JOACHIM TRIER REDATELJ JE FILMA ‘Glasnije od bombi’ koji će biti prikazan na Zagreb Film Festivalu. Hvaljenom norveškom autoru to je prvi film na engleskom jeziku, a za Nacional govori o snimanju u New Yorku i suradnji s poznatim glumcima

Na predstojećem Zagreb film festivalu koji se održava od 14. do 22. studenog, među mnogim odličnim filmovima bit će prikazan i “Glasnije od bombi” (Louder Than Bombs), rad izuzetno hvaljenog 40-godišnjeg norveškog redatelja Joachima Triera. Ovo je njegov treći film, ali prvi na engleskom jeziku i s međunarodnom ekipom glumaca koji je ove godine prikazan i na filmskom festivalu u Cannesu, na kojem se natjecao za Zlatnu palmu.

Trier je već svojim debijem “Repriza” iz 2006. godine, pričom o dvojici mladića koji žele postati uspješni pisci, postigao velik uspjeh i film je bio norveški kandidat 2007. za nagradu Oscar za najbolji strani film. Nekoliko američkih kritičara svrstalo je “Reprizu” među deset najboljih filmova te godine. Isto se dogodilo i s njegovim drugim filmom “Oslo, 31. kolovoza” iz 2011., pričom o liječenom narkomanu koji izlazi iz klinike na jedan dan zbog razgovora za posao. Glasoviti američki filmski kritičar Roger Ebert svrstao ga je među 10 najboljih u 2012. Stoga i ne čudi što je Trier nakon toga dobio priliku da snimi film na engleskom jeziku.

Film “Glasnije od bombi” okupio je respektabilnu glumačku ekipu koju čine Jesse Eisenberg, Gabriel Byrne, Isabelle Huppert, David Strathairn i Amy Ryan. Priča je to o životu jedne obitelji nakon što pogine majka (Juliette Binoche), svjetski poznata fotografkinja. Iako film nije osvojio nagradu u Cannesu, tijekom razgovora za Nacional redatelj Joachim Trier nije izgledao kao netko kome to smeta. Ležeran i opušten, bio je vrlo sretan što je uopće snimio film na engleskom jeziku jer je snimanje zbog financijskih problema bilo gotovo otkazano.

NACIONAL: Vaš prvi film “Repriza” bio je mala, niskobudžetna drama, drugi “Oslo, 31. kolovoza” bio je veći i hvaljeniji, dok je “Glasnije od bombi” vaš najskuplji film, s međunarodnim glumačkim zvijezdama. Dokle se možete razvijati kao redatelj?

Je li vi to insinuirate da moj sljedeći projekt treba biti televizijska serija? Znate li film Orsona Wellesa “Veličanstveni Ambersonovi”? Francuski redatelj François Truffaut jednom je rekao da mu je taj film izgledao kao da je netko ulio 40 litara vode u čašu od pola litre. U snimanju filma zabavno je to što puno toga možeš smanjivati ili rastezati, raditi nekoliko stvari istovremeno, a to je bila i moja ambicija snimajući “Glasnije od bombi”.

Želio sam kompleksnu obiteljsku priču s više likova prikazati na igranom filmu. Po meni, danas definicija igranog filma glasi da je on nešto između YouTube klipa od jedne minute i TV serije od sedam sezona. Dakle, kada me pitate koliko daleko mogu ići, mogu vam reći da je “Repriza” bio formalno razigran film, da je “Oslo, 31. kolovoza” manji film, s jednim likom i puno naracije, ali zaista ne znam u kojem će smjeru ići moja karijera.

NACIONAL: Jeste li planski odlučili snimiti film na engleskom jeziku kako biste probali osvojiti što više tržišta i što više publike?

Filmsku školu pohađao sam u Engleskoj, a živim u Norveškoj, zemlji sa samo pet milijuna stanovnika koji govore norveški. Nakon što sam završio školu u Engleskoj, želio sam odmah snimiti film na engleskom jeziku, no kako se to nije dogodilo, vratio sam se u Norvešku i snimio dva na norveškom. Nema razlika kad snimam na norveškom ili engleskom jeziku. Treba samo nastaviti snimati osobne filmove i biti čvrst u svojim namjerama, bez obzira na to koliki je proračun. Jedan od razloga što se snimanje filma “Glasnije od bombi” oteglo, krije se u činjenici da sam tražio da to bude moj osobni film, da imam pravo na završnu verziju, a to je u Americi teško postići. Zato sam imao više europskih financijera, a manje američkih. Osim toga, velike američke filmske kompanije gotovo da više ne snimaju drame. Ja samo odrastao gledajući filmove kao što je “Kramer protiv Kramera”, takvi filmovi označili su moj život, a oni se više ne snimaju u Americi. Nisam protiv američke kinematografije, volim je, ali teško je otići u Ameriku i snimiti ljudsku dramu. “Glasnije od bombi” sniman je u New Yorku, ali to je dansko-norveško-francuska koprodukcija kojoj su naknadno priključili neki američki financijeri. Zato na filmskim festivalima na početku filma vidite dvadesetak imena producenata jer su svi pomalo dali novac.

NACIONAL: Je li u takvim uvjetima teže ili lakše birati glumce s kojima želite raditi?

Lakše je, i u tome je poenta. Nitko mi nije mogao reći “Moraš imati veliku zvijezdu u glavnoj ulozi”. Meni su moji glumci najbolji na svijetu zato što su dobri glumci. Danas ne možeš snimiti dramu ako u njoj nemaš jednu od pet najvećih filmskih zvijezda i to mi se ne sviđa. Upoznao sam Isabelle Huppert prije nekoliko godina na filmskom festivalu u Stockholmu, gdje je dobila počasnu nagradu. Kako manijakalno gledam filmove, tako sam je uvijek smatrao fantastičnom glumicom. A kako sam te godine u Stockholmu i ja dobio nagradu, tako smo se upoznali na pozornici pri dodjeli nagrada. Ostali smo u kontaktu, ona je pogledala moje filmove pa je prihvatila moju ponudu da glumi u ovom filmu. Pri odabiru glavne muške uloge tražio sam muškarca koji ne izgleda kao strogi, autoritativni otac kakve često viđamo u obiteljskim dramama. Gabriel Byrne je upravo takav, vrlo je simpatičan kao otac. Byrne je i jako pametan, a to ne možete reći za sve glumce. Kada je pristao nastupiti u filmu, znao sam da imam savršenog glumca za tu ulogu. Što se tiče Jessea Eisenberga, on je jako zabavan frajer. Kako ima iskustva s kazališnom glumom, onda se s njim moglo razgovarati o dramaturgiji filma. Zato on nije samo zabavan, nego je i jako pametan. Za razliku od većine uloga u nekim drugim filmovima, u ovom je pokazao svoju krhku stranu.

NACIONAL: Nakon uspjeha vaših prvih dvaju filmova, može se pretpostaviti da su vam američke filmske kompanije nudile da snimite film u Americi.

To je točno, nudili su mi razne scenarije i adaptacije nekih knjiga. Pročitao sam brojne scenarije koji su mi nuđeni, mislim da ih je bilo sedamdesetak, ali ni jedan mi se nije dopao. Čitajući ih, zaključio sam da bi bilo najbolje da sam napišem scenarij, i to s Eskilom Vogtom, s kojim sam pisao scenarij za prva dva filma. Ali ne želim reći da je sve ono što mi je nuđeno bilo smeće, bilo je tu i sjajnih scenarija, ali mi nisu odgovarali. Na kraju svega, bilo mi je drago što sam privukao toliku pažnju američkih kompanija.

NACIONAL: Isabelle Huppert izjavila je da ste u jednom trenutku gotovo odustali od ovog filma zbog manjka novca, ali vas je ona ohrabrivala i govorila vam da ga morate snimiti. Što se zapravo događalo?

To je duga priča i pokušat ću je skratiti. Film se trebao snimati 2013., ali smo upali u financijske neprilike, ni sam nisam razumio kako i zašto. Dobivali smo novac iz više izvora, ali taj dotok novca u jednom je trenutku stao. Zatim su se sukobili producenti, pa je snimanje otkazano. Svi smo bili tužni zbog toga. I Isabelle Huppert i Gabriel Byrne su rekli da ne žele odustati od filma i da moramo učiniti sve da ga snimimo. Godinu dana kasnije dobili smo značajna financijska sredstva iz Francuske, Danske, Norveške i Amerike, što nam je omogućilo da nakon godinu dana zakašnjenja započnemo snimanje. Na svemu sam najzahvalniji glumcima. Primjerice, Jesse Eisenberg je tada započeo snimanje filma “Batman protiv Supermana”, ali se uspio izvući na 25 dana kako bi glumio u “Glasnije od bombi”.

NACIONAL: Je li za ekipu bilo neobično snimati europski film u New Yorku?

Kreirali smo svoj stil. Moj odnos prema glumcima i kameri je isti. Ja kreiram način na koji ću raditi i s kamerom i s glumcima. Pitanje je koliko ti je ekipa velika i u koliko ćeš ih prikolica smjestiti. Na snimanju mi ne treba jedna prikolica za hranu i jedna za grickalice, ali pravila američkog filmskog sindikata nalažu da imaš obje prikolice. Meni je to ludo. Tu dolazi poseban sindikat za dizajnere produkcije, pa onda za rekvizitere, a imaš i treću grupu ljudi koji po američkom filmskom sindikatu brinu da postave sve stvari tijekom snimanja na svoje mjesto.

I onda ja kažem snimatelju da promijeni objektiv na kameri jer nam se jako žuri, on krene mijenjati objektiv, kad odjednom netko prilazi i kaže nam da snimatelj to ne smije raditi, nego osoba koja je zadužena za to da sve stvari budu na svom mjestu. Postoji još pravila. Ako snimate bebu, možete to raditi najviše 20 minuta, a nakon toga slijedi pauza od dva sata. Na snimanju smo imali osobu iz glumačkog sindikata koja je štopericom mjerila držimo li se tog pravila. Nadalje, pauza za ručak mora biti točno u dogovoreno vrijeme, nema odgode ni na nekoliko minuta. To su sve stvari koje sam morao naučiti tijekom snimanja. Međutim, američku ekipu činili su ljudi koji doista naporno rade, u prosjeku 14 sati dnevno. Ako tome pridodate vožnju do lokacije snimanja i povratak kući, to je značilo 16 sati. Za usporedbu, u Parizu se dnevno snima najviše osam sati.

NACIONAL: Koliko vam je kao Norvežaninu važan nacionalni identitet?

Ja sam polu-Danac, polu-Norvežanin. Ali kako sam odrastao u Oslu, osjećam se više Norvežaninom. Taj nacionalni identitet čini se važnim kada odlazite na filmski festival u Cannesu koji je neka vrsta filmskih olimpijskih igara. Još samo nedostaju nacionalne zastave koje bi redatelji nosili. Baš sam o tome pričao s Byrneom kada smo razgovarali o zbirci novela “Dablinci” Jamesa Joycea, u kojoj jedan od likova kaže “Ja sam nacija”. A ja se osjećam tako da ponekad moram pitati: “Mogu li ja biti samo ja?”.

NACIONAL: Kada govorimo o razlikama između Norveške i Amerike, zanima me zašto u Norveškoj ni jedan redatelj nije snimio film prema pokolju koji je 2011. napravio Anders Breivik? U Americi bi na temelju tog događaja bilo snimljeno već desetak filmova.

Navest ću vam jedan primjer koji je za mene vrlo važan. Istovremeno kada je Breivik napao, u Oslu je eksplodirala bomba ispred zgrade vlade. Odmah nakon napada u novinama je objavljena fotografija mrtvog tijela koje je ležalo ispred zgrade vlade. Ljudi su bili zgroženi time što su mediji objavili takvu fotografiju, iako su se slične fotografije iz zemalja ‘’trećeg svijeta’’ objavljivale gotovo svakodnevno u novinama.

Takvi događaji u mojoj zemlji natjerali su me da još jednom razmislim o vlastitoj percepciji konflikta i o tome mogu li ti događaji postati filmska priča. Naravno, oni zabrinjavaju i pokazuju da je Norveška izgubila nevinost. Kod Amerikanaca cijenim to što njihova kultura odmah reagira na događaje iz života, nakon napada 11. rujna američka filmska industrija odmah je reagirala. Isto se događa i u američkoj glazbi, hip-hoperi pišu tekstove pjesama o ubojstvima u Bronxu.