Povodom pete godišnjice od smrti Johana Crujiffa donosimo vam seriju tekstova autora Ivana Rilova posvećenih velikanu nizozemskog i svjetskog nogometa koji su prvotno objavljeni koncem ožujka 2016. godine na portalu Nogometplus.

Klinac iz Betondorpa koji sve zna

Iako nisam neki štovatelj pronalaženja simbolike svuda u svijetu koji nas okružuje, štoviše, najčešće to držim naporno isforsiranim, uvjeren sam da se ponekad kozmičke silnice usmjere nekom nadnaravnom silom, te se rezultat oćuti sasvim jasno. Ilitiga, nije slučajno da je čovjek koji je proslavio nogomet, a ne samo obrnuto, otputovao zauvijek baš na Veliki četvrtak, dan ustanovljenja kršćanskog misnog slavlja – slavlja radosne vijesti, nevjerojatan lik koji je utemeljio cruijffianstvo – pokret kojim je za sobom ostavio moderni nogomet kakvog danas znamo.

Johanov otac, i sam veliki zaljubljenik u čarobnu igru, na sina je imao golemi utjecaj, što će pokazati i ocjene čak dvojice psihologa koje je u Ajaxu angažirao veliki Marinus Michels, samo kako bi prokljuvili što pokreće tako jak i istaknut karakter poput Cruijffova. Naime, svakog idućeg muškarca u svom životu koji je spram njega nastupao s pozicije autoriteta, Cruijff je (ne)svjesno uspoređivao sa svojim prerano preminulim ocem koji ga je napustio kad je Johanu bilo tek 12 godina.

Majka se tada zaposlila kao spremačica u Ajaxu i ponovo udala za radnika koji je održavao Ajaxov travnjak što je klinca dodatno povezalo s igrom i klubom. Nerijetko je kao dječak provodio vrijeme s mnogim istaknutim figurama Ajaxa tog vremena, pa je tako puno puta ručao s Vicom Buckinghamom, engleskim džentlmenom, tadašnjim trenerom Ajaxa, još jednom u nizu figura koje će usko povezivati Ajax i Barcelonu, što je mali Johan iskoristio da još kao mladić vrhunski ovlada engleskim jezikom.

U prvi sastav je ušao već sa 17 godina i ono što je na prvi pogled bilo vidljivo, bila je iznimna osobnost mladića koji je bez pardona odmah počeo savjetovati mnogo starije i renomiranije suigrače, među njima i reprezentativce, što da rade, kako da se postavljaju, kamo da se kreću, što je posebno simpatično u suprotnosti s činjenicom da mu majka u početku nije dozvoljavala igranje na gostujućim terenima smatrajući to nedovoljno sigurnim za svog sina.

Vrlo brzo je svojim gardom počeo izluđivati vodstvo kluba i suigrače. Nije prestajao govoriti. Koristio se slengom radničkog Amsterdama bez imalo pardona i tada i kasnije u javnim nastupima, sve do smrti, a rasprave je završavao podizanjem glave i slijeganjem ramenima, te frazom koja je postala općim mjestom nizozemskog diskursa baš zahvaljujući njemu: “to je logično!” Interesiralo ga je svašta i o svemu je zauzimao stavove i gorljivo ih branio. Razmišljanja su mu, bez obzira na temu, bila kristalno jasna, utemeljena i nepokolebljiva.

Niz je primjera koji govore u prilog nevjerojatnom samopouzdanju koje ga je krasilo. Kada je shvatio da su čelnici Nizozemskog nogometnog saveza osigurani na svojim putovanjima, za razliku od nogometaša, odmah je započeo borbu da to promijeni – i uspio je. Na Mundijalu 1974. u Njemačkoj je jedini od nizozemskih reprezentativaca nosio dres s dvije pruge, jer je imao ugovor s Pumom, za razliku od ostatka reprezentacije u dresovima s tri pruge koja je bila sponzorirana od strane Adidasa.

Prvi je u Europi započinjao utakmice s brojem koji nije bio između 1 i 11, već – 14. Iako su čelnici Ajaxa inzistirali da ga prodaju madridskom Realu, hladno je rekao da ne želi ništa imati s klubom koji je blisko vezan za Francisca Franca, te bio spreman i na pauziranje u karijeri samo da se to ne dogodi, a kasnije je i sina nazvao tradicionalnim katalonskim imenom – Jordi. Na Mundijal 1978. nije otišao zbog protivljenja vojnoj hunti u Argentini. Mnogo kasnije je prisnažio da su ipak u pitanju bili i neki privatni razlozi (godinu ranije bio je zajedno sa svojom obitelji svjedokom oružanog napada u vlastitoj kući) , no kako bilo, 1978. je svijetu poslao jasnu poruku. Bio je jako aktivan u humanitarnom radu s djecom kroz rad svoje fundacije koja djeluje i dan danas.

Nerijetko je taksistima ili vozačima autobusa u njemu nepoznatim gradovima davao upute o smjeru kojim treba ići, gotovo uvijek ispravno. Suigrači iz LA-a nisu mogli vjerovati kako je vozaču njihova autobusa bez greške odredio put nakon što su se izgubili negdje na Floridi, gdje ovaj nikad prije nije bio. Wim van Hanegem kroz smijeh priča kako je jednom valjda 20 puta pokušavao ubaciti novčić u aparat kako bi dobio bocu pića, da bi mu Johan prišao i čudio se kako ne shvaća što radi krivo, te mu objasnio kako da ubaci novčić. Naravno, uspjelo je iz prve, sjeća se legendarni vezni igrač Feyenoorda i nizozemske reprezentacije. Gradskim vlastima Amsterdama objašnjavao je čitavu shemu rasporeda semafora na gradskim ulicama koja je, po njemu, bila kriva. Bio je u pravu. Prijam kod nizozemske kraljice nakon srebrne medalje s Mundijala 1974. iskoristio je da joj objasni poreznu problematiku njihove zemlje.

Vrlo skoro suigrači su ga naučili prihvaćati: “Johan zna najbolje.” Johnny Bosman, sjajni napadač Ajaxa, Anderlechta i nizozemske reprezentacije također uz smijeh kaže: “Cruijff misli da je uvijek u pravu. Najzabavnije od svega je da obično i – jest.”

Cruijff je naprosto tip, kako fourfourtwo piše, koji će vam bez problema priznati kako je točno da ljudi nešto rade na određeni način oduvijek, ali će bez kompleksa dodati – da to rade krivo! Nakon trenerske karijere jedno je vrijeme radio kao stručni TV komentator i reakcije su bile sjajne. Ljudi su gledali program zbog njegovih pogleda i razmišljanja koliko i zbog samih utakmica, nešto slično kao kad je na našoj TV igru analizirao Tomislav Ivić.Problemi su nastali kada se počeo sukobljavati sa svima koji nisu mislili kao on. Mnogi će ponekad, i kad znaju da su u pravu, posustati, svjesno se povući iz rasprave, da izbjegnu konflikt i ne iritiraju druge. Ne i Johan Cruijff. Kad je Nizozemska bila na najboljem putu da razbije svoje komplekse svjetskih prvenstava 2010. i 2014. na kojima su na kraju osvojili srebrnu i brončanu medalju, Cruijff uopće nije bio fasciniran, pače ni zadovoljan: govorio je kako je Nizozemska odstupila od svog stila igre, da se prodala pragmatičnošću, te da su njegove simpatije na strani Španjolske koja igra nogomet kako ga treba igrati.

Reakcije u Nizozemskoj možete zamisliti. Njegova svađa s njegovom nemezom – Louisom Van Gaalom datira toliko unatrag da se više nitko ni ne sjeća uzroka, a što je najzanimljivije, kako Jonathan Wilson piše – obojica čitaju iz iste knjige, tek je ponešto drugačije tumače. Tvrdoglav, idealističan, samouvjeren do arogancije, težak za suradnju, znao je prelaziti granicu nekih društveno prihvaćenih normi.

Tvrdio je da je 6 puta bolji igrač od goleme većine drugih, jer za razliku od njih, on loptu zna udarati smisleno vanjskim, unutarnjim i srednjim dijelom stopala obje noge. Nakon što mu Ajax 1983. nije želio produžiti ugovor kao već 36-godišnjaku, pokupio se i potpisao za najmrže rivale – Feyenoord, te s njima osvojio duplu krunu i na kraju bio proglašen igračem sezone u Nizozemskoj! Tada je mirno mogao završiti s aktivnim igranjem. Kada ga je Barcelona smijenila nakon 8 godina na klupi, doslovce je pobjesnio, razbio klupsku fotelju i svašta izgovorio i predsjedniku Nunezu i potpredsjedniku Gaspartu. Na brojne upite medija o raznim aspektima taktike igre, znao je bez neugode reći – da sam želio da shvatite, bolje bih objasnio.

Foto: Ron Kroon / Anefo / Wikimedia

Ples u kopačkama

Kao nogometaš bio je briljantan. I dan danas najbolji kojeg je stari kontinent ikad imao. Elegancija poezije u pokretu. Visok, lagan, gibak, brz – imao je izuzetno ubrzanje u nogama, no najbrži njegov organ bio je – mozak. Ako je bilo igrača i bržih od njega, nitko nije mislio brže i inventivnije. Bio je naoko krhke građe, ali je nevjerojatnom spretnošću izbjegavao startove braniča. David Winner, autor sjajnog djela o nizozemskom nogometu – Brilliant Orange: The Neurotic Genius Of Dutch Football, za Cruijffa piše kako se njegov nogomet odlikovao vizijom sklada i pokreta sukladnima uređenju prostora na platnima velikog Vermeera. A Rudi van Dantzig, legendarni nizozemski koreograf kaže kako je Cruijff bio bolji plesač od samog Rudolfa Nureyeva: “Bolje se kretao!”

Niz je poteza po kojima će kao igrač ostati upamćen zauvijek: Cruijff turn, sad već tipizirani dribling nazvan po njemu – prvi put ga je izveo “okrenuvši” švedskog braniča Jana Olssona na Mundijalu 1974., jedanaesterac izveden kombinacijom sa suigračem, sjajnim danskim krilom Jesperom Olsenom u dresu svog Ajaxa, a ne izravnim šutem, niz genijalnih dodavanja kojima bi iz ravnoteže izbijao i kamermane koji bi snimali utakmice, ali prije svega tzv. Fantomski gol madridskom Atleticu kada je, već okrenut tijelom od gola, petom iz voleja zahvatio loptu u visini vrata iz vrlo malog kuta, koja je već bila prošla drugu stativu, te zabio!

Kontrola lopte bila mu je gotovo savršena, tehnika primanja, pasa i šuta također, bio je vrhunski strijelac, a opet – to nije bilo ono što ga je činilo najboljim. Imao je nešto što ga je izdvajalo i izdvaja od svih drugih velikana kroz nogometnu povijest. Najbolje je to opisao njegov učenik Frank Rijkaard:

– Maradona može sam dobiti utakmicu, ali ne može, kao Cruijff, na terenu promijeniti taktiku svoje ekipe, da dobije utakmicu.

Naprosto, Johan Cruijff je vidio igru kako drugi nisu. Nije ju gledao ni kao igrač ni kao trener. Vidio ju je kao mislilac, kao vizionar, kao inovator, kao filozof nogometa. Toliko je vladao nogometnom vještinom već od rane dobi, da je razinu svoje nogometne svijesti podigao na višu razinu, onu na koju najveći dio i najboljih igrača nikada ne dospije – onu kojom dominira čitava slika igre kao mozaika niza figura i njihovih međuovisnih mikrokozmosa, a ne samo ona određene individue. Suigrači pričaju kako su on i Neeskens satima znali pričati samo o stvaranju, otvaranju i korištenju prostora u igri – bio je fasciniran prostorom.

No, da se opet vratimo na onu kozmičku harmoniju s početka teksta: podarila je Michelsu i Cruijffu jednoga drugom. Dva genija, dva čovjeka bez kojih ne bi bilo nogometa kakav danas znamo. Upravo je fascinantno kako su profesor tjelesnog za gluhe i drčni klinac bez oca od uspavanog kluba s perferije nogometne Europe u svega par godina stvorili nove i neprikosnovene vladare kontinenta. Još je frapantnija odgovornost koju je Michels, s nevjerojatnom sigurnošću prepoznavši svekoliki nogometni potencijal mladog Cruijffa, stavio na njegova leđa: “Ako ti suigrač pogriješi, ti si kriv, trebao si to spriječiti!” Pitagori u kopačkama, kako ga je prozvao engleski nogometni autor David Miller, to ne da nije bilo opterećenje, već se snalazio kao riba u vodi.

Potpisavši za Barcelonu umjesto za Real, svjesno je odabrao klub koji je tada bio nogometno inferiorniji čime je samo pokazao da se ne boji izazova, ali i još nešto što će ga obilježiti kao jedinstvenog kroz čitavu karijeru – da mu rezultat nije uvijek ispred svega drugog. U Kataloniji je naišao na klub koji je i sam nosio breme društvene odgovornosti mnogo veće od onog koje inače nosi tek jedan nogometni klub, ali i klub koji 13 godina nije osvojio naslov prvaka, a uz to se borio s raznim vannogometnim silama koje su ga u tome nastojale spriječiti. Zajedno s Michelsom donio je svježinu misli i u tom mediteranskom gradu zauvijek preokrenuo stvari naopačke. Njih dvojica su, uz dragocjenu pomoć još jednog nevjerojatno potcjenjenog nogometnog velikana – Laureana Ruiza, promijenili način poimanja igre u Barceloni, te udarili temelje onome što danas gledamo na Camp Nou i to je njihova najvrjednija ostavština, mnogo veća i bogatija od samih trofeja koje su u Barci osvojili.

Johan je kao igrač osvojio sve što je uopće mogao i to više puta, što individualno što timski, izuzev reprezentativnog trofeja. Sve što je radio kao igrač jasno je govorilo da u njemu čuči potencijalno veliki trener. A najviše je to pokazao “incident” krajem 1980. godine kada se Cruijff, tada igrač Washington Diplomatsa, našao na tribinama De Meera gledajući jednu utakmicu Ajaxa. Ajax je bio aktualni prvak Nizozemske pod vodstvom još jednog sjajnog nizozemskog stručnjaka – Lea Beenhakkera. Cruijff je, nezadovoljan načinom na koji se stvari na terenu odvijaju, s tribina došetao do klupe Ajaxa, sjeo pored Beenhakkera i počeo objašnjavati što treba promijeniti i davati upute. Jasno, opet se pokazalo da je bio u pravu i Ajax je pobijedio, a čitavu zgodu začinila je bizarna scena nakon utakmice kad je pored Beenhakkera kojemu je bilo vidno neugodno, za TV kamere Cruijff objašnjavao što je trebalo napraviti i zašto.

Nakon završetka igračke karijere bez nogometa nije izdržao niti godinu dana – postao je trener Ajaxa i time započeo trenersku karijeru koja je, nažalost svih nogometnih zaljubljenika, trajala tek 11 godina i egzistirala u samo 2 kluba, ali je ostavila neizbrisiv trag u povijesti i razvoju igre. Teško je reći zašto se više nikad nije bavio trenerskim poslom. Bio je u najozbiljnijim kombinacijama da preuzme vođenje nizozemske reprezentacije na Mundijalu 1994. godine, no od toga na kraju nije bilo ništa. Izuzev protokolarne funkcije izbornika Katalonije koja se svodila na jednu prijateljsku utakmicu godišnje, Cruijffa pored travnjaka više nikad nismo vidjeli. Razni izvori to pripisuju iznimno jakom utjecaju njegove supruge Danny za koju je i sam priznavao da sve odluke u životu donosi u dogovoru s njom, ponajviše zbog straha za njegovo zdravlje od stresa posla kojim se bavio, jer je Cruijff, inače pasionirani pušač, s niti 45 godina života već bio završio na operaciji srca i srećom – preživio i oporavio se.

Foto: Bart Molendijk / Anefo / Wikimedia

Briljantan um u slavu igre

Sabiti sva Cruijffova djela, a pogotovo razmišljanja, kojima je izravno utjecao na razvoj igre u par rečenica nemoguć je zadatak. Iako, očigledno, s druge strane, dovoljna je samo jedna riječ: totaalvoetbal, ili u prijevodu dvije – totalni nogomet. “Institucionalizirao” ga je Rinus Michels na klupi s Johanom Cruijffom na terenu, iako je korijene vukao još od ideja Jimmya Hogana, Huga Meisla, Jacka Reynoldsa, Gusztava Szebesa… Ono što je Cruijffa razlikovalo od ostalih bila je radikalnost u provođenju svojih ideja u djelo. On nije gradio vremenom korak po korak, oprezno i postupno. Njegov nogometni um bio je poput bujice koja se ne razbija o hridi, već svojom silinom neumoljivo mijenja ukalupljena korita, oblikuje svoj put i ide svojim smjerom. Koji onda, kakva već i jest sudbina genija – i ostali počinju slijediti, nakon što je ono najteže već obavljeno. Primjerice, pri kraju svog trenerskog mandata u Barceloni najozbiljnije je razmišljao o tome da s gola makne vratara i na gol postavi braniča s rukavicama, kako bi što učinkovitije mogao graditi napad od samog početka, od svog gola – jedva su ga odgovorili od toga. I ovaj primjer zapravo najbolje moguće opisuje način na koji je Cruijff, ili tada već, budući je postao globalni fenomen, anglizirano – Cruijff, razmišlja. Nikada, nikada ne želi reagirati, jer to uvijek znači prepustiti drugome da vodi igru, te nemati sudbinu u svojim rukama. Uvijek je tražio rješenje prije nego bi se problem koji je postojao u njegovu umu, i pojavio na terenu. I budući je obično uspijevao, većinu problema je prevenirao, pa se nisu ni pojavljivali, te je i grešaka bilo vrlo malo. Reagiranje na potez protivnika držao je porazom samim po sebi, te je baš stoga, mnogi misle, znao i zanemarivati defenzivnu fazu igre, izuzev koncepta visokog presinga. Jednom ga je veliki vratar Athletica, Barcelone i Španjolske Andoni Zubizarreta pitao kako želi da brane prekide. Odgovor je šokirao sve nazočne: “Što ja znam? Ti odluči. To tebe zanima više nego mene.” Nogomet bez lopte nije držao nogometom.

Bio je miljama ispred svog vremena: na zaprepaštenje stručnjaka tvrdio je kako se rezultat najbolje brani uvođenjem ofenzivnih, a ne defenzivnih igrača s klupe. Na treninge Ajaxa je doveo opernu pjevačicu, jer je, promatrajući tehnike pjevanja, zaključio kako može pomoći njegovim igračima tako da ih nauči tehnikama pravilnog disanja u određenim situacijama. Braniče je na treninzima postavljao na pozicije napadača i obrnuto “kako bi naučili kako razmišljaju igrači u tim situacijama i na tim pozicijama”. Smatrao je apsurdnim da ekipa na 20 i koliko igrača ima jednog trenera, dok profesionalni golfer ima posebnog trenera za svaki od različitih segmenata svog udarca. Inzistirao je na detaljima – jako važnim je držao postavljanje na terenu – metar uže ili šire znatno mijenja kut koji imaš za dodati loptu. Gerald Vanenburg, odlični vezist Ajaxa, PSV-a i nizozemske reprezentacije voli reći kako je od Cruijffa naučio kao stvari NE raditi.

Znao je Johan reći kako je do 30-e sve radio instinktom, a nakon 30-e počeo razumijevati zašto je radio sve što je radio. To ga je učinilo besmrtnim, jer Cruijff je uživao voditi. Ne samo podučavati, već kontrolirati stvari, baš voditi. Da bi postigao takvo što kao igrač morao se posebno truditi i nametnuti na terenu kao autoritet i pojavom i znanjem. Kao treneru – kontrola je dolazila prirodno kao sastavni dio samog posla. S autoritetom ionako nikad nije imao problema. Nikad nije bio jedan od onih koji bi govorili kako su mnogo više uživali igrajući nego objašnjavajući drugima kako da igraju.

Nebrojeni niz taktičkih elemenata igre u kojima danas uživamo rezultat su Cruijffova genija: kao prvo, mogućnost izmjene pozicija, gdje svaki igrač može igrati na svakom mjestu, pa su rošade jednostavne i ubitačne. Pa onda ono što je postalo još važnije i dan danas drži primat u taktičkom rezoniranju i postavljanu igre – kontrola prostora, nešto što će se kao teorija razviti u Guardiolin juego de posicion.

Zatim igrač vratar – Van Der Sar, Valdes, Neuer i mnogi drugi koji postaju aktivni u gradnji napada svoje ekipe, a ne samo čuvari svoje mreže. Svjedoci vremena kažu da je odabir Jana Jongbloeda kao vratara za Mundijal 1974. bio rezultat njegova presudnog utjecaja na Michelsa, upravo zato što je Cruijff već tada kao igrač bio opsjednut aktivnijom ulogom vratara u igri, a Jongbloed je bio jako vješt s loptom u nogama. Za Cruijffa se podrazumijevalo da moraš što je moguće više imati loptu u svom posjedu, “jer postoji samo jedna u igri”, a dok imaš loptu gol ne možeš primiti. S druge strane, jedino s loptom u posjedu možeš zabiti. Posjed je imperativ!

Zanimljiva je priča kako su on i Michels došli do ideje timskog presinga koji je danas neizostavni dio identiteta modernog nogometa. Jedan drugi Johan, također izvanredan igrač – Neeskens, imao je zadatak brzo i agresivno zatvarati najboljeg protivničkog razigravača kad bi taj primio loptu. Vidjevši da to funkcionira, ali i da pravovremeni pas protivnika može riješiti taj problem, Michels i Cruijff su odlučili proširiti to zatvaranje protivnika na čitavu ekipu. I tako je nastao timski presing. Takva igra iziskivala je i puno visočije postavljanje zadnje linije, što je onda za sobom vuklo i proaktivno korištenje ofsjad zamke kao legitimnog taktičkog rješenja. U isto vrijeme, u igri su sudjelovali svi uvijek i defenzivno i ofenzivno.

Još jedan sjajni nogometaš tog vremena, legenda Ajaxa, Anderlechta i Nizozemske Arie Haan kaže:

– Nije stvar u sustavu, nego načinu na koji ga igraš. U drugih u igri sudjeluju 1 ili 2 igrača, ostali gledaju. U nas, ako si i 60 metara od lopte – igraš.

Svijet je bio zapanjen, a dugokosci u narančastim ili crveno-bijelim dresovima globalne ikone koje je bilo legitimno obožavati, jer osim što su bili nevjerojatno cool, imali su i pravu “priču”. Iza fasade, krio se i prebogati sadržaj. Šezdesetosmaškoj Europi Cruijffova ekipa i Cruijffov nogomet legli su k’o trica na asa.

Kao i svaki genij, prkosio je okovima učmalosti svoga vremena, te se nimalo nije bojao izazova. Baš naprotiv, s uživanjem ga je prihvaćao. Kad su ga pitali kakvu bi grupu na Mundijalu želio, hladno je odgovorio – onu s Brazilom, Argentinom i Njemačkom, jer ćemo odmah u grupi eliminirati dva favorita za naslov, pa će nam poslije biti lakše. Baš zbog takvog stava sukladno kojem je izazovu uvijek gledao u oči, a i okolnosti u kojima je djelovao, imao je jedan veliki problem. Gdjegod se pojavio, što kao igrač u Ajaxu, pa Barceloni, što kao trener opet u Ajaxu, pa Barceloni, Cruijff je, više manje, gradio od početka. Uzmimo Guardiolu, na primjer. Još jedan genijalni um nogometa, u mnogo čemu vrlo sličan Cruijffu. No, za razliku od Cruijffa, Pep je u Barceloni na raspolaganju imao posve funkcionalnu la Masiju. Cruijff nije imao taj luksuz ni kao igrač ni kao trener, ni u Ajaxu ni u Barceloni. Tijekom sezone 1991./1992. kad je Barca bila na vrhuncu svoje moći i osvojila ligu i Kup prvaka igrom koja je očarala svijet, Cruijff je, što su mnogi držali bahatošću i pozom, znao da se može igrati još osjetno bolje: “Počinju shvaćati. Još ne u potpunosti, ali doći će to vremenom.”

I došlo je, baš kako je predvidio, 20-ak godina kasnije, radom njegova najmilijeg učenika. Shvaćao je važnost razvoja igrača, ali i stila, pa i sustava igre, kroz mlađe kategorije. Iako nije zazirao od tržišta i kupovine kvalitetnih igrača, duboko je vjerovao u izgradnju sustava sportske strukture kluba. Znao je koliko se psihološki isplati u momčadi imati igrače odgojene u klubu, koji iskreno vole taj klub, te nisu tek plaćenici, a znao je i koliko navijači to cijene. Još je više bio svjesan prednosti koje sa sobom nosi vrhunski organiziran rad s mladima u klubu. Na taj način ne ovisi o tome hoće li na tržištu pronaći adekvatno pojačanje, hoće li se taj igrač uopće pokazati dovoljno dobrim, hoće li se uspjeti uklopiti u ekipu, hoće li se moći prilagoditi na život u novoj sredini i niz drugih okolnosti koje dodatno kompliciraju slaganje ekipe. Tih problema s igračima koje ti stvoriš – nemaš. Znaš te mladiće od kad su bili klinci, znaš im karakter, znaš kakvi su kao igrači i što se od njih može očekivati i dobiti. A kruna svega je to što svojim igračkim razvojem prolaze kroz sustav, a ponajprije – stil igre kakav želiš i kakvim se koristi prva momčad. Prilagodbe nema, svi bez problema uskaču u ekipu, te trener može odmah raditi na detaljima, budući su temelji postavljeni i neupitni. S Michelsom je utemeljio ovakvu školu nogometa u Ajaxu, koja je eksplodirala klasom i u 70-ima pokorila Europu, a na temeljima koje je briljirala i njihova generacija 90-ih s Van Gaalom na čelu.

No, pravu revoluciju je izveo u Barceloni. Kao igrač je do temelja prodrmao kolotečinu te sredine koja je usljed mnogih objektivnih poteškoća, ali i nekih vlasitith grešaka sigurno tonula u prosječnost. Stigao je, ne kao planirani, već jedini mogući potez tadašnjeg predsjednika kluba Josepa Luisa Nuneza. Naime, krajem sezone 1987./1988. niti dvije godine nakon što je Barca igrala finale Kupa prvaka (i izgubila od Duckadamove Steaue) klub je proživljavao svoju najgoru sezonu unatrag skoro 50 godina. Dogodilo se nešto što se danas u povijesti katalonskog diva naziva Pobunom u Hesperiji. Naime, u tom hotelu su se skupili igrači i trener Luis Aragones i javno zatražili ostavku tadašnjeg predsjednika Nuneza. Kako je i javnost barcelonskom biznismenu na mjestu predsjednika sve uvjerljivije iskazivala nepovjerenje, ovaj se odlučio na jedinog asa kojeg je imao u rukavu – Johana Cruijffa. Ovaj je samo čekao poziv. Obzirom na težak, snažan karakter jednog i drugog, brak Cruijffa s klubom je zapravo trajao dosta duže nego su mnogi i očekivali – punih 8 godina.

Cruijff se odmah postavio kao onaj koji vodi prvu ekipu, te Nunezu pokazao da mu je mjesto u uredu, a ne u svlačionici. Usprkos tome što je čak 15 igrača otišlo na kraju te sezone, Nizozemac je inzistirao na ostanku Alexanka – Barcine legende, kapetana, iako je ovaj bio jedan od sudionika pobune, i to je i dobio. Silina Cruijffova utjecaja vidljiva je baš po tome što je došao u klub koji se trenutno nalazio u očajnom stanju, klub koji je u proteklih 28 godina osvojio tek 2 titule prvaka (od kojih je jedna bila njegova!), ali i klub u kojem nije postojao sustavan rad s mladima, a njime je vladao, kako je to Cruijff nazivao – sindrom ili kult žrtve, što je datiralo još od vremena Francova režima. Za sve je postojalo opravdanje, svako rješenje imalo je svoj problem, uvijek je za sve netko drugi bio kriv. I sve je to čudesni klinac iz Betondorpa preokrenuo naglavačke u svega nekoliko mjeseci. Naime, već u prvoj sezoni klub je osvojio Kup kupova, u drugoj Kup kralja, a onda je krenula serija od 4 lige uz 1 Kup prvaka. No, rezultati, iako su bili upravo sjajni, nisu ono najveće što je Cruijff ostavio za sobom.

Negdje 1985. jedan dječak, tada 14-godišnjak koji je trenirao u mlađim kategorijama kluba, danima je bio nervozan toliko, da prema priznanju njegovih roditelja, nije ni spavati mogao. Ne, nije ga čekala neka utakmica koju je (pre)ozbiljno shvatio, već – klupski pregled, na kojem su ga mjerili i predviđali mu visinu. Tada je Barca selektirala igrače tako da oni koji nisu mogli izrasti više od 180 centimetara nisu mogli proći selekciju. Nakon mjerenja klinac je kući došao u ekstazi vičući – 180, 180, 180! Taj dječak bio je Josep Guardiola. No, čak i nakon što je prošao takve kriterije selekcije, stvari nisu izgledale baš dobro za njega dok se probijao kroz C i B ekipu, u klubu naprosto nisu vjerovali u njega baš zbog njegove krhke građe. U prvu ekipu ušao je tek na Cruijffovo inzistiranje.

Ovo su stvari koje je Cruijff stubokom promijenio. Tadašnjim kriterijima ne bi udovoljili ni Messi ni Iniesta ni Xavi ni Puyol ni Fabregas, ali i mnogi drugi koji su ostavili dubok trag u povijesti kluba. Zaslužan da se ova imena ipak pojave u dresu prve ekipe je – Johan Cruijff. Iako je još kao igrač u suradnji s Michelsom kao trenerom, te uz pomoć Laureana Ruiza kao stručnjaka za rad s mladima, ustanovio neke koncepte za razvoj igrača, nakon njihova odlaska iz kluba, ponovo je započelo lutanje. Sada kao trener Barce, uz suglasnost kluba, utemeljio je la Masiju kakvu danas znamo. Već je on kao trener počeo uživati u prvim plodovima rada te nogometne akademije – prvi diplomant koji je ušao u prvu ekipu i postao legenda kluba je Guillermo Amor, još donedavno tehnički direktor baš la Masije. Uslijedilo je i mnoštvo ostalih. No, pravi rezultati stigli su tek kad je Cruijff otišao, a nepobjediv argument u korist ovakvog koncepta razvoja kluba stigao je kroz Pepovu Barcu koja je s po 7-8-9 igrača u prvom sastavu iz svoje škole nogometa suvereno vladala svijetom.

Što je također vrlo zanimljivo i samo pokazuje njegovu nepokolebljivu vjeru u sustav koji stvori – je kako je baš Cruijff najzaslužniji za imenovanje Pepa Guardiole trenerom Barcelone. U to ljeto 2008. godine čelnici kluba razletjeli su se Europom u potrazi za Rijkaardovim nasljednikom. Mourinho se takorekuć sam nudio, te je održao i prezentaciju dijelu uprave o svojim planovima za ekipu. Cruijff, još od svog odlaska s klupe Blaugrane neformalni savjetnik svih uprava do tada, samo je rekao da ne zna zašto traže trenera okolo, kad im je on tu, pred nosom. Usprkos brojnim prigovorima iz redova samog establišmenta, medija, navijača, stručnjaka, Laporta je poslušao Nizozemca. Ostalo je povijest.

Foto: Joost Evers / Anefo / Wikimedia

Legende ne umiru

Legenda Barce Miguel Angel Nadal otvoreno kaže kako je Cruijff promijenio koncept španjolskog nogometa. Upravo je fascinantan broj današnjih trenera na ozbiljnoj razini nogometa, koji su bili njegovi igrači: Rijkaard, Ronald Koeman, Abelardo, Oscar Garcia, Sergi, Ferrer, Amor, Bakero, Lopetegui, Eusebio, Miki Laudrup, Hagi, Prosinečki, Vučević… a iznad svih – Guardiola.

Što nas dovodi do još jedne osobine koja krasi samo one najveće – Cruijff se kontinuirano razvijao. Nogomet koji je igrao već njegov Ajax, a posebice Barca pod njegovim vodstvom, iako i dalje čvrsto utemeljen na Michelsovim postulatima totalnog nogometa, osjetno se i razlikovao od nogometa aktivni dio kojeg je i sam bio 70-ih. Prorok iz Betondorpa je dodatno radikalizirao koncepte koje je već poznavao, te ih razvijao dalje – tako je nastala tiki taka, igra brzih i kratkih paseva uz mnogo inteligentnih kretanja, kojima se dominiralo terenom. I opet svijet nije imao odgovor. Guardiola je 20 godina kasnije iskoristio stanje nogometne svijesti momaka koji su izašli iz la Masije da takvu igru podigne na jedan sasvim novi, dotad neprispodobivi nivo.

Da ne zanemarimo ono opipljivo – trofeje: prije njegova dolaska na klupu Barcelone i uspostave jasno definiranog stila igre i rada la Masije, klub je u 90 godina osvojio 10 titula prvaka Španjolske i nijedan Kup prvaka/Ligu prvaka. Nakon pojave Cruijffa na klupi, klub je u 28 godina osvojio 13 liga i 5 titula europskog šampiona. Sam Cruijff je za Barcu osvojio 5 liga, 2 kupa, 3 španjolska superkupa, Kup prvaka, Kup Kupova i Europski superkup. Nije ni čudo da se u Barceloni često kroz šalu kaže da mjereći vrijeme BC u njih znači Before Cruijff.

Jedan od najpoznatijih Cruijffovih citata je onaj kako je nogomet jednostavna igra, ali je najteže igrati jednostavan nogomet. Ništa čudno za njega. To je samo jedna od nekih vrlo upečatljivih kontradiktornosti koje ga čine time što jest. Cruijff ima mnogo “ja” koja nisu dihotomna, već se sjajno nadopunjuju, pa i preklapaju.

Mnogi njegovi igrači će vam reći kako je ponekad tijekom utakmice znao naprosto zaboraviti na rezultat, što je upravo nevjerojatno iz perspektive današnjeg pogleda, ne samo na nogomet, već na svijet općenito, gdje se isključivo konačan rezultat/profit predstavlja kao bitan i kao jedino mjerilo nečije vrijednosti. Cruijff kaže:

– Imaš dva načina: možeš tražiti pobjedu pod svaku cijenu, ili se možeš koncentrirati na svaki korak koji moraš napraviti da do pobjede dođeš.

S druge strane, priče govore kako je igrajući sa svojom djecom Monopoly znao varati kako bi pobijedio! Uostalom, sam broj trofeja koje je osvojio jasno i glasno govori o tome da je Johan Cruijff rođeni pobjednik. Mnogo veći pobjednik od goleme većine onih koji pobjedu “traže pod svaku cijenu”. I to moguće, ili čak vjerojatno, baš zato što putu k pobjedi pristupa na jedan drugačiji, filozofski način. Ide čak i korak dalje pa kaže kako pobjeda sama po sebi ne znači mnogo – ključno je kako si pobijedio. Na koji način, kakvim stilom, kojom filozofijom, kakvim uvjerenjima. Jedna od njegovih najkontroverznijih izjava je kako je za sam nogomet dobro da je Nizozemska izgubila finale Mundijala 1974. To objašnjava tako što kaže kako bi se u slučaju drugačijeg rezultata pamtila – pobjeda i sam trijumf. Ovako se pamti ono što smo dali nogometu, igra. Meni osobno najupečatljivije Cruijffovo razmišljanje je slijedeće:

“Nema većeg priznanja od toga da budeš prepoznat po svom stilu.”

I to je sukus njegova razmišljanja – svojevrsni larpurlartizam, koji opet, da budemo skroz iskreni – itekako u konačnici donosi rezultat, ali ne kao nužnost per se, već više kao neizbježnu posljedicu toga da sve što radiš jest ispravno i da to radiš na najbolji mogući način.

Filozofska narav pristupa čitavoj igri, Cruijff voli reći – kaži mi kako igraš, reći ću ti tko si, dovela je do svojevrsnog fenomena među zaljubljenicima u igru koji se naziva, kako navesmo u početku – cruijffianstvo. Primjerice, jedan od Cruijffovih učenika, veliki Dennis Bergkamp, kada govori o driblingu kaže kako ne vjeruje u dribling. Obratite pozornost na odabir riječi – Bergkamp ne govori diskursom igre ili analizom opipljivog, on raspravu svodi na višu razinu, onu ideje, ideologije čak, metafizike. Cruijffisti ne koriste određene elemente igre, oni vjeruju. Ili ne vjeruju. Vjeruju u to da se nogomet igra na određeni način, ispravan način.

David Winner piše:
– Nije da se Cruijffovim obožavateljima tek sviđa način na koji njegove ekipe igraju. Oni vjeruju da bi svijet bio bolje mjesto kad bi njegova vizija igre prevladala. Cruijffistički nogomet ćute kao ljepši, zabavniji i produhovljeniji nego ijedan drugi pristup.

Njihov nogomet, to jest Cruijffov nogomet je nogomet avanture, nogomet hrabrih, igra bez kompromisa u kojoj se uživa i fizički, ali u još većoj mjeri i intelektualno. Nogomet je to koji se igra, a ne muči, vuče ili siluje. Igra je to u kojoj se svakodnevno tražiš i pronalaziš, na bezbroj različitih načina, uvijek iznova potvrđujući ono što jesi – svoj identitet, vjernost sebi, a u kojoj rezultat bude samo logična posljedica svega onoga što na terenu radiš. Koliko god Cruijff bio izraziti individualac po prirodi svog bivanja, toliko je sav njegov nogometni eros uvijek kontekstualiziran kolektivom – još jedan cruijffianski paradoks. Timska igra je uvijek nadređena pojedincu koji se isticati smije samo u službi kolektiva. Cruijff za sjajne žonglere loptom sklone samoisticanju kaže kako im mjesto nije na nogometnom terenu nego u cirkusu. Momčadska igra u njegovu nogometu nije sustav kojim se prikrivaju mane pojedinaca, nego složeni mehanizam kojim se dodatno naglašavaju vrline istih kako bi unaprijedile sam tim.

Johana Cruijffa najlakše je opisati kao pobjednika. Ne zbog bezbroj golova, rezultata i trofeja kojih se naosvajao, nego zbog ideje koju nam je ostavio. I zbog svjetla koje će vječno svijetliti u tami kalkulantstva, pragmatičnosti i kompromiserstva kojima obiluje ne samo nogomet, već i današnji svijet općenito, a kontra kojih se Johan tako uspješno i zapravo lakoćom borio. Samo ljudi koji konstantno propitkuju norme i provociraju dogme mogu pomicati granice. Guardiola, tipično za njega – u jasnoj aluziji na Michelangela, kaže:

– Cruijff je oslikao kapelu, na trenerima Barce koji slijede je samo da je obnavljaju i dotjeruju.

Cruijff nije bio savršen, doduše nije bio ni baš daleko od toga. Dva poraza ostavila su trag u njegovu životu, jer nogomet je bio njegov život – onaj u finalu Mundijala 1974. i onaj u finalu Lige prvaka 20 godina kasnije – 1994. No, oni su tek iznimke koje potvrđuju pravilo, posebice ovaj od Milana u Ateni – prema priznanju samih igrača, dogodio se jer ih je Cruijff uvjerio u ispravnost onoga što rade u tolikoj mjeri da su bili preopušteni i skliznuli u nedovoljno poštovanje prema radu i protivniku. I konačno, baš zbog toga se nešto slično Barceloni nije dogodilo više nijednom u iduća 4 finala Lige prvaka koja su igrali.

Cruijff nije slučajni pobjednik iz priča i bajki – koji se iz drugog plana nevoljko popne na pozornicu, sve riješi i sjedne na tron, iako to zapravo nije htio. Upravo obrnuto – Cruijff je namjerni, svjesni pobjednik, koji je znao da je predodređen da to bude, te je uživao imati odgovornost i za svoje suigrače i igrače, ali ponajprije za svoje ideje i ideale. I zato Cruijffov nogomet nije “samo” ni taktika ni strategija, to je stanje uma koje se na terenu realizira u magičnu misleću simfoniju.

Johan Cruijff je umro? Upalite TV, pođite na obližnji stadion, pogledajte današnji nogomet. Vi samo mislite da je umro. Nije, niti će. Geniji ne umiru.

Ivan Rilov