mi krenu suze na oči kad vam to pričam. I to je jedan od dokaza da je sve moguće kad to poželiš.