Prema nekim procjenama, na ovogodišnji filmski festival u Cannesu došlo je upola manje ljudi iz filmske industrije no što ih je dolazilo prethodnih godina. Dovoljno je prošetati Croisettom i primijetiti kako nema uobičajene gužve, kako nema velikih oglašivačkih panoa sa spektakularnim najavama američkih filmskih hitova, dok na plažama nema večernjih partyja. Brojne filmske kompanije odustale su od dolaska u Cannes, dobrim dijelom zato što je prije dva tjedna održana petodnevna Internet verzija filmskog marketa na kojem su se kupovali i prodavali filmovi. Tko je tada obavio posao, nije smatrao da treba doći u Cannes kupovati i prodavati filmove.

Uostalom, mnogi čelnici prvenstveno američkih filmskih kompanija nisu željeli doći u Cannes jer im je bilo neprihvatljivo testiranje na koronu svakih 48 sati. Možda su pretpostavljali i da se sigurnosni protokoli neće do kraja poštivati. U medijima se neprestano piše kako je na otvorenju festivala malo tko od uzvanika koji su hodali crvenim tepihom nosio zaštitnu masku. A još manje je onih koji su u dvorani, kada su se ugasila svjetla, držali na licu masku i gledali film otvorenja. Odnos prema novinarima je drugačiji, oni ne smiju skidati maske s lica ni za vrijeme novinarskih projekcija kao i za vrijeme konferencija za novinare.

Masku na licu na otvorenju nije imala ni Jodie Foster, koja je stigla u Cannes kako bi primila nagradu za životno djelo. Upravo joj je na otvorenju tu nagradu uručio Pedro Almodovar. U srijedu je Jodie Foster održala predavanje za okupljene uzvanike u jednoj od kino dvorana. Ona je imala 13 godina kada je glumila u filmu „Taksist“ Martina Scorsesea koji je 1976. godine osvojio Zlatnu palmu na festivalu u Cannesu. Ona je došla, prepričala je, tužna u Cannes jer joj je par dana prije preminuo pas, ali se, bez obzira na to, morala snaći pod svjetlima reflektora.

Osvrnula se i na 1988. godinu i film „Optužena“ u kojem je glumila silovanu djevojku kojoj javnost  i pravosuđe ne vjeruje da je bila silovana. U kontekstu sadašnjosti rekla je kako su se vremena promijenila ali kako su u vrijeme snimanja filma ljudi govorili „Ako je nosila minicu onda je normalno da su je silovali“. Ta joj je uloga donijela Oscara ali kaže kako je u to vrijeme bilo i filmskih kritičara koji su mislili da je normalno silovati djevojku koja nosi minicu.

Što se tiče položaja žena u filmskoj industriji naročito u vrijeme manjka redateljica, Jodie Foster je rekla kako filmske kompanije nisu svjesno blokirale žene koje su željele biti redaeljice. Objasnila je kako su na čelu nekih velikih filmskih kompanija bile žene koje su smatrale da je riskantno davati filmske projekte ženama da ih režiraju. No, u posljednjih 10 godina situacija se mijenja, istaknula je ona.

Nakon što je film „Annette“ otvorio festival s pristojnim ali ne odveć spektakularnim kritikama, slično se dogodilo i sljedećeg dana s dva nova filma koji se natječu za Zlatnu palmu. Prvi je izraelski film „Ahed’s Knee“ u kojem se redatelj Nadav Lapid obračunava s izraelskom vladom i ministricom kulture zbog odnosa prema filmskoj industriji. Drugi je francuski „Everything Went Fine“ redatelja Francoisa Ozona koji je većim dijelom temeljen na istinitoj priči o umiranju njegovog bivšeg scenarističkog partnera koji je bolovao od raka dok u filmu on želi umrijeti nakon što je kao 84-godišnjak doživio moždani udar. Sophie Marceau izvrsna je u ulozi njegove kćeri.